Više objektivnih okolnosti potaklo me je na post koji slijedi. One su se, kako se veli, čudno stekle. Najprije sam kod Jergovića vidio da se antikvarno domogao telefonskih imenika iz doba endehazije. Ja sam svojedobno imao ideju otići u Muzej pošte i potražiti imena koja me zanimaju. Potres je onemogućio tu ideju. Jergović imao je više – i sreće i upornosti. On je umjesto mene prelistao te imenike. Dao mi je broj najdragocjeniji uopće svakome dramatičaru, bivšem ili sadašnjem, rođenom ili još nerođenom: telefon intendanture.
Druga je okolnost ova: u bečkom Muzeju znanosti i tehnike naletio sam na veliku objavu firme koja je bedinala telegrafe na svjetskoj razini. Negdje pri kraju XIX. stoljeća ta je firma obavijestila svoje podružnice posijane posvuda po svijetu u ovom smislu: „Mi smatramo da je telefon kao sredstvo komunikacije nepraktičan i pun nedostataka pa obavještavamo da ne kanimo ulagati u razvoj toga izuma.“
Eto, to je bilo prije no što je počela era „slušalice od gutaperče“, kako je taj izum zvao Krleža. Naravno, ja sam u tom trenutku hodao Muzejom i na sve strane telefonirao ili odgovarao na pozive.
No tek treća je okolnost bitna: u subotu je promocija drugoga izdanja knjige Snježane Banović „Država i njezino kazalište“. U njoj samoj, toj okolnosti, najbitnije je to što će knjiga biti promovirana u Hrvatskom narodnom kazalištu.
Jerga mi je velikodušno ustupio telefonski broj istoga hrama u ratnim godinama, uz opasku da se on nije mijenjao. Može si pod time svak primisliti što mu se čini umjesnim. U to doba, endehazijsko, na tom broju sjedi intendant Dušan Žanko.
Svakomu dramatičaru, bivšem, sadašnjem, još nerođenom – svejedno – najvažniji broj glasi: 74–79. Molim, pribilježiti.
Pa sam ja nazvao taj broj. Imam, ljubežljiva gospodo, teškoća uvjeriti vas da je razgovor koji slijedi potpuno fiktivan.
***
– Dobar dan. Ja sam Slobodan Šnajder, hrvatski dramatičar. Razgovaram li s gospodinom intendantom?
– Izvolite! Čime vam mogu pomoći? Uzgred budi pitano, otkuda vam prezime?
– Ja sam potomak njemačkih kolonista iz doba Marije Terezije.
– Nakon naše nebeske zaštitnice, Djevice Marije, ona je odmah druga po redu. Ja vam čestitam.
– Ne vidim u tome neku svoju zaslugu.
– Ima je, ima je. Najvažnije su zasluge koje nemaju u sebi nikakvu natruhu izbora. Otuda mi znamo tko smo i što smo.
– Poslao sam vam, tomu je par mjeseci, jednu svoju dramu.
– Pročitao! Ja sam, od Ive Vojnovića koji je sjedio u ovoj direkciji prije mene, do danas, jedini koji čita sve priposlano. Vi pojma nemate što ja sve dobivam pod firmom suvremene hrvatske drame. A nešto od toga moram i odigrati. Vi pojma nemate što sve ja moram. I koliko, kao katolik, kao humanist, nadasve kao Hrvat, žudim pročitati zaista našu, s nama i u nama rođenu tragediju. Znadete li čije su to riječi? To su riječi gospodina Branka Gavelle. Čitate li vi naš časopis »Spremnost«? Šutite? Ipak, priznajte, to jest neka razina.
– Hoćete li staviti na repertoar moju dramu?
– Koje ste dobi?
– To mi je teško reći. Ja još nisam rođen.
– A tako. Ne mogu reći da razumijem. Ali toliko je toga što ja ne razumijem.
– Drama opisuje jedan događaj pod vašim krovom koji je kao takav, u neku ruku, bio u vašoj ingerenciji.
– Gospodine Šnajder, pa ja znam čitati.
– I?
– Kao nerođeni, mora biti da ste jako mladi, zar ne? Nula godina? Kakvo blaženstvo. Uterusni spokoj? Vi svakako znadete da sam ispisao nešto stihova u slavu naše nebeske majke, blažene Djevice.
– Poznato mi je.
– I?
– Nisam verziran, ne snalazim se u poeziji.
– A vi hoćete da se ja snađem u vašem dramskom pokušaju. Primite savjet starijeg kolege: smanjite malo svoj doživljaj! Ali dobro, tu i tamo dijalozi vam znaju biti vrckavi.
– Hoćete li staviti na repertoar moju dramu?
– Da, gospodine Šnajder. To je za nas važno. To je naš hrvatski pandan Faustu. Svakom narodu njegov Faust i eto ti mira na Zemlji. Ali –
Tu je intendant zašutio, značajna scenska pauza.
– Bolje bi bilo da ste ispisali našeg, hrvatskog Fausta, a da uopće ne dotaknete taj nesretni događaj, taj užasni sklop krivih procjena, pa ako hoćete i osobnih tragedija.
– Pa što bi onda ostalo od moje drame?
– Skoro ništa. U osnovi drama vaša ne valja, ali vi ste možda pravi čovjek. Napišite uistinu hrvatskog Fausta!
– Napisao sam što sam napisao.
– Nažalost. Ja ne razumijem tu glumčad. Držali smo ih kao kapi vode na dlanu, a oni su cijelo vrijeme gruntali svoje, tu nama pred nosom, i pljunuli na sve što su imali. A što su dobili? Imaju li se oni, moj gospodine, u toj svojoj šumi igdje uredno oprati? Što se tamo jede? Koru sa stabala? A i glava se lako gubi kao kišobran. Eto, nerođeni gospon spisatelj, to ja nikako ne mogu razumjeti.
– Ja i opet pitam: hoćete li je staviti na repertoar Hrvatskog državnog kazališta, to moje ništa od drame?
– Vas će odgovor možda osupniti, ali na dobar način. Škare će malo raditi, ponešto ćemo zajedno dopisati, izmijeniti… Onda ćemo je odigrati. Nažalost ne s onako zvjezdanom podjelom kakvu smo imali za Goetheova »Fausta«. No dobro, budimo humani i tolerantni.
– Gospodine intendante, neki, vrlo mladi, koji su htjeli pripasti vašem kazalištu, ubijeni su.
– Strašno je to meni čuti. Ja sam na dan kad mi je to priopćeno iz Redarstva odbio objedovati.
– Vi ste stupili u štrajk glađu?
– Ja sam se ispričao za objed na vrlo visokom mjestu. No evo vam odgovora na vaše pitanje: vaša stvar mora se malo odložiti. Nasreću, vi, kao nerođen, imate pred sobom jako mnogo vremena.
– Oni strijeljani bili su gotovo pa djeca.
– Opet vi. Pa nisam ih ja ubio. Ja u životu obilazim i mrava na pločniku. Ali dobro, svak je kovač svoje nesreće. Nerođeni gospodine Šnajder, ja vam obećajem da ćemo postaviti vašu dramu čim dovršimo naše domoljubno poslanje i Hrvatska stane blistati slobodna i usrećena država.
– Kada će to biti?
– Uskoro, uskoro. Hrvatska danas krvavi kao sveti Sebastijan iz tisuću rana, ali mi ćemo pobijediti. Mi smo već pobijedili. Nijemac veli: dobre stvari daju na sebe čekati! Čak i ono što bi moglo izgledati kao naš privremeni poraz bit će na kraju pobjeda. Vi u to ne vjerujete, znam, ali nije vas još ostavila svaka pamet. Sad ne mogu dalje s vama konverzirati. Čekaju me za objed na visokom mjestu. Sluga pokoran! Da, još samo ovo: mijenjajte češće prenoćišta. Do viđenja, nerođeni autore.
Spustih gutaperču na pošti u Jurišićevoj. Pošta izgleda i sama potresena, kao ja što sam bio ovim razgovorom, a i fizički, diverzija zagrebačke ilegale prilično ju je zdrmala. Jurišićeva je osunčana, suši se pločnik od ranoproljetnog pljuska. Spazih star kamion koji dahće i tutnji. Na njemu je nekolicina vrlo mladih ljudi, gotovo pa djece, neke djevojke u cvatu prve mladosti. Kamion tutnji u smjeru istoka. Tamo je Dotrščina. Vidim da poneki od promičućih građana, u smjeru suprotnom spram Dolca, mahne na pozdrav. Vidim momka koji podiže ljevicu stisnutu u pest te nestaje u okolnim ulicama prije no što su ga redarstvenici mogli uhapsiti.
Gledam vlastitu ruku koja je još tren prije držala slušalicu od gutaperče. Jesam li i ja domahnuo na posljednji pozdrav? Meni bi to bilo lako. Ja još nisam rođen.
Zaista, u nečemu je intendant imao pravo: u pukoj činjenici mojega rođenja nema ni trunka ikakve mogućnosti izbora. Ali sve drugo je sloboda. I tu se mi, svi mi, razlikujemo.
Pohvala slušalici od gutaperče i njojzi zahvala
Više objektivnih okolnosti potaklo me je na post koji slijedi. One su se, kako se veli, čudno stekle. Najprije sam kod Jergovića vidio da se antikvarno domogao telefonskih imenika iz doba endehazije. Ja sam svojedobno imao ideju otići u Muzej pošte i potražiti imena koja me zanimaju. Potres je onemogućio tu ideju. Jergović imao je više – i sreće i upornosti. On je umjesto mene prelistao te imenike. Dao mi je broj najdragocjeniji uopće svakome dramatičaru, bivšem ili sadašnjem, rođenom ili još nerođenom: telefon intendanture.
Druga je okolnost ova: u bečkom Muzeju znanosti i tehnike naletio sam na veliku objavu firme koja je bedinala telegrafe na svjetskoj razini. Negdje pri kraju XIX. stoljeća ta je firma obavijestila svoje podružnice posijane posvuda po svijetu u ovom smislu: „Mi smatramo da je telefon kao sredstvo komunikacije nepraktičan i pun nedostataka pa obavještavamo da ne kanimo ulagati u razvoj toga izuma.“
Eto, to je bilo prije no što je počela era „slušalice od gutaperče“, kako je taj izum zvao Krleža. Naravno, ja sam u tom trenutku hodao Muzejom i na sve strane telefonirao ili odgovarao na pozive.
No tek treća je okolnost bitna: u subotu je promocija drugoga izdanja knjige Snježane Banović „Država i njezino kazalište“. U njoj samoj, toj okolnosti, najbitnije je to što će knjiga biti promovirana u Hrvatskom narodnom kazalištu.
Jerga mi je velikodušno ustupio telefonski broj istoga hrama u ratnim godinama, uz opasku da se on nije mijenjao. Može si pod time svak primisliti što mu se čini umjesnim. U to doba, endehazijsko, na tom broju sjedi intendant Dušan Žanko.
Svakomu dramatičaru, bivšem, sadašnjem, još nerođenom – svejedno – najvažniji broj glasi: 74–79. Molim, pribilježiti.
Pa sam ja nazvao taj broj. Imam, ljubežljiva gospodo, teškoća uvjeriti vas da je razgovor koji slijedi potpuno fiktivan.
***
– Dobar dan. Ja sam Slobodan Šnajder, hrvatski dramatičar. Razgovaram li s gospodinom intendantom?
– Izvolite! Čime vam mogu pomoći? Uzgred budi pitano, otkuda vam prezime?
– Ja sam potomak njemačkih kolonista iz doba Marije Terezije.
– Nakon naše nebeske zaštitnice, Djevice Marije, ona je odmah druga po redu. Ja vam čestitam.
– Ne vidim u tome neku svoju zaslugu.
– Ima je, ima je. Najvažnije su zasluge koje nemaju u sebi nikakvu natruhu izbora. Otuda mi znamo tko smo i što smo.
– Poslao sam vam, tomu je par mjeseci, jednu svoju dramu.
– Pročitao! Ja sam, od Ive Vojnovića koji je sjedio u ovoj direkciji prije mene, do danas, jedini koji čita sve priposlano. Vi pojma nemate što ja sve dobivam pod firmom suvremene hrvatske drame. A nešto od toga moram i odigrati. Vi pojma nemate što sve ja moram. I koliko, kao katolik, kao humanist, nadasve kao Hrvat, žudim pročitati zaista našu, s nama i u nama rođenu tragediju. Znadete li čije su to riječi? To su riječi gospodina Branka Gavelle. Čitate li vi naš časopis »Spremnost«? Šutite? Ipak, priznajte, to jest neka razina.
– Hoćete li staviti na repertoar moju dramu?
– Koje ste dobi?
– To mi je teško reći. Ja još nisam rođen.
– A tako. Ne mogu reći da razumijem. Ali toliko je toga što ja ne razumijem.
– Drama opisuje jedan događaj pod vašim krovom koji je kao takav, u neku ruku, bio u vašoj ingerenciji.
– Gospodine Šnajder, pa ja znam čitati.
– I?
– Kao nerođeni, mora biti da ste jako mladi, zar ne? Nula godina? Kakvo blaženstvo. Uterusni spokoj? Vi svakako znadete da sam ispisao nešto stihova u slavu naše nebeske majke, blažene Djevice.
– Poznato mi je.
– I?
– Nisam verziran, ne snalazim se u poeziji.
– A vi hoćete da se ja snađem u vašem dramskom pokušaju. Primite savjet starijeg kolege: smanjite malo svoj doživljaj! Ali dobro, tu i tamo dijalozi vam znaju biti vrckavi.
– Hoćete li staviti na repertoar moju dramu?
– Da, gospodine Šnajder. To je za nas važno. To je naš hrvatski pandan Faustu. Svakom narodu njegov Faust i eto ti mira na Zemlji. Ali –
Tu je intendant zašutio, značajna scenska pauza.
– Bolje bi bilo da ste ispisali našeg, hrvatskog Fausta, a da uopće ne dotaknete taj nesretni događaj, taj užasni sklop krivih procjena, pa ako hoćete i osobnih tragedija.
– Pa što bi onda ostalo od moje drame?
– Skoro ništa. U osnovi drama vaša ne valja, ali vi ste možda pravi čovjek. Napišite uistinu hrvatskog Fausta!
– Napisao sam što sam napisao.
– Nažalost. Ja ne razumijem tu glumčad. Držali smo ih kao kapi vode na dlanu, a oni su cijelo vrijeme gruntali svoje, tu nama pred nosom, i pljunuli na sve što su imali. A što su dobili? Imaju li se oni, moj gospodine, u toj svojoj šumi igdje uredno oprati? Što se tamo jede? Koru sa stabala? A i glava se lako gubi kao kišobran. Eto, nerođeni gospon spisatelj, to ja nikako ne mogu razumjeti.
– Ja i opet pitam: hoćete li je staviti na repertoar Hrvatskog državnog kazališta, to moje ništa od drame?
– Vas će odgovor možda osupniti, ali na dobar način. Škare će malo raditi, ponešto ćemo zajedno dopisati, izmijeniti… Onda ćemo je odigrati. Nažalost ne s onako zvjezdanom podjelom kakvu smo imali za Goetheova »Fausta«. No dobro, budimo humani i tolerantni.
– Gospodine intendante, neki, vrlo mladi, koji su htjeli pripasti vašem kazalištu, ubijeni su.
– Strašno je to meni čuti. Ja sam na dan kad mi je to priopćeno iz Redarstva odbio objedovati.
– Vi ste stupili u štrajk glađu?
– Ja sam se ispričao za objed na vrlo visokom mjestu. No evo vam odgovora na vaše pitanje: vaša stvar mora se malo odložiti. Nasreću, vi, kao nerođen, imate pred sobom jako mnogo vremena.
– Oni strijeljani bili su gotovo pa djeca.
– Opet vi. Pa nisam ih ja ubio. Ja u životu obilazim i mrava na pločniku. Ali dobro, svak je kovač svoje nesreće. Nerođeni gospodine Šnajder, ja vam obećajem da ćemo postaviti vašu dramu čim dovršimo naše domoljubno poslanje i Hrvatska stane blistati slobodna i usrećena država.
– Kada će to biti?
– Uskoro, uskoro. Hrvatska danas krvavi kao sveti Sebastijan iz tisuću rana, ali mi ćemo pobijediti. Mi smo već pobijedili. Nijemac veli: dobre stvari daju na sebe čekati! Čak i ono što bi moglo izgledati kao naš privremeni poraz bit će na kraju pobjeda. Vi u to ne vjerujete, znam, ali nije vas još ostavila svaka pamet. Sad ne mogu dalje s vama konverzirati. Čekaju me za objed na visokom mjestu. Sluga pokoran! Da, još samo ovo: mijenjajte češće prenoćišta. Do viđenja, nerođeni autore.
Spustih gutaperču na pošti u Jurišićevoj. Pošta izgleda i sama potresena, kao ja što sam bio ovim razgovorom, a i fizički, diverzija zagrebačke ilegale prilično ju je zdrmala. Jurišićeva je osunčana, suši se pločnik od ranoproljetnog pljuska. Spazih star kamion koji dahće i tutnji. Na njemu je nekolicina vrlo mladih ljudi, gotovo pa djece, neke djevojke u cvatu prve mladosti. Kamion tutnji u smjeru istoka. Tamo je Dotrščina. Vidim da poneki od promičućih građana, u smjeru suprotnom spram Dolca, mahne na pozdrav. Vidim momka koji podiže ljevicu stisnutu u pest te nestaje u okolnim ulicama prije no što su ga redarstvenici mogli uhapsiti.
Gledam vlastitu ruku koja je još tren prije držala slušalicu od gutaperče. Jesam li i ja domahnuo na posljednji pozdrav? Meni bi to bilo lako. Ja još nisam rođen.
Zaista, u nečemu je intendant imao pravo: u pukoj činjenici mojega rođenja nema ni trunka ikakve mogućnosti izbora. Ali sve drugo je sloboda. I tu se mi, svi mi, razlikujemo.