Sve ga zanima, sve istražuje, sve pronađeno odmah odbacuje kao tuđe. Isključuje se iz stvarnosti kad joj je najpotrebniji. Stalno drijema. Umoran je. Tone u san. Izlazi iz sna kao utopljenik iz duboke vode. Kaplje s njega na sve strane. A niti jednoj kapljici ne zna ime. Istraženo ne usvaja, nije njegovo.
A nekad je bilo drukčije. Sve se slijevalo u njega, i važno i nevažno bilo mu drago. Danas i ono što je njegovo od davnina ne prima u svoju kuću. Pa ni ono čija je starost odjučer. Starosti ne treba starost. Sita je svega, pa i same sebe.
A, u načelu, sve ga i dalje zanima, sve, u načelu, i dalje istražuje i ponovno upoznaje. Čita, ali ne pamti. Gleda, ali ne vidi. U vremenu bivšem otkriva i sadašnje, za buduće ne ostavlja nikakvoga prostora. Svaki mu je višak. Istraženo ne usvaja, sve gura od sebe, slaže na zemlju kao jesen proljetno i ljetno lišće. Snijegom i ledom već prekriva pronađeno, led već sve okiva i čuva za prvu zraku, prvi pupoljak i prvu kapljicu. Nikakva ga nova otkrića više ne raduju. Tek dodirnuta, uvenu u njemu prije punog upoznavanja. I protiv novih otkrića negoduju ona stara, samo sebi dovoljna.
Tako on svodi svoju nekadašnju moć na sirotinjski kućerak. U kojemu stalno dremucka. Zaranja u polusan, izranja iz polusna. Davljenik u općem potopu. S kapljicama koje cure na sve strane.
U stvarnosti boluje od raznorodnog viška. Bezimenog. Koji ga uspavljuje i bez kojeg može. Ne može bez te rigorozne redukcije kojom više ne vlada. U kojoj ponovno prolazi kroz vrijeme svog davnog djetinjstva. S mladim i još nerazvijenim mozgom protiv zastarjelih sadržaja. Porodilo se neko vrlo čudno dijete u starcu. I sve stalno vraća na početak.
Mozak
Sve ga zanima, sve istražuje, sve pronađeno odmah odbacuje kao tuđe. Isključuje se iz stvarnosti kad joj je najpotrebniji. Stalno drijema. Umoran je. Tone u san. Izlazi iz sna kao utopljenik iz duboke vode. Kaplje s njega na sve strane. A niti jednoj kapljici ne zna ime. Istraženo ne usvaja, nije njegovo.
A nekad je bilo drukčije. Sve se slijevalo u njega, i važno i nevažno bilo mu drago. Danas i ono što je njegovo od davnina ne prima u svoju kuću. Pa ni ono čija je starost odjučer. Starosti ne treba starost. Sita je svega, pa i same sebe.
A, u načelu, sve ga i dalje zanima, sve, u načelu, i dalje istražuje i ponovno upoznaje. Čita, ali ne pamti. Gleda, ali ne vidi. U vremenu bivšem otkriva i sadašnje, za buduće ne ostavlja nikakvoga prostora. Svaki mu je višak. Istraženo ne usvaja, sve gura od sebe, slaže na zemlju kao jesen proljetno i ljetno lišće. Snijegom i ledom već prekriva pronađeno, led već sve okiva i čuva za prvu zraku, prvi pupoljak i prvu kapljicu. Nikakva ga nova otkrića više ne raduju. Tek dodirnuta, uvenu u njemu prije punog upoznavanja. I protiv novih otkrića negoduju ona stara, samo sebi dovoljna.
Tako on svodi svoju nekadašnju moć na sirotinjski kućerak. U kojemu stalno dremucka. Zaranja u polusan, izranja iz polusna. Davljenik u općem potopu. S kapljicama koje cure na sve strane.
U stvarnosti boluje od raznorodnog viška. Bezimenog. Koji ga uspavljuje i bez kojeg može. Ne može bez te rigorozne redukcije kojom više ne vlada. U kojoj ponovno prolazi kroz vrijeme svog davnog djetinjstva. S mladim i još nerazvijenim mozgom protiv zastarjelih sadržaja. Porodilo se neko vrlo čudno dijete u starcu. I sve stalno vraća na početak.