Kad nešto nestane, onda se to osjeti naročito bolno znatno kasnije, pogled sam traži nestali objekat, kuću koju smo znali, izloge, stepenice, ulazna vrata, napokon i ljude pred njom, naročito trgovca koji je znao sam da rano ujutro izađe s brezovom metlom i počisti ispred svoje radnje, zimi snijeg, ljeti prašinu koju bi prvo poprskao vodom tako što bi u kantu umakao metlu i otresao je preko te prašine.
Objekta nema, ljudi nema, ali su slike tu. I pitanje, stalno i isto: Je li ovo još isti grad?
Sada, ne u stvarnosti nego u mislima, jer sve je ovo samo u mislima mojim, dok od Palasa gledam prema toj kući. Nema je. Kao što su nestali njeni stanovnici, nasilno, i ona je srušena na isti način. A sve je bilo sasvim drugačije. Zapravo, to su dva objekta kojih više nema, jedan je preko ulice, sada Maršala Tita, a drugi, s lijeve strane našeg stola i hotela. Dvije lijepe kuće dvojice braće Poljokan. Između glavna ulica kojoj su u svim vremenima i režimima uvijek namijenjena imena vladara. Dok se ovo dešava ona je Aleksandrova ulica, tu negdje do hotela Bosna, odakle dalje ide prema sjeveru kao Kralja Petra drum, a od džamije Ferhadije, na jug, kao Karađorđev drum, čime je cijela aktuelna dinastija iscrpljena. Ali ne potpuno, paralelno je Kneza Arsena ulica, što je za građane sasvim nepoznato ime.
Šta vidim kroz vrijeme, ako me noćas, u mjesečarenju po gradu u koji sam se vratio, prate stare slike građevina i ljudi?
Ta lipa, njen hlad i miris, kao da je obuhvatala sve, muslimane koji su se tu skupljali idući u malu džamiju, nas koji smo išli u gimnaziju i, naravno, Židove koji su dolazili gazdi Poljokanu. On je podigao lijepu kuću, na dobrom mjestu, ne baš uz samu Crkvenu, da je ništa ne može da poplavi, ne baš uz Bezistan, ali pored svega, kao što su i oni, Jevreji banjalučki, bili pored svega i svih. Bio je nevjerovatan prizor, tu, pod lipom, muslimana koji idu na hadž. Natovareni svim i svačim, opraštaju se s porodicama, privremeno ali kao da bi moglo biti i konačno, ako se ne vrate, otišli su u vječne vrtove dženetske, ako se vrate, više neće biti isti, ovi koji sada odlaze. Peru ruke na česmi pred džamijom, čisti da krenu. Čisti od ovdašnjeg svijeta, života, opačine kojom su oblijepljeni. Vratiće se čisti, Takav je hadž, mijenja, čisti ljude i njihove porodice.
Isak Poljokan, sin Isak, ili Rafo, i kćerka Mela, gledaju kroz zavjese sa sprata, da li putnicima još nešto treba. Ako trenutno nemaju para, ako su ih ostavili kod kuće, zna se da u putu dukati vrijede, papirne dinare možda još samo u Solunu primaju, eto, neka uzmu šta im treba, platiće kada se vrate. Od kada su došli u Banjaluku, Poljokani su tako radili. U poslu sa svim mušterijama, u kući samo sa svojima. Niti su koga od inovjeraca zvali, niti im je ko od takvih dolazio od svoje volje. Takav je bio nepisani gradski red i oni su ga se držali kao zakona.
Srpski ih trgovci, pa i moji roditelji, nisu voljeli, bili su im prejaka konkurencija. Ali, to raspoloženje bilo je malo dublje od same konkurentnosti kojoj nisu mogli da se suprotstave na uobičajen način. Činilo ih je zlovoljenim. Ljubaznost jevrejskih trgovaca tumačili su kao snishodljivost i orijentalnu udvornost koja ne dolazi iz srca i duše. Rano sam se pitao da li to znači da naša neljubaznost i tvrdoća dolaze iz duše i srca. Ako dolaze, nastavljao se kratki lanac mojih pred drugima neizrečenih pitanja, kakvi su nam duša i srce?
Je li svijet oko nas ogledalo u kome se ogledamo bolje nego u stvarno špiglo koje je iz hotela Balkan bilo premješteno u dubinu hodnika u našoj kući u Pelagićevoj ulici? I kada se upali sijalica nasred tog hodničića, ona ne osvjetljava osobu što se ogleda u špiglu, nego sve djeluje u kontralihtu, pa se pitaš koja je svrha tog ogledala. Tako i svijet oko nas, svaki pojedinac, ali i grupe stvarane po raznim osnovama, vjerskim, nacionalnim, socijalnim, kriminalnim i svim onim koje um može da smisli, ne mogu ih sve ni nabrojati. U svakoj toj grupi ima malo i mene, čim to primijetim pokušavam da je iz sebe izbacim, ili da se iz nje izvučem.
To što je preko puta samo smeta, sasvim voljno, onome što bih vidio i u sebi ako i kada bih pogledao lijevo, gdje je uz hotel Palas, što je sagrađen trideset i treće na mjestu one drvene džamije, na vakufskom zemljištu i pripadao je islamskoj zajednici, lijepa spratnica drugog Poljokana, čija se tragedija u meni splela sa tragedijom svih ljudi koje sam susretao, pozdravljao, svirao im na njihovim svečanostima, ili samo javno, kada su oni bili prisutni a koji mi se noćas priviđaju.
Kada ovo govorim, mislim na kuću Salomona Haima Poljokana, jednako dobrog trgovca kao i svi ostali Poljokani. Pored njega tu su živjeli njegova supruga Micika i sin Isak Rafael. Uvijek me je privlačilo mjesto na kome je ta kuća podignuta, iznad potoka Crkvene, kao da se propela na prste da gleda preko ostalih kuća koje se sasvim lagano spuštaju prema potoku i lijevo prema Bezistanu i marvenoj pijaci. Oko te kuće, ali i oko hotela Palas, čak ispred njega, što smo naročito ljeti voljeli, uvijek je provjetravanje, struji vazduh kao da pada s neba prema nama, da nas osvježi, podigne iz ljetnjeg mrtvila i oživi. Eh, nevoljno, dođoh do glagola koji ovdje ne vrijedi, mrtvi se oživaljavaju samo u snovima i mjesečarenju.
Bio je divan taj oktobar 1940. godine, kao da je Gospod htio da ljudima pokaže kako život može biti jednako lijep, ali da čovjek to ne zaslužuje, bar ne ovakav kakav je sada, nesposoban za mir, željan krvi i zla. Onog najstarijeg zla, u kome je sve đavolsko smješteno u tog čovjeka koji navodi druge na ubijanje u kome će, prije ili kasnije, i oni sami biti ubijeni.
Cijena mira, ako je to mir, bila je istaknuta u Službenim novinama, obaveznom podlistku Vrbaskih novina koje su i postojale uglavnom zbog tog podlistka i kroz njega, br. 229 od 5. oktobra, kao Uredba o upisu lica jevrejskog porijekla za učenike univerziteta, visokih škola u rangu univerziteta, viših, srednjih, učiteljskih i drugih stručnih škola.
To znači, gospodo, mirno je rekao Gaković istog tog jutra, da su Jevreji postali moneta kojom se plaća mir.
Kakav mir, Gak, kakav mir?, odgovorio mu je nervozno Vuk Milovac, klasičnim pitanjem u kome umjesto odgovora slijedi napad na onoga što pita.
Nikakav, Vuče. Sve je to već viđeno na širokim rusko-austrougarskim prostorima, te razne mjere kojima se ograničava život i djelovanje nesrećnih Jevreja.
Na šta misliš?
Uredbu koja se zove: O mjerama koje se odnose na Jevreje u pogledu obavljanja radnje sa predmetima ljudske ishrane. Odakle sada to postade problem za bilo koju državu?
Na šta misliš?
Znaš ti to dobro, Vuče, da će se prema Jevrejima okrenuti sada sve narodne frustracije koje ovi nisu izazvali jer ih nisu ni mogli izazvati. I ko sada predvodi te orkestrirane, kako se to kaže, napade na Jevreje? Na to ti ja pitanje neću odgovoriti. Gledaj samo ko ulazi u ovaj hutel uveče, noću, izlazi ujutro, šta piše u knjizi gostiju. Sve svjetski probisvijet, od zla oca i od gore matere. A mi ovdje mirno pijemo kafu i jebe nam se šta ti ljudi rade.
Naravno, Gače, to je demokratija. Država ima svoje organe i načine da sazna o čemu se radi kad je u pitanju svaki pojedinačno od tih nazovigostiju. Samo u Njemačkoj se uključio i narod, ili opet nazovinarod. Sve radikalne partije to vole, jer time šire strah. Bez straha nema apsolutne vlasti. Reći ću vam, ovaj Stojadinović je preispoljni gad, ali ko će da ga zamijeni? Ti si, Vuče, dopisnik veliki novina, Ribnikarovih i državnih, pa nam to reci.
Vuk je ćutao, ja sam ćutao, Puco je ćutao, iako bi kao pravnik mogao da odgovori na to pitanje. Ali on nikada nije odgovarao ni na jedno pitanje.
Šta kaže naš Vagner? okrenuo se Vuk prema meni.
A ne, otac je pristalica Vagnera, a sin zmijanjskog pjevanja.
Gdje nas to vodi?
Da svako radi svoj posao najbolje što može, rekoh im ne razmišljajući, nerado, ali sasvim zadovoljan što sam rekao nešto i što to nešto nije bilo šta već suština mog odnosa prema svemu o čemu su oni govorili a što samo naizgled nema veze sa muzikom. Spomenuti Nijemce znači misliti i na muziku bez koje oni ne mogu.
Samo jedan dan poslije ove uredbe, o kojoj smo tako žučno raspravljali, slijedi, za mene sasvim neočekivano, za one koji su više pratili politička i društvena zbivanja možda normalno, na naslovnoj stranici Vrbaskih novina vijest o kažnjavanju Poljokana zbog spekulacija sa cijenama robe. Vijest je sročena tako da se ureže u svijest onoga koji je čita, njeno mjesto u novinama daje joj poseban značaj.
Rat je bio na našem pragu, trebalo je odlučiti na koju će se stranu. Jugoslavija je okružena pronjemački i proitalijanski raspoloženim zemljama. U Rumuniju dolaze njemački vojni instruktori, ne jedan ili dva, nego cijela vojna jedinica. Bugari samo čekaju trenutak da se okrenu svojim starim prijateljima, Nijemcima. Na Mađare ne treba trošiti riječi. Gdje će Grci, ako neće Italijanima? Smiju li da se izjasne za Engleze koji su u ratu sa silama Osovine?
Cijene robe počele su da divljaju, dolaze nestašice, pored zvaničnog tržišta otvara se crno, tajno, gdje je odnos ponude i potražnje potpuno hirovit. U toj nemirnoj vodi najbolje plove i plivaju iskusni.
Ipak, novinski naslov je jasan: Osude po uredbi o suzbijanju skupoće. Kao da je antisemitski duh Njemačke došao u redakciju Vrbaskih novina, da pokaže kakvi su to Jevreji u teškim trenucima za narod koji pati. Njima je važan samo profit. Oni se bogate na strahu i nesreći. Čitali smo ćutke:
U sreskom sudu, pred sudijom g. A. Jokanovićem, održano je skuđenje Salamonu i Rafaelu Poljokanu, vlasnicima manufakturne trgovine i njihovom pomoćniku Albertu Leviu. U prijavi je navedeno da je Poljokan na tekstilnoj i manufakturnoj robi zarađivao i preko 80 posto, iako je kao maksimalna zarada označena 25 posto. U utorak u podne g. Jokanović je izrekao presudu kojom su Salamon Hajn, Rafael Poljokan i Albert Levi osuđeni svaki na po tri mjeseca zatvora i po 30.000 dinara novačne kazne. Istovremeno upravnik policije g. dr. Todosić kaznio je Salamon Hajna Poljokana na 2 mjeseca prinudnog boravka u Vučitrnu, u Moravskoj banovini.
Uprava policije kaznila je još nekoliko banjalučkih trgovaca novčano i zatvorom, jer se nisu pridržavali propisa Uredbe o suzbijanju skupoće i nesavesne spekulacije.
Uprava policije, očigledno, ne želi da se na naslovnoj stranici zvaničnih novina Banovine pojavljuje tih još nekoliko lica, jer ne odgovaraju profilu onih koji snimljeni u izobličenoj filmskoj optici sa njemačkih žurnala govore o narodu krivom za sva zla ovoga svijeta.
Jeste li pročitali ovu vijest?, priupitao sam Vuka i Gakovića, a tu se bio našao kao slučajno i Lazar Delić. Sudiju Puvačića, mog najboljeg druga Pucu, koji se obično pridruži nama sasvim kratko, praveći pauzu u svojim sudskim poslovima, ovdje ne računam, jer on nikada ne komentariše ništa od naših razgovora, bar ne javno. Tek kada se nađemo nas trojica, on Ilija Kecmanović i ja, tada smo slobodni da govorimo o svemu, ali to sve se na kraju svede na djevojke kojih smo bili željni sva trojica. Svaki na svoj način, čekajući valjda da nam se sam od sebe ukaže put prema njima. To je, naravno, bilo ranije, dok u vrijeme ove priče, ili u vrijeme u kome se odvija događaj koji sada vlada u mojoj glavi dok gledam Palas, mi smo smireni, poženili se, pomalo gledamo i druge poslove.
Ništa nije slučajno, odgovorio je mrzovoljno Vuk. Naslovnu stranicu državnih novina uređuje Vlada, lokalno i centralno, svejedno. Dakle, i policija. Obratite pažnju na vijest koja je navodno demantovana, da Jugoslavija vodi separatne razgovore sa Englezima, Sovjetima, Turcima i Grcima oko udruživanja protiv sila Osovine. Znate li zašto se to čini?
Reci, Vuče, odgovori jedino Gak, nisi pitijska proročica.
Znaš ti to dobro, druže moj, vode se dugi i teški razgovori između Beograda i Berlina o paktu.
O čemu? iznenadi se Lazar.
O paktu, Lazare. Cvetković i princ Pavle ne žele rat, a on izgleda tako neizbježan da ga osjećam dok se brijem, kao da me umjesto ove moje njuške gleda Firer iz ogledala. Evo ga, samo što nije ušao u moj stan.
Da, stvari dobijaju filmsko ubrzanje. Već krajem mjeseca obuzeti smo istinskim zlom, pobijena je cijela mala porodica Poljokan. Salamon Haim, njegova supruga Micika i sin Isak Rafael. Način na koji je to urađeno govori o surovosti izvršilaca koji nikada neće biti otkriveni. Ništa nije ukradeno iz kuće u koju su upali preko visokog zida na koji su naslonili dasku da bi prešli i pobili u stanu naglo probuđene ljude u gluvo doba noći. Da sve ostane tako gluvo, u kojoj gluvoći niko nije kriv za zlo koje je došlo u naš grad da ga ne napusti sljedećih godina, sve do… kog trenutka? hajde, neka bude ovog, a svako može slobodno da odredi na koji se to datum odnosi.
Čekali smo tog jutra da nam Vuk kaže ono što niko osim njega ne zna, ali on nije došao, tek dan poslije, kada se vijest, ili bolje rečeno njegov tekst, štampan, i u beogradskoj Politici, pojavio se neispavan i zlovoljan. Ćutali smo i pili. Niko nije imao želju da komentariše. U neko vrijeme pridružio nam se doktor Bukinac, primakavši jednu stolicu i ne govoreći zašto to čini, on koji obično ne sjedi pred Palasom nego pred Bosnom. Videći nas, priključio nam se i upravnik bolnice, doktor Muškatirović, da bi nam rekao, kao najužoj svojti, da je Gaković loše i da se boji da neće još dugo biti u životu ako nastavi da pije. Ćutali smo. Poslije nekog vremena jedan po jedan razišli smo se, kao da je vrijeme da svako gleda kako će preživjeti dane što dolaze. Nije bilo nikakve sumnje da ti dani neće biti nikome laki.
Oktobar mjesec, uz septembar, najplodniji ljudski mjesec, u kome je sve u izobilju, pokazao je svoje naličje, kao i sve ljudsko, što me je držalo danima, tražeći da sa horom uvježbam neke teže crkvene kompozicije. A u pozorištu, ili od pozorišta, tražili su sasvim suprotno, da uradimo nešto zabavno, da bismo narod razonodili i oraspoložili u vrijeme koje tome nije sklono. Možda vrijeme nije, ali ljudi jesu, u svakom vremenu – onih koji sve tjeraju na šalu i zajebanciju, kao što i u najzabavnijim vremenima ima onih koji poput Cigana koji plaču kad je lijepo vrijeme zato što će sutra biti ružno, vide oko sebe samo crno da crnje ne može biti.
Izvukli su Ajkine jade Milorada Kostića, tražeći od mene da napišem muziku na pjesme koje je uvrstio pisac, u stvari agronom sklon pisanju, još jedan od povremenih pridruženih članova našeg društvanca pred Palasom. Napisaću, sve je to bilo u meni, sav ta sevdah-štimung, samo što se nekadašnje društvo sevdalija moglo da prepusti pjesmi jedino kad se malo ponapije, bez toga je sve bilo jalovo.
Čime će nas sada napiti eda bismo zapjevali? Na koje vrijeme mislim? Baš u oktobru mjesecu 1940. godine Vrbaske novine javljaju, opet na prvoj stranici koja je tako zanimljiva za moju priču, da je zagrebački kipar Antun Augustinčić započeo sa montiranjem spomenika kralja Petra Oslobodioca u Sarajevu. Spomenik će biti visok 18 metara, a stajaće na postamentu od granita.
Eto ga, vječno narodno piće – spomenik omiljenom vladaru. Kome nije omiljen, postaće, ili… promijeniće dinastiju. Nijedna nije vječna.
Bože, šta je i mene uhvatilo noćas?! Nije vrag da će potrajati.
Poljokani kojih više nema
Kad nešto nestane, onda se to osjeti naročito bolno znatno kasnije, pogled sam traži nestali objekat, kuću koju smo znali, izloge, stepenice, ulazna vrata, napokon i ljude pred njom, naročito trgovca koji je znao sam da rano ujutro izađe s brezovom metlom i počisti ispred svoje radnje, zimi snijeg, ljeti prašinu koju bi prvo poprskao vodom tako što bi u kantu umakao metlu i otresao je preko te prašine.
Objekta nema, ljudi nema, ali su slike tu. I pitanje, stalno i isto: Je li ovo još isti grad?
Sada, ne u stvarnosti nego u mislima, jer sve je ovo samo u mislima mojim, dok od Palasa gledam prema toj kući. Nema je. Kao što su nestali njeni stanovnici, nasilno, i ona je srušena na isti način. A sve je bilo sasvim drugačije. Zapravo, to su dva objekta kojih više nema, jedan je preko ulice, sada Maršala Tita, a drugi, s lijeve strane našeg stola i hotela. Dvije lijepe kuće dvojice braće Poljokan. Između glavna ulica kojoj su u svim vremenima i režimima uvijek namijenjena imena vladara. Dok se ovo dešava ona je Aleksandrova ulica, tu negdje do hotela Bosna, odakle dalje ide prema sjeveru kao Kralja Petra drum, a od džamije Ferhadije, na jug, kao Karađorđev drum, čime je cijela aktuelna dinastija iscrpljena. Ali ne potpuno, paralelno je Kneza Arsena ulica, što je za građane sasvim nepoznato ime.
Šta vidim kroz vrijeme, ako me noćas, u mjesečarenju po gradu u koji sam se vratio, prate stare slike građevina i ljudi?
Ta lipa, njen hlad i miris, kao da je obuhvatala sve, muslimane koji su se tu skupljali idući u malu džamiju, nas koji smo išli u gimnaziju i, naravno, Židove koji su dolazili gazdi Poljokanu. On je podigao lijepu kuću, na dobrom mjestu, ne baš uz samu Crkvenu, da je ništa ne može da poplavi, ne baš uz Bezistan, ali pored svega, kao što su i oni, Jevreji banjalučki, bili pored svega i svih. Bio je nevjerovatan prizor, tu, pod lipom, muslimana koji idu na hadž. Natovareni svim i svačim, opraštaju se s porodicama, privremeno ali kao da bi moglo biti i konačno, ako se ne vrate, otišli su u vječne vrtove dženetske, ako se vrate, više neće biti isti, ovi koji sada odlaze. Peru ruke na česmi pred džamijom, čisti da krenu. Čisti od ovdašnjeg svijeta, života, opačine kojom su oblijepljeni. Vratiće se čisti, Takav je hadž, mijenja, čisti ljude i njihove porodice.
Isak Poljokan, sin Isak, ili Rafo, i kćerka Mela, gledaju kroz zavjese sa sprata, da li putnicima još nešto treba. Ako trenutno nemaju para, ako su ih ostavili kod kuće, zna se da u putu dukati vrijede, papirne dinare možda još samo u Solunu primaju, eto, neka uzmu šta im treba, platiće kada se vrate. Od kada su došli u Banjaluku, Poljokani su tako radili. U poslu sa svim mušterijama, u kući samo sa svojima. Niti su koga od inovjeraca zvali, niti im je ko od takvih dolazio od svoje volje. Takav je bio nepisani gradski red i oni su ga se držali kao zakona.
Srpski ih trgovci, pa i moji roditelji, nisu voljeli, bili su im prejaka konkurencija. Ali, to raspoloženje bilo je malo dublje od same konkurentnosti kojoj nisu mogli da se suprotstave na uobičajen način. Činilo ih je zlovoljenim. Ljubaznost jevrejskih trgovaca tumačili su kao snishodljivost i orijentalnu udvornost koja ne dolazi iz srca i duše. Rano sam se pitao da li to znači da naša neljubaznost i tvrdoća dolaze iz duše i srca. Ako dolaze, nastavljao se kratki lanac mojih pred drugima neizrečenih pitanja, kakvi su nam duša i srce?
Je li svijet oko nas ogledalo u kome se ogledamo bolje nego u stvarno špiglo koje je iz hotela Balkan bilo premješteno u dubinu hodnika u našoj kući u Pelagićevoj ulici? I kada se upali sijalica nasred tog hodničića, ona ne osvjetljava osobu što se ogleda u špiglu, nego sve djeluje u kontralihtu, pa se pitaš koja je svrha tog ogledala. Tako i svijet oko nas, svaki pojedinac, ali i grupe stvarane po raznim osnovama, vjerskim, nacionalnim, socijalnim, kriminalnim i svim onim koje um može da smisli, ne mogu ih sve ni nabrojati. U svakoj toj grupi ima malo i mene, čim to primijetim pokušavam da je iz sebe izbacim, ili da se iz nje izvučem.
To što je preko puta samo smeta, sasvim voljno, onome što bih vidio i u sebi ako i kada bih pogledao lijevo, gdje je uz hotel Palas, što je sagrađen trideset i treće na mjestu one drvene džamije, na vakufskom zemljištu i pripadao je islamskoj zajednici, lijepa spratnica drugog Poljokana, čija se tragedija u meni splela sa tragedijom svih ljudi koje sam susretao, pozdravljao, svirao im na njihovim svečanostima, ili samo javno, kada su oni bili prisutni a koji mi se noćas priviđaju.
Kada ovo govorim, mislim na kuću Salomona Haima Poljokana, jednako dobrog trgovca kao i svi ostali Poljokani. Pored njega tu su živjeli njegova supruga Micika i sin Isak Rafael. Uvijek me je privlačilo mjesto na kome je ta kuća podignuta, iznad potoka Crkvene, kao da se propela na prste da gleda preko ostalih kuća koje se sasvim lagano spuštaju prema potoku i lijevo prema Bezistanu i marvenoj pijaci. Oko te kuće, ali i oko hotela Palas, čak ispred njega, što smo naročito ljeti voljeli, uvijek je provjetravanje, struji vazduh kao da pada s neba prema nama, da nas osvježi, podigne iz ljetnjeg mrtvila i oživi. Eh, nevoljno, dođoh do glagola koji ovdje ne vrijedi, mrtvi se oživaljavaju samo u snovima i mjesečarenju.
Bio je divan taj oktobar 1940. godine, kao da je Gospod htio da ljudima pokaže kako život može biti jednako lijep, ali da čovjek to ne zaslužuje, bar ne ovakav kakav je sada, nesposoban za mir, željan krvi i zla. Onog najstarijeg zla, u kome je sve đavolsko smješteno u tog čovjeka koji navodi druge na ubijanje u kome će, prije ili kasnije, i oni sami biti ubijeni.
Cijena mira, ako je to mir, bila je istaknuta u Službenim novinama, obaveznom podlistku Vrbaskih novina koje su i postojale uglavnom zbog tog podlistka i kroz njega, br. 229 od 5. oktobra, kao Uredba o upisu lica jevrejskog porijekla za učenike univerziteta, visokih škola u rangu univerziteta, viših, srednjih, učiteljskih i drugih stručnih škola.
To znači, gospodo, mirno je rekao Gaković istog tog jutra, da su Jevreji postali moneta kojom se plaća mir.
Kakav mir, Gak, kakav mir?, odgovorio mu je nervozno Vuk Milovac, klasičnim pitanjem u kome umjesto odgovora slijedi napad na onoga što pita.
Nikakav, Vuče. Sve je to već viđeno na širokim rusko-austrougarskim prostorima, te razne mjere kojima se ograničava život i djelovanje nesrećnih Jevreja.
Na šta misliš?
Uredbu koja se zove: O mjerama koje se odnose na Jevreje u pogledu obavljanja radnje sa predmetima ljudske ishrane. Odakle sada to postade problem za bilo koju državu?
Na šta misliš?
Znaš ti to dobro, Vuče, da će se prema Jevrejima okrenuti sada sve narodne frustracije koje ovi nisu izazvali jer ih nisu ni mogli izazvati. I ko sada predvodi te orkestrirane, kako se to kaže, napade na Jevreje? Na to ti ja pitanje neću odgovoriti. Gledaj samo ko ulazi u ovaj hutel uveče, noću, izlazi ujutro, šta piše u knjizi gostiju. Sve svjetski probisvijet, od zla oca i od gore matere. A mi ovdje mirno pijemo kafu i jebe nam se šta ti ljudi rade.
Naravno, Gače, to je demokratija. Država ima svoje organe i načine da sazna o čemu se radi kad je u pitanju svaki pojedinačno od tih nazovigostiju. Samo u Njemačkoj se uključio i narod, ili opet nazovinarod. Sve radikalne partije to vole, jer time šire strah. Bez straha nema apsolutne vlasti. Reći ću vam, ovaj Stojadinović je preispoljni gad, ali ko će da ga zamijeni? Ti si, Vuče, dopisnik veliki novina, Ribnikarovih i državnih, pa nam to reci.
Vuk je ćutao, ja sam ćutao, Puco je ćutao, iako bi kao pravnik mogao da odgovori na to pitanje. Ali on nikada nije odgovarao ni na jedno pitanje.
Šta kaže naš Vagner? okrenuo se Vuk prema meni.
A ne, otac je pristalica Vagnera, a sin zmijanjskog pjevanja.
Gdje nas to vodi?
Da svako radi svoj posao najbolje što može, rekoh im ne razmišljajući, nerado, ali sasvim zadovoljan što sam rekao nešto i što to nešto nije bilo šta već suština mog odnosa prema svemu o čemu su oni govorili a što samo naizgled nema veze sa muzikom. Spomenuti Nijemce znači misliti i na muziku bez koje oni ne mogu.
Samo jedan dan poslije ove uredbe, o kojoj smo tako žučno raspravljali, slijedi, za mene sasvim neočekivano, za one koji su više pratili politička i društvena zbivanja možda normalno, na naslovnoj stranici Vrbaskih novina vijest o kažnjavanju Poljokana zbog spekulacija sa cijenama robe. Vijest je sročena tako da se ureže u svijest onoga koji je čita, njeno mjesto u novinama daje joj poseban značaj.
Rat je bio na našem pragu, trebalo je odlučiti na koju će se stranu. Jugoslavija je okružena pronjemački i proitalijanski raspoloženim zemljama. U Rumuniju dolaze njemački vojni instruktori, ne jedan ili dva, nego cijela vojna jedinica. Bugari samo čekaju trenutak da se okrenu svojim starim prijateljima, Nijemcima. Na Mađare ne treba trošiti riječi. Gdje će Grci, ako neće Italijanima? Smiju li da se izjasne za Engleze koji su u ratu sa silama Osovine?
Cijene robe počele su da divljaju, dolaze nestašice, pored zvaničnog tržišta otvara se crno, tajno, gdje je odnos ponude i potražnje potpuno hirovit. U toj nemirnoj vodi najbolje plove i plivaju iskusni.
Ipak, novinski naslov je jasan: Osude po uredbi o suzbijanju skupoće. Kao da je antisemitski duh Njemačke došao u redakciju Vrbaskih novina, da pokaže kakvi su to Jevreji u teškim trenucima za narod koji pati. Njima je važan samo profit. Oni se bogate na strahu i nesreći. Čitali smo ćutke:
U sreskom sudu, pred sudijom g. A. Jokanovićem, održano je skuđenje Salamonu i Rafaelu Poljokanu, vlasnicima manufakturne trgovine i njihovom pomoćniku Albertu Leviu. U prijavi je navedeno da je Poljokan na tekstilnoj i manufakturnoj robi zarađivao i preko 80 posto, iako je kao maksimalna zarada označena 25 posto. U utorak u podne g. Jokanović je izrekao presudu kojom su Salamon Hajn, Rafael Poljokan i Albert Levi osuđeni svaki na po tri mjeseca zatvora i po 30.000 dinara novačne kazne. Istovremeno upravnik policije g. dr. Todosić kaznio je Salamon Hajna Poljokana na 2 mjeseca prinudnog boravka u Vučitrnu, u Moravskoj banovini.
Uprava policije kaznila je još nekoliko banjalučkih trgovaca novčano i zatvorom, jer se nisu pridržavali propisa Uredbe o suzbijanju skupoće i nesavesne spekulacije.
Uprava policije, očigledno, ne želi da se na naslovnoj stranici zvaničnih novina Banovine pojavljuje tih još nekoliko lica, jer ne odgovaraju profilu onih koji snimljeni u izobličenoj filmskoj optici sa njemačkih žurnala govore o narodu krivom za sva zla ovoga svijeta.
Jeste li pročitali ovu vijest?, priupitao sam Vuka i Gakovića, a tu se bio našao kao slučajno i Lazar Delić. Sudiju Puvačića, mog najboljeg druga Pucu, koji se obično pridruži nama sasvim kratko, praveći pauzu u svojim sudskim poslovima, ovdje ne računam, jer on nikada ne komentariše ništa od naših razgovora, bar ne javno. Tek kada se nađemo nas trojica, on Ilija Kecmanović i ja, tada smo slobodni da govorimo o svemu, ali to sve se na kraju svede na djevojke kojih smo bili željni sva trojica. Svaki na svoj način, čekajući valjda da nam se sam od sebe ukaže put prema njima. To je, naravno, bilo ranije, dok u vrijeme ove priče, ili u vrijeme u kome se odvija događaj koji sada vlada u mojoj glavi dok gledam Palas, mi smo smireni, poženili se, pomalo gledamo i druge poslove.
Ništa nije slučajno, odgovorio je mrzovoljno Vuk. Naslovnu stranicu državnih novina uređuje Vlada, lokalno i centralno, svejedno. Dakle, i policija. Obratite pažnju na vijest koja je navodno demantovana, da Jugoslavija vodi separatne razgovore sa Englezima, Sovjetima, Turcima i Grcima oko udruživanja protiv sila Osovine. Znate li zašto se to čini?
Reci, Vuče, odgovori jedino Gak, nisi pitijska proročica.
Znaš ti to dobro, druže moj, vode se dugi i teški razgovori između Beograda i Berlina o paktu.
O čemu? iznenadi se Lazar.
O paktu, Lazare. Cvetković i princ Pavle ne žele rat, a on izgleda tako neizbježan da ga osjećam dok se brijem, kao da me umjesto ove moje njuške gleda Firer iz ogledala. Evo ga, samo što nije ušao u moj stan.
Da, stvari dobijaju filmsko ubrzanje. Već krajem mjeseca obuzeti smo istinskim zlom, pobijena je cijela mala porodica Poljokan. Salamon Haim, njegova supruga Micika i sin Isak Rafael. Način na koji je to urađeno govori o surovosti izvršilaca koji nikada neće biti otkriveni. Ništa nije ukradeno iz kuće u koju su upali preko visokog zida na koji su naslonili dasku da bi prešli i pobili u stanu naglo probuđene ljude u gluvo doba noći. Da sve ostane tako gluvo, u kojoj gluvoći niko nije kriv za zlo koje je došlo u naš grad da ga ne napusti sljedećih godina, sve do… kog trenutka? hajde, neka bude ovog, a svako može slobodno da odredi na koji se to datum odnosi.
Čekali smo tog jutra da nam Vuk kaže ono što niko osim njega ne zna, ali on nije došao, tek dan poslije, kada se vijest, ili bolje rečeno njegov tekst, štampan, i u beogradskoj Politici, pojavio se neispavan i zlovoljan. Ćutali smo i pili. Niko nije imao želju da komentariše. U neko vrijeme pridružio nam se doktor Bukinac, primakavši jednu stolicu i ne govoreći zašto to čini, on koji obično ne sjedi pred Palasom nego pred Bosnom. Videći nas, priključio nam se i upravnik bolnice, doktor Muškatirović, da bi nam rekao, kao najužoj svojti, da je Gaković loše i da se boji da neće još dugo biti u životu ako nastavi da pije. Ćutali smo. Poslije nekog vremena jedan po jedan razišli smo se, kao da je vrijeme da svako gleda kako će preživjeti dane što dolaze. Nije bilo nikakve sumnje da ti dani neće biti nikome laki.
Oktobar mjesec, uz septembar, najplodniji ljudski mjesec, u kome je sve u izobilju, pokazao je svoje naličje, kao i sve ljudsko, što me je držalo danima, tražeći da sa horom uvježbam neke teže crkvene kompozicije. A u pozorištu, ili od pozorišta, tražili su sasvim suprotno, da uradimo nešto zabavno, da bismo narod razonodili i oraspoložili u vrijeme koje tome nije sklono. Možda vrijeme nije, ali ljudi jesu, u svakom vremenu – onih koji sve tjeraju na šalu i zajebanciju, kao što i u najzabavnijim vremenima ima onih koji poput Cigana koji plaču kad je lijepo vrijeme zato što će sutra biti ružno, vide oko sebe samo crno da crnje ne može biti.
Izvukli su Ajkine jade Milorada Kostića, tražeći od mene da napišem muziku na pjesme koje je uvrstio pisac, u stvari agronom sklon pisanju, još jedan od povremenih pridruženih članova našeg društvanca pred Palasom. Napisaću, sve je to bilo u meni, sav ta sevdah-štimung, samo što se nekadašnje društvo sevdalija moglo da prepusti pjesmi jedino kad se malo ponapije, bez toga je sve bilo jalovo.
Čime će nas sada napiti eda bismo zapjevali? Na koje vrijeme mislim? Baš u oktobru mjesecu 1940. godine Vrbaske novine javljaju, opet na prvoj stranici koja je tako zanimljiva za moju priču, da je zagrebački kipar Antun Augustinčić započeo sa montiranjem spomenika kralja Petra Oslobodioca u Sarajevu. Spomenik će biti visok 18 metara, a stajaće na postamentu od granita.
Eto ga, vječno narodno piće – spomenik omiljenom vladaru. Kome nije omiljen, postaće, ili… promijeniće dinastiju. Nijedna nije vječna.
Bože, šta je i mene uhvatilo noćas?! Nije vrag da će potrajati.
(Iz romana Beskućnik, u rukopisu.)