Nigdje se ne osjećam tako dobro kao u lijepom hotelu: miris svježe oprane posteljine i ručnika, bife za doručak sa korpama punim svježih žemlji, kockica maslaca, vrećica sa medom i teglica marmelade. U loncima omleti i kuhane kobasice, bokali svježe cijeđene limunade i aparati za kavu i čaj. Hoteli imaju i književne konotacije: Marija Jurić Zagorka pisala je u Esplanadi, a Graham Greene je roman The Quiet American napisao u saigonskom Continentalu. Njihova privremenost je savršena alegorija ljudskog života, iako je Coco Chanel živjela u apartmanu pariškog hotela Ritz, a Udo Jürgens u hamburškom Adlonu. Na kraju krajeva, oni su obilježili i moje vlastito djetinjstvo u izbjeglištvu na jadranskoj obali, u makarskom hotelu Riviera. Moja prva pjesma, Drveće, bila je inspirirana borovima na plaži gdje su strani vojnici ljeti igrali stolni tenis odmarajući se od naših ratova na sigurnoj udaljenosti. No postoje i oni koji nisu namijenjeni turizmu nego nekadašnjoj jugoslavenskoj radničkoj klasi. Jedan od njih u predgrađu Mostara šezdesetih godina izgradila je tvornica Soko za radnike iz udaljenih mjesta koji su od grada napravili industrijski centar u drugim industrijama: tekstil, duhan, žito, vino, aluminij. Njegov devastirani objekt stoji na ulazu u naselje Rodoč, sa pogledom na bivšu industrijsku zonu koju su danas nadomjestili svadbeni saloni i benzinske pumpe, poneki salon namještaja i ćevabdžinice. Arhitektonski ekvivalent brodske olupine nasukane na suhom.
Korak po korak, nestaju tragovi kulturne renesanse radničke klase koja je grad pretvorila u ono što je postao i ostao sve do početka rata, kada je, kao na švedskom stolu, gospodarska, kulturna i industrijska infrastruktura podijeljena među zaraćenim stranama kao karte u pokeru. Kombinati, hoteli, čak i škole, preko noći su promijenili vlasnika, a ponekad i namjenu. Stoga je priča o ovom samačkom hotelu i alegorija jednog zajebanog vakta, gdje je arhitektura sekundarna u odnosu na simboliku i sadržaj. Nalazio se u dijelu koji danas kolokvijalno nazivamo Kolonija, kao da su u pitanju onodobne kolonije gubavaca. Ili u ovom slučaju, nepoznati ljudi, ono što danas nazivamo imigrantima, samo što su govorili istim jezikom, koji često zovemo naš čim uđemo na prostor čiji jezik ne razumijemo bez prevoditelja. Ovo mjesto bilo je tek jedna karika u lancu institucija koje su bile platforma kulturnog uzdizanja naroda nakon smjene na poslu. Teatar se nastavio razvijati, od amaterskog do profesionalnog, a sedamdesetih godina i do eksperimentalnog Teatra Poezije. Bez neke ljepljive nostalgije moglo bi se reći, bilo je to dobro vrijeme, kao u pjesmi Zabranjenog Pušenja. To se može tvrditi iz nekoliko razloga.
Upravo u tom periodu su se u manjim mjestima počeli graditi hoteli i domovi kulture, uz pomoć tadašnjeg premijera Džemala Bijedića. Iz dotadašnjeg ruralnog mraka konačno su ugledali svjetlo civilizacije, dotad uglavnom koncentrirane samo na urbane centre. Takvoj politici Konjic duguje reprezentativni Narodni Univerzitet koji je projektirao slovenski arhitekt Jože Osojnik, a zgrada danas služi kao multimedijalni centar. No Hotel Soko je daleko od centra grada. Njegov koncept je drukčiji, jer su tu gosti samo naočigled privremeni. Ali to ni na koji način ne oduzima specifičnosti koji takve objekte izdižu iznad nivoa iznajmljene sobe. U vremenu kada iznajmljujemo stanove za vanbračne afere, samački hoteli predstavljaju kulturološki fenomen čije je vrijeme u ovom gradu prošlo, a vrijednosti koje su simbolizirali svedene su na ostatke ostataka, zajedno sa radničkom klasom kao takvom. Vrijeme u kojem su sportske klubove osnivali radnici, a danas su svedeni su na huligansku miliciju. Tako je ovdje gradski derbi tek najobičniji supstitut za nekadašnju prvu crtu sukoba HVO-a i Armije BiH. Samo što je tu riječ o djeci koja su od rata vidjela samo gelere na gradskim fasadama i pažljivo filtriranu literaturu na društvenim mrežama radikalne desnice.
Samački hoteli bili okretište društvenog života, sa koncertima, kinom i ostalom zabavom za mase kada se vrate sa smjene u nekom od brojnih kombinata. U tuđim zapisima doznajemo još detalja o ovom konkretnom primjeru. Aid Čizmić navodi da je u podrumu Sokolova bila kuglana, gdje se treniralo i gdje su se ponekad održavala takmičenja u kuglanju. Vešeraj i kupatila su se održavali novčanom naknadom stanara i gostiju hotela. Ručak se servirao u restoranu sa bifeom, sa hranom iz Sokolove kuhinje i plaćao tvorničkim bonovima za topli obrok. U velikoj sali su se davale predstave, a tu je radilo i kulturno-umjetničko društvo Vladimir Nazor. Neke od ovih tvornica pored samačkih hotela imale su i vrtiće za djecu zaposlenih. U pripremi monografije Mostar iza kulisa, istraživao sam arhitekturu grada iz tog vremena, kada su u pustopoljini iza austrougarske željezničke pruge podignuti kompleksi naselja sa svime što se pod gradom podrazumijeva: škole, vrtići, robne kuće, bolnice, galerije i parkovi. U nekim digitalnim spomenarima fotografija iz prošlosti još uvijek se vide ulice sa novoizgrađenim naseljima koja su prije trideset godina izgorjela do temelja da bi potom ponovo bila vraćena u život, iako ponegdje još liče na prolongiranu smrt.
Panorama u Zagrebu se izvorno zvala Hotel Sport. Na toj točki se presijecaju povijest zagrebačkog noćnog života i moje vlastite obitelji, barem u dokumentarnom smislu: 1972.g. u hotelu se održalo natjecanje frizera na kojem je moj otac sudjelovao kao model, što je zabilježeno na crno-bijeloj fotografiji na polici u mojoj radnoj sobi. U odijelu sa leptir mašnom i tankim brčićima, izgleda kao pandan Sammya Davisa Jr. Pored njega je na fotografiji frizer Zvonko, koji ga je šišao. Njegov uspjeh na natjecanju i sudbina nisu mi poznati, ali obojica su neka vrsta karikature talijanskih mafijaša iz filmova Martina Scorsesea. Ovu zgradu projektirao je Slavko Jelinek, a fotografski prozori u prošlost vlastitih roditelja govore o nekim pričama većim od njih samih. Srećom, Panorama je doživjela sretniju sudbinu od samačkog hotela u Mostaru, još uvijek stoji na istom mjestu, ali je pretvorena u još jedan od suvremenih luksuznih hotela. Iz bazena na vrhu vjerojatno puca dobar pogled na grad koji danas nema previše veze sa onim kakav se te večeri vidio kroz oči moga oca. Možda je u svojim ošišanim vlasima vidio moje. Novo tisućljeće, ista lica, ali sada sa mnogo bora, ponekog razočaranja i mnogo radosti.
Još jedna stvar povezuje Sokolovu ruševinu i Panoramu: period njihove izgradnje, koji je obilježila masovna migracija radne snage sa sela i prelazak sa ruralne poljoprivrede u industrijska postrojenja. I on je ostao sačuvan u foto albumima koji su preživjeli devedesete i ubojstvo memorije jednog grada koji je, na kraju, vlastitu smrt ipak uspio preživjeti. Dok god postoje svjedočanstva gradskog života i kulture, šahovskih i fotografskih klubova, pozorišta, kupališta ili muzeja, ne treba se bojati da će sve to biti pometeno pod tepih političkih trauma. Tko zna koliko je još u samačkim hotelima bilo frizerskih takmičenja i studentskih zabava. Na koliko li se tuđih fotografija našlo lice tih mladih koji će se kasnije rasuti cijelom bivšom Jugoslavijom i svijetom. Možda je frizer Zvonko negdje stradao u ratnom vihoru. Možda je mirovinu dočekao kao još jedan u jednoj ovdašnjoj mahali, u bijeloj kuti i sa starom britvom u ruci. Povijest je najnježnija prema takvima, bez kojih je život nezamisliv, jer i heroje i zločince netko treba ošišati, a škare svakoj kosi pristupaju sa istim marom, bez obzira nalazi li se na glavi prvih ili drugih. Britva je, s druge strane, danas rjeđa od građevinske dozvole na otoku Viru, ali u zraku se, srećom, još osjeti Ralon. Za razliku od ovoga grada, njegova bočica još miriše isto.
Brijačnice više nisu mjesto društvenog života, nitko tu ne dolazi čitati novine jer umjesto u tiskovine blejimo u ekrane mobitela, a pomalo se i izgubila bliskost imanentna odnosu frizera i njegove mušterije. Da li je to ikada bilo istina ili su nas u to uspjeli uvjeriti Smoje i Fellini, zna još samo Ralon generacija, a jedan od njih je i moj otac koji se čak i u mirovini brije svaki dan. Kao violinist koji po navici štima instrument i kad koncerta nema. Kad bi bile stranice, njegove kravate ispisale bi jednu opširnu biografiju. Negdje među njih zavukla bi se i leptir mašna sa one fotografije, jer je više nigdje oko njegova vrata nisam vidio. S druge strane, jedna je slična mašna uokvirena u istoj sobi. Plava, na bijele točkice, sa prve pričesti, Između te dvije je mnogo godina razmaka. Još više životnih kilometara nego između bivšeg Hotela Sport i Sokolova samačkog hotela na karti geografije prošlosti. U međuvremenu, jedini pobjednik krvave sapunice devedesetih je kapitalizam, a na nama je ostalo da odlučimo što se iz te prašine isplati spašavati. Po tko zna koji put, u bescjenje smo bacili vlastite uspomene za tuđi ćar, zajedno sa radničkim odmaralištima na Jadranu, plesnjacima i brčinama Miše Kovača. Čak ni najhrabriji brijač ne bi se usudio da ih obrije. Kamo sreće da se tako odnosimo i prema svome gradu. Poneki su ljudi previše dobri za njihovo vlastito dobro, pa ih oplete mokri peškir života i progledaju u ludilo koje ih okružuje. Kao čovjek sa leptir mašnom iz onog okvira u mojoj radnoj sobi. Ne znam da li se ikada više vratio u Hotel Sport, ali kravate i dalje nosi. U Mostaru kuglana više nema, a umjesto radničkih pašteta na plažama jedemo kroasane. Ispunio se samo onaj stih iz pjesme Zabranjenog pušenja: sve na kredit. Jer se besplatno više ne može ni živjeti ni umrijeti. Za one sretnije, život je polupansion s doručkom. A ostali? Serviraju doručak pobjednicima tranzicije.
Panorama i brkovi budućnosti
Nigdje se ne osjećam tako dobro kao u lijepom hotelu: miris svježe oprane posteljine i ručnika, bife za doručak sa korpama punim svježih žemlji, kockica maslaca, vrećica sa medom i teglica marmelade. U loncima omleti i kuhane kobasice, bokali svježe cijeđene limunade i aparati za kavu i čaj. Hoteli imaju i književne konotacije: Marija Jurić Zagorka pisala je u Esplanadi, a Graham Greene je roman The Quiet American napisao u saigonskom Continentalu. Njihova privremenost je savršena alegorija ljudskog života, iako je Coco Chanel živjela u apartmanu pariškog hotela Ritz, a Udo Jürgens u hamburškom Adlonu. Na kraju krajeva, oni su obilježili i moje vlastito djetinjstvo u izbjeglištvu na jadranskoj obali, u makarskom hotelu Riviera. Moja prva pjesma, Drveće, bila je inspirirana borovima na plaži gdje su strani vojnici ljeti igrali stolni tenis odmarajući se od naših ratova na sigurnoj udaljenosti. No postoje i oni koji nisu namijenjeni turizmu nego nekadašnjoj jugoslavenskoj radničkoj klasi. Jedan od njih u predgrađu Mostara šezdesetih godina izgradila je tvornica Soko za radnike iz udaljenih mjesta koji su od grada napravili industrijski centar u drugim industrijama: tekstil, duhan, žito, vino, aluminij. Njegov devastirani objekt stoji na ulazu u naselje Rodoč, sa pogledom na bivšu industrijsku zonu koju su danas nadomjestili svadbeni saloni i benzinske pumpe, poneki salon namještaja i ćevabdžinice. Arhitektonski ekvivalent brodske olupine nasukane na suhom.
Korak po korak, nestaju tragovi kulturne renesanse radničke klase koja je grad pretvorila u ono što je postao i ostao sve do početka rata, kada je, kao na švedskom stolu, gospodarska, kulturna i industrijska infrastruktura podijeljena među zaraćenim stranama kao karte u pokeru. Kombinati, hoteli, čak i škole, preko noći su promijenili vlasnika, a ponekad i namjenu. Stoga je priča o ovom samačkom hotelu i alegorija jednog zajebanog vakta, gdje je arhitektura sekundarna u odnosu na simboliku i sadržaj. Nalazio se u dijelu koji danas kolokvijalno nazivamo Kolonija, kao da su u pitanju onodobne kolonije gubavaca. Ili u ovom slučaju, nepoznati ljudi, ono što danas nazivamo imigrantima, samo što su govorili istim jezikom, koji često zovemo naš čim uđemo na prostor čiji jezik ne razumijemo bez prevoditelja. Ovo mjesto bilo je tek jedna karika u lancu institucija koje su bile platforma kulturnog uzdizanja naroda nakon smjene na poslu. Teatar se nastavio razvijati, od amaterskog do profesionalnog, a sedamdesetih godina i do eksperimentalnog Teatra Poezije. Bez neke ljepljive nostalgije moglo bi se reći, bilo je to dobro vrijeme, kao u pjesmi Zabranjenog Pušenja. To se može tvrditi iz nekoliko razloga.
Upravo u tom periodu su se u manjim mjestima počeli graditi hoteli i domovi kulture, uz pomoć tadašnjeg premijera Džemala Bijedića. Iz dotadašnjeg ruralnog mraka konačno su ugledali svjetlo civilizacije, dotad uglavnom koncentrirane samo na urbane centre. Takvoj politici Konjic duguje reprezentativni Narodni Univerzitet koji je projektirao slovenski arhitekt Jože Osojnik, a zgrada danas služi kao multimedijalni centar. No Hotel Soko je daleko od centra grada. Njegov koncept je drukčiji, jer su tu gosti samo naočigled privremeni. Ali to ni na koji način ne oduzima specifičnosti koji takve objekte izdižu iznad nivoa iznajmljene sobe. U vremenu kada iznajmljujemo stanove za vanbračne afere, samački hoteli predstavljaju kulturološki fenomen čije je vrijeme u ovom gradu prošlo, a vrijednosti koje su simbolizirali svedene su na ostatke ostataka, zajedno sa radničkom klasom kao takvom. Vrijeme u kojem su sportske klubove osnivali radnici, a danas su svedeni su na huligansku miliciju. Tako je ovdje gradski derbi tek najobičniji supstitut za nekadašnju prvu crtu sukoba HVO-a i Armije BiH. Samo što je tu riječ o djeci koja su od rata vidjela samo gelere na gradskim fasadama i pažljivo filtriranu literaturu na društvenim mrežama radikalne desnice.
Samački hoteli bili okretište društvenog života, sa koncertima, kinom i ostalom zabavom za mase kada se vrate sa smjene u nekom od brojnih kombinata. U tuđim zapisima doznajemo još detalja o ovom konkretnom primjeru. Aid Čizmić navodi da je u podrumu Sokolova bila kuglana, gdje se treniralo i gdje su se ponekad održavala takmičenja u kuglanju. Vešeraj i kupatila su se održavali novčanom naknadom stanara i gostiju hotela. Ručak se servirao u restoranu sa bifeom, sa hranom iz Sokolove kuhinje i plaćao tvorničkim bonovima za topli obrok. U velikoj sali su se davale predstave, a tu je radilo i kulturno-umjetničko društvo Vladimir Nazor. Neke od ovih tvornica pored samačkih hotela imale su i vrtiće za djecu zaposlenih. U pripremi monografije Mostar iza kulisa, istraživao sam arhitekturu grada iz tog vremena, kada su u pustopoljini iza austrougarske željezničke pruge podignuti kompleksi naselja sa svime što se pod gradom podrazumijeva: škole, vrtići, robne kuće, bolnice, galerije i parkovi. U nekim digitalnim spomenarima fotografija iz prošlosti još uvijek se vide ulice sa novoizgrađenim naseljima koja su prije trideset godina izgorjela do temelja da bi potom ponovo bila vraćena u život, iako ponegdje još liče na prolongiranu smrt.
Panorama u Zagrebu se izvorno zvala Hotel Sport. Na toj točki se presijecaju povijest zagrebačkog noćnog života i moje vlastite obitelji, barem u dokumentarnom smislu: 1972.g. u hotelu se održalo natjecanje frizera na kojem je moj otac sudjelovao kao model, što je zabilježeno na crno-bijeloj fotografiji na polici u mojoj radnoj sobi. U odijelu sa leptir mašnom i tankim brčićima, izgleda kao pandan Sammya Davisa Jr. Pored njega je na fotografiji frizer Zvonko, koji ga je šišao. Njegov uspjeh na natjecanju i sudbina nisu mi poznati, ali obojica su neka vrsta karikature talijanskih mafijaša iz filmova Martina Scorsesea. Ovu zgradu projektirao je Slavko Jelinek, a fotografski prozori u prošlost vlastitih roditelja govore o nekim pričama većim od njih samih. Srećom, Panorama je doživjela sretniju sudbinu od samačkog hotela u Mostaru, još uvijek stoji na istom mjestu, ali je pretvorena u još jedan od suvremenih luksuznih hotela. Iz bazena na vrhu vjerojatno puca dobar pogled na grad koji danas nema previše veze sa onim kakav se te večeri vidio kroz oči moga oca. Možda je u svojim ošišanim vlasima vidio moje. Novo tisućljeće, ista lica, ali sada sa mnogo bora, ponekog razočaranja i mnogo radosti.
Još jedna stvar povezuje Sokolovu ruševinu i Panoramu: period njihove izgradnje, koji je obilježila masovna migracija radne snage sa sela i prelazak sa ruralne poljoprivrede u industrijska postrojenja. I on je ostao sačuvan u foto albumima koji su preživjeli devedesete i ubojstvo memorije jednog grada koji je, na kraju, vlastitu smrt ipak uspio preživjeti. Dok god postoje svjedočanstva gradskog života i kulture, šahovskih i fotografskih klubova, pozorišta, kupališta ili muzeja, ne treba se bojati da će sve to biti pometeno pod tepih političkih trauma. Tko zna koliko je još u samačkim hotelima bilo frizerskih takmičenja i studentskih zabava. Na koliko li se tuđih fotografija našlo lice tih mladih koji će se kasnije rasuti cijelom bivšom Jugoslavijom i svijetom. Možda je frizer Zvonko negdje stradao u ratnom vihoru. Možda je mirovinu dočekao kao još jedan u jednoj ovdašnjoj mahali, u bijeloj kuti i sa starom britvom u ruci. Povijest je najnježnija prema takvima, bez kojih je život nezamisliv, jer i heroje i zločince netko treba ošišati, a škare svakoj kosi pristupaju sa istim marom, bez obzira nalazi li se na glavi prvih ili drugih. Britva je, s druge strane, danas rjeđa od građevinske dozvole na otoku Viru, ali u zraku se, srećom, još osjeti Ralon. Za razliku od ovoga grada, njegova bočica još miriše isto.
Brijačnice više nisu mjesto društvenog života, nitko tu ne dolazi čitati novine jer umjesto u tiskovine blejimo u ekrane mobitela, a pomalo se i izgubila bliskost imanentna odnosu frizera i njegove mušterije. Da li je to ikada bilo istina ili su nas u to uspjeli uvjeriti Smoje i Fellini, zna još samo Ralon generacija, a jedan od njih je i moj otac koji se čak i u mirovini brije svaki dan. Kao violinist koji po navici štima instrument i kad koncerta nema. Kad bi bile stranice, njegove kravate ispisale bi jednu opširnu biografiju. Negdje među njih zavukla bi se i leptir mašna sa one fotografije, jer je više nigdje oko njegova vrata nisam vidio. S druge strane, jedna je slična mašna uokvirena u istoj sobi. Plava, na bijele točkice, sa prve pričesti, Između te dvije je mnogo godina razmaka. Još više životnih kilometara nego između bivšeg Hotela Sport i Sokolova samačkog hotela na karti geografije prošlosti. U međuvremenu, jedini pobjednik krvave sapunice devedesetih je kapitalizam, a na nama je ostalo da odlučimo što se iz te prašine isplati spašavati. Po tko zna koji put, u bescjenje smo bacili vlastite uspomene za tuđi ćar, zajedno sa radničkim odmaralištima na Jadranu, plesnjacima i brčinama Miše Kovača. Čak ni najhrabriji brijač ne bi se usudio da ih obrije. Kamo sreće da se tako odnosimo i prema svome gradu. Poneki su ljudi previše dobri za njihovo vlastito dobro, pa ih oplete mokri peškir života i progledaju u ludilo koje ih okružuje. Kao čovjek sa leptir mašnom iz onog okvira u mojoj radnoj sobi. Ne znam da li se ikada više vratio u Hotel Sport, ali kravate i dalje nosi. U Mostaru kuglana više nema, a umjesto radničkih pašteta na plažama jedemo kroasane. Ispunio se samo onaj stih iz pjesme Zabranjenog pušenja: sve na kredit. Jer se besplatno više ne može ni živjeti ni umrijeti. Za one sretnije, život je polupansion s doručkom. A ostali? Serviraju doručak pobjednicima tranzicije.
26.1.2026.