Više od dvije godine nakon što se ustobočio novi val sistematskog uništenja (a ne bismo se trebali ustručavati ni da kažemo genocida) palestinskog naroda od strane Države Izrael, stanje globalne svijesti ili nesvijesti o tome nije mnogo bolje nego na samome početku tog novog ili obnovljenog sveprožimajućeg zla. Štoviše, stanje je mnogo gore. Gutajući ogromne količine takozvanih vijesti, takozvanih mirovnih planova i takozvanih rješenja izraelsko-palestinskog takozvanog sukoba – guglajući – oguglali smo poprilično na elementarne činjenice, na elementarni užas onoga što se u Palestini, a pogotovo u Gazi, zbiva.
Gutajući sva ta političko-medijska govna, jedva da još primjećujemo da je septička jama naših umova i duša razom puna i da je svako novo govno samo govno koje moramo progutati kako se odvratni sadržaj septičke jame ne bi prelio preko njezinih rubova i poplavio naše antiseptičke, čiste, mirnodopske, idilične domove.
Mislim na lijepo upakirana govna kao što je genijalna ideja američkog predsjednika da se Palestince iseli iz Gaze te da se Gazu pretvori u tehno-kapitalističku „rivijeru Bliskog istoka“, dakako, bez smrdljivih Palestinaca (osim možda manjeg broja lojalnih kao obespravljene i šutljive radne snage).
Mislim i na recentnu genijalnu ideju izraelskog premijera da se afrička poludržava Somaliland, koju je država Izrael, ne samo iz ekonomsko-geopolitičkih razloga, priznala, iskoristi za „humano preseljenje“ Palestinaca u svrhu „čišćenja“ palestinskih područja od Palestinaca.
Mislim na takozvanu visoku politiku koja se više ni ne nastoji prikriti plaštom „općeg dobra“, „humanosti“ i sličnih principa i vrijednosti, nego se pornografski rasprostire kao mješavina psihopatije i učinaka psihodeličnih droga poput LSD-a.
Mislim, naposljetku, na uvježbanu bešćutnost nas „zapadnjaka“, a zapravo i većine cijeloga svijeta, u odnosu prema Palestincima. Mislim na našu evolucijski objašnjivu i egzistencijalno shvatljivu, ali moralno neodrživu rezistentnost spram zamislî, planova i inicijativa koje kao korov bujaju s korijenjem u Washingtonu, Mar-a-Lagu, Jeruzalemu i Tel Avivu.
II.
U božićno-novogodišnje vrijeme, dok diljem svijeta odjekuju jingle bells, oni zvončići, zvončići što zvone na sav glas, „zvončići“ kasetnih bombi i dalje ubijaju palestinsku djecu, žene, muškarce, većinom one ni krive, ni dužne, ljude poput nas, zakačivši ponekad i nekog dužnosnika ili vojnika organizacije Hamas, koja je svoje narodnooslobodilačke težnje i ciljeve davno već prokockala kockajući se, uz podršku države Izrael, sa životima svojih sunarodnjaka i ulažući u svoje kalkulacije njihovu krv i suze kao jeftinu tekućinu.
Međutim, nije to samo stvar Hamasa i izraelske države ili bilo kakve politike i geopolitike: smrtonosni „zvončići“, baš kao što ona pjesma kaže, zvone za sve nas. Čujemo li ih?
III.
„Rivijera Gaza“, „Somaliland“ – sjeća li se još netko nacističkih planova s početka četrdesetih godina dvadesetog stoljeća o „humanom preseljenju“ europskih Židova na Madagaskar, kako bi se oslobodio i očistio „Lebensraum“ za arijevske Nijemce, što će kasnije ipak biti riješeno uspješnije, „konačnim rješenjem“ koje je završilo u dimu i pepelu konc-logorâ?
„Rivijera Gaza“, „Somaliland“ – primjećuje li netko ironiju i sarkazam u židovsko-izraelsko-cionističkim planovima „humanog preseljenja“ Palestinaca u Afriku? Sjeća li se još netko, primjećuje li itko da se povijest izopačuje na nezamislive načine, da cionistički režim, koji ima ambiciju da reprezentira ne samo izraelsko, nego i svjetsko židovstvo – tj. židovski narod koji je biblijski bio otjeran u egipatsko ropstvo i spašen iz njega – sada tjera u podegipatsko, afričko ropstvo jedan drugi narod, a to se još cinično reklamira kao milosrđe?
IV.
Masovni zločini, velike tragedije, katastrofe, apokalipse – tjeraju nas da o njima razmišljamo „naveliko“, „ukrupno“, da zanemarujemo ili previđamo ono „maleno“, „sitno“, svaki pojedini život, svaku njegovu priču, kompleksnu koliko je kompleksna i mreža života u koju je svaki pojedini život upleten.
Možda su naši blagdani, nove godine, bajrami, božići i uskrsi, jom kipuri i pesasi, prilike da se prisjetimo ne samo svih, nego i svakoga tko bi želio da barem jedan dan prazniči i blaguje što mu je vrijedno, da barem jedan dan zavlada primirje i da jednom – uskoro, mȁ, sutra već – zavlada istinski mir.
V.
Pjesma palestinske pjesnikinje Fadwe Tuqan (1917.–2003.) neka bude poziv na takav mir na prijelomu 2025. i 2026. godine, godinâ najgorih za neke i mnoge, godinâ koje bi, ako ima ičeg vrijednog u patnji, mogle doprinijeti otrežnjenju nekih i mnogih, odnosno osvještavanju, nadilaženju i prevladavanju neizmjerne i neopisive patnje, te izroditi godine bolje, ako ne i dobre.
(Pjesmu sam preveo s engleskog jezika, što mi nije milo, jer bih radije da sam bio u stanju prevesti je iz arapskog izvornika u hrvatski jezik, ali moje površno poznavanje arapskog, stečeno prije tridesetak godina, izblijedjelo je i nestalo jednako brzo i nepovratno kao što je prošlo tih tridesetak godina života.)
Molitva novoj godini
U našim je rukama svježa čežnja za tobom,
u našim očima pjesme hvale i jedinstvene melodije,
povjerit ćemo ih tvojoj ruci kao zborske darove.
O, ti koja se pojavljuješ kao slatko vrelo nade,
o, ti koji si bogata obećanjima i željama.
Što imaš za nas u svome spremištu?
Čime raspolažeš?
* * *
Daj nam ljubavi, jer tek s ljubavlju
blago obilja, koje je u nama, probija se na svjetlo dana…
S ljubavlju će naše pjesme zelenjeti i cvjetati
i uroditi plodovima
bogatstvom
plodnošću.
* * *
Daj nam ljubavi, da bismo mogli iznova izgraditi
srušeni svemir u sebi
i vratiti
radost plodnosti našem neplodnom svijetu.
* * *
Daj nam krila, da rastvorimo obzore uspona,
da se oslobodimo iz naše zatvorene špilje, samoće
željeznih zidova.
Daj nam svjetla, da probijemo najdublju tamu,
pa ćemo snagom njegova blistavog toka
povesti svoje korake prema ponoru
iz kojega ćemo ubirati životne pobjede.
(Fadwa Tuqan, „A Prayer to the New Year“, u: The Poetry of Arab Women: A Contemporary Anthology¸ ur. Nathalie Handal, New York, Northampton: Interlink Books, 2001., str. 306–307.)
Molitva novoj godini
I.
Više od dvije godine nakon što se ustobočio novi val sistematskog uništenja (a ne bismo se trebali ustručavati ni da kažemo genocida) palestinskog naroda od strane Države Izrael, stanje globalne svijesti ili nesvijesti o tome nije mnogo bolje nego na samome početku tog novog ili obnovljenog sveprožimajućeg zla. Štoviše, stanje je mnogo gore. Gutajući ogromne količine takozvanih vijesti, takozvanih mirovnih planova i takozvanih rješenja izraelsko-palestinskog takozvanog sukoba – guglajući – oguglali smo poprilično na elementarne činjenice, na elementarni užas onoga što se u Palestini, a pogotovo u Gazi, zbiva.
Gutajući sva ta političko-medijska govna, jedva da još primjećujemo da je septička jama naših umova i duša razom puna i da je svako novo govno samo govno koje moramo progutati kako se odvratni sadržaj septičke jame ne bi prelio preko njezinih rubova i poplavio naše antiseptičke, čiste, mirnodopske, idilične domove.
Mislim na lijepo upakirana govna kao što je genijalna ideja američkog predsjednika da se Palestince iseli iz Gaze te da se Gazu pretvori u tehno-kapitalističku „rivijeru Bliskog istoka“, dakako, bez smrdljivih Palestinaca (osim možda manjeg broja lojalnih kao obespravljene i šutljive radne snage).
Mislim i na recentnu genijalnu ideju izraelskog premijera da se afrička poludržava Somaliland, koju je država Izrael, ne samo iz ekonomsko-geopolitičkih razloga, priznala, iskoristi za „humano preseljenje“ Palestinaca u svrhu „čišćenja“ palestinskih područja od Palestinaca.
Mislim na takozvanu visoku politiku koja se više ni ne nastoji prikriti plaštom „općeg dobra“, „humanosti“ i sličnih principa i vrijednosti, nego se pornografski rasprostire kao mješavina psihopatije i učinaka psihodeličnih droga poput LSD-a.
Mislim, naposljetku, na uvježbanu bešćutnost nas „zapadnjaka“, a zapravo i većine cijeloga svijeta, u odnosu prema Palestincima. Mislim na našu evolucijski objašnjivu i egzistencijalno shvatljivu, ali moralno neodrživu rezistentnost spram zamislî, planova i inicijativa koje kao korov bujaju s korijenjem u Washingtonu, Mar-a-Lagu, Jeruzalemu i Tel Avivu.
II.
U božićno-novogodišnje vrijeme, dok diljem svijeta odjekuju jingle bells, oni zvončići, zvončići što zvone na sav glas, „zvončići“ kasetnih bombi i dalje ubijaju palestinsku djecu, žene, muškarce, većinom one ni krive, ni dužne, ljude poput nas, zakačivši ponekad i nekog dužnosnika ili vojnika organizacije Hamas, koja je svoje narodnooslobodilačke težnje i ciljeve davno već prokockala kockajući se, uz podršku države Izrael, sa životima svojih sunarodnjaka i ulažući u svoje kalkulacije njihovu krv i suze kao jeftinu tekućinu.
Međutim, nije to samo stvar Hamasa i izraelske države ili bilo kakve politike i geopolitike: smrtonosni „zvončići“, baš kao što ona pjesma kaže, zvone za sve nas. Čujemo li ih?
III.
„Rivijera Gaza“, „Somaliland“ – sjeća li se još netko nacističkih planova s početka četrdesetih godina dvadesetog stoljeća o „humanom preseljenju“ europskih Židova na Madagaskar, kako bi se oslobodio i očistio „Lebensraum“ za arijevske Nijemce, što će kasnije ipak biti riješeno uspješnije, „konačnim rješenjem“ koje je završilo u dimu i pepelu konc-logorâ?
„Rivijera Gaza“, „Somaliland“ – primjećuje li netko ironiju i sarkazam u židovsko-izraelsko-cionističkim planovima „humanog preseljenja“ Palestinaca u Afriku? Sjeća li se još netko, primjećuje li itko da se povijest izopačuje na nezamislive načine, da cionistički režim, koji ima ambiciju da reprezentira ne samo izraelsko, nego i svjetsko židovstvo – tj. židovski narod koji je biblijski bio otjeran u egipatsko ropstvo i spašen iz njega – sada tjera u podegipatsko, afričko ropstvo jedan drugi narod, a to se još cinično reklamira kao milosrđe?
IV.
Masovni zločini, velike tragedije, katastrofe, apokalipse – tjeraju nas da o njima razmišljamo „naveliko“, „ukrupno“, da zanemarujemo ili previđamo ono „maleno“, „sitno“, svaki pojedini život, svaku njegovu priču, kompleksnu koliko je kompleksna i mreža života u koju je svaki pojedini život upleten.
Možda su naši blagdani, nove godine, bajrami, božići i uskrsi, jom kipuri i pesasi, prilike da se prisjetimo ne samo svih, nego i svakoga tko bi želio da barem jedan dan prazniči i blaguje što mu je vrijedno, da barem jedan dan zavlada primirje i da jednom – uskoro, mȁ, sutra već – zavlada istinski mir.
V.
Pjesma palestinske pjesnikinje Fadwe Tuqan (1917.–2003.) neka bude poziv na takav mir na prijelomu 2025. i 2026. godine, godinâ najgorih za neke i mnoge, godinâ koje bi, ako ima ičeg vrijednog u patnji, mogle doprinijeti otrežnjenju nekih i mnogih, odnosno osvještavanju, nadilaženju i prevladavanju neizmjerne i neopisive patnje, te izroditi godine bolje, ako ne i dobre.
(Pjesmu sam preveo s engleskog jezika, što mi nije milo, jer bih radije da sam bio u stanju prevesti je iz arapskog izvornika u hrvatski jezik, ali moje površno poznavanje arapskog, stečeno prije tridesetak godina, izblijedjelo je i nestalo jednako brzo i nepovratno kao što je prošlo tih tridesetak godina života.)
Molitva novoj godini
U našim je rukama svježa čežnja za tobom,
u našim očima pjesme hvale i jedinstvene melodije,
povjerit ćemo ih tvojoj ruci kao zborske darove.
O, ti koja se pojavljuješ kao slatko vrelo nade,
o, ti koji si bogata obećanjima i željama.
Što imaš za nas u svome spremištu?
Čime raspolažeš?
* * *
Daj nam ljubavi, jer tek s ljubavlju
blago obilja, koje je u nama, probija se na svjetlo dana…
S ljubavlju će naše pjesme zelenjeti i cvjetati
i uroditi plodovima
bogatstvom
plodnošću.
* * *
Daj nam ljubavi, da bismo mogli iznova izgraditi
srušeni svemir u sebi
i vratiti
radost plodnosti našem neplodnom svijetu.
* * *
Daj nam krila, da rastvorimo obzore uspona,
da se oslobodimo iz naše zatvorene špilje, samoće
željeznih zidova.
Daj nam svjetla, da probijemo najdublju tamu,
pa ćemo snagom njegova blistavog toka
povesti svoje korake prema ponoru
iz kojega ćemo ubirati životne pobjede.
(Fadwa Tuqan, „A Prayer to the New Year“, u: The Poetry of Arab Women: A Contemporary Anthology¸ ur. Nathalie Handal, New York, Northampton: Interlink Books, 2001., str. 306–307.)