Desilo se to prije ovog rata, dok sam još redovno krajem juna, boravio desetak dana u Šibeniku na Jugoslavenskom festivalu djeteta, gdje sam vodio pjesnički dio. Lijepo je to bilo. Dovodio sam pjesnike, s njima se predstavljao djeci. Tako sam upoznao i Arsena Dedića, koji nije bio aktivan kao pjesnik, ali smo se upoznali. Kasnije svaki dolazak Arsena Dedića u Banjaluku, obavezno bismo se vidjeli. Ne znam tačno kada je to bilo, ali znam da je bilo u našem Domu kulture, koji je vodio Sead Sadić. Bio sam obavezno prisutan, a kada je Arsenov nastup završen, Sejo nas je odveo u divan restoran u Narodnom pozorištu, u koji se restoran ulazilo odvojenim stubištem. Tako smo se našli za jednim stolom, pored Seje Sadića i Arsena Dedića, bio sam ja i Kolja Mićević. Razgovor Arsena i Kolje bio je beskrajan. Arsen se divio Kolji, i njegovim pjesničkim čarolijama, vezanim za Vijona, kojima se divio i Miroslav Krleža. On je mnogim novinarima i poznanicima govorio o Koljinoj varijaciji jedne jedine strofe Vijona, na stotinu i pedeset način. Tako se i Arsen Dedić tome divio i samo o tome razgovarao do ponoći. Iza našeg druženja ostala je „Trubadurska kantilena za Arsena Dedića“. Ali to nikada nije objavljeno, i ja nisam siguran ko je to napisao, Kolja Ili ja. Niko tu „kantilenu“ nije objavio, ja sam je pronašao među svojim bezbrojnim papirićima. I ja je sada želim objaviti. Od prisutnih tada ostao je živ samo ovaj pisac.
TRUBADURSKA KANTILENA ZA ARSENA DEDIĆA
Svijet ovaj živi od promjene! Pošto prođe sve bitne mijene, Sve što se rodi jednom uvene. Baš sve: svijet, leptir, čak i žene, Jednom se pretvori u krhke sjene. I sreća leđa srećnom okrene, Pa se preseli među sjene, Samo se ti ne daš, moj Arsene.
Noćni razgovor pjesnika i prijatelja
Desilo se to prije ovog rata, dok sam još redovno krajem juna, boravio desetak dana u Šibeniku na Jugoslavenskom festivalu djeteta, gdje sam vodio pjesnički dio. Lijepo je to bilo. Dovodio sam pjesnike, s njima se predstavljao djeci. Tako sam upoznao i Arsena Dedića, koji nije bio aktivan kao pjesnik, ali smo se upoznali. Kasnije svaki dolazak Arsena Dedića u Banjaluku, obavezno bismo se vidjeli. Ne znam tačno kada je to bilo, ali znam da je bilo u našem Domu kulture, koji je vodio Sead Sadić. Bio sam obavezno prisutan, a kada je Arsenov nastup završen, Sejo nas je odveo u divan restoran u Narodnom pozorištu, u koji se restoran ulazilo odvojenim stubištem. Tako smo se našli za jednim stolom, pored Seje Sadića i Arsena Dedića, bio sam ja i Kolja Mićević. Razgovor Arsena i Kolje bio je beskrajan. Arsen se divio Kolji, i njegovim pjesničkim čarolijama, vezanim za Vijona, kojima se divio i Miroslav Krleža. On je mnogim novinarima i poznanicima govorio o Koljinoj varijaciji jedne jedine strofe Vijona, na stotinu i pedeset način. Tako se i Arsen Dedić tome divio i samo o tome razgovarao do ponoći. Iza našeg druženja ostala je „Trubadurska kantilena za Arsena Dedića“. Ali to nikada nije objavljeno, i ja nisam siguran ko je to napisao, Kolja Ili ja. Niko tu „kantilenu“ nije objavio, ja sam je pronašao među svojim bezbrojnim papirićima. I ja je sada želim objaviti. Od prisutnih tada ostao je živ samo ovaj pisac.
TRUBADURSKA KANTILENA ZA ARSENA DEDIĆA
Svijet ovaj živi od promjene!
Pošto prođe sve bitne mijene,
Sve što se rodi jednom uvene.
Baš sve: svijet, leptir, čak i žene,
Jednom se pretvori u krhke sjene.
I sreća leđa srećnom okrene,
Pa se preseli među sjene,
Samo se ti ne daš, moj Arsene.