Stiješnjen između police prepunjene teglama i prozorskog otvora zakovanog daskama, pomišljam, po ko zna koji put, kako sam jedinstven i neponovljiv. Samo meni se, od svih ljudi na svijetu, može desiti da, sopstvenim nogama i bez prisile, upadnem u najgluplju zamku koju možete zamisliti: u tuđoj sam, nepoznatoj kući i krijem se bez razloga i krivice. Samo zato što se ne umijem snaći. Što sve u meni u trenu blokira i ne znam u pravo vrijeme postupiti hladnokrvno i razumno i izreći potrebnu riječ. Kada sve prođe, kada se slegne i ohladi, ja savršeno znam što je valjalo učiniti i reći, ali ne i onda kada treba. Da sam jednostavno stao, kada sam čuo da neko silazi niz stepenice, da sam sačekao i izvinio se što sam zakoračio u hodnik tuđe kuće bez najave i dozvole, sve bi, vjerovatno, bilo u redu. Vratio bih se ili bi domaćin dozvolio da prođem hodnikom, izađem na zadnja vrata i skratim put. Ali ne, ja sam, bez razmišljanja, potražio mjesto da se skrijem. Ušao sam u neomalterisanu prostoriju prepunu razbacanih stvari, pretrpanu kutijama, kantama i bidonima. Grčevito tražeći zaklon, provukao sam se iza stalaže na kojoj su poređane tegle s turšijom. Ovo su sjevernjaci, prošlo mi je glavom, oni još u avgustu spremaju zimnicu. Guši me tjeskoba i smrad kiselog kupusa, ali nastojim da se smirim i da teškim disanjem ne otkrijem svoje prisustvo. Samo neka se sve utiša, neka se stanar kuće vrati na sprat, izletjeću na slobodu, otprhnuti kao ptica iz kaveza.
Sve je počelo kada sam poslije ručka poželio malo dužu šetnju od uobičajene, one svakodnevne, uz more. Subotom tražim nove staze, biram nepoznate puteve u želji da upoznam sopstveni grad, koji se neuhvatljivom brzinom širi i bezdušno mijenja. U kome je mnogo nepoznatog, pridošlog svijeta, koji mi, iskreno, uopšte nije nedostajao, ali mi i ne smeta, jer sa tim ljudima nemam nikakvog dodira. Oni ne dolaze u biblioteku, a ja mrzim gradilišta, pa nema mogućnosti da se srijećemo. No, danas sam im, ipak, krenuo u susret, koračajući putem kojeg prošle godine ovdje nije bilo. Moćne mašine razdrobile su kamen i otvorile put drugoj gvožđuriji da priđe i nastavi ravnanje brda i betoniranje negdašnjih vinograda i maslinjaka, gdje onda preko noći niču monstrum-kuće.
Otkad su prestali moji subotnji nestašluci, zamrli uzbudljivi ljubavnički pohodi, kretanje prirodom jedina mi je aktivnost. Biram staze na kojima neću sresti mnogo ljudi, jer mi oni ništa ne trebaju, a, vjerujem, ni ja njima. Ali kada sam, treći put ovog popodneva, osjetio probode po lijevoj strani grudi, poželio sam nekoga u blizini. No, nikoga i ničega nije bilo, samo pustoš i tišina nad nabacanim gomilama pijeska i šodera. Sjeo sam na nasložene cigle kraj puta. Ne smijem se glupo junačiti i prkositi zloslutnim signalima što sve češće dopiru iz moje utrobe. Bio sam zadihan i jedva sam uspijevao da kratkim, brzim udasima zasitim pluća. Iako vjerujem da nije u pitanje srce, iako znam gotovo sigurno da se to samo dijafragma nadima i grči, pametno je stati i primiriti se, dozvoliti organizmu da povrati ravnotežu. Nije ova šetnja za mene, vidim, predaleko sam otišao i previše je uspona, a ja nisam baš u najboljoj formi, niti u cvijetu mladosti.
Malo mi se povratio dah, ustao sam i otresao sivu prašinu sa mantila. Ispred mene pružao se put ka vrhu brda i nestajao u grubom zavoju ulijevo. Nisam se usuđivao da nastavim, ali nisam želio ni da se vratim. Još samo malo, šteta je stati kad sam već stigao čak do ovdje, mislio sam. Samo da zavirim, da pogledam tamo preko je li još uvijek živa i uspravna košćela u čijoj krošnji smo, mršavi dječaci, lovili kosove. Ima li i sada dragih bobica kalibobe, škrtih voćki sačinjenih samo od košpice i suve kore, što smo se otimali o njih. Žurili da se prežderemo opore gorčine i ne sanjajući koliko će nam često biti na trpezi, koliko će naši životi biti ispunjeni njome.
Ha, kalibobe – od njih samo nostalgija može načiniti voćke.
No, sigurno nema potrebe ići dalje. Gledao sam raskopani brijeg i već znao: tamo više nema košćele, nema kosova, praćki, razbijenih čela, ničega nema. Sve je srušeno, počišćeno i razneseno. Čovjek nemilosrdno gazi zeleno i iza sebe ostavlja sivo. Neobjašnjiva je njegova potreba da mijenja djelo Stvoritelja, misleći da će on sve bolje. Na sve strane isprepleteni žica i beton, nanizane kuće bez reda i stanara, dvorišta bez drveća, mašine bez duše. Ja sam, na pustoj, prašnjavoj cesti, nemoćan za naprijed, nevoljan za nazad, osvrtao sam se i zagledao građevine preko puta. U tijesnom procjepu između dvije kuće koje su tek krenule svoj pohod ka nebu, ukazao se svježe prokrčeni put i shvatio sam da je to nastavak moje staze. Poslije oštre krivine na kraju vidokruga, put mijenja pravac i serpentinom nastavlja uspon. Ako bih prošao između kuća, odmah tu blizu, mislio sam, opet bih bio na putu. Prišao sam kapiji, oslonio se o nju i ona se, škripeći, sama raskrilila. Htio sam je zatvoriti i vratiti se. Nije u redu dirati tuđe, otvarati nepoznata vrata, ulaziti u nečije dvorište bez dozvole, sve to znam, ali, pogledom sam i dalje tražio prolaz kojim mogu skratiti putovanje. Takav sam ja: misao koja me obuzme, ono što namjerim učiniti, zagospodari mnome i uvijek me nadjača. Oduvijek je tako. Čika Ferdijev podrum, morao sam istražiti, iako sam znao da u njemu nema ničega što devetogodišnjem dječaku može prijati. Ali, naumio sam otkriti što se krije u njegovoj tajanstvenoj škrinji, zaviriti u fioke i saznati zašto se moj komšija, taj ćutljivi stari namćor, satima zatvara sam u svom podrumu. Nije me odvratio ni strah od mraka, ni priče drugara da on u podrumu hrani pacove koji su veći od mačaka, nije me pokolebala čak ni pomisao na čika Ferdijev razroki pogled. Ugledao sam jednom, iznenada, u kasno jesenje popodne, odlazeći po drva u naš dio podruma, otškrinuta vrata njegovog svetilišta i bez razmišljanja ušao. Otvorio sam fioku glomaznog, crnog stola, ali iz nje nisu iskočili nikakvi demoni, nisu se kezili bijesni pacovi, niti su izletjeli slijepi miševi. Mirno i uredno poređani u njoj su ležali ekseri, šarafi i kliješta. Poklopac drvenog sanduka bio je pretežak za moja ramena, ali nisam odustajao. I baš kada sam ga pokrenuo, kada su zacvilile grube šarke, čuo sam užurbane korake koji se bliže stepenicama. Sakrio sam se iza prašnjave, teške fotelje i ugledao unezverog Ferdija, kako se primiče, s nakrivljenim usnama i pramenom kose preko lica. Prišao je vratima svog podruma, jedinim kojima su letve bile besprijekorno ofarbane, i s nevjericom gledao u otvoreni katanac. Nije, znao sam i tako prestravljen, mogao sebi doći kako mu se desilo da ga zaboravi zaključati. Grubo i ljutito ga je zabravio i otišao uz skale, mrmljajući psovke. Ostao sam sam u polumraku, kojeg su šarale sijenke nogu prolaznika na trotoaru, koji su zabavljeni svojim brigama marširali ispred umazanog prozorčića, pod samim plafonom podruma. Bilo je tiho, moje oči su bile velike, a usta suva. Onda je preko škrinje, klateći se, lagano pretrčala srebrna buba narandžaste glave, okrenula se, zazviždala, i sa svih strana na sanduk su se spretno uzverali crveni i žuti miševi. Stali su u krug, uspravili se na dvije noge i, cereći se svojim rozim gubicama, zaigrali u kolu. Sa stola su ih, ležeći na leđima, podsmješljivo gledali debeli zeleni pacovi i cupkali u ritmu njihovih pokreta, a sa visoke police hukale su ljubičaste sove, kriveći svoje stroge obrve…
Posljednje što sam čuo bio je glas majke koja me doziva, ali se nisam odazvao. Glas je ostao zapriječen u grlu. Mama je izbezumljena izašla na ulicu, koju je već pokrivao mrak. U potragu se uključio i komšiluk, a onda me satima tražilo pola grada. Našla me naša komšinica izgubljenog i zgrčenog između fotelje i stola, bez glasa i svijesti. Samo su mi, čuo sam kasnije, oči bile širom otvorene. Opipavali su me, tresli, posmatrali, tražili mi rane i povrede, ali ih niko nije vidio. A one su bile tu, sasvim blizu, i to duboke i oštre, ali ispod kože. Ostale su spolja nevidljive, a urezane zauvijek. Čika Ferdi, saznao sam iz priča, samo što nije slomio katanac, nespretno ga otvarajući, skrhan zbog nemoći da sazna kako sam se našao iza njegovih brižno čuvanih rešetaka.
Zakoračio sam u nepoznato dvorište nesigurno i bojažljivo, osvrtao se na sve strane, ali se iz kuće niko nije vidio, ni čuo. U tri koraka bio sam između dvije građevine. Kratko je, pretrčaću, neće me niko vidjeti, mislio sam. Onda sam stao jer se naprijed nije moglo – prolaz između kuća bio je zatrpan nacijepanim drvima. Očekivano: sjevernjaci od ljeta misle na ogrijev. Stao sam ispred ulaznih vrata i bez razmišljanja pritisnuo zvonce. I još jednom. Niko se nije odazvao, ništa se nije čulo i ja sam već grabio nazad, išao ka dvorišnoj kapiji. A onda se na pragu pojavio dječak – moglo mu je biti petnaest – pogledao me i stao bez riječi. Čekao sam da progovori, da makar pita što kog đavola tražim pred njegovim vratima, ali je on samo stajao nijem i gledao u mene, licem ispunjenim dosadom i nekim neobjašnjivim prezirom.
– Izvinite, izgleda da sam pogriješio – jedva sam promrmljao, zaplićući jezikom i nogama. Ja se ne znam snaći, ja nikada ne znam reagovati brzo, reći pravu riječ u pravo vrijeme. Magdi sam uvijek pričao naknadnu verziju, ono što sam želio reći ili uraditi, ono što sam propustio. Znala je da izmišljam, ali nije mislila da lažem. Pametna je bila moja žena: ona je znala da je čovjek i ono što čini i ono što bi želio činiti. Tek je tako shvaćen – kompletan.
Moja namjera je, zapravo, bila da jednostavno pitam mogu li proći hodnikom kuće, kad je već prolaz između kuća zakrčen. Rekao sam dječaku da su tamo drva i da se ne može proći, a ja sam samo želio da skratim put, da prođem prečicom.
– Drva, pa što? Slagali smo ih dva dana, da ne biste da odem da ih sklanjam? – dječak je bio drzak i podsmješljiv – Možete onuda – pokazao je uz put i okrenuo mi leđa. Iz kuće ga je ženski glas pitao ko je pred vratima, a on je, ne mareći što sam još uvijek tu, doviknuo da je to onaj smotani iz biblioteke. Poznaje me, znači.
Dolaze ponekad u biblioteku takvi neki razuzdani dječaci zbog školske lektire, ali se ja od njih sklanjam iza svog stola u uglu. Nadnesem se nad knjige, ne želeći da ih gledam i slušam. Ne podnosim drčne, glupe pubertetlije. Neshvatljiva mi je njihova samouvjerenost, ubijeđenost da sve mogu i znaju, a da još čestito nisu ni primirisali život. Nerviraju me njihove masne kose, bubuljičavi obrazi i nabrekli nosevi. Ne volim ih, jednostavno. Ne volim ja, da budem do kraja iskren, djecu uopšte. I moju Lelu nisam stigao da zavolim, a već je otišla. Pretvarao sam se pred Magdom da sam očaran onime što vidim u kolijevci. Nezgrapno i nevješto pokušavao sam da oponašam presrećnog oca, a uistinu bio sam kivan na to malo biće. Došlo je ne veće od vekne hleba, uselilo u moju kuću i začas postalo centar svijeta. Otelo mi Magdu, gurnulo me u kraj, učinilo nepotrebnim i suvišnim. Tako je bilo od dana kada je moja žena osjetila da u njenoj utrobi kuca još jedno srce.
Dječak je ušao u kuću i ostavio otškrinuta vrata. Vratio sam se i opet stajao ispred njih. Provirio sam i u dnu ravnog, dugog hodnika, ugledao druga vrata. Staklena, kroz koja se nazirao put. Zakoračio sam u hodnik, hodao na vrhovima prstiju i onda sam čuo sve bliže korake – neko je silazio sa sprata. Krajičkom oka učinilo mi se da sam spazio odraz dječakovog lica na oknu staklenih vrata. Skrenuo sam udesno i našao se u neurednoj i nezavršenoj prostoriji koja je, očito, služila kao ostava. Uvukao sam se iza stalaže i smjestio se u okviru prozora. Mantil je pokupio kreč sa vlažnog zida, a moja kosa gustu paučinu.
U prostoriju je pjevušeći ušla djevojka, godinu-dvije, možda, starija od dječaka. Stala je ispred prljavog ogledala, oslonjenog na drveni sanduk, i počela prstima roviti po licu. Čistom, glatkom licu. Došao je i dječak, smijuljio se i očima joj pokazao da ode za njim. Izašli su, ali nisu otišli uz stepenice, nego su se, potiskujući smijeh, sašaptavali u hodniku. Djevojka se ubrzo vratila i pred ogledalom, odjednom, podigla majicu i ukazale su se njene jedre bijele grudi. Spustio sam pogled, ali ne zadugo. Na dva metra ispred mene stajala je djevojčica uvučena u tijelo zrele žene i divila se svojim oblinama. Izvela je piruetu kao balerina i njena suknja se raskrilila… Naša Lela nije stigla do ogledala, nije se nikada ni uspravila na svoje tanušne nožice, njen je put bio kratak. Magda mi je, uvijek kada bih se vratio s posla, kazivala da joj se Lelica osmjehivala i gugutala iz kolijevke, ali ja taj osmijeh i glas nikada nisam vidio, ni čuo. Vidio sam samo beskrvno malo uplakano lice mršavog stvora. Ljekar mi je već u porodilištu prošaptao da mu se nešto ne sviđa kod naše bebe, ali ja to Magdi nisam imao srca reći. Zamolio sam i doktora da je ne uznemirava, a da ćemo ga, kad se sve malo stiša, ponovo posjetiti. Nikada nismo otišli kod njega. Mojoj Magdi, njena djevojčica bila je zdravo i lijepo dijete i nije je htjela voditi ljekarima, jer u bolnicama i ambulantama vrebaju bakterije i virusi. U kući, okružena njenom pažnjom i ljubavlju, najsigurnija je, odgovarala mi je, kad god bih je nagovarao da odemo na kontrolu. Ljekar je Lelu dotakao samo onda kada je njena hladna ručica nepokretno ležala u njegovoj šaci. Svoju beživotnu bebu iz ruku ljekara zgrabila je Magda i cijeli je dan držala u svom naručju, govoreći da je mora ugrijati, jer se dijete nauzelo zime. Vječne zime, mislio sam ja, zbunjen zbog svoje ravnodušnosti.
Godinama moja Magda nije mogla da zatrudni. Ljekari su govorili da je sve u redu, mi smo u svojoj spavaćoj sobi gotovo svake noći odrađivali svoj dio posla, ali nije bilo rezultata. Poslije odgledanog programa na televiziji, slijedile su pripreme: ja sam odlazio u zajedničku postelju da je zgrijem, a Magda u kupatilo. Došla bi u sobu, ugasila lampu i u mraku zadizala spavaćicu, a ja nevoljno spuštao pidžamu. Ćutke, u potpunoj tami, pokušavali smo, cijele dvije turobne godine, da stvorimo svoje dijete, ali bezuspješno. Prećutno smo zaključili da je konačno vrijeme da prestane svakonoćno mučenje i razočarenje svakih mjesec dana. Opet je svijetlila lampa u našoj sobi. Opušteno sam čitao novine pred spavanje i šuštanjem listova smetao Magdi da zaspi. Nastupio je lijep, tih i bezbrižan period našeg zajedničkog života. Ali, đavo ne spava. Vratili smo se jednom, mjesecima kasnije, u pozne sate sa neke glupe svadbe, koju nismo mogli izbjeći. Na kojoj smo popili i po nekoliko čaša vina, koje su uspjele da primire čak i našu neizrecivu odbojnost prema odvratnim porodičnim skupovima. Magda se, neprestano pričajući o smiješnoj svečanoj haljini moje rođake, u hodniku našeg stana, sagela da izuje cipele. Preda mnom je stajala, priječeći mi put, njena velika, okrugla zadnjica i ja sam je, ne znajući što činim, uštinuo za nju. Ona se glasno nasmijala, zavrtila njome, i ja sam je ponovo dotakao. Nije se pomjerila, nije mi ni ruku sklonila, a njen smijeh je prestao. Uvukao sam šaku pod njenu haljinu i dotakao rub čarapa i neravnu, toplu butinu. Samo se prislonila na sandučić za obuću iznad koga je visilo veliko ogledalo. Srušila je laktom vazu s osušenim cvijećem. Od svega što se kasnije dogodilo pamtim samo svoje nespretno petljanje s kaišem na pantalonama i kravatu koja me odjednom nepodnošljivo stiskala. Moj sako se neprestano uvlačio između naših tijela koja su se u trenu spojila. Gledali smo se zaprepašteno u ogledalu širom otvorenih očiju i dahtali kao psi usred ljetnje žege. Onda se danima nismo pogledali u oči, niti ikada više pomenuli našu pijanu i strasnu noć. Prvu i posljednju u životu. Poslije mjesec-dva, Magda mi je, usput, prinoseći kafu, prošaptala da se kod nje nešto događa. Doktor joj je poslije pregleda saopštio da je trudna i ona se istog trena savila oko svog stomaka, štiteći ga od dodira i pogleda.
Dolazak dječaka najavilo je njegovo kloparanje stepenicama. Stao je na sred prostorije i teatralno mlatarajući rukama pitao djevojku pred ogledalom je li ona normalna. Kako se može tako hladnokrvno ponašati nakon onoga što je učinila. Ona mu je nemarno odvratila da su sve uradili zajedno i u dogovoru, i da ćuti, jer još ima posla. Moraju staviti poklopac na njihovo djelo, upravo tako se izrazila.
– Jesmo li baš morali, a sestro? – pitao je dječak.
– Nego što, da ćutke gledamo onu bruku po kući? Morali smo, mali, i ranije prekinuti onaj kurvaluk. Samo što tata okrene leđa, onaj krelac uleti u njegov krevet i onda s mamom nina-nana cijelo popodne. Još samo malo benzina i paf, nema više.
Stresao sam se i prestao disati. Kakva je ovo priča, gdje sam to ja, naopak, upao? Bože… ova djeca nisu normalna… kakav benzin? Mogu završiti ovdje zauvijek, da ni traga ne ostane za mnom. Kome može naumpasti da sam ovdje skriven, usred kiselog kupusa i krastavaca, iza tegli s paprikama, ko me može i hoće tražiti, kome ću nedostajati? Da je moja Magda živa, ona bi me, kao onda mama, tražila i, znam sigurno, našla čak i iza ove smrdljive stalaže, ali nje već godinama nema. Otišla je za Lelom, tamo gdje sve brige prestaju. Tako svi kažu, ali ako tamo zaista nema briga, onda nema ničega. One su onda u velikom ništavilu, jer naprosto ne može postojati nešto, a da je lišeno briga. Posebno za moju Magdu, koja je brinula sve brige ovoga svijeta. Obećala je jednom, tužno se šaleći, da će mi otuda svakako poslati neki signal, glas, ostaviti makar kamenčiće za sobom da ih mogu naći, a znam da je tada samo strijepila hoće li ona znati naći Lelu. A ja, ako izgorim u ovoj prokletoj kući, ako im u susret pođe samo moj pepeo, kako će one znati da sam to ja? Ili na onu stranu odlazi samo duša, a tijelo, kakvo god bilo, ostaje na ovoj? Onda je lako: srodne duše se prepoznaju i nađu čak i u nepreglednoj vasioni, a kamo li onda kada se traže. No, bojim se da u sve te priče vjerujem mnogo manje od Magde. Njoj je bilo lako umrijeti, jer je to željela. Nije bila bolesna, nalazi i snimci nisu ništa loše pokazivali, a bilo je očigledno da se polako gasi. Posljednje noći sjedio sam na ivici njenog bolničkog kreveta i gledao veliko tijelo kako se nadima. Napolju je duvao vjetar i sjenke golih grana nad njenim uzglavljem sličile su koščatim šakama koje je žele zgrabiti, daviti, gušiti… Odjednom, između njih se, osvijetljena uličnom svjetiljkom, ukazala sjenka anđela! Bez glave! Obezglavljeni anđeo je spretno izmicao mršavim prstima golih grana i ostao do svitanja da čuči baš nad Magdinim licem, koje se krivilo grabeći vazduh. Bože, mislio sam zgranut, od sebe i svojih činjenja nikada i nigdje ne možeš pobjeći. Sve se vraća, sve stiže na naplatu, ništa se ne može zauvijek sakriti: ja sam, naime, jednom davno ubio anđela! Jesam! Ako onda i nisam bio siguran u to, anđeo na zidu me u to uvjerio. Ja kržljav i plašljiv, praćkom sam i znao nekako baratati, ali vazdušnom puškom baš nikako. Pa ipak, prvim svojim metkom ustrijelio sam nepoznatu promrzlu bijelu pričicu. Blještavo bijelu, baš kao snijeg koji je preko noći napadao. Njena ljepljiva krv je otopila snijeg, obojivši ga u crveno. Ali glave nigdje nije bilo. Malo olovo je potpuno raznijelo, a te noći, pred san, vratila mi se slika utisnuta kroz mušicu nišana i jasno sam vidio: nije bilo kljuna, ni perjane ćube, ne. Bio je prćasti nosić i svijetle svilene kovrdže. Zašto se vratio baš ove noći i što traži ovdje?
Jutro je osvanulo mirno i bijelo kao mlijeko. Nebo i zidovi, i čaršav navučen preko Magdinog nepomičnog lica bio je bijel. Na zidu iznad njenog uzglavlja nije bilo sjenki, ni koščatih šaka, ni bezglavog anđela. Vjetar je utihnuo, grane su mirovale, a na prozorskom oknu stajala je nalijepljena sličica ptice kojoj je neko noktom sastrugao glavu.
Ova se djeca, sigurno, šale, mislio sam gledajući za djevojkom koja je izašla iz sobe i ostala u hodniku. Ovo mi sve liči na predstavu, odvratno lošu predstavu, a najgore je što sam joj i ja sudionik i to onaj koji se ni o čemu ne pita. Moram izaći odavde, grozničavo sam razmišljao. Sada više nije samo neprijatno što sam ovdje, postalo je opasno. Ko zna što su ovi mali krelci uradili i što još mogu uraditi. Ali kako sad izaći, kako se najednom pojaviti, što reći… Isprepadaću djecu, pozvaće policiju, pitanja, objašnjenja, moj ugled… Ili… možda se u ovoj kući zaista događa nešto užasno, a ja sam svjedok… Prisluškujem, htio to ili ne, čujem, ponešto već znam, a ko zna koliko to može da košta?
Nisam ja nov u prisluškivanju, no to je, ipak, bilo nešto drugo. Bila je to samo moja intima i od nje nikome nije bilo štete. Ono, ako ćemo pravo, jeste, ali se s malo novca, i to iz zajedničke kase, sve pokrilo. U biblioteci sam ponedjeljkom, isto kroz stalažu – doduše s knjigama, a ne turšijom – potajno slušao uznemirujuće priče čistačice Aiše. Bila je razvedena, slobodna, a iznad svega maštovita. Ne znam da li samo u priči ili zaista i na djelu, ali njeni vikend- doživljaji bili su, naprosto, fascinantni. I djevojčurama, mojim koleginacama u biblioteci, kojima ih je pričala i meni koji sam, praveći se da brižno studiram knjigu ispred sebe, lovio svaku riječ. Preda mnom se otvarao novi svijet, za kojeg nisam ni slutio da postoji. Kao što Aiša, sigurno, nije mogla ni pomisliti da svojim bezobrazlucima lomi i rastura moj tako savršeno ustrojen život. Poželio sam, ubrzo, da se takve priče pričaju i meni, samo meni, a ne da ih kradem između teških, prašnjavih knjiga. I, jedne subote, preskočio sam uobičajenu šetnju, prekršio dugogodišnju regulu, i došao na svoje radno mjesto, govoreći da sam zaostao s poslom. Iako su svi mislili da sam ionako previše predan obavezama, da izgaram nad glupim knjižurinama, opet se niko nije iznenadio što mi fali vremena i što ću raditi i subotom. Znali su me, rugajući se, pitati jesam li zaista progutao sav knjižni fond biblioteke ili mi je štogod promaklo. Ja sam se zagonetno smijuljio i nisam odgovarao, jer mi je, zapravo, godilo što tako misle. A ja, uistinu, nikada nisam čitao knjige, iako sam po cijele dane bio nad njima. Mene je samo užasno nerviralo kada su stranice bile umrljane, ispisane i izlomljene. Ja knjige nisam čitao, ja sam ih dotjerivao.
Te svoje prve radne subote, drhtavim prstima okrenuo sam telefonski broj, kojeg sam našao u novinama i odmah zaklopio slušalicu. Kada sam pozvao opet, javio se mazni glasić… S druge strane žice, svake naredne subote, moja druga velika ljubav u životu, moja Lili, pričala mi je što bi voljela da mi nježno radi, opisivala mi svoje bujno mlado tijelo i šaptala mi divne skaradnosti. Bio sam zaljubljen i njenom subotnjem zovu nisam mogao odoljeti, Nisam podlegao čak ni pred razarajućom grižom savjesti, što tako lako i brzo zaboravljam Magdu. I Lili, znam, osjećalo se to u njenom glasu, nije bila ravnodušna prema meni. No stvarnost je tu da ruši snove: stigao je telefonski račun i na njemu ispisani brojevi koji su pozivani. Sjetio sam se glupih dječaka koji su ponekad dolazili u biblioteku i oni su me spasili. Oni su, naravno, okretali taj neobični broj, samo njima i njihovom uzrastu te gadosti priliče. Moraćemo, ubuduće, svi zaposleni u biblioteci, paziti da se takvi dripci opet ne dohvate našeg telefona, tako smo se dogovorili.
– Braco, što stojiš tu kao kip? Donesi taj benzin iz garaže, da spržimo i ovu odvratnu kuću i one dvije zaljubljene pričice gore u krevetu. Jedva čekam, ne mogu da podnesem pomisao na svu onu krv – trgao me glas male lijepe vještice – vatrogasce ćemo pozvati kad sve bude gotovo.
– Sa’ ću, seko, evo letim – krelac je bio veseo i zalupio vrata.
Sad je đavo odnio svaku šalu, moram nešto učiniti, riješio sam i krenuo da se izvlačim iz svog brloga. Ali djevojka je stajala kraj vrata i grickala nokte. I ona je, ipak, nervozna, prošlo mi je glavom. No, baš me briga za njene osjećaje. Štogod je uradila i kani uraditi, njena je stvar, za što možda i ima razloge, ali što ću tu ja? Da nastradam samo zato što sam šeprtlja? Zar se to tako skupo plaća?
Dječak je ušao u kuću, čuo sam ulazna vrata, i usred hodnika ostavio žuti plastični bidon. Mislim da sam osjetio miris benzina, kojeg inače volim, ali… Ustrčali su, odjednom, iznenada, oboje uz stepanice i istog trena je nastupila tišina. Sad ili nikad, bio sam, napokon, odlučan, i krenuo, otirući mantil o vlažni zid. Desetak predugih koraka i bio sam u hodniku, otvorio vrata i osjetio svježinu. Zažmurio sam i sačekao da se oči priviknu na vanjsko svijetlo. Kroz trepavice razaznao sam pred kapijom parkirano veliko crno auto, s otvorenim gepekom. Kraj njega, pretpani plastičnim kesama iz supermaketa, stajali su krupni muškarac, kratkog, debelog vrata i zgodna, no pretjerano našminkana, žena. Zbunjeno su me gledali, ništa manje nego ja njih. Onda se sa balkona iznad moje glave zaorio urnebesni smijeh. Brat i sestra su pokazivali u mene i kao ludi se smijali.
– Što se tu smijete ko budale, hajde ovamo, vidite li koliko je kesa – obratila im se žena.
– Mama, tata, što ste nam kupili?- pitala je djevojka kroz smijeh.
– Vidjećete u kući, dolazi ovamo – bio je strog muškarac, ne odvajajući pogled od mene, dok sam se provlačio između kapije i njihovog automobila. Gledao me netremice, pa upitno podizao pogled ka djeci na balkonu. Oni su se još uvijek krivili od smijeha i upirali prste u mene.
Prolazeći kraj muškarca i žene, uspio sam samo da drhtavo izustim riječi prolaz, prečica, ja sam samo mislio, prečica… Okrenuo sam se još jednom, grabeći niz prašnjavi put i opet promrmljao: prečica. Onda sam se spotakao i pao, pa se pridigao i gotovo trčeći odmakao niz cestu…
Da je Magda kod kuće, mislio sam primičući se svom stanu, sve bih joj sad potanko ispričao. Detaljno bih joj kazivao kuda sam sve šetao, kako sam se umorio, kako sam želio da skratim put, kako sam odlučno krenuo hodnikom neke ružne kuće i kako su se neka nevaspitana djeca htjela glupo poigrati mnome. Ali, ona nisu ni slutila koliko sam ja iskusan i pronicljiv, kako sam odmah prozreo njihovu naivnu igru. Možda im je jasnije sada kad sam im sve skresao direktno u lice, pa neka misle sad… ako imaju čime. Do detalja, sve bih ispričao Magdi i ona bi odmah znala sve, baš sve, kako je to bilo. Klimnula bi glavom i tiho me prekorila što pretjerujem s predugim šetnjama, jer nije to za moje godine.
Prečica
Stiješnjen između police prepunjene teglama i prozorskog otvora zakovanog daskama, pomišljam, po ko zna koji put, kako sam jedinstven i neponovljiv. Samo meni se, od svih ljudi na svijetu, može desiti da, sopstvenim nogama i bez prisile, upadnem u najgluplju zamku koju možete zamisliti: u tuđoj sam, nepoznatoj kući i krijem se bez razloga i krivice. Samo zato što se ne umijem snaći. Što sve u meni u trenu blokira i ne znam u pravo vrijeme postupiti hladnokrvno i razumno i izreći potrebnu riječ. Kada sve prođe, kada se slegne i ohladi, ja savršeno znam što je valjalo učiniti i reći, ali ne i onda kada treba. Da sam jednostavno stao, kada sam čuo da neko silazi niz stepenice, da sam sačekao i izvinio se što sam zakoračio u hodnik tuđe kuće bez najave i dozvole, sve bi, vjerovatno, bilo u redu. Vratio bih se ili bi domaćin dozvolio da prođem hodnikom, izađem na zadnja vrata i skratim put. Ali ne, ja sam, bez razmišljanja, potražio mjesto da se skrijem. Ušao sam u neomalterisanu prostoriju prepunu razbacanih stvari, pretrpanu kutijama, kantama i bidonima. Grčevito tražeći zaklon, provukao sam se iza stalaže na kojoj su poređane tegle s turšijom. Ovo su sjevernjaci, prošlo mi je glavom, oni još u avgustu spremaju zimnicu. Guši me tjeskoba i smrad kiselog kupusa, ali nastojim da se smirim i da teškim disanjem ne otkrijem svoje prisustvo. Samo neka se sve utiša, neka se stanar kuće vrati na sprat, izletjeću na slobodu, otprhnuti kao ptica iz kaveza.
Sve je počelo kada sam poslije ručka poželio malo dužu šetnju od uobičajene, one svakodnevne, uz more. Subotom tražim nove staze, biram nepoznate puteve u želji da upoznam sopstveni grad, koji se neuhvatljivom brzinom širi i bezdušno mijenja. U kome je mnogo nepoznatog, pridošlog svijeta, koji mi, iskreno, uopšte nije nedostajao, ali mi i ne smeta, jer sa tim ljudima nemam nikakvog dodira. Oni ne dolaze u biblioteku, a ja mrzim gradilišta, pa nema mogućnosti da se srijećemo. No, danas sam im, ipak, krenuo u susret, koračajući putem kojeg prošle godine ovdje nije bilo. Moćne mašine razdrobile su kamen i otvorile put drugoj gvožđuriji da priđe i nastavi ravnanje brda i betoniranje negdašnjih vinograda i maslinjaka, gdje onda preko noći niču monstrum-kuće.
Otkad su prestali moji subotnji nestašluci, zamrli uzbudljivi ljubavnički pohodi, kretanje prirodom jedina mi je aktivnost. Biram staze na kojima neću sresti mnogo ljudi, jer mi oni ništa ne trebaju, a, vjerujem, ni ja njima. Ali kada sam, treći put ovog popodneva, osjetio probode po lijevoj strani grudi, poželio sam nekoga u blizini. No, nikoga i ničega nije bilo, samo pustoš i tišina nad nabacanim gomilama pijeska i šodera. Sjeo sam na nasložene cigle kraj puta. Ne smijem se glupo junačiti i prkositi zloslutnim signalima što sve češće dopiru iz moje utrobe. Bio sam zadihan i jedva sam uspijevao da kratkim, brzim udasima zasitim pluća. Iako vjerujem da nije u pitanje srce, iako znam gotovo sigurno da se to samo dijafragma nadima i grči, pametno je stati i primiriti se, dozvoliti organizmu da povrati ravnotežu. Nije ova šetnja za mene, vidim, predaleko sam otišao i previše je uspona, a ja nisam baš u najboljoj formi, niti u cvijetu mladosti.
Malo mi se povratio dah, ustao sam i otresao sivu prašinu sa mantila. Ispred mene pružao se put ka vrhu brda i nestajao u grubom zavoju ulijevo. Nisam se usuđivao da nastavim, ali nisam želio ni da se vratim. Još samo malo, šteta je stati kad sam već stigao čak do ovdje, mislio sam. Samo da zavirim, da pogledam tamo preko je li još uvijek živa i uspravna košćela u čijoj krošnji smo, mršavi dječaci, lovili kosove. Ima li i sada dragih bobica kalibobe, škrtih voćki sačinjenih samo od košpice i suve kore, što smo se otimali o njih. Žurili da se prežderemo opore gorčine i ne sanjajući koliko će nam često biti na trpezi, koliko će naši životi biti ispunjeni njome.
Ha, kalibobe – od njih samo nostalgija može načiniti voćke.
No, sigurno nema potrebe ići dalje. Gledao sam raskopani brijeg i već znao: tamo više nema košćele, nema kosova, praćki, razbijenih čela, ničega nema. Sve je srušeno, počišćeno i razneseno. Čovjek nemilosrdno gazi zeleno i iza sebe ostavlja sivo. Neobjašnjiva je njegova potreba da mijenja djelo Stvoritelja, misleći da će on sve bolje. Na sve strane isprepleteni žica i beton, nanizane kuće bez reda i stanara, dvorišta bez drveća, mašine bez duše. Ja sam, na pustoj, prašnjavoj cesti, nemoćan za naprijed, nevoljan za nazad, osvrtao sam se i zagledao građevine preko puta. U tijesnom procjepu između dvije kuće koje su tek krenule svoj pohod ka nebu, ukazao se svježe prokrčeni put i shvatio sam da je to nastavak moje staze. Poslije oštre krivine na kraju vidokruga, put mijenja pravac i serpentinom nastavlja uspon. Ako bih prošao između kuća, odmah tu blizu, mislio sam, opet bih bio na putu. Prišao sam kapiji, oslonio se o nju i ona se, škripeći, sama raskrilila. Htio sam je zatvoriti i vratiti se. Nije u redu dirati tuđe, otvarati nepoznata vrata, ulaziti u nečije dvorište bez dozvole, sve to znam, ali, pogledom sam i dalje tražio prolaz kojim mogu skratiti putovanje. Takav sam ja: misao koja me obuzme, ono što namjerim učiniti, zagospodari mnome i uvijek me nadjača. Oduvijek je tako. Čika Ferdijev podrum, morao sam istražiti, iako sam znao da u njemu nema ničega što devetogodišnjem dječaku može prijati. Ali, naumio sam otkriti što se krije u njegovoj tajanstvenoj škrinji, zaviriti u fioke i saznati zašto se moj komšija, taj ćutljivi stari namćor, satima zatvara sam u svom podrumu. Nije me odvratio ni strah od mraka, ni priče drugara da on u podrumu hrani pacove koji su veći od mačaka, nije me pokolebala čak ni pomisao na čika Ferdijev razroki pogled. Ugledao sam jednom, iznenada, u kasno jesenje popodne, odlazeći po drva u naš dio podruma, otškrinuta vrata njegovog svetilišta i bez razmišljanja ušao. Otvorio sam fioku glomaznog, crnog stola, ali iz nje nisu iskočili nikakvi demoni, nisu se kezili bijesni pacovi, niti su izletjeli slijepi miševi. Mirno i uredno poređani u njoj su ležali ekseri, šarafi i kliješta. Poklopac drvenog sanduka bio je pretežak za moja ramena, ali nisam odustajao. I baš kada sam ga pokrenuo, kada su zacvilile grube šarke, čuo sam užurbane korake koji se bliže stepenicama. Sakrio sam se iza prašnjave, teške fotelje i ugledao unezverog Ferdija, kako se primiče, s nakrivljenim usnama i pramenom kose preko lica. Prišao je vratima svog podruma, jedinim kojima su letve bile besprijekorno ofarbane, i s nevjericom gledao u otvoreni katanac. Nije, znao sam i tako prestravljen, mogao sebi doći kako mu se desilo da ga zaboravi zaključati. Grubo i ljutito ga je zabravio i otišao uz skale, mrmljajući psovke. Ostao sam sam u polumraku, kojeg su šarale sijenke nogu prolaznika na trotoaru, koji su zabavljeni svojim brigama marširali ispred umazanog prozorčića, pod samim plafonom podruma. Bilo je tiho, moje oči su bile velike, a usta suva. Onda je preko škrinje, klateći se, lagano pretrčala srebrna buba narandžaste glave, okrenula se, zazviždala, i sa svih strana na sanduk su se spretno uzverali crveni i žuti miševi. Stali su u krug, uspravili se na dvije noge i, cereći se svojim rozim gubicama, zaigrali u kolu. Sa stola su ih, ležeći na leđima, podsmješljivo gledali debeli zeleni pacovi i cupkali u ritmu njihovih pokreta, a sa visoke police hukale su ljubičaste sove, kriveći svoje stroge obrve…
Posljednje što sam čuo bio je glas majke koja me doziva, ali se nisam odazvao. Glas je ostao zapriječen u grlu. Mama je izbezumljena izašla na ulicu, koju je već pokrivao mrak. U potragu se uključio i komšiluk, a onda me satima tražilo pola grada. Našla me naša komšinica izgubljenog i zgrčenog između fotelje i stola, bez glasa i svijesti. Samo su mi, čuo sam kasnije, oči bile širom otvorene. Opipavali su me, tresli, posmatrali, tražili mi rane i povrede, ali ih niko nije vidio. A one su bile tu, sasvim blizu, i to duboke i oštre, ali ispod kože. Ostale su spolja nevidljive, a urezane zauvijek. Čika Ferdi, saznao sam iz priča, samo što nije slomio katanac, nespretno ga otvarajući, skrhan zbog nemoći da sazna kako sam se našao iza njegovih brižno čuvanih rešetaka.
Zakoračio sam u nepoznato dvorište nesigurno i bojažljivo, osvrtao se na sve strane, ali se iz kuće niko nije vidio, ni čuo. U tri koraka bio sam između dvije građevine. Kratko je, pretrčaću, neće me niko vidjeti, mislio sam. Onda sam stao jer se naprijed nije moglo – prolaz između kuća bio je zatrpan nacijepanim drvima. Očekivano: sjevernjaci od ljeta misle na ogrijev. Stao sam ispred ulaznih vrata i bez razmišljanja pritisnuo zvonce. I još jednom. Niko se nije odazvao, ništa se nije čulo i ja sam već grabio nazad, išao ka dvorišnoj kapiji. A onda se na pragu pojavio dječak – moglo mu je biti petnaest – pogledao me i stao bez riječi. Čekao sam da progovori, da makar pita što kog đavola tražim pred njegovim vratima, ali je on samo stajao nijem i gledao u mene, licem ispunjenim dosadom i nekim neobjašnjivim prezirom.
– Izvinite, izgleda da sam pogriješio – jedva sam promrmljao, zaplićući jezikom i nogama. Ja se ne znam snaći, ja nikada ne znam reagovati brzo, reći pravu riječ u pravo vrijeme. Magdi sam uvijek pričao naknadnu verziju, ono što sam želio reći ili uraditi, ono što sam propustio. Znala je da izmišljam, ali nije mislila da lažem. Pametna je bila moja žena: ona je znala da je čovjek i ono što čini i ono što bi želio činiti. Tek je tako shvaćen – kompletan.
Moja namjera je, zapravo, bila da jednostavno pitam mogu li proći hodnikom kuće, kad je već prolaz između kuća zakrčen. Rekao sam dječaku da su tamo drva i da se ne može proći, a ja sam samo želio da skratim put, da prođem prečicom.
– Drva, pa što? Slagali smo ih dva dana, da ne biste da odem da ih sklanjam? – dječak je bio drzak i podsmješljiv – Možete onuda – pokazao je uz put i okrenuo mi leđa. Iz kuće ga je ženski glas pitao ko je pred vratima, a on je, ne mareći što sam još uvijek tu, doviknuo da je to onaj smotani iz biblioteke. Poznaje me, znači.
Dolaze ponekad u biblioteku takvi neki razuzdani dječaci zbog školske lektire, ali se ja od njih sklanjam iza svog stola u uglu. Nadnesem se nad knjige, ne želeći da ih gledam i slušam. Ne podnosim drčne, glupe pubertetlije. Neshvatljiva mi je njihova samouvjerenost, ubijeđenost da sve mogu i znaju, a da još čestito nisu ni primirisali život. Nerviraju me njihove masne kose, bubuljičavi obrazi i nabrekli nosevi. Ne volim ih, jednostavno. Ne volim ja, da budem do kraja iskren, djecu uopšte. I moju Lelu nisam stigao da zavolim, a već je otišla. Pretvarao sam se pred Magdom da sam očaran onime što vidim u kolijevci. Nezgrapno i nevješto pokušavao sam da oponašam presrećnog oca, a uistinu bio sam kivan na to malo biće. Došlo je ne veće od vekne hleba, uselilo u moju kuću i začas postalo centar svijeta. Otelo mi Magdu, gurnulo me u kraj, učinilo nepotrebnim i suvišnim. Tako je bilo od dana kada je moja žena osjetila da u njenoj utrobi kuca još jedno srce.
Dječak je ušao u kuću i ostavio otškrinuta vrata. Vratio sam se i opet stajao ispred njih. Provirio sam i u dnu ravnog, dugog hodnika, ugledao druga vrata. Staklena, kroz koja se nazirao put. Zakoračio sam u hodnik, hodao na vrhovima prstiju i onda sam čuo sve bliže korake – neko je silazio sa sprata. Krajičkom oka učinilo mi se da sam spazio odraz dječakovog lica na oknu staklenih vrata. Skrenuo sam udesno i našao se u neurednoj i nezavršenoj prostoriji koja je, očito, služila kao ostava. Uvukao sam se iza stalaže i smjestio se u okviru prozora. Mantil je pokupio kreč sa vlažnog zida, a moja kosa gustu paučinu.
U prostoriju je pjevušeći ušla djevojka, godinu-dvije, možda, starija od dječaka. Stala je ispred prljavog ogledala, oslonjenog na drveni sanduk, i počela prstima roviti po licu. Čistom, glatkom licu. Došao je i dječak, smijuljio se i očima joj pokazao da ode za njim. Izašli su, ali nisu otišli uz stepenice, nego su se, potiskujući smijeh, sašaptavali u hodniku. Djevojka se ubrzo vratila i pred ogledalom, odjednom, podigla majicu i ukazale su se njene jedre bijele grudi. Spustio sam pogled, ali ne zadugo. Na dva metra ispred mene stajala je djevojčica uvučena u tijelo zrele žene i divila se svojim oblinama. Izvela je piruetu kao balerina i njena suknja se raskrilila… Naša Lela nije stigla do ogledala, nije se nikada ni uspravila na svoje tanušne nožice, njen je put bio kratak. Magda mi je, uvijek kada bih se vratio s posla, kazivala da joj se Lelica osmjehivala i gugutala iz kolijevke, ali ja taj osmijeh i glas nikada nisam vidio, ni čuo. Vidio sam samo beskrvno malo uplakano lice mršavog stvora. Ljekar mi je već u porodilištu prošaptao da mu se nešto ne sviđa kod naše bebe, ali ja to Magdi nisam imao srca reći. Zamolio sam i doktora da je ne uznemirava, a da ćemo ga, kad se sve malo stiša, ponovo posjetiti. Nikada nismo otišli kod njega. Mojoj Magdi, njena djevojčica bila je zdravo i lijepo dijete i nije je htjela voditi ljekarima, jer u bolnicama i ambulantama vrebaju bakterije i virusi. U kući, okružena njenom pažnjom i ljubavlju, najsigurnija je, odgovarala mi je, kad god bih je nagovarao da odemo na kontrolu. Ljekar je Lelu dotakao samo onda kada je njena hladna ručica nepokretno ležala u njegovoj šaci. Svoju beživotnu bebu iz ruku ljekara zgrabila je Magda i cijeli je dan držala u svom naručju, govoreći da je mora ugrijati, jer se dijete nauzelo zime. Vječne zime, mislio sam ja, zbunjen zbog svoje ravnodušnosti.
Godinama moja Magda nije mogla da zatrudni. Ljekari su govorili da je sve u redu, mi smo u svojoj spavaćoj sobi gotovo svake noći odrađivali svoj dio posla, ali nije bilo rezultata. Poslije odgledanog programa na televiziji, slijedile su pripreme: ja sam odlazio u zajedničku postelju da je zgrijem, a Magda u kupatilo. Došla bi u sobu, ugasila lampu i u mraku zadizala spavaćicu, a ja nevoljno spuštao pidžamu. Ćutke, u potpunoj tami, pokušavali smo, cijele dvije turobne godine, da stvorimo svoje dijete, ali bezuspješno. Prećutno smo zaključili da je konačno vrijeme da prestane svakonoćno mučenje i razočarenje svakih mjesec dana. Opet je svijetlila lampa u našoj sobi. Opušteno sam čitao novine pred spavanje i šuštanjem listova smetao Magdi da zaspi. Nastupio je lijep, tih i bezbrižan period našeg zajedničkog života. Ali, đavo ne spava. Vratili smo se jednom, mjesecima kasnije, u pozne sate sa neke glupe svadbe, koju nismo mogli izbjeći. Na kojoj smo popili i po nekoliko čaša vina, koje su uspjele da primire čak i našu neizrecivu odbojnost prema odvratnim porodičnim skupovima. Magda se, neprestano pričajući o smiješnoj svečanoj haljini moje rođake, u hodniku našeg stana, sagela da izuje cipele. Preda mnom je stajala, priječeći mi put, njena velika, okrugla zadnjica i ja sam je, ne znajući što činim, uštinuo za nju. Ona se glasno nasmijala, zavrtila njome, i ja sam je ponovo dotakao. Nije se pomjerila, nije mi ni ruku sklonila, a njen smijeh je prestao. Uvukao sam šaku pod njenu haljinu i dotakao rub čarapa i neravnu, toplu butinu. Samo se prislonila na sandučić za obuću iznad koga je visilo veliko ogledalo. Srušila je laktom vazu s osušenim cvijećem. Od svega što se kasnije dogodilo pamtim samo svoje nespretno petljanje s kaišem na pantalonama i kravatu koja me odjednom nepodnošljivo stiskala. Moj sako se neprestano uvlačio između naših tijela koja su se u trenu spojila. Gledali smo se zaprepašteno u ogledalu širom otvorenih očiju i dahtali kao psi usred ljetnje žege. Onda se danima nismo pogledali u oči, niti ikada više pomenuli našu pijanu i strasnu noć. Prvu i posljednju u životu. Poslije mjesec-dva, Magda mi je, usput, prinoseći kafu, prošaptala da se kod nje nešto događa. Doktor joj je poslije pregleda saopštio da je trudna i ona se istog trena savila oko svog stomaka, štiteći ga od dodira i pogleda.
Dolazak dječaka najavilo je njegovo kloparanje stepenicama. Stao je na sred prostorije i teatralno mlatarajući rukama pitao djevojku pred ogledalom je li ona normalna. Kako se može tako hladnokrvno ponašati nakon onoga što je učinila. Ona mu je nemarno odvratila da su sve uradili zajedno i u dogovoru, i da ćuti, jer još ima posla. Moraju staviti poklopac na njihovo djelo, upravo tako se izrazila.
– Jesmo li baš morali, a sestro? – pitao je dječak.
– Nego što, da ćutke gledamo onu bruku po kući? Morali smo, mali, i ranije prekinuti onaj kurvaluk. Samo što tata okrene leđa, onaj krelac uleti u njegov krevet i onda s mamom nina-nana cijelo popodne. Još samo malo benzina i paf, nema više.
Stresao sam se i prestao disati. Kakva je ovo priča, gdje sam to ja, naopak, upao? Bože… ova djeca nisu normalna… kakav benzin? Mogu završiti ovdje zauvijek, da ni traga ne ostane za mnom. Kome može naumpasti da sam ovdje skriven, usred kiselog kupusa i krastavaca, iza tegli s paprikama, ko me može i hoće tražiti, kome ću nedostajati? Da je moja Magda živa, ona bi me, kao onda mama, tražila i, znam sigurno, našla čak i iza ove smrdljive stalaže, ali nje već godinama nema. Otišla je za Lelom, tamo gdje sve brige prestaju. Tako svi kažu, ali ako tamo zaista nema briga, onda nema ničega. One su onda u velikom ništavilu, jer naprosto ne može postojati nešto, a da je lišeno briga. Posebno za moju Magdu, koja je brinula sve brige ovoga svijeta. Obećala je jednom, tužno se šaleći, da će mi otuda svakako poslati neki signal, glas, ostaviti makar kamenčiće za sobom da ih mogu naći, a znam da je tada samo strijepila hoće li ona znati naći Lelu. A ja, ako izgorim u ovoj prokletoj kući, ako im u susret pođe samo moj pepeo, kako će one znati da sam to ja? Ili na onu stranu odlazi samo duša, a tijelo, kakvo god bilo, ostaje na ovoj? Onda je lako: srodne duše se prepoznaju i nađu čak i u nepreglednoj vasioni, a kamo li onda kada se traže. No, bojim se da u sve te priče vjerujem mnogo manje od Magde. Njoj je bilo lako umrijeti, jer je to željela. Nije bila bolesna, nalazi i snimci nisu ništa loše pokazivali, a bilo je očigledno da se polako gasi. Posljednje noći sjedio sam na ivici njenog bolničkog kreveta i gledao veliko tijelo kako se nadima. Napolju je duvao vjetar i sjenke golih grana nad njenim uzglavljem sličile su koščatim šakama koje je žele zgrabiti, daviti, gušiti… Odjednom, između njih se, osvijetljena uličnom svjetiljkom, ukazala sjenka anđela! Bez glave! Obezglavljeni anđeo je spretno izmicao mršavim prstima golih grana i ostao do svitanja da čuči baš nad Magdinim licem, koje se krivilo grabeći vazduh. Bože, mislio sam zgranut, od sebe i svojih činjenja nikada i nigdje ne možeš pobjeći. Sve se vraća, sve stiže na naplatu, ništa se ne može zauvijek sakriti: ja sam, naime, jednom davno ubio anđela! Jesam! Ako onda i nisam bio siguran u to, anđeo na zidu me u to uvjerio. Ja kržljav i plašljiv, praćkom sam i znao nekako baratati, ali vazdušnom puškom baš nikako. Pa ipak, prvim svojim metkom ustrijelio sam nepoznatu promrzlu bijelu pričicu. Blještavo bijelu, baš kao snijeg koji je preko noći napadao. Njena ljepljiva krv je otopila snijeg, obojivši ga u crveno. Ali glave nigdje nije bilo. Malo olovo je potpuno raznijelo, a te noći, pred san, vratila mi se slika utisnuta kroz mušicu nišana i jasno sam vidio: nije bilo kljuna, ni perjane ćube, ne. Bio je prćasti nosić i svijetle svilene kovrdže. Zašto se vratio baš ove noći i što traži ovdje?
Jutro je osvanulo mirno i bijelo kao mlijeko. Nebo i zidovi, i čaršav navučen preko Magdinog nepomičnog lica bio je bijel. Na zidu iznad njenog uzglavlja nije bilo sjenki, ni koščatih šaka, ni bezglavog anđela. Vjetar je utihnuo, grane su mirovale, a na prozorskom oknu stajala je nalijepljena sličica ptice kojoj je neko noktom sastrugao glavu.
Ova se djeca, sigurno, šale, mislio sam gledajući za djevojkom koja je izašla iz sobe i ostala u hodniku. Ovo mi sve liči na predstavu, odvratno lošu predstavu, a najgore je što sam joj i ja sudionik i to onaj koji se ni o čemu ne pita. Moram izaći odavde, grozničavo sam razmišljao. Sada više nije samo neprijatno što sam ovdje, postalo je opasno. Ko zna što su ovi mali krelci uradili i što još mogu uraditi. Ali kako sad izaći, kako se najednom pojaviti, što reći… Isprepadaću djecu, pozvaće policiju, pitanja, objašnjenja, moj ugled… Ili… možda se u ovoj kući zaista događa nešto užasno, a ja sam svjedok… Prisluškujem, htio to ili ne, čujem, ponešto već znam, a ko zna koliko to može da košta?
Nisam ja nov u prisluškivanju, no to je, ipak, bilo nešto drugo. Bila je to samo moja intima i od nje nikome nije bilo štete. Ono, ako ćemo pravo, jeste, ali se s malo novca, i to iz zajedničke kase, sve pokrilo. U biblioteci sam ponedjeljkom, isto kroz stalažu – doduše s knjigama, a ne turšijom – potajno slušao uznemirujuće priče čistačice Aiše. Bila je razvedena, slobodna, a iznad svega maštovita. Ne znam da li samo u priči ili zaista i na djelu, ali njeni vikend- doživljaji bili su, naprosto, fascinantni. I djevojčurama, mojim koleginacama u biblioteci, kojima ih je pričala i meni koji sam, praveći se da brižno studiram knjigu ispred sebe, lovio svaku riječ. Preda mnom se otvarao novi svijet, za kojeg nisam ni slutio da postoji. Kao što Aiša, sigurno, nije mogla ni pomisliti da svojim bezobrazlucima lomi i rastura moj tako savršeno ustrojen život. Poželio sam, ubrzo, da se takve priče pričaju i meni, samo meni, a ne da ih kradem između teških, prašnjavih knjiga. I, jedne subote, preskočio sam uobičajenu šetnju, prekršio dugogodišnju regulu, i došao na svoje radno mjesto, govoreći da sam zaostao s poslom. Iako su svi mislili da sam ionako previše predan obavezama, da izgaram nad glupim knjižurinama, opet se niko nije iznenadio što mi fali vremena i što ću raditi i subotom. Znali su me, rugajući se, pitati jesam li zaista progutao sav knjižni fond biblioteke ili mi je štogod promaklo. Ja sam se zagonetno smijuljio i nisam odgovarao, jer mi je, zapravo, godilo što tako misle. A ja, uistinu, nikada nisam čitao knjige, iako sam po cijele dane bio nad njima. Mene je samo užasno nerviralo kada su stranice bile umrljane, ispisane i izlomljene. Ja knjige nisam čitao, ja sam ih dotjerivao.
Te svoje prve radne subote, drhtavim prstima okrenuo sam telefonski broj, kojeg sam našao u novinama i odmah zaklopio slušalicu. Kada sam pozvao opet, javio se mazni glasić… S druge strane žice, svake naredne subote, moja druga velika ljubav u životu, moja Lili, pričala mi je što bi voljela da mi nježno radi, opisivala mi svoje bujno mlado tijelo i šaptala mi divne skaradnosti. Bio sam zaljubljen i njenom subotnjem zovu nisam mogao odoljeti, Nisam podlegao čak ni pred razarajućom grižom savjesti, što tako lako i brzo zaboravljam Magdu. I Lili, znam, osjećalo se to u njenom glasu, nije bila ravnodušna prema meni. No stvarnost je tu da ruši snove: stigao je telefonski račun i na njemu ispisani brojevi koji su pozivani. Sjetio sam se glupih dječaka koji su ponekad dolazili u biblioteku i oni su me spasili. Oni su, naravno, okretali taj neobični broj, samo njima i njihovom uzrastu te gadosti priliče. Moraćemo, ubuduće, svi zaposleni u biblioteci, paziti da se takvi dripci opet ne dohvate našeg telefona, tako smo se dogovorili.
– Braco, što stojiš tu kao kip? Donesi taj benzin iz garaže, da spržimo i ovu odvratnu kuću i one dvije zaljubljene pričice gore u krevetu. Jedva čekam, ne mogu da podnesem pomisao na svu onu krv – trgao me glas male lijepe vještice – vatrogasce ćemo pozvati kad sve bude gotovo.
– Sa’ ću, seko, evo letim – krelac je bio veseo i zalupio vrata.
Sad je đavo odnio svaku šalu, moram nešto učiniti, riješio sam i krenuo da se izvlačim iz svog brloga. Ali djevojka je stajala kraj vrata i grickala nokte. I ona je, ipak, nervozna, prošlo mi je glavom. No, baš me briga za njene osjećaje. Štogod je uradila i kani uraditi, njena je stvar, za što možda i ima razloge, ali što ću tu ja? Da nastradam samo zato što sam šeprtlja? Zar se to tako skupo plaća?
Dječak je ušao u kuću, čuo sam ulazna vrata, i usred hodnika ostavio žuti plastični bidon. Mislim da sam osjetio miris benzina, kojeg inače volim, ali… Ustrčali su, odjednom, iznenada, oboje uz stepanice i istog trena je nastupila tišina. Sad ili nikad, bio sam, napokon, odlučan, i krenuo, otirući mantil o vlažni zid. Desetak predugih koraka i bio sam u hodniku, otvorio vrata i osjetio svježinu. Zažmurio sam i sačekao da se oči priviknu na vanjsko svijetlo. Kroz trepavice razaznao sam pred kapijom parkirano veliko crno auto, s otvorenim gepekom. Kraj njega, pretpani plastičnim kesama iz supermaketa, stajali su krupni muškarac, kratkog, debelog vrata i zgodna, no pretjerano našminkana, žena. Zbunjeno su me gledali, ništa manje nego ja njih. Onda se sa balkona iznad moje glave zaorio urnebesni smijeh. Brat i sestra su pokazivali u mene i kao ludi se smijali.
– Što se tu smijete ko budale, hajde ovamo, vidite li koliko je kesa – obratila im se žena.
– Mama, tata, što ste nam kupili?- pitala je djevojka kroz smijeh.
– Vidjećete u kući, dolazi ovamo – bio je strog muškarac, ne odvajajući pogled od mene, dok sam se provlačio između kapije i njihovog automobila. Gledao me netremice, pa upitno podizao pogled ka djeci na balkonu. Oni su se još uvijek krivili od smijeha i upirali prste u mene.
Prolazeći kraj muškarca i žene, uspio sam samo da drhtavo izustim riječi prolaz, prečica, ja sam samo mislio, prečica… Okrenuo sam se još jednom, grabeći niz prašnjavi put i opet promrmljao: prečica. Onda sam se spotakao i pao, pa se pridigao i gotovo trčeći odmakao niz cestu…
Da je Magda kod kuće, mislio sam primičući se svom stanu, sve bih joj sad potanko ispričao. Detaljno bih joj kazivao kuda sam sve šetao, kako sam se umorio, kako sam želio da skratim put, kako sam odlučno krenuo hodnikom neke ružne kuće i kako su se neka nevaspitana djeca htjela glupo poigrati mnome. Ali, ona nisu ni slutila koliko sam ja iskusan i pronicljiv, kako sam odmah prozreo njihovu naivnu igru. Možda im je jasnije sada kad sam im sve skresao direktno u lice, pa neka misle sad… ako imaju čime. Do detalja, sve bih ispričao Magdi i ona bi odmah znala sve, baš sve, kako je to bilo. Klimnula bi glavom i tiho me prekorila što pretjerujem s predugim šetnjama, jer nije to za moje godine.