P U T E V I – Časopis za književnost i kulturu, Banja Luka, 1970.
(Sedamdesetih godina pisao sam ekavicom, pa ćete odmah znati da je moj tekst ekavski, a Krležin tekst biće ijekavski i lako ćete ga prepoznati i upotrebom navodnika.)
Naši mladi pisci, mladi junoše, uče se danas, ako se uopšte uče, mnogo više od stranih nego od domaćih pisaca i teoretičara, iako su ponegde naše jasle i bliže i bolje. Moglo bi se reći slikovito da oni time podsećaju na razmaženu decu koja kod komšije jedu i ono što kod svoje kuće neće ni da pogledaju.
Mi možemo biti ponosni što na našem jeziku stvara jedan od najvećih evropskih i svetskih pisaca, Miroslav Krleža; ali nažalost, Krleža ne može počesto biti ponosan na nas, koji se radije kitimo tuđim, veštačkim, umesto svojim, pravim perjem. Da se razumemo, ovde ne želim ustvrditi da se Krleža kod nas ne čita, jer on je, zaboga, obavezan i u školama, kao lektira; želim samo reći da se izuzev tih nekoliko „školskih dela“, od Krleže malo šta čita, naročito među mladim tzv. stvaraocima, iliti pesnicima. Svi su oni spremni da velikanu jedne književnosti odreknu mnogo štošta, ali kad se upitaju za argumente, nevoljno odmahuju glavom i odlaze. Možemo reći da im nedostaje ono što je Krleža posedovao već u svojim najranijim danima bavljenja pisanjem.
U svojoj mladosti Krleža već pokazuje izvanrednu samostalnost i dijalektičnost misli. On je već tada spoznao da je mnogo važnije znati šta misliti i pisati nego kako to napisati. Lišen nacionalnih i socijalnih predrasuda, on je nesvakidašnjom snagom svog genija počeo da secira ljudski južnoevropski zverinjak, tražeći neprekidno uzrok svih zala. U isto vreme razni Vojnovići i Meštrovići igrali su se svojih snobovskih igara. Čitati danas „Davne dane“, te zabeleške nastale u vremenu između 1914. i 1921, znači biti svedokom rasta i razvoja jednog potpuno slobodnog mislioca i književnika. Danas, kada se u kafanskim prepričavanjima pripisuje Krleži ovo ili ono, dobro je spomenuti se te knjige u kojoj je sam Krleža sve jasno i nedvosmisleno rekao. Na žalost, malo je onih koji su našli za shodno da se upoznaju sa tom knjigom, iako ona predstavlja pregled razvoja jedne samosvojne i snažne estetike. Stavovi koje je izneo u „Davnim danima“ Krleža provlači kao moto perpetuo kroz sva svoj kasnija dela. od „Legendi“ do „Zastava“. Nošen svojom snažnom fantazijom koja izvire iz stvari koje su bile tako nametljive, on je stvarao jednu po jednu opeku za svoju impozantnu građevinu. O kakvoj se fantaziji radi, Krleža sam najbolje kaže:
„Tko nema toliko moralne fantazije da bi osjetio kako je danas sve krvavo i kako je i svaka teatarska zavjesa isto tako krvava, taj nema uopće fantazije, to nije pjesnik, i on ne može biti stvaralac.“
Vidimo da se ovde pojavljuje jedno važno pitanje, u vidu dvojbe: etika ili estetika. Poneko će se zapitati zar se uopšte može postaviti takvo pitanje. Vojnović je, na primer, više mislio na svoju snobovsku estetiku i on polako pada u zaborav, dok je Krleža uvideo da se u tom trenutku postavlja pred pisca mnogo više pitanje etike, što je šekspirovski vidovitost. U vreme kada jedna etika doživljava svoje raslojavanje, prihvatiti onu pravu mogu samo zaista progresivni stvaraoci, oni koji kroz svoja dela ne provlače nikakvu qualitas occulta, kao što bi rekao Leone u „Goapodi Glembajevima“ I kad Angelika odgovori Leoneu: „Svi mi vrvimo iz života kao crvi u kvarglu“, onda se zaista pitanje opredjeljivanja jednog pisca više ne postavlja.
Unutar „Davnih dana“, na nekih 28 stranica, Krleža je ispisao niz „aforizama“, kako ih je sam nazvao, koji predstavljaju potpuno određenje svih kasnije opredeljenja, određenje jednog pogleda na svet koji je lišen lažnog morala i hipokrizije. Krležin način je unutarnja vivisekcija, on svakome od svojih ranih dana, dakle, još kao mladić, prilazi sa snažnim dijalektičkim rasuđivanjem, koje se suprotstavlja dekadentnom snagom svoje pravoverne i snažne logike. I kada greši, Krleža greši više zbog toga što misli na komadanju a ne na filigransku obradu detalja.
Već prvom rečenicom „aforizma“ Krleža je u centru:
„Iz zapisnika jednog od onih koji je pao na polju slave i časti ustrijeljen kao bijesno pseto.“
Ono čuveno „Dulce et decorum…“ počinje da dobija u delu jednog snažnog stvaraoca svoj pravi smisao, jer to više nije zaslepljenost jednog rimskog građanina. „Polje časti“ i „bijesno pseto? Jesu li zbilja ta dva pojma, te dvije metafore, tako bliske. Hrvatsko polje časti onoga doba bilo je omeđeno austrougarskim barjacima, koje je nadgledao tako vešto potpukovnik Kvaternik.
Dodajmo još da je Krleža svakom svom „aforizmu“ dao kraći naslov više težeći da tom provocira čitaoca nego da odredi ono što je rekao.
GENEALOGIJA LIRSKE LJEPOTE
Ljubavna lirika i šareno perje ptica! Ma koliko čovek pevao o ljubavi nadmašiti tetreba neće. Treba se okrenuti umnijem poslu, umrljati pero ljudskom krvlju, bolom Jovovim. „Sve mu uzmi, ali mu dušu ne diraj“. reče Gospod Bog.
SMRT ČOVJEK I PAS
Opet jedna čista Krležina konstatacija: u smrti čovek i pas su jedno. Za one koji čitaju između redova, to znači: dakle će i u životu čovek i pas biti jedno?
ČOVJEK JE JOŠ DIJETE
I dogod je sveta i veka, čovečanstvo će ostati uglavnom naivnoglupo, ponoseći se nečim što bi trebalo pre da postiđuje. Nema više poniklovanih oficireskih sablji, ali je ostao isti sparušeni mozak. Na Krležin vapaj „Pjesnici budućnosti čovječanstva gdje ste“? trebalo bi dobaciti: u mišjoj rupi, jer poezija danas liči na nešto što je stvarno iz perspektive mišje rupe.
LIRSKI DATUM
Ovo treba doslovno citirati, i to ne jedanput:
„Datum iz filozofskog kalendara, važan prosjek evropske lirike: na dan Svete gluposti rodio se lirski pjesnik,kao nedonošče i kopile čudne bludnice, koju su zvali Polihminijom, i oca poslova, Velikog L‘art pour l‘artističkog pijetla, koji ne umije nego kukurikati nad ruševinama mrtvih estetskih svjetova.“
PJESNIK ZARATRUSTE I MI
Ničeovim su se učenjem mnogi kitili i svojatali ga, nacisti ponajviše, koji ga, govoreći pravo, nisu ni poznavali. Jer Niče se upravo borio protiv one bedne nacističke parole: „Deutschland, Deutschland, uber alles“, ali rulja nemačka izvikuje to pre svakog svetskog ponora. Uvek će neko pljuvati, a drugi slaviti „Sretnog čovjeka“ nekad, koji je u obaranju boga postigao svoju sreću. Krleža ne kaže, naravno, da je Niče u nacističkoj ekspanziji postigao svoju nesreću, ali on je to predstavio i pre rata.
MOTIVI SJUTRAŠNJE KNJIŽEVNOSTI
„Treba se boriti i u književnosti. Zašto? Za žive oblike koji su čovjeku dostojni.
Treba reći da se danas u savremenoj hrvatskoj poeziji evropska savremena dekadentna literatura, metafička lirika, metafizička lirika, lepo ugnezdila se sa glavnim zagovornicima među „Razlogovcima“, i estetičarskim dzindzinovima Vjerom Zuppom kao korifejom i apologetom koji posle svake njihove zbirke kaže amin, a druge skida kopljem i na mač ih baca. Aferim i poeziji i kritici! Znaju li oni uopšte gdje se nalaze? Možda misle da će posle buđenja ugledati pod svojim prozorom Senu ili Temzu.
NЕМА ЗЕМАLJSKE DOSLJEDNOSTI
Političari razmišljaju o zemaljskom a filozofi o „nadnaravnim“ stvarima . „Statističari smrti“ mogu reći kako svoj posao obavljaju političari.
MISAO LJUDSKA JE GLADNA I UHAPŠENA
Ljudska misao biva ljudska samo kada nastaje u čoveku potpuno oslobođenom od borbe za goli život, u čoveku, zatim, slobodnom od predrasuda koje mu donosi pripadnost određenoj klasi, a koja, budući na planu čisto materijalističkom, odvlači potonje u čisti esteticizam, odnosno u larpurlartizmom. No toga se, podsetimo se, nije mogao osloboditi ni jedan Heraklit i pored svoje genijalne misaonosti. Nahraniti čoveka, po Krleži je, osloboditi ga robovanja prvotnim nagonima, koji su borba za goli život, a koje je često i zidovima zamka određena, učiniti ga tek tim prijemčivim za kulturu.
LJEPOTA I ZNANJE
Lepota je čovek u delu, a nikako delo bez čoveka. Po tome se umetničko stvaranje razlikuje od stvaranja u prirodi – stvar u prirodi postoji i bez nas koji je oponašamo i pozdravljamo kao oglašavanje veličanstvene prirode, koja je sama po sebi uvek tu-bitak i tako-bitak, a ne izraz našeg bitka. Govoriti o lepoti znači pretpostaviti postojanje onoga koji opaža. Zato je dobar kritičar samo onaj koji prilazi delu sa svih strana, na bezbroj načina. Otuda sledi da se može ali ne mora obavezno govoriti o „znanju“ lepote.
KNJIŽEVNA MODA
Još jednom bit stvaranja Miroslava Krleže, ili šta je zadatak književnosti u određenom trenutku, jer ne postoji književnost van određenog vremena.
„Prava umjetnost ne priznaje ni arene ni impresarija, ni novca, ni boga, ni karijere. To nije dosadna svečana pontifikalna misa, poslije koje gospoda biskupi doručkuju gospodski. To nije bijela kafa u krvi današnjih kavanskih lirskih leptirica, to nije ni taština, ni uspjeh na sceni, ni ludnica. Književnost treba da gori ognjem plamena, koji prodire do krajnjih rubova ove današnje pustinje duha, gdje ljudska pamet glođu hijene i šakali.“
TEMATIKA I UMJETNOST
Već izborom tematike umjetnik mnogo šta kaže. Taj izbor može biti namjerno usmjeren u jednom određenom utilitarističkom smislu i tada umetničko delo nije samosvojno, ono potaje najčešće surogat umetnosti. Poznat je slučaj soc-realističke umetnosti. Neko može tako pisati, to mu je u krvi , neko, pak, ne može, i ne treba ga na to siliti. Među onima koji su tendenciozno odabrali „tematiku“ za svoja dela, nalaze se i dvojica naših značajnih umetnika: Ivan Meštrović i konte Ivo plemeniti Vojnović. Oni Krleži nikada mili nisu bili, i to najviše upravo stoga što su suviše često lažni, lažni do poltronstva. Krleža Meštroviću nikako ne može oprostiti „Vidovdanstvo“ kao što ni Vojnoviću oprostiti šurovanje sa Bečom.
PITANJE PERSPEKTIVE
„Historijska sinteza“ počesto je najgroznije „laganje“. Svedoci smo da to nije bilo samo u Krležino vreme već da je i u naše vreme (mislim u vreme naše mladosti). Istorija se podešava onako kako se to nekome dopada, u skladu sa zvaničnim stavovima određene države. I više izgleda nije važno da li je ta država socijalistička ili kapitalistička. Ide se dotle da se negira jedna cela narodnooslobodilačka borba, što je ravno negiranju celog naroda. To je gnusna laž koju uvek ne upotrebljavaju ni imperijalisti. Zar se zaista ti ljudi nikada ne zapitaju kako mogu tako gnusno lagati i da li uvek cilj opravdava sredstva? Neka im je srećan put prema njihovom cilju.
GOLGOTA
Velika je zasluga hrišćanstva što su dosadašnji ratovi bili i što su još uvek tako krvoločni. Jer hršćanstvo snabdeva ljude idealom večnosti.
„Ratujemo na frontu, prostrijelit će nam ruke i noge, ali onda sa matematskom sigurnošću slijedi apoteoza o vječnosti… Stajati na Golgoti i znati da je to jedna te ista varijacija na jednu te istu i uvijek podjednako dosadnu temu od početka tako reći: zakon svemirski i božji, da je svijeći suđeno da njena svjetlost plamti, a leptirići da padnu u smradu svojih krila kao spoznaja krpe“.
STIL JE NAČIN
Da li neko delo, neka stvar možda, da li to na nas deluje snažnije svojim sirovo naivnom pojavnošću, ili, pak, malo oblikovano pleni više pažnje i okreće nam misli suštini? U skladu sa svojim načinom pisanja, uvek kao u nekoj groznici. Krleža, nasuprot Andriću, ne voli cizeliranje. Po njemu forma zaglušuje suštinu. No bez forme nema umetnosti. Odbacujući formu kao mogućnost za umetnost, mi prihvatamo isto tako jedan štetni shematizam jer umetničko delo i nije ništa drugo do usaglašavanje, gotovo aptekarsko, suštine i forme. Samo tako taj spoj deluje amalgamski lekovito.
KAZALIŠTE ZA DECU
Tresić Pavičić zaista nije mogao da zavede i inspiriše Krležu. Ali primetiti u ono vreme da su Meterlinkove drame prazne, kao što i jesu, mogao je zaista samo Krleža. Dodajmo još samo to, da je Kosorov „Požar strasti“ jedina naša vredna drama onoga vremena, pa vidimo zaista da je trebalo ići drugde da se nešto nauči. Otuda, od svojih najranijih dana, Krleža pokazuje naklonost prema Skandinavcima, naročito Ibzenu.
GRAĐANSKE KULTURE NIJE BILO
Poslenici kulture bili su gotovo uvek u nemilosti kod pripadnika građanske klase. Zato Krleža može da kaže da građanska kultura, de facto, nikada nije postojala. Postojao je novac svemogući, kojim su oni kupovali umetnost. Ali ta umetnička dela nikada neće postati deo njih, jer su svedočanstva o naporu duha koji nikada ne bi mogao biti malograđanski.
DARVINIZAM U ESTETICI
Istina je da individualni genije znači sve u umetnosti, ali je isto tako istina da pored budućnosti genije anticipira i prošlost. Znači, za genija važni princip dijalektičkog nadrastanja, no to nadrastanje nužno ne može ići do u beskraj. Sada s pravom možemo reći da je Kroče pravilno odredio mesto umetnosti, bliže naivnom intuitivnom poimanju nego filozofskom mišljenju.
U ŠKOLI
„Od koga sam nešto naučio? Najviše od Josipa Klobučara: biti Hrvat, vjerovati u čovjeka, u njegovo poslanstvo i u to da je čovjeku put u budućnost siguran. Od Đure Daničića: Hrvati i Srbi su jedan narod. Kumičić naučio me je mrziti Beč… Mnogo sam naučio i od madžarske štampe i od madžarske historije. Sve obratno od onog što tamo piše“.
Kako bi to bilo krasno kada bisamo se svi rukovodili ovim Krležinim rečima.
VIDOVDANSKI FANTOMI
„Trebalo bi napisati povijest da se objasni, kako dolazi do takvih halucinantnih gluposti da se vjeruje, kako je Vidovdanski Hram nešto što nam može pomoći u ovom kulturnom i političkom brodoomu“.
Meštrović je autor „Vidovdanskog Hrama“. Opet Meštrović i Krleža.
SOCIJALIZAM I ŠABLONA
U ovom „aforizmu“ imamo jednu zanimljivu temu: Da li je isto socijalizam gladnih i ubogih i socijalizam intelektualaca? Da li je to stvarno samo: „San proleterskih gomila o toplome krovu, o ognjištu, o azilu, o miru, o tome, da se stvarnost može preskočiti u jednoj minuti.” Može li se pojam socijalizma poistovetiti sa jednim obrascem u svim prilikama? Drukčije misli ima o socijalizmu neko ko se bori za njega iz tople sobe, a drukčije pak onaj za koga je to jedini izlaz jer je promrzo i izgladneo. Zato je sasvim prirodno samoupravljanje viši oblik socijalizma i nastupa onda kada se donekle nahrane gladni.
PROZOR NA VLASTITE BRIGE
Krleža je mnogo pre Sartra govorio o potrebi angažovanja umetnika, što samo potvrđuje tezu da su putevi humanizma isti. Dok krv se lije kao iz čabra, dok svet vapi za svojim hroničarem, neki tamo umetnici govore o salonskim svinjarijama larpurlartističke prirode. Zaista je to bedno, makar se tu radilo i o jednom kontu Ivi Vojnoviću.
LJUDSKO NIJE GRAĐANSKO
Krleža se nedvosmisleno od svojih mladih dana opredelio za socijalizam. Ali, nasuprot onima koji su u socijalizmu videli priliku za sebe, on je uvek video priliku za sve ljude. Otuda su njegove reči tako životne i snažne.
„Misliti socijalistički misliti široko,, sveljudski: od Budhe i Upanišade do Rigvede, do Tasa i Byrona.“ Jer ljudski um vekove teži boljem i ljudskijem životu. Sve ono što je stvarano protiv čoveka u širem smislu otpalo je, tako da su najveća dostignuća pojedinaca sveopšta i odreći ih se značilo bi osiromašiti ljudsku ionako već siromašnu misao. Potrebno je učiniti zaista da ta izuzetna dela postanu svojina svh nas, a ne samo nekolicine odabranih. Da bi se to uspelo, treba nahraniti gladne i opismeniti nepismene. Zato Kinezima, iz njihove perspektive, izgleda smešan Betoven.
UMJETNOST JE POGREBNA VOŠTANICA
I biće sve do trenutka dok ne postane integralni deo života. Umetnost može biti svedočanstvo bede i propadanja, ali ona samim tim naveštava bolje. To nije jeftino barjaktarstvo već naučno hirurško iskustvo.
SMISAO DRAME
Ovde nam Krleža na jednostavan način daje pregled čulnosti po intenzitetu reakcije. Čulo sluha dalje je od intelekta od čula vida. Ono je, ako tako možemo reći, primarnije. Zato ne samo da muzika snažnije deluje od drame već je nemoguć vagnerovski prilaz drami i muzici kroz njihovo jedinstvo. Čim je glasnija i značajnija, muzika postaje agresivna i odvlači pažnju od dramskog zbivanja. Postupak velikih kolorista mogao bi se nazvati postupak oslobađanja umetničkog dela od preterane intelektualizacije koja nosi sa sobom chiaroscur (primer su Simone Martini i kasnije Kandinski).
BESMISAO MRTVAČKIH POČASTI
Ovde je tek natuknica onog što se i dan-danas provlači kroz Krležine misli, što ga opseda. Sprovod čoveka do njegovog poslednjeg počivališta, čoveka koji je besmisleno pao u jednom glupom i besmislenom ratu. Može li uopšte presušiti ta reka krvi koju izaziva Nemačka, i druge stupidnosti.
SVEUKUPNOST BESMISLA
„Jedna, na prvi pogled, neznatna čestica bez smisla, kao na primjer corpus alienum u oku, predstavlja mnogo veći besmisao nego čitava sveukupnost besmisla u potpunoj kosmičkoj praznini.“
I pred Krležom su se otvarali prostori saznanja koji su užasavali Bleza Paskala, prostori potpune nesaznatljivosti, ali nasuprot Paskalu, Krleža u čoveku vidi i traži mogućnost razrešenja svih mogućih protivrečnosti. Povremeno očajavanje više je izraz bespomoćnosti jedinke koja je kao kap slatke vode pismenosti u moru nepismenosti. To je kap svakako značajnija od ovog poređenja, ali od nje more ne može postati slatkim.
HTJETI ŽIVJETI
Žalosno je to, ali se ponekad sudbina čoveka ne razlikuje od sudbine kamena u kamenjaru.
IMATI NEMATI
„…“Ja imam“ sklanja se po jednoj posve drugoj konjugaciji od glagola „Ja nemam“…“
Ovo mnogi do dana današnjeg nisu shvatili, a mnogi, opet, neće nikada ni shvatiti.
NARODI I CRKVE
Za ono što je nekada Krleža govorio o crkvi i protiv crkve, crkva danas tuži sudu, a sud osuđuje. Crkva se ne sme dirati ni psovati onako kako ona to zaslužuje, a kako su nekada činili Pelagić i kasnije Krleža. A prljava je od temelja do krsta na kupoli. Krleža sve vidi, sve opisuje, on je nepotkupljivo oko; on zna:
„Da je čovjek kao član duhovnog stada rođen da postane božanskom pečenkom, s time smo se pomirili svi od početka, kao kokoške u predvečerje blagdana.“
Treba se boriti, danas više nego ikada pre, protiv crva koji ruje po istini.
DUŠEVNI SEIZMOGRAMI
„Duševni seizmogrami govore o vulkanima, o potresima, o katastrofalnom nestanku čitavih Atlantida uz takve strašne femljavine koje su tiše od mišjeg hod.“
Pa opet neki žele da se igraju tom hamletovskom frulom, da sviraju na njoj jednu svoju glupu melodiju.
MISLIOCI
Može li se slobodan mislilac privezati za neko određeno uređenje, može li on služiti nenarodnom režimu, pa i narodnom? Je li time ugrožena njegova sloboda? Tim što mu se dodeli po neka titula on se veže zlatnim lančićem uz tron određenog zatvorenog sistema, umesto da kao umetnik teži otvorenosti. I najnapredniji poredak može postati kočnica daljem napretku, jer je revolucija uvek permanentna, te „mislilac“ koji služi poretku prestaje biti misliocem, on postaje sluga i to po svojoj sopstvenoj volji.
CINIZAM
„…Biti cinik znači biti glup, naivan, neukusan, kukavelj i pas na lancu, a ne slobodan čovjek“
Zaista neuobičajena definicija cinizma.
MODA U UMJETNOSTI
„Oni koji prevladavaju staromodne šablone u umjetničkom stilu, „moderni“ su rodonačelnici jednog „novog“ stila, ali više od toga pomodnog krojačkog posla čitava ta rabota, nikakve naročite vrijednosti nema.“
Sve to zavisi od načina gledanja, od toga šta se podrazumeva pod pojmovima „novog“ i „starog“. Jer ne može se danas osporiti pojedinim pokretima i trajnija vrednost. Novatori su nužni, jer njihova iskustva koriste genijalni sintetičari.
SAMOUBOJSTVENA SPOZNAJA
Toliko daleko pojedinci ne idu, bar ne tamo gde nemaju odlučnog vođe. Da se Lenjin pojavio i na drugom mestu, izvršio bi verovatno revoluciju, jer Lenjin je bio genije revolucije. Samo pravilno usmerena masa predstavlja dovoljnu snagu za revolucionarni preokret.
LIJEVO ILI DESNO
Kao i gore, u prethodnom, sve zavisi od onoga koji pokušava da vodi. Treba znati, isto tako, u kom će trenutku govoriti. Hoće li to biti Zaratustrin govor po silasku sa planine, kad je masa očekivala da vidi akrobatu na konopcu a ne moralizatora, ili, pak, govor Isusa Nazarećanina, zavisi od svetine kojoj se govori. Kad Krleža kaže:
„…pristupite li danas tom regrutskom mesu da biste objasnili, kako su topovi kriminalne protuljudske tepsije i kako se ta krokodilska ždrijela hrane isključivo našim vlastitim, tj. ljudskim glavama, ili kako u crkvama ne stanuje savršeno nitko, spalit će vas na lomači samo zato, jer te „lijeve teorije“ smatra opasnošću za svoje drage fantome, pred kojima maše repom pasji, kao pred generalnim ili pred biskupima.“
Onda treba videti skup svih okolnosti koje su prethodile takvoj izjavi, videti da u suštini sve to drukčije ide. Ovde Krleža očito govori iz svog oficirskog ugla, koji je u ostalim prilikama prevazilazio. No ova pogreška znači samo pogrešno izabrano vreme i mesto za akciju.
Čovjek u svakom trenutku svog života treba da bude svestan svoje istorijske uloge čoveka. Krleža nam u tome može biti učitelj i vodič.
Na marginama “Davnih dana”
P U T E V I – Časopis za književnost i kulturu, Banja Luka, 1970.
(Sedamdesetih godina pisao sam ekavicom, pa ćete odmah znati da je moj tekst ekavski, a Krležin tekst biće ijekavski i lako ćete ga prepoznati i upotrebom navodnika.)
Naši mladi pisci, mladi junoše, uče se danas, ako se uopšte uče, mnogo više od stranih nego od domaćih pisaca i teoretičara, iako su ponegde naše jasle i bliže i bolje. Moglo bi se reći slikovito da oni time podsećaju na razmaženu decu koja kod komšije jedu i ono što kod svoje kuće neće ni da pogledaju.
Mi možemo biti ponosni što na našem jeziku stvara jedan od najvećih evropskih i svetskih pisaca, Miroslav Krleža; ali nažalost, Krleža ne može počesto biti ponosan na nas, koji se radije kitimo tuđim, veštačkim, umesto svojim, pravim perjem. Da se razumemo, ovde ne želim ustvrditi da se Krleža kod nas ne čita, jer on je, zaboga, obavezan i u školama, kao lektira; želim samo reći da se izuzev tih nekoliko „školskih dela“, od Krleže malo šta čita, naročito među mladim tzv. stvaraocima, iliti pesnicima. Svi su oni spremni da velikanu jedne književnosti odreknu mnogo štošta, ali kad se upitaju za argumente, nevoljno odmahuju glavom i odlaze. Možemo reći da im nedostaje ono što je Krleža posedovao već u svojim najranijim danima bavljenja pisanjem.
U svojoj mladosti Krleža već pokazuje izvanrednu samostalnost i dijalektičnost misli. On je već tada spoznao da je mnogo važnije znati šta misliti i pisati nego kako to napisati. Lišen nacionalnih i socijalnih predrasuda, on je nesvakidašnjom snagom svog genija počeo da secira ljudski južnoevropski zverinjak, tražeći neprekidno uzrok svih zala. U isto vreme razni Vojnovići i Meštrovići igrali su se svojih snobovskih igara. Čitati danas „Davne dane“, te zabeleške nastale u vremenu između 1914. i 1921, znači biti svedokom rasta i razvoja jednog potpuno slobodnog mislioca i književnika. Danas, kada se u kafanskim prepričavanjima pripisuje Krleži ovo ili ono, dobro je spomenuti se te knjige u kojoj je sam Krleža sve jasno i nedvosmisleno rekao. Na žalost, malo je onih koji su našli za shodno da se upoznaju sa tom knjigom, iako ona predstavlja pregled razvoja jedne samosvojne i snažne estetike. Stavovi koje je izneo u „Davnim danima“ Krleža provlači kao moto perpetuo kroz sva svoj kasnija dela. od „Legendi“ do „Zastava“. Nošen svojom snažnom fantazijom koja izvire iz stvari koje su bile tako nametljive, on je stvarao jednu po jednu opeku za svoju impozantnu građevinu. O kakvoj se fantaziji radi, Krleža sam najbolje kaže:
„Tko nema toliko moralne fantazije da bi osjetio kako je danas sve krvavo i kako je i svaka teatarska zavjesa isto tako krvava, taj nema uopće fantazije, to nije pjesnik, i on ne može biti stvaralac.“
Vidimo da se ovde pojavljuje jedno važno pitanje, u vidu dvojbe: etika ili estetika. Poneko će se zapitati zar se uopšte može postaviti takvo pitanje. Vojnović je, na primer, više mislio na svoju snobovsku estetiku i on polako pada u zaborav, dok je Krleža uvideo da se u tom trenutku postavlja pred pisca mnogo više pitanje etike, što je šekspirovski vidovitost. U vreme kada jedna etika doživljava svoje raslojavanje, prihvatiti onu pravu mogu samo zaista progresivni stvaraoci, oni koji kroz svoja dela ne provlače nikakvu qualitas occulta, kao što bi rekao Leone u „Goapodi Glembajevima“ I kad Angelika odgovori Leoneu: „Svi mi vrvimo iz života kao crvi u kvarglu“, onda se zaista pitanje opredjeljivanja jednog pisca više ne postavlja.
Unutar „Davnih dana“, na nekih 28 stranica, Krleža je ispisao niz „aforizama“, kako ih je sam nazvao, koji predstavljaju potpuno određenje svih kasnije opredeljenja, određenje jednog pogleda na svet koji je lišen lažnog morala i hipokrizije. Krležin način je unutarnja vivisekcija, on svakome od svojih ranih dana, dakle, još kao mladić, prilazi sa snažnim dijalektičkim rasuđivanjem, koje se suprotstavlja dekadentnom snagom svoje pravoverne i snažne logike. I kada greši, Krleža greši više zbog toga što misli na komadanju a ne na filigransku obradu detalja.
Već prvom rečenicom „aforizma“ Krleža je u centru:
„Iz zapisnika jednog od onih koji je pao na polju slave i časti ustrijeljen kao bijesno pseto.“
Ono čuveno „Dulce et decorum…“ počinje da dobija u delu jednog snažnog stvaraoca svoj pravi smisao, jer to više nije zaslepljenost jednog rimskog građanina. „Polje časti“ i „bijesno pseto? Jesu li zbilja ta dva pojma, te dvije metafore, tako bliske. Hrvatsko polje časti onoga doba bilo je omeđeno austrougarskim barjacima, koje je nadgledao tako vešto potpukovnik Kvaternik.
Dodajmo još da je Krleža svakom svom „aforizmu“ dao kraći naslov više težeći da tom provocira čitaoca nego da odredi ono što je rekao.
GENEALOGIJA LIRSKE LJEPOTE
Ljubavna lirika i šareno perje ptica! Ma koliko čovek pevao o ljubavi nadmašiti tetreba neće. Treba se okrenuti umnijem poslu, umrljati pero ljudskom krvlju, bolom Jovovim. „Sve mu uzmi, ali mu dušu ne diraj“. reče Gospod Bog.
SMRT ČOVJEK I PAS
Opet jedna čista Krležina konstatacija: u smrti čovek i pas su jedno. Za one koji čitaju između redova, to znači: dakle će i u životu čovek i pas biti jedno?
ČOVJEK JE JOŠ DIJETE
I dogod je sveta i veka, čovečanstvo će ostati uglavnom naivnoglupo, ponoseći se nečim što bi trebalo pre da postiđuje. Nema više poniklovanih oficireskih sablji, ali je ostao isti sparušeni mozak. Na Krležin vapaj „Pjesnici budućnosti čovječanstva gdje ste“? trebalo bi dobaciti: u mišjoj rupi, jer poezija danas liči na nešto što je stvarno iz perspektive mišje rupe.
LIRSKI DATUM
Ovo treba doslovno citirati, i to ne jedanput:
„Datum iz filozofskog kalendara, važan prosjek evropske lirike: na dan Svete gluposti rodio se lirski pjesnik,kao nedonošče i kopile čudne bludnice, koju su zvali Polihminijom, i oca poslova, Velikog L‘art pour l‘artističkog pijetla, koji ne umije nego kukurikati nad ruševinama mrtvih estetskih svjetova.“
PJESNIK ZARATRUSTE I MI
Ničeovim su se učenjem mnogi kitili i svojatali ga, nacisti ponajviše, koji ga, govoreći pravo, nisu ni poznavali. Jer Niče se upravo borio protiv one bedne nacističke parole: „Deutschland, Deutschland, uber alles“, ali rulja nemačka izvikuje to pre svakog svetskog ponora. Uvek će neko pljuvati, a drugi slaviti „Sretnog čovjeka“ nekad, koji je u obaranju boga postigao svoju sreću. Krleža ne kaže, naravno, da je Niče u nacističkoj ekspanziji postigao svoju nesreću, ali on je to predstavio i pre rata.
MOTIVI SJUTRAŠNJE KNJIŽEVNOSTI
„Treba se boriti i u književnosti. Zašto? Za žive oblike koji su čovjeku dostojni.
Treba reći da se danas u savremenoj hrvatskoj poeziji evropska savremena dekadentna literatura, metafička lirika, metafizička lirika, lepo ugnezdila se sa glavnim zagovornicima među „Razlogovcima“, i estetičarskim dzindzinovima Vjerom Zuppom kao korifejom i apologetom koji posle svake njihove zbirke kaže amin, a druge skida kopljem i na mač ih baca. Aferim i poeziji i kritici! Znaju li oni uopšte gdje se nalaze? Možda misle da će posle buđenja ugledati pod svojim prozorom Senu ili Temzu.
NЕМА ЗЕМАLJSKE DOSLJEDNOSTI
Političari razmišljaju o zemaljskom a filozofi o „nadnaravnim“ stvarima . „Statističari smrti“ mogu reći kako svoj posao obavljaju političari.
MISAO LJUDSKA JE GLADNA I UHAPŠENA
Ljudska misao biva ljudska samo kada nastaje u čoveku potpuno oslobođenom od borbe za goli život, u čoveku, zatim, slobodnom od predrasuda koje mu donosi pripadnost određenoj klasi, a koja, budući na planu čisto materijalističkom, odvlači potonje u čisti esteticizam, odnosno u larpurlartizmom. No toga se, podsetimo se, nije mogao osloboditi ni jedan Heraklit i pored svoje genijalne misaonosti. Nahraniti čoveka, po Krleži je, osloboditi ga robovanja prvotnim nagonima, koji su borba za goli život, a koje je često i zidovima zamka određena, učiniti ga tek tim prijemčivim za kulturu.
LJEPOTA I ZNANJE
Lepota je čovek u delu, a nikako delo bez čoveka. Po tome se umetničko stvaranje razlikuje od stvaranja u prirodi – stvar u prirodi postoji i bez nas koji je oponašamo i pozdravljamo kao oglašavanje veličanstvene prirode, koja je sama po sebi uvek tu-bitak i tako-bitak, a ne izraz našeg bitka. Govoriti o lepoti znači pretpostaviti postojanje onoga koji opaža. Zato je dobar kritičar samo onaj koji prilazi delu sa svih strana, na bezbroj načina. Otuda sledi da se može ali ne mora obavezno govoriti o „znanju“ lepote.
KNJIŽEVNA MODA
Još jednom bit stvaranja Miroslava Krleže, ili šta je zadatak književnosti u određenom trenutku, jer ne postoji književnost van određenog vremena.
„Prava umjetnost ne priznaje ni arene ni impresarija, ni novca, ni boga, ni karijere. To nije dosadna svečana pontifikalna misa, poslije koje gospoda biskupi doručkuju gospodski. To nije bijela kafa u krvi današnjih kavanskih lirskih leptirica, to nije ni taština, ni uspjeh na sceni, ni ludnica. Književnost treba da gori ognjem plamena, koji prodire do krajnjih rubova ove današnje pustinje duha, gdje ljudska pamet glođu hijene i šakali.“
TEMATIKA I UMJETNOST
Već izborom tematike umjetnik mnogo šta kaže. Taj izbor može biti namjerno usmjeren u jednom određenom utilitarističkom smislu i tada umetničko delo nije samosvojno, ono potaje najčešće surogat umetnosti. Poznat je slučaj soc-realističke umetnosti. Neko može tako pisati, to mu je u krvi , neko, pak, ne može, i ne treba ga na to siliti. Među onima koji su tendenciozno odabrali „tematiku“ za svoja dela, nalaze se i dvojica naših značajnih umetnika: Ivan Meštrović i konte Ivo plemeniti Vojnović. Oni Krleži nikada mili nisu bili, i to najviše upravo stoga što su suviše često lažni, lažni do poltronstva. Krleža Meštroviću nikako ne može oprostiti „Vidovdanstvo“ kao što ni Vojnoviću oprostiti šurovanje sa Bečom.
PITANJE PERSPEKTIVE
„Historijska sinteza“ počesto je najgroznije „laganje“. Svedoci smo da to nije bilo samo u Krležino vreme već da je i u naše vreme (mislim u vreme naše mladosti). Istorija se podešava onako kako se to nekome dopada, u skladu sa zvaničnim stavovima određene države. I više izgleda nije važno da li je ta država socijalistička ili kapitalistička. Ide se dotle da se negira jedna cela narodnooslobodilačka borba, što je ravno negiranju celog naroda. To je gnusna laž koju uvek ne upotrebljavaju ni imperijalisti. Zar se zaista ti ljudi nikada ne zapitaju kako mogu tako gnusno lagati i da li uvek cilj opravdava sredstva? Neka im je srećan put prema njihovom cilju.
GOLGOTA
Velika je zasluga hrišćanstva što su dosadašnji ratovi bili i što su još uvek tako krvoločni. Jer hršćanstvo snabdeva ljude idealom večnosti.
„Ratujemo na frontu, prostrijelit će nam ruke i noge, ali onda sa matematskom sigurnošću slijedi apoteoza o vječnosti… Stajati na Golgoti i znati da je to jedna te ista varijacija na jednu te istu i uvijek podjednako dosadnu temu od početka tako reći: zakon svemirski i božji, da je svijeći suđeno da njena svjetlost plamti, a leptirići da padnu u smradu svojih krila kao spoznaja krpe“.
STIL JE NAČIN
Da li neko delo, neka stvar možda, da li to na nas deluje snažnije svojim sirovo naivnom pojavnošću, ili, pak, malo oblikovano pleni više pažnje i okreće nam misli suštini? U skladu sa svojim načinom pisanja, uvek kao u nekoj groznici. Krleža, nasuprot Andriću, ne voli cizeliranje. Po njemu forma zaglušuje suštinu. No bez forme nema umetnosti. Odbacujući formu kao mogućnost za umetnost, mi prihvatamo isto tako jedan štetni shematizam jer umetničko delo i nije ništa drugo do usaglašavanje, gotovo aptekarsko, suštine i forme. Samo tako taj spoj deluje amalgamski lekovito.
KAZALIŠTE ZA DECU
Tresić Pavičić zaista nije mogao da zavede i inspiriše Krležu. Ali primetiti u ono vreme da su Meterlinkove drame prazne, kao što i jesu, mogao je zaista samo Krleža. Dodajmo još samo to, da je Kosorov „Požar strasti“ jedina naša vredna drama onoga vremena, pa vidimo zaista da je trebalo ići drugde da se nešto nauči. Otuda, od svojih najranijih dana, Krleža pokazuje naklonost prema Skandinavcima, naročito Ibzenu.
GRAĐANSKE KULTURE NIJE BILO
Poslenici kulture bili su gotovo uvek u nemilosti kod pripadnika građanske klase. Zato Krleža može da kaže da građanska kultura, de facto, nikada nije postojala. Postojao je novac svemogući, kojim su oni kupovali umetnost. Ali ta umetnička dela nikada neće postati deo njih, jer su svedočanstva o naporu duha koji nikada ne bi mogao biti malograđanski.
DARVINIZAM U ESTETICI
Istina je da individualni genije znači sve u umetnosti, ali je isto tako istina da pored budućnosti genije anticipira i prošlost. Znači, za genija važni princip dijalektičkog nadrastanja, no to nadrastanje nužno ne može ići do u beskraj. Sada s pravom možemo reći da je Kroče pravilno odredio mesto umetnosti, bliže naivnom intuitivnom poimanju nego filozofskom mišljenju.
U ŠKOLI
„Od koga sam nešto naučio? Najviše od Josipa Klobučara: biti Hrvat, vjerovati u čovjeka, u njegovo poslanstvo i u to da je čovjeku put u budućnost siguran. Od Đure Daničića: Hrvati i Srbi su jedan narod. Kumičić naučio me je mrziti Beč… Mnogo sam naučio i od madžarske štampe i od madžarske historije. Sve obratno od onog što tamo piše“.
Kako bi to bilo krasno kada bisamo se svi rukovodili ovim Krležinim rečima.
VIDOVDANSKI FANTOMI
„Trebalo bi napisati povijest da se objasni, kako dolazi do takvih halucinantnih gluposti da se vjeruje, kako je Vidovdanski Hram nešto što nam može pomoći u ovom kulturnom i političkom brodoomu“.
Meštrović je autor „Vidovdanskog Hrama“. Opet Meštrović i Krleža.
SOCIJALIZAM I ŠABLONA
U ovom „aforizmu“ imamo jednu zanimljivu temu: Da li je isto socijalizam gladnih i ubogih i socijalizam intelektualaca? Da li je to stvarno samo: „San proleterskih gomila o toplome krovu, o ognjištu, o azilu, o miru, o tome, da se stvarnost može preskočiti u jednoj minuti.” Može li se pojam socijalizma poistovetiti sa jednim obrascem u svim prilikama? Drukčije misli ima o socijalizmu neko ko se bori za njega iz tople sobe, a drukčije pak onaj za koga je to jedini izlaz jer je promrzo i izgladneo. Zato je sasvim prirodno samoupravljanje viši oblik socijalizma i nastupa onda kada se donekle nahrane gladni.
PROZOR NA VLASTITE BRIGE
Krleža je mnogo pre Sartra govorio o potrebi angažovanja umetnika, što samo potvrđuje tezu da su putevi humanizma isti. Dok krv se lije kao iz čabra, dok svet vapi za svojim hroničarem, neki tamo umetnici govore o salonskim svinjarijama larpurlartističke prirode. Zaista je to bedno, makar se tu radilo i o jednom kontu Ivi Vojnoviću.
LJUDSKO NIJE GRAĐANSKO
Krleža se nedvosmisleno od svojih mladih dana opredelio za socijalizam. Ali, nasuprot onima koji su u socijalizmu videli priliku za sebe, on je uvek video priliku za sve ljude. Otuda su njegove reči tako životne i snažne.
„Misliti socijalistički misliti široko,, sveljudski: od Budhe i Upanišade do Rigvede, do Tasa i Byrona.“ Jer ljudski um vekove teži boljem i ljudskijem životu. Sve ono što je stvarano protiv čoveka u širem smislu otpalo je, tako da su najveća dostignuća pojedinaca sveopšta i odreći ih se značilo bi osiromašiti ljudsku ionako već siromašnu misao. Potrebno je učiniti zaista da ta izuzetna dela postanu svojina svh nas, a ne samo nekolicine odabranih. Da bi se to uspelo, treba nahraniti gladne i opismeniti nepismene. Zato Kinezima, iz njihove perspektive, izgleda smešan Betoven.
UMJETNOST JE POGREBNA VOŠTANICA
I biće sve do trenutka dok ne postane integralni deo života. Umetnost može biti svedočanstvo bede i propadanja, ali ona samim tim naveštava bolje. To nije jeftino barjaktarstvo već naučno hirurško iskustvo.
SMISAO DRAME
Ovde nam Krleža na jednostavan način daje pregled čulnosti po intenzitetu reakcije. Čulo sluha dalje je od intelekta od čula vida. Ono je, ako tako možemo reći, primarnije. Zato ne samo da muzika snažnije deluje od drame već je nemoguć vagnerovski prilaz drami i muzici kroz njihovo jedinstvo. Čim je glasnija i značajnija, muzika postaje agresivna i odvlači pažnju od dramskog zbivanja. Postupak velikih kolorista mogao bi se nazvati postupak oslobađanja umetničkog dela od preterane intelektualizacije koja nosi sa sobom chiaroscur (primer su Simone Martini i kasnije Kandinski).
BESMISAO MRTVAČKIH POČASTI
Ovde je tek natuknica onog što se i dan-danas provlači kroz Krležine misli, što ga opseda. Sprovod čoveka do njegovog poslednjeg počivališta, čoveka koji je besmisleno pao u jednom glupom i besmislenom ratu. Može li uopšte presušiti ta reka krvi koju izaziva Nemačka, i druge stupidnosti.
SVEUKUPNOST BESMISLA
„Jedna, na prvi pogled, neznatna čestica bez smisla, kao na primjer corpus alienum u oku, predstavlja mnogo veći besmisao nego čitava sveukupnost besmisla u potpunoj kosmičkoj praznini.“
I pred Krležom su se otvarali prostori saznanja koji su užasavali Bleza Paskala, prostori potpune nesaznatljivosti, ali nasuprot Paskalu, Krleža u čoveku vidi i traži mogućnost razrešenja svih mogućih protivrečnosti. Povremeno očajavanje više je izraz bespomoćnosti jedinke koja je kao kap slatke vode pismenosti u moru nepismenosti. To je kap svakako značajnija od ovog poređenja, ali od nje more ne može postati slatkim.
HTJETI ŽIVJETI
Žalosno je to, ali se ponekad sudbina čoveka ne razlikuje od sudbine kamena u kamenjaru.
IMATI NEMATI
„…“Ja imam“ sklanja se po jednoj posve drugoj konjugaciji od glagola „Ja nemam“…“
Ovo mnogi do dana današnjeg nisu shvatili, a mnogi, opet, neće nikada ni shvatiti.
NARODI I CRKVE
Za ono što je nekada Krleža govorio o crkvi i protiv crkve, crkva danas tuži sudu, a sud osuđuje. Crkva se ne sme dirati ni psovati onako kako ona to zaslužuje, a kako su nekada činili Pelagić i kasnije Krleža. A prljava je od temelja do krsta na kupoli. Krleža sve vidi, sve opisuje, on je nepotkupljivo oko; on zna:
„Da je čovjek kao član duhovnog stada rođen da postane božanskom pečenkom, s time smo se pomirili svi od početka, kao kokoške u predvečerje blagdana.“
Treba se boriti, danas više nego ikada pre, protiv crva koji ruje po istini.
DUŠEVNI SEIZMOGRAMI
„Duševni seizmogrami govore o vulkanima, o potresima, o katastrofalnom nestanku čitavih Atlantida uz takve strašne femljavine koje su tiše od mišjeg hod.“
Pa opet neki žele da se igraju tom hamletovskom frulom, da sviraju na njoj jednu svoju glupu melodiju.
MISLIOCI
Može li se slobodan mislilac privezati za neko određeno uređenje, može li on služiti nenarodnom režimu, pa i narodnom? Je li time ugrožena njegova sloboda? Tim što mu se dodeli po neka titula on se veže zlatnim lančićem uz tron određenog zatvorenog sistema, umesto da kao umetnik teži otvorenosti. I najnapredniji poredak može postati kočnica daljem napretku, jer je revolucija uvek permanentna, te „mislilac“ koji služi poretku prestaje biti misliocem, on postaje sluga i to po svojoj sopstvenoj volji.
CINIZAM
„…Biti cinik znači biti glup, naivan, neukusan, kukavelj i pas na lancu, a ne slobodan čovjek“
Zaista neuobičajena definicija cinizma.
MODA U UMJETNOSTI
„Oni koji prevladavaju staromodne šablone u umjetničkom stilu, „moderni“ su rodonačelnici jednog „novog“ stila, ali više od toga pomodnog krojačkog posla čitava ta rabota, nikakve naročite vrijednosti nema.“
Sve to zavisi od načina gledanja, od toga šta se podrazumeva pod pojmovima „novog“ i „starog“. Jer ne može se danas osporiti pojedinim pokretima i trajnija vrednost. Novatori su nužni, jer njihova iskustva koriste genijalni sintetičari.
SAMOUBOJSTVENA SPOZNAJA
Toliko daleko pojedinci ne idu, bar ne tamo gde nemaju odlučnog vođe. Da se Lenjin pojavio i na drugom mestu, izvršio bi verovatno revoluciju, jer Lenjin je bio genije revolucije. Samo pravilno usmerena masa predstavlja dovoljnu snagu za revolucionarni preokret.
LIJEVO ILI DESNO
Kao i gore, u prethodnom, sve zavisi od onoga koji pokušava da vodi. Treba znati, isto tako, u kom će trenutku govoriti. Hoće li to biti Zaratustrin govor po silasku sa planine, kad je masa očekivala da vidi akrobatu na konopcu a ne moralizatora, ili, pak, govor Isusa Nazarećanina, zavisi od svetine kojoj se govori. Kad Krleža kaže:
„…pristupite li danas tom regrutskom mesu da biste objasnili, kako su topovi kriminalne protuljudske tepsije i kako se ta krokodilska ždrijela hrane isključivo našim vlastitim, tj. ljudskim glavama, ili kako u crkvama ne stanuje savršeno nitko, spalit će vas na lomači samo zato, jer te „lijeve teorije“ smatra opasnošću za svoje drage fantome, pred kojima maše repom pasji, kao pred generalnim ili pred biskupima.“
Onda treba videti skup svih okolnosti koje su prethodile takvoj izjavi, videti da u suštini sve to drukčije ide. Ovde Krleža očito govori iz svog oficirskog ugla, koji je u ostalim prilikama prevazilazio. No ova pogreška znači samo pogrešno izabrano vreme i mesto za akciju.
Čovjek u svakom trenutku svog života treba da bude svestan svoje istorijske uloge čoveka. Krleža nam u tome može biti učitelj i vodič.