Sjedim u kupeu vlaka, do prozora. Na suprotnom sjedalu, do vrata, nalazi se jedan starac. Ne vidim mu lice; nalaktio se na koljena i pokrio ga dlanovima. Podsjeća me na Van Goghovu sliku koja prikazuje starca što sjedi na stolici nalaktivši se na sličan način; slika postoji u više verzija, a poznat mi je i crtež, sa istim motivom. Na crtežu je slikarevom rukom napisano: At Eternity’s Gate. “Pred vratima vječnosti”. Sliku zovu i Sorrowing Old Man (“Ojađeni, očajni starac”), a poznat mi je i naslov Iznuren pred vratima vječnosti. Taj Van Goghov starac uopće ne izgleda kao da bi bio u stanju ustati sa stolice i zakoračiti kroz vrata vječnosti. On sjedi, slab, nemoćan i očajan. Za njega ne postoji budućnost; pritiska ga ogromni teret prošlosti. Kažem sebi, možda pod sugestijom te slike, da mi moj susjed u kupeu izgleda upravo tako: kao slika beznađa.
Osjećajući moj pogled na sebi, on diže glavu i vidim mu lice. Izraz mu je napregnut; oči su mu mutne. Rekao bih, od snažnih emocija; možda i od suza.
“Vidim da sam privukao vašu pozornost”, kaže mi. “Hvala vam, to me vraća u sadašnjost.”
Pošto na mom licu vidi da ne znam šta da odgovorim, on objašnjava:
“U duhu sam bio u prošlosti, ronio kroz svoj minuli život. Možda će vas zanimati ako vam kažem da sam taj život sveo na tri trenutka u kojima su bitne uloge igrala bića iz životinjskog svijeta: poskok, dupin i galebovi.”
“Da…?”
“Naravno, da biste to razumjeli, moram vam ispričati zgode vezane za pojavu tih bića. Najprije, poskok. Ako vas to zanima, razumije se.”
“Zanima me, pričajte.”
“Jednog davnog dana – ima tome skoro šezdeset godina – peo sam se sa svojom djevojkom rubom kamenite dalmatinske strmine pokrivene šikarom. Kretali smo u pohod do stare tvrđave, Fortizze, smještene na vrhu ogromnog grebena nad morem, da s te visine obuhvatimo pogledom povelik dio jadranske obale, širok morski kanal i otok koji se, vidljiv kao na dlanu, pružao iza njega. Djevojka me je izazivala tvrdeći da će u tvrđavu stići prva, pa se kretala ispred mene. Pratio sam je želeći joj prepustiti tu pobjedu, ali u jednom trenutku stao sam kao ukopan. Vidio sam kako ona na jedva vidljivoj stazi prekoračuje zmiju. Bio je to poskok dug oko jedan metar. Stao sam, pustio da djevojka malo odmakne, a onda laganim pokretom digao iza sebe sa tla odlomljenu i osušenu čvornovatu granu nekog grma, pa njome pritisnuo poskoka iza glave. Istovremeno sam doviknuo djevojci da mi dobaci torbicu koju je nosila sa sobom. Htio sam uhvatiti zmiju i strpati je u torbicu. Ali grana koju sam dohvatio nije bila dovoljno čvrsta; poskok se, sikćući, uspio izmigoljiti i uvući se u pukotinu na hridi kojom je strmina bila oivičena. Čeprkao sam štapom po tom procjepu, iz kojega se i dalje čulo ljutito siktanje, sve dok nisam shvatio da mi je plijen umakao. Da li bih se u kasnijim godinama tako neozbiljno i neoprezno ponio? Zacijelo ne; ali tada sam se htio dokazati pred djevojkom, s kojom sam se uspinjao da bih s visokog planinskog vrha zagospodario prekrasnim krajolikom. Kako bih mogao propustiti priliku da usput savladam jednu opasnu životinju? Nisam još navršio ni dvadesetu; privlačile su me borba i pobjeda; činilo mi se da sam jači od prirode i njenih stvorenja. Osjećao sam se moćnim! Ta zmija, taj izazov, to je bila moja mladost…
Događaj s dupinom zbio se dvadesetak godina kasnije. Ljetujući u gradiću na obali Istre, jednog dana unajmio sam sandolinu i veslao, udaljivši se od obale, po sasvim mirnom moru: bila je bonaca, onaj teško opisivi trenutak kad sve – pučina, zrak, svjetlost sunca, svečana nepomičnost rastinja, izgleda kao savršena slika vječnosti. Okrenuo sam se da iza sebe vidim kako trag mog plovila, jedini, narušava taj potpuni mir. Ugledao sam ga, ali nedaleko od njega i nešto drugo, neočekivano – peraju koja je, izronivši nad morsku površinu, polaganim pokretom ponovo uronila pod nju, da bi zatim opet izranjala i uranjala: uporedo s putanjom moje sandoline kretao se jedan veliki dupin. Taj divni talas života učinio je sve oko mene – nebo, more, obalu, okolno ostrvlje – slikom nenarušivog sklada, a taj moj trenutak mojim životnim zenitom, u kojemu sam spokojno, samouvjereno vladao svim svojim snagama, upravo kao taj dupin koji me je svečanim pokretima prestizao. Osjećao sam da se sa svijetom u kojemu živim nalazim u veličanstvenoj ravnoteži. Bilo je to moje zrelo životno doba…
A događaj s galebovima zbio se tu nedavno. Iz svog beogradskog stana, nedaleko od rijeke, obično kroz prozor gledam druge ptice, golubove, njihovo lepršanje, njihovu potragu za hranom, njihove ljubavne igre. Tog iznimno hladnog zimskog dana, međutim, kad je sve bilo pokriveno snijegom i ledom, njih nije bilo. Zavukli su se u svoja skrovišta. Volio sam da ih gledam, i bilo mi je žao što ih nema. Ali u jednom trenutku ugledao sam, iznenađen, kako se između mog prozora i kuće preko puta kovitla veliko jato bijelih ptica. U prvi mah pomislio sam da su to golubovi. Ali otkuda ovdje toliko bijelih golubova? Zagledao sam bolje: ne, to su galebovi. Nikad ih još nisam ovdje vidio. Doletjeli su sa obližnje rijeke koja je pod ledom, i na čijim je obalama sve pokriveno snijegom – tamo im je, dakle, hrana nedostupna, pa su pošli u potragu za njom ovdje, u gradu. Kružili su nekoliko minuta budeći u meni uspomene kakve sam u ovom zimskom danu najmanje mogao očekivati: vidio sam jata galebova kako lebde nad obalom mog dalekog dalmatinskog zavičaja. Ti su mi galebovi doletjeli da me vrate, u mislima, tamo odakle potičem. U mislima?… Ne, ne! Ne u mislima; upravo zato sada putujem. Ali prikazavši mi se kao izgnanici iz svoje prirodne sredine, u očajničkoj potrazi za hranom, za preživljavanjem, podsjetili su me na moju sopstvenu izgnaničku sudbinu. Putujem u zavičaj; ali nije li on za mene izgubljen? Nije li zauvijek, kao i moj oronuli život, okovan ledom? Jer to jato zalutalih galebova, to je moja starost…”
Sorrowing Old Man! Maločas, kad sam ga vidio onako pogruženog, on nije mislio o vječnosti. Jedina njegova željena vječnost jeste njegova prošlost.
Poskok, dupin, galebovi
Sjedim u kupeu vlaka, do prozora. Na suprotnom sjedalu, do vrata, nalazi se jedan starac. Ne vidim mu lice; nalaktio se na koljena i pokrio ga dlanovima. Podsjeća me na Van Goghovu sliku koja prikazuje starca što sjedi na stolici nalaktivši se na sličan način; slika postoji u više verzija, a poznat mi je i crtež, sa istim motivom. Na crtežu je slikarevom rukom napisano: At Eternity’s Gate. “Pred vratima vječnosti”. Sliku zovu i Sorrowing Old Man (“Ojađeni, očajni starac”), a poznat mi je i naslov Iznuren pred vratima vječnosti. Taj Van Goghov starac uopće ne izgleda kao da bi bio u stanju ustati sa stolice i zakoračiti kroz vrata vječnosti. On sjedi, slab, nemoćan i očajan. Za njega ne postoji budućnost; pritiska ga ogromni teret prošlosti. Kažem sebi, možda pod sugestijom te slike, da mi moj susjed u kupeu izgleda upravo tako: kao slika beznađa.
Osjećajući moj pogled na sebi, on diže glavu i vidim mu lice. Izraz mu je napregnut; oči su mu mutne. Rekao bih, od snažnih emocija; možda i od suza.
“Vidim da sam privukao vašu pozornost”, kaže mi. “Hvala vam, to me vraća u sadašnjost.”
Pošto na mom licu vidi da ne znam šta da odgovorim, on objašnjava:
“U duhu sam bio u prošlosti, ronio kroz svoj minuli život. Možda će vas zanimati ako vam kažem da sam taj život sveo na tri trenutka u kojima su bitne uloge igrala bića iz životinjskog svijeta: poskok, dupin i galebovi.”
“Da…?”
“Naravno, da biste to razumjeli, moram vam ispričati zgode vezane za pojavu tih bića. Najprije, poskok. Ako vas to zanima, razumije se.”
“Zanima me, pričajte.”
“Jednog davnog dana – ima tome skoro šezdeset godina – peo sam se sa svojom djevojkom rubom kamenite dalmatinske strmine pokrivene šikarom. Kretali smo u pohod do stare tvrđave, Fortizze, smještene na vrhu ogromnog grebena nad morem, da s te visine obuhvatimo pogledom povelik dio jadranske obale, širok morski kanal i otok koji se, vidljiv kao na dlanu, pružao iza njega. Djevojka me je izazivala tvrdeći da će u tvrđavu stići prva, pa se kretala ispred mene. Pratio sam je želeći joj prepustiti tu pobjedu, ali u jednom trenutku stao sam kao ukopan. Vidio sam kako ona na jedva vidljivoj stazi prekoračuje zmiju. Bio je to poskok dug oko jedan metar. Stao sam, pustio da djevojka malo odmakne, a onda laganim pokretom digao iza sebe sa tla odlomljenu i osušenu čvornovatu granu nekog grma, pa njome pritisnuo poskoka iza glave. Istovremeno sam doviknuo djevojci da mi dobaci torbicu koju je nosila sa sobom. Htio sam uhvatiti zmiju i strpati je u torbicu. Ali grana koju sam dohvatio nije bila dovoljno čvrsta; poskok se, sikćući, uspio izmigoljiti i uvući se u pukotinu na hridi kojom je strmina bila oivičena. Čeprkao sam štapom po tom procjepu, iz kojega se i dalje čulo ljutito siktanje, sve dok nisam shvatio da mi je plijen umakao. Da li bih se u kasnijim godinama tako neozbiljno i neoprezno ponio? Zacijelo ne; ali tada sam se htio dokazati pred djevojkom, s kojom sam se uspinjao da bih s visokog planinskog vrha zagospodario prekrasnim krajolikom. Kako bih mogao propustiti priliku da usput savladam jednu opasnu životinju? Nisam još navršio ni dvadesetu; privlačile su me borba i pobjeda; činilo mi se da sam jači od prirode i njenih stvorenja. Osjećao sam se moćnim! Ta zmija, taj izazov, to je bila moja mladost…
Događaj s dupinom zbio se dvadesetak godina kasnije. Ljetujući u gradiću na obali Istre, jednog dana unajmio sam sandolinu i veslao, udaljivši se od obale, po sasvim mirnom moru: bila je bonaca, onaj teško opisivi trenutak kad sve – pučina, zrak, svjetlost sunca, svečana nepomičnost rastinja, izgleda kao savršena slika vječnosti. Okrenuo sam se da iza sebe vidim kako trag mog plovila, jedini, narušava taj potpuni mir. Ugledao sam ga, ali nedaleko od njega i nešto drugo, neočekivano – peraju koja je, izronivši nad morsku površinu, polaganim pokretom ponovo uronila pod nju, da bi zatim opet izranjala i uranjala: uporedo s putanjom moje sandoline kretao se jedan veliki dupin. Taj divni talas života učinio je sve oko mene – nebo, more, obalu, okolno ostrvlje – slikom nenarušivog sklada, a taj moj trenutak mojim životnim zenitom, u kojemu sam spokojno, samouvjereno vladao svim svojim snagama, upravo kao taj dupin koji me je svečanim pokretima prestizao. Osjećao sam da se sa svijetom u kojemu živim nalazim u veličanstvenoj ravnoteži. Bilo je to moje zrelo životno doba…
A događaj s galebovima zbio se tu nedavno. Iz svog beogradskog stana, nedaleko od rijeke, obično kroz prozor gledam druge ptice, golubove, njihovo lepršanje, njihovu potragu za hranom, njihove ljubavne igre. Tog iznimno hladnog zimskog dana, međutim, kad je sve bilo pokriveno snijegom i ledom, njih nije bilo. Zavukli su se u svoja skrovišta. Volio sam da ih gledam, i bilo mi je žao što ih nema. Ali u jednom trenutku ugledao sam, iznenađen, kako se između mog prozora i kuće preko puta kovitla veliko jato bijelih ptica. U prvi mah pomislio sam da su to golubovi. Ali otkuda ovdje toliko bijelih golubova? Zagledao sam bolje: ne, to su galebovi. Nikad ih još nisam ovdje vidio. Doletjeli su sa obližnje rijeke koja je pod ledom, i na čijim je obalama sve pokriveno snijegom – tamo im je, dakle, hrana nedostupna, pa su pošli u potragu za njom ovdje, u gradu. Kružili su nekoliko minuta budeći u meni uspomene kakve sam u ovom zimskom danu najmanje mogao očekivati: vidio sam jata galebova kako lebde nad obalom mog dalekog dalmatinskog zavičaja. Ti su mi galebovi doletjeli da me vrate, u mislima, tamo odakle potičem. U mislima?… Ne, ne! Ne u mislima; upravo zato sada putujem. Ali prikazavši mi se kao izgnanici iz svoje prirodne sredine, u očajničkoj potrazi za hranom, za preživljavanjem, podsjetili su me na moju sopstvenu izgnaničku sudbinu. Putujem u zavičaj; ali nije li on za mene izgubljen? Nije li zauvijek, kao i moj oronuli život, okovan ledom? Jer to jato zalutalih galebova, to je moja starost…”
Sorrowing Old Man! Maločas, kad sam ga vidio onako pogruženog, on nije mislio o vječnosti. Jedina njegova željena vječnost jeste njegova prošlost.