Opet odlazimo.
Pred nama je put svih puteva.
Odlazak svih odlazaka.
On lomi grane i obara hrast.
Pravi kratere u genima.
Ne da im da se oporave od bjegova i odlazaka.
Hrabra sam. Dok ne uđem u autobus. Mašem zgurenim staricama u crnim
maramama.
Kecelje im punim suzama.
Oduzimam im dah. One ostaju u samačkom opijelu.
A mi bježimo.
Djeci drhte brade, suze zaleđene na bjeloočnicama kao slike na zamrznutom
ekranu.
Ne usuđujemo se pogledati kroz prozor, jer bi se moglo desiti da nam oči zauvijek
ostanu tamo.
Tamo, tamo, tamo.
U mjestu predaha:
Velikom groblju lipa i bagremova.
Autobus poput svemirskog broda prolazi kroz sazviježđa bola
Putnici nijemi.
U njima se razgrano kamen.
Gravitacija praznog, nedovoljno istražen fenomen.
Prevrćemo po torbama,
tražimo sendviče,
iako smo upravo doručkovali.
Kruh i suze zatvaraju apetit.
I krug prekinute mantre: Ne plači, opet ćeš doći!
Pred granicu su nam pune ruke: mokre maramice, zdrobljeni sendviči, putovnice. I
jedna riječ.
Koju nikad nismo izgovorili.
Pa to nećemo ni sada.
Sjetila sam se da nisam poljubila oca. To me obara.
Prstima tražim srce.
Tražim sebe. Svoju zemlju. Svoj život.
Iz torbe vadim još jedan sendvič.
Jedem ga onako kao kad se zakoceneš i više ne znaš kako se zatvaraju usta.
Odlazak
Opet odlazimo.
Pred nama je put svih puteva.
Odlazak svih odlazaka.
On lomi grane i obara hrast.
Pravi kratere u genima.
Ne da im da se oporave od bjegova i odlazaka.
Hrabra sam. Dok ne uđem u autobus. Mašem zgurenim staricama u crnim
maramama.
Kecelje im punim suzama.
Oduzimam im dah. One ostaju u samačkom opijelu.
A mi bježimo.
Djeci drhte brade, suze zaleđene na bjeloočnicama kao slike na zamrznutom
ekranu.
Ne usuđujemo se pogledati kroz prozor, jer bi se moglo desiti da nam oči zauvijek
ostanu tamo.
Tamo, tamo, tamo.
U mjestu predaha:
Velikom groblju lipa i bagremova.
Autobus poput svemirskog broda prolazi kroz sazviježđa bola
Putnici nijemi.
U njima se razgrano kamen.
Gravitacija praznog, nedovoljno istražen fenomen.
Prevrćemo po torbama,
tražimo sendviče,
iako smo upravo doručkovali.
Kruh i suze zatvaraju apetit.
I krug prekinute mantre: Ne plači, opet ćeš doći!
Pred granicu su nam pune ruke: mokre maramice, zdrobljeni sendviči, putovnice. I
jedna riječ.
Koju nikad nismo izgovorili.
Pa to nećemo ni sada.
Sjetila sam se da nisam poljubila oca. To me obara.
Prstima tražim srce.
Tražim sebe. Svoju zemlju. Svoj život.
Iz torbe vadim još jedan sendvič.
Jedem ga onako kao kad se zakoceneš i više ne znaš kako se zatvaraju usta.
18.8.2025