“Istina nema prednost nad ugledom Ministarstva odbrane.”
U periodu od jeseni ’93 do proljeća ’94 godine u Konjicu je zavladalo neko čudno ratno doba. Sklopljeno je lokalno primirje između Armije BiH i srpskih snaga i ono se – vidi čuda! – uglavnom poštovalo. Ranjeni grad je živnuo. Proradila je oskudna pijaca, pootvaran poneki kafić (sa dobrom zaštitom na vratima i prozorima), pa su čak, po skraćenoj nastavi, proradile i neke škole. U jednoj od njih sam i ja tada predavao maternji jezik. .
U to doba smo se svi bili malo okuražili. Nešto u čovjeku brzo potiskuje strah od opasnosti. Tako sam i ja jednog dana otišao na drugu stranu Grada, u jedan kafić. Sjeo na ječmenušu (zamjena za kafu) s prijateljem, vojnikom Armije Bosne i Hercegovine. Odmah sam primijetio da je on, inače veseljak i šaljivdžija, tog jutra nekako suviše tih, skoro deprimiran. Kad sam ga upitao za razlog, reče mi da su ga prošle sedmice prekomandovali u logor Čelebiće, nekoliko kilometara južno od Konjica.
“Ti ne bi vjerovao šta se tamo radi”, potišteno će prijatelj. “Kako postupaju s ljudima. Kad sam vidio da sam nemoćan i da bih, ako stanem u zaštitu zatvorenika, i ja mogao dobiti dobre batine, jedva sam izmolio komandu da me vrati na prvu liniju fronta. Svugdje mi je bolje nego tamo.”
Za one koji možda ne znaju ništa o tom zloglasnom logoru, evo kratke informacije iz engleske vikipedije:
Logor Čelebići bio je zarobljenički logor kojim su tokom rata upravljale zajedničke bošnjačke i bosansko-hrvatske snage u Bosni, gdje su zatočeni srpski zatvorenici podvrgnuti ubistvima, premlaćivanjima, mučenju, seksualnim napadima i drugim okrutnim i nehumanim postupcima. […]
Logor je bio operativan od aprila do decembra 1992. godine i tada je u njemu je bilo zatočeno otprilike 400-700 Srba. […] Zatvorenici su ubijani metkom, nožem ili su premlaćivani na smrt. Vjeruje se da je tu smrtno stradalo tridesetak ljudi.”
Nakon rata su komandant Zdravko Mucić, njegov zamjenik Hazim Delić, te stražar Esad Landžo za ulogu u počinjenim zločinima osuđeni na dugogodišnju robiju.
Zašto sam se vratio u ove davne dane, na ovu dozlaboga mučnu priču? Pa zato što sam ovih dana i sedmica na belgijskoj tv-stanici Canvas bez daha odgledao četvorodjelnu dokumentarnu seriju “Povratak u Jugoslaviju” (Terug naar Joegoslavië). U njoj autori, široj javnosti poznati po izvrsnoj seriji o genocidu u Ruandi 1994. godine, sučeljavaju zločince – ili one koji nisu, a trebali su da spriječe zločin – i žrtve. Ili potomke žrtava.
Rezultat je napeta, vraški uzbudljiva serija kojoj nikakav triler nije ravan! Tako ju je belgijski tv-kritičar Stefaan Werbrouck već proglasio “televizijskim događajem godine”!
Ono što je meni posebno interesantno je činjenica da serija u prva dva nastavka govori upravo o logoru Čelebići. U njima se sve vrti oko najvećeg krvnika, tada jedva punoljetnog vojnika Armije BiH Esada Landže.
No, možda je bolje da ovdje “progovore” autori serije, koji u uvodu o Landži vele:
“Povratak u Jugoslaviju” počinje dubokim uzdahom: dolazi od Esada Landže, onog s najmračnijom prošlošću od svih ljudi prikazanih u seriji. Kao 19-godišnji mladić bio je stražar u Čelebićima, bosanskom logoru u kojem su bile zatočene stotine srpskih civila, a deseci nevinih muškaraca umrli su nasilnom smrću, pretučeni i mučeni od strane Landže i njegovih kolega. Landžo, od strane Međunarodnog suda pravde u Haagu osuđen na petnaest godina zatvora nakon rata, želi “prvi put u životu” učiniti pravu stvar i suočiti se s dva preživjela srodnika njegovih žrtava: Milivojem Gotovcem, kome je otac stradao u Čelebićima, i Bojanom Šušić, čiji je muž ‘četrdest dana tučen dok nije podlegao’.”
Kamera prikazuje Landžu u njegovom sadašnjem stanu u Finskoj; vidimo ga na poslu, u šenji gradom. “Najviše mi prija tišina”, veli. Kaže da prije rata nikad nije bio nasilan, ali da mu u Čelebićima najviše od svega bilo stalo da se umili zapovjedniku Muciću. Ovaj mu je bio neka vrsta idola.
Sad se zbog toga gorko kaje. Dao bi sve, veli, da je onomad poslušao majku, koja mu je stalno govorila da ne ide u logor. “Ali to je tada bila moja dužnost. Morao sam je ispuniti.”
Njegova sučeljavanja sa Gotovcem i Sušićevom, u kojima im se Landžo – čini mi se: iskreno – izvinuo za počinjene zločine, bili su stišani, u granicama pristojnosti, a zapravo strašni. U njima se dobro osjetila lavina zatomljenih emocija: tuge, srdžbe, nevjerice, zapanjenosti…
Ovdje izdvajam jedan, za mene možda najupečatljiviji trenutak kad Lanžo kaže: “Najčudnije je što ja zapravo nikad nisam mrzio te zatvorenike. Često mi ih je čak bilo i žao. Ali kada bih dobio naredbu zapovjednika logora, ja ih više nisam doživljavao kao ljude, već kao olovke koje moram slomiti.“
U druge dvije epizode autori se bave genocidom u Srebrenici, ulogom holandskih “plavih šljemova” pri padu enklave i traumama domaćeg stanovništva. Za stolom se, s jedne strane, suočavaju jedan tadašnji vojnik i ljekar Dutchbata, a s druge ondašnji ranjenik Sakib i njegova kći Fahira, koji već dugo žive u Gentu, Belgija.
Razgovor je i ovdje suzdržan, ali i ovdje gledalac ispod riječi i rečenica osjeća vrelo zatomljenih emocija. Uostalom, zar može biti drugačije? Dok Srebreničani, sa razumijevanjem za težak položaj “plavaca” – manjak u ljudstvu i naoružanju, neodlučni komandant i zakulisne igre u vrhu UN-a – kao jednu od ključnih grešaka Holanđana izdvajaju prepuštanje 385 Srebreničana koji su se u trenutku pada enklave već nalaziliunutar logora “plavaca” srpskim ubicama (nijedan od njih nije preživio), te aktivnu pomoć Srbima pri razdvajanju civila, dvojica bivših Dačbatovaca vele da njihova uloga i nije bila da aktivno brane grad. “Mi nismo bili tamo da se borimo, nego da mašemo plavom zastavom UN-a”. Veli doktor, Holanđanin, sa suzama u očima. I, dalje, da se stidi svojih kolega koji su u više slučajeva odbili da pruže pomoć ranjenim borcima Armije BiH.
Posebno je dirljivo bilo Sakibovo držanje. Njega je, kaže, od strijeljanja spasilo to što su Srbi bili uvjereni da se nalazi na (ispostavilo se: nepostojećem) spisku ranjenika, pa su se uplašili da će ga kasnije tražiti Međunarodni crveni krst. Sakib je samo zahvaljujući tom “nesporazumu” izbjegao sigurnu smrt.
“Crni šlag” na kraju: nekadašnji holandski “plavac” na sto “baca” činjenicu da su, kad su vojnici konačno uspjeli izaći iz Srebrenice i pošli pùt Zagreba, već na pola puta dobili faks iz Den Haga. U njemu je, veli, doslovno stajalo: “De waarheid preveleert niet boven de repuratie van Defentie.”
“Istina nema prednost nad ugledom [našeg] Ministarstva odbrane.”
Valjda su i zbog toga “pijanista”, zapovjednik Dutchbata Thom Karremans i njegova “ekipa” docnije nagrađeni kraljičinim visokim odlikovanjima. Odličjima za uporno držanje jezika za zubima.
Šutnja
_________ Za Sabru
Moja drugarica,
iz banje natopljene
krvlju, i ona
u ratu izgubila muža.
Poslije,
daleko od doma,
zaljubila se, ludo,
u jednog mog druga.
S. pravi najbolji burek na dunjaluku, a ja ih častim pilećim paprikašem.
Smijemo se,
zezamo,
nazdravljamo.
Ali o Onome,
Julskom –
o krvi! o soli! –
ni da zucnemo.
Povratak u Jugoslaviju:
“Istina nema prednost nad ugledom Ministarstva odbrane.”
U periodu od jeseni ’93 do proljeća ’94 godine u Konjicu je zavladalo neko čudno ratno doba. Sklopljeno je lokalno primirje između Armije BiH i srpskih snaga i ono se – vidi čuda! – uglavnom poštovalo. Ranjeni grad je živnuo. Proradila je oskudna pijaca, pootvaran poneki kafić (sa dobrom zaštitom na vratima i prozorima), pa su čak, po skraćenoj nastavi, proradile i neke škole. U jednoj od njih sam i ja tada predavao maternji jezik. .
U to doba smo se svi bili malo okuražili. Nešto u čovjeku brzo potiskuje strah od opasnosti. Tako sam i ja jednog dana otišao na drugu stranu Grada, u jedan kafić. Sjeo na ječmenušu (zamjena za kafu) s prijateljem, vojnikom Armije Bosne i Hercegovine. Odmah sam primijetio da je on, inače veseljak i šaljivdžija, tog jutra nekako suviše tih, skoro deprimiran. Kad sam ga upitao za razlog, reče mi da su ga prošle sedmice prekomandovali u logor Čelebiće, nekoliko kilometara južno od Konjica.
“Ti ne bi vjerovao šta se tamo radi”, potišteno će prijatelj. “Kako postupaju s ljudima. Kad sam vidio da sam nemoćan i da bih, ako stanem u zaštitu zatvorenika, i ja mogao dobiti dobre batine, jedva sam izmolio komandu da me vrati na prvu liniju fronta. Svugdje mi je bolje nego tamo.”
Za one koji možda ne znaju ništa o tom zloglasnom logoru, evo kratke informacije iz engleske vikipedije:
Logor Čelebići bio je zarobljenički logor kojim su tokom rata upravljale zajedničke bošnjačke i bosansko-hrvatske snage u Bosni, gdje su zatočeni srpski zatvorenici podvrgnuti ubistvima, premlaćivanjima, mučenju, seksualnim napadima i drugim okrutnim i nehumanim postupcima. […]
Logor je bio operativan od aprila do decembra 1992. godine i tada je u njemu je bilo zatočeno otprilike 400-700 Srba. […] Zatvorenici su ubijani metkom, nožem ili su premlaćivani na smrt. Vjeruje se da je tu smrtno stradalo tridesetak ljudi.”
Nakon rata su komandant Zdravko Mucić, njegov zamjenik Hazim Delić, te stražar Esad Landžo za ulogu u počinjenim zločinima osuđeni na dugogodišnju robiju.
Zašto sam se vratio u ove davne dane, na ovu dozlaboga mučnu priču? Pa zato što sam ovih dana i sedmica na belgijskoj tv-stanici Canvas bez daha odgledao četvorodjelnu dokumentarnu seriju “Povratak u Jugoslaviju” (Terug naar Joegoslavië). U njoj autori, široj javnosti poznati po izvrsnoj seriji o genocidu u Ruandi 1994. godine, sučeljavaju zločince – ili one koji nisu, a trebali su da spriječe zločin – i žrtve. Ili potomke žrtava.
Rezultat je napeta, vraški uzbudljiva serija kojoj nikakav triler nije ravan! Tako ju je belgijski tv-kritičar Stefaan Werbrouck već proglasio “televizijskim događajem godine”!
Ono što je meni posebno interesantno je činjenica da serija u prva dva nastavka govori upravo o logoru Čelebići. U njima se sve vrti oko najvećeg krvnika, tada jedva punoljetnog vojnika Armije BiH Esada Landže.
No, možda je bolje da ovdje “progovore” autori serije, koji u uvodu o Landži vele:
“Povratak u Jugoslaviju” počinje dubokim uzdahom: dolazi od Esada Landže, onog s najmračnijom prošlošću od svih ljudi prikazanih u seriji. Kao 19-godišnji mladić bio je stražar u Čelebićima, bosanskom logoru u kojem su bile zatočene stotine srpskih civila, a deseci nevinih muškaraca umrli su nasilnom smrću, pretučeni i mučeni od strane Landže i njegovih kolega. Landžo, od strane Međunarodnog suda pravde u Haagu osuđen na petnaest godina zatvora nakon rata, želi “prvi put u životu” učiniti pravu stvar i suočiti se s dva preživjela srodnika njegovih žrtava: Milivojem Gotovcem, kome je otac stradao u Čelebićima, i Bojanom Šušić, čiji je muž ‘četrdest dana tučen dok nije podlegao’.”
Kamera prikazuje Landžu u njegovom sadašnjem stanu u Finskoj; vidimo ga na poslu, u šenji gradom. “Najviše mi prija tišina”, veli. Kaže da prije rata nikad nije bio nasilan, ali da mu u Čelebićima najviše od svega bilo stalo da se umili zapovjedniku Muciću. Ovaj mu je bio neka vrsta idola.
Sad se zbog toga gorko kaje. Dao bi sve, veli, da je onomad poslušao majku, koja mu je stalno govorila da ne ide u logor. “Ali to je tada bila moja dužnost. Morao sam je ispuniti.”
Njegova sučeljavanja sa Gotovcem i Sušićevom, u kojima im se Landžo – čini mi se: iskreno – izvinuo za počinjene zločine, bili su stišani, u granicama pristojnosti, a zapravo strašni. U njima se dobro osjetila lavina zatomljenih emocija: tuge, srdžbe, nevjerice, zapanjenosti…
Ovdje izdvajam jedan, za mene možda najupečatljiviji trenutak kad Lanžo kaže: “Najčudnije je što ja zapravo nikad nisam mrzio te zatvorenike. Često mi ih je čak bilo i žao. Ali kada bih dobio naredbu zapovjednika logora, ja ih više nisam doživljavao kao ljude, već kao olovke koje moram slomiti.“
U druge dvije epizode autori se bave genocidom u Srebrenici, ulogom holandskih “plavih šljemova” pri padu enklave i traumama domaćeg stanovništva. Za stolom se, s jedne strane, suočavaju jedan tadašnji vojnik i ljekar Dutchbata, a s druge ondašnji ranjenik Sakib i njegova kći Fahira, koji već dugo žive u Gentu, Belgija.
Razgovor je i ovdje suzdržan, ali i ovdje gledalac ispod riječi i rečenica osjeća vrelo zatomljenih emocija. Uostalom, zar može biti drugačije? Dok Srebreničani, sa razumijevanjem za težak položaj “plavaca” – manjak u ljudstvu i naoružanju, neodlučni komandant i zakulisne igre u vrhu UN-a – kao jednu od ključnih grešaka Holanđana izdvajaju prepuštanje 385 Srebreničana koji su se u trenutku pada enklave već nalazili unutar logora “plavaca” srpskim ubicama (nijedan od njih nije preživio), te aktivnu pomoć Srbima pri razdvajanju civila, dvojica bivših Dačbatovaca vele da njihova uloga i nije bila da aktivno brane grad. “Mi nismo bili tamo da se borimo, nego da mašemo plavom zastavom UN-a”. Veli doktor, Holanđanin, sa suzama u očima. I, dalje, da se stidi svojih kolega koji su u više slučajeva odbili da pruže pomoć ranjenim borcima Armije BiH.
Posebno je dirljivo bilo Sakibovo držanje. Njega je, kaže, od strijeljanja spasilo to što su Srbi bili uvjereni da se nalazi na (ispostavilo se: nepostojećem) spisku ranjenika, pa su se uplašili da će ga kasnije tražiti Međunarodni crveni krst. Sakib je samo zahvaljujući tom “nesporazumu” izbjegao sigurnu smrt.
“Crni šlag” na kraju: nekadašnji holandski “plavac” na sto “baca” činjenicu da su, kad su vojnici konačno uspjeli izaći iz Srebrenice i pošli pùt Zagreba, već na pola puta dobili faks iz Den Haga. U njemu je, veli, doslovno stajalo: “De waarheid preveleert niet boven de repuratie van Defentie.”
“Istina nema prednost nad ugledom [našeg] Ministarstva odbrane.”
Valjda su i zbog toga “pijanista”, zapovjednik Dutchbata Thom Karremans i njegova “ekipa” docnije nagrađeni kraljičinim visokim odlikovanjima. Odličjima za uporno držanje jezika za zubima.
Šutnja
_________ Za Sabru
Moja drugarica,
iz banje natopljene
krvlju, i ona
u ratu izgubila muža.
Poslije,
daleko od doma,
zaljubila se, ludo,
u jednog mog druga.
S. pravi najbolji burek
na dunjaluku,
a ja ih častim
pilećim paprikašem.
Smijemo se,
zezamo,
nazdravljamo.
Ali o Onome,
Julskom –
o krvi! o soli! –
ni da zucnemo.
To je, bez riječi,
naš čvrsti dogovor.