Majk Johansen, Putovanje učenoga doktora Leonarda i njegove buduće ljubavnice, lijepe Alkeste, u Slobidsku Švicarsku, 1932
Majk Johansen jedan je od najznačajnijih pripadnika ukrajinske avangarde. Član Harkivske grupe (one skupine koja je u kasnijoj literaturi zaživjela u romanima i pjesmama Serhija Žadana, ali i u njegovu književno-znanstvenom radu), unutar nje je razvio svoju specifičnu poetiku koju odlikuje, prije svega, erudicija u čijemu se središtu nalazi poznavanje velikog broja stranih jezika, posebice klasičnih – grčkog i latinskog. Johansen je rođen 1895. u Harkivu u obitelji njemačko-ukrajinskoga porijekla. Otac mu je bio letonski Nijemac, nastavnik njemačkog. Studirao je u rodnom gradu gdje je i diplomirao 1917. Isprva je pisao na njemačkom i ruskom ali se, zgrožen brutalnim zločinima koje je ruska armija počinila u Harkivu za vrijeme građanskoga rata, odlučio prijeći na ukrajinski, jezik koji je konzekventno koristio do kraja života. Pisao je prozu, poeziju i drame, dječju književnost, prevodio, kao poliglota, s brojnih jezika. Tridesetih mu je godina prošloga stoljeća književna djelatnost gotovo potpuno onemogućena, da bi kolovoza 1937., u jeku staljinističkog terora, bio optužen zbog ukrajinskog nacionalizma i terorističkih aktivnosti. Pogubljen je u listopadu iste godine, u Kijivu, na godišnjicu Oktobarske revolucije. Staljinov cilj gušenja ukrajinske kulture i impostacije ruske kao jedine relevantne na cijelome teritoriju Sovjetskog Saveza na taj se način za još jedan korak približio realizaciji. Neuspjeh tog zločinačkog poduhvata dugujemo tvrdokornosti ukrajinskoga naroda, njegova jezika, kulture i povijesne samosvijesti.
No natrag Johansenu. Naslov, moglo bi se reći, govori sve. Sročen maniristički, imitacijom stila romana iz sedamnaestoga stoljeća, pseudo učen, prizivajući figuru antičke Alkeste (mitološka je Alkesta supruga Admetosa koja naprasno umire, a u znak zahvalnosti zbog gostoprimstva Herakle se pokazuje spremnim spasiti je od smrti i tjera Tanatosa od njezina groba), ljubavlju povezanu s doktorom znakovita imena, svjedoči o učenosti njegova sastavljača, ali i o sklonosti k ironiji, poigravanju i razotkrivanju povezanosti sadržaja koji se na prvi pogled čine beskrajno udaljenima. No ono što u njemu osobito upada u oči jest teritorijalna usmjerenost. Sloboda Ukrajine geografski je naziv koji se odnosi na sjeveroistočni dio zemlje i čiji je glavni centar Harkiv. Pojam „Sloboda“ označava slobodno naselje, a povijesni je razvitak regije determiniran stepskim područjem na kojemu su se stoljećima sudarala brojna nomadska plemena na svojim putovima kroz otvoreno prostranstvo. Stoga se sa velikom izvjesnošću može reći i da je glavni „junak“ Johansenova romana upravo stepa kroz koju se kreću razni, uglavnom plošno predočeni, likovi. Iz takve konstrukcije proistječe i zbunjenost čitatelja pri prvom suočenju s Putovanjem učenog doktora Leonarda.
Sam je početak obilježen dvama citatima, motima, na latinskom i na engleskom. Prvi potječe iz Horacijevih pisama i može se prevesti, otprilike, sa „oni koji hitaju preko mora mijenjaju nebo, a ne dušu“. Njime se nagovještava kretanje, savladavanje prostora, koje će dominirati romanom. Drugi je kompleksniji. Kao izvor navodi se neobjavljeni esej o „Pejzažu u književnosti“, a autor mu je sam Johansen. Citirati ga mogu samo kritičari. Roman se, još jedno poigravanje autora s publikom, završava prijevodom toga izmišljenog mota. Opraštajući se od nje on kratko sažima vlastiti postupak i poantirano ga dovodi do srži: „Nigdje nije zapisano da je autor jednoga književnog djela obavezan voditi žive ljude kroz dekorativne predjele. On može pokušati suprotno i voditi dekorativne ljude kroz žive i bogate krajolike.“ Dakle: junak je romana prostor, likovi su tek sekundarni, oni služe njegovu popunjavanju. I u ovome se Johansen pokazuje kao netko tko dobro poznaje teoriju pripovijedanja Viktora Šklovskog, sa svim njegovim očuđavanjima, umjetnosti kao postupku, fabuli i sižeu, retardacijama, ogoljenim postupkom – sva ta mjesta pronalaze potajni i prikriveni ulaz u Putovanje učenog doktora Leonarda. Intertekstualno se poigravajući Cervantesom i Lawrenceom Sterneom, Johansen priziva upravo one junake koji su determinirali znanost o književnosti kako ju je izgradio Šklovski, a s njim i ostali ruski formalisti. U jednu riječ: Johansen je istinsko dijete svojega vremena. On je pripadnik avangarde, njezine poetike i njezina vrlo specifičnog interesa prema svijetu.
Takva afilijacija ne pridonosi transparentnosti književnoga teksta, naprotiv. Roman je ispisan u maniru kojega ne bismo mogli nužno nazvati hermetičkim, ali mu se približava. On nije zatvoren prema svijetu u onom obliku u kojem je to, na primjer, Bez mere Marka Ristića. Ipak, proces čitanja nije ni lak ni udoban. Valja se priviknuti na skokovito prelaženje s jedne na drugu grupu likova, na njihovo nestajanje sa scene i ponovno vraćanje na nju koje djelomice kao da se želi približiti fantastici, ali je istovremeno ne iritirajući do kraja. Knjiga je formalno podijeljena na šest dijelova. Dugom prologu slijede prva, druga i treća knjiga, a cjelina se završava kratkim epilogom i još kraćim pogovorom. U prologu se u priču uvodi upravo jedan od likova koji će iz nje, naoko nemotivirano, i nestati. Don José Pereira tajanstveni je Španjolac koji Slobodom Ukrajine putuje u pratnji crvenog irskoga setera, Rodolfa (uvijek je važno obratiti pažnju na boju!). No u jednome momentu lutanja dolazi do transformacije u kojoj se Pereira pretvara u komunistu Danka Haritonoviča Perervu. U tome se trenutku gubi i posljednja realistička nit pripovijedanja. „Sanjao je (Danko – D.B.) o neobičnim, čudnim stvarima. Sanjao je da nije Danko Haritonovič Pererva, već don José Pereira, putnik i ubojica tirana iz daleke Barcelone. Sanjao je o doktoru Leonardu, liječniku i ljubitelju prirode, o lijepoj Alkesti i mnogim drugim licima koje je vidio u svome životu i koja su mu se u tom snu činila bliskima i povjerljivima.“ Taj proces transformacije nije izbjegao brižljivome oku kulaka (na ukrajinskome: kurkul) Ščvoba. On ga proglašava neprijateljem i ubija udarcem sjekire. Iz njegovoga se mrtvoga tijela iznova rađa Don José Pereira. Razvidno je da se već u samome prologu razvijaju pripovjedne niti koje će dominirati idejnom bazom romana. Putovanje junaka-tuđinca kroz beskrajna područja stepe dovodi ga u kontakt s lokalnim stanovništvom s kojim razvija ambivalentan odnos, prožet radoznalošću, asimilacijom i, nakraju, nasiljem. U pozadini se uvijek nalazi građanski rat koji je Ukrajinom divljao dvadesetih godina prošloga stoljeća, ali se nazire i pritisak na „kulake“ koji će neslavni vrhunac doživjeti u prinudnoj kolektivizaciji – kada će se pretvoriti u nesputano nasilje čija je neslavna bilanca smrt četiri milijuna ljudi, u povijesti poznat kao „Holodomor“.
U prologu se doktor Leonardo spominje dva puta. Štoviše, on se i završava njegovim pojavljivanjem. „Don José Pereira baci se na posao fabriciranja jednoga izvještaja za talijanski časopis Voce del Popolo. Vjerujem da se u njemu spominje doktor Leonardo“, veli pripovjedač. Doktor se Leonardo u prvoj knjizi uvodi in medias res. Vidimo ga kako u selu Bahtino ulazi u čamac koji će ga, skupa s Alkestom, voziti rijekom Dinec. I opet se u središte pažnje nameće Johansenova strategija: priroda je, okoliš, junakinja romana; likovi djeluju kao kulise, isječeni iz kartona, nalijepljeni da drvenu površinu. Još jednom (izmišljeni) moto: „The persons treated as mere cardboard puppets, as moving decorations can never impart proper movement to a description of landscape (because of the natural tendency of the reader to follow their ways, as if they were real living people) and so a ‘Landscape-novel’ could be made quite readable.“ Poetika koja nam se nudi, željeli je mi prihvatiti ili ne, jest poetika prostora. Likovi u njoj su nešto što taj prostor popunjava, ništa drugo. Simbolična im se vrijednost daje tako što mu pripadaju (ili ne).
Putovanje doktora Leonarda i njegove Alkeste jest, dakle, putovanje u unutrašnjost. U unutrašnjost jedne zemlje koju se otkriva, uvijek iznova: preko krajolika, preko ljudi koje se sreće, preko događaja koji su uvijek tu, diskretno napomenuti, začinjeni dozom prefinjene ironije. Tako se u prvoj, drugoj i trećoj knjizi postupno otkrivaju konci koji mrse zaplet, koji ne daju da se siže emancipira od fabule, i obratno. Uvijek kad nam se učini da smo dosegli do jedne čvrste točke koja bi se trebala pokazati kao uporište, vidimo da nas je lukavi pripovjedač zaveo. Žrtve smo njegove samovolje, njegovog „zadovoljstva u tekstu“ koje nas preko bogatih literarnih asocijacija vodi do same srži romana: opisivanju Ukrajine (i Slobode Ukrajine) kao mitološke zemlje čudesnih potencijala, naseljene ljudima koji kao da su izašli iz svijeta antičkih heroja čija imena, ponekad, (zagonetni student Orest Perebijnis) i nose. U tekstu ćemo pronaći i likove koji se naslanjaju na ukrajinski folklor, poput Babe. Srećemo je na raznim mjestima, u raznim obličjima, uvijek spremnu da pripremi neku novu čaroliju. Ukrajinski se likovi tuđincu Leonardu javljaju kao džinovi. Njihove su tjelesne mase groteskne pa su im, sljedstveno, takva i djelovanja. Prepuna iskonske snage, ali istovremeno prelomljena kroz prizmu ironije, ona se idealno uklapaju u posprdnu sliku sovjetskoga društva koju stvara Johansen.
Na istoj se razini nalazi i ljubavna priča koja se nalazi ukorijenjena već i u naslovu romana. S jednom korekcijom: u njemu se, a tako ostaje do kraja, Alkesta označava kao buduća ljubavnica doktora Leonarda. No uz Leonarda, srećom po Alkestu, postoje i drugi likovi, tako da se njezino djevičanstvo neće pokazati trajnim stanjem. U jednoj noći, u kojoj Leonardo razvija svoju šopenhauerovsku filozofiju, ona će spavati čak s dvojicom muškaraca koji će je probuditi iz sna u koji ju je uljuljkivao talijanski antifašist. Tada će istinski zaspati i sanjati da se vratila u svoju domovinu Italiju, gdje ima sina, i supruga doktora Leonarda Pezzija. I sve bi bilo idealno da se opet nije javio zločesti pripovjedač koji nam stoji na usluzi i otvara nam oči: „Samo nešto Vam, dragi čitatelju i još draža čitateljice, ne mogu pripovijedati, o tome što se zbilo s ubojicom tirana Don Joséom Pereirom, s učenim doktorom Leonardom i lijepom Alkestom, nakon što su završili svoje putovanje, ne mogu Vam ništa reći o tome jer na zemlji nikada nisu postojali ni Don José Pereira, ni doktor Leonardo, ni lijepa Alkesta, i jer se nikada nisu vozili ni po dalekim stepama ni po Slobidskoj Švicarskoj. / Ja sam ih izmislio.“
Eto, pripovjedač nas je prevario, vukao nas je za nos. Ali ne samo nas, nego i poetiku socijalističkog realizma, nego i zvaničnu, rusku kulturu koja je tridesetih godina nastavila svoju dominaciju, nakratko prekinutu, nad Ukrajinom. Ili: kako bismo mogli protumačiti obračun (ili bitku) crvenog i bijelog mrava koja se odvija pred zadivljenim očima promatrača? No vući nas za nos daleko je manje opasno nego činiti to sa rusko-sovjetskom vlašću. Ironični ubodi usmjereni na vlast, isticanje, prpošno i smjelo, samostalnosti i samodovoljnosti Ukrajine (koje se vidi i na svjesnoj odluci Johansena da prestane pisati na ruskom i preuzme ukrajinski jezik), bili su dovoljnim razlogom za njegovo ušutkivanje, a potom i umorstvo. Putovanje učenog doktora Leonarda … (i njegovoga autora) bili su sustavno prešućivani do 1989. Ukrajinska je literatura bila punih 57 godina lišena jednog remek-djela. Na sreću, nisu ga uspjeli ubiti. Pojavljuje se i u prijevodima, i u originalu i popunjava praznine u našem znanju o jednoj veličanstvenoj kulturi koja koristi svaki trenutak slobode da se emancipira od hegemona i agresora. U stjecanju samosvijesti djela su, poput ovoga Majka Johansena, siguran putokaz da se nalazi na pravome putu.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/68
Majk Johansen, Putovanje učenoga doktora Leonarda i njegove buduće ljubavnice, lijepe Alkeste, u Slobidsku Švicarsku, 1932
Majk Johansen jedan je od najznačajnijih pripadnika ukrajinske avangarde. Član Harkivske grupe (one skupine koja je u kasnijoj literaturi zaživjela u romanima i pjesmama Serhija Žadana, ali i u njegovu književno-znanstvenom radu), unutar nje je razvio svoju specifičnu poetiku koju odlikuje, prije svega, erudicija u čijemu se središtu nalazi poznavanje velikog broja stranih jezika, posebice klasičnih – grčkog i latinskog. Johansen je rođen 1895. u Harkivu u obitelji njemačko-ukrajinskoga porijekla. Otac mu je bio letonski Nijemac, nastavnik njemačkog. Studirao je u rodnom gradu gdje je i diplomirao 1917. Isprva je pisao na njemačkom i ruskom ali se, zgrožen brutalnim zločinima koje je ruska armija počinila u Harkivu za vrijeme građanskoga rata, odlučio prijeći na ukrajinski, jezik koji je konzekventno koristio do kraja života. Pisao je prozu, poeziju i drame, dječju književnost, prevodio, kao poliglota, s brojnih jezika. Tridesetih mu je godina prošloga stoljeća književna djelatnost gotovo potpuno onemogućena, da bi kolovoza 1937., u jeku staljinističkog terora, bio optužen zbog ukrajinskog nacionalizma i terorističkih aktivnosti. Pogubljen je u listopadu iste godine, u Kijivu, na godišnjicu Oktobarske revolucije. Staljinov cilj gušenja ukrajinske kulture i impostacije ruske kao jedine relevantne na cijelome teritoriju Sovjetskog Saveza na taj se način za još jedan korak približio realizaciji. Neuspjeh tog zločinačkog poduhvata dugujemo tvrdokornosti ukrajinskoga naroda, njegova jezika, kulture i povijesne samosvijesti.
No natrag Johansenu. Naslov, moglo bi se reći, govori sve. Sročen maniristički, imitacijom stila romana iz sedamnaestoga stoljeća, pseudo učen, prizivajući figuru antičke Alkeste (mitološka je Alkesta supruga Admetosa koja naprasno umire, a u znak zahvalnosti zbog gostoprimstva Herakle se pokazuje spremnim spasiti je od smrti i tjera Tanatosa od njezina groba), ljubavlju povezanu s doktorom znakovita imena, svjedoči o učenosti njegova sastavljača, ali i o sklonosti k ironiji, poigravanju i razotkrivanju povezanosti sadržaja koji se na prvi pogled čine beskrajno udaljenima. No ono što u njemu osobito upada u oči jest teritorijalna usmjerenost. Sloboda Ukrajine geografski je naziv koji se odnosi na sjeveroistočni dio zemlje i čiji je glavni centar Harkiv. Pojam „Sloboda“ označava slobodno naselje, a povijesni je razvitak regije determiniran stepskim područjem na kojemu su se stoljećima sudarala brojna nomadska plemena na svojim putovima kroz otvoreno prostranstvo. Stoga se sa velikom izvjesnošću može reći i da je glavni „junak“ Johansenova romana upravo stepa kroz koju se kreću razni, uglavnom plošno predočeni, likovi. Iz takve konstrukcije proistječe i zbunjenost čitatelja pri prvom suočenju s Putovanjem učenog doktora Leonarda.
Sam je početak obilježen dvama citatima, motima, na latinskom i na engleskom. Prvi potječe iz Horacijevih pisama i može se prevesti, otprilike, sa „oni koji hitaju preko mora mijenjaju nebo, a ne dušu“. Njime se nagovještava kretanje, savladavanje prostora, koje će dominirati romanom. Drugi je kompleksniji. Kao izvor navodi se neobjavljeni esej o „Pejzažu u književnosti“, a autor mu je sam Johansen. Citirati ga mogu samo kritičari. Roman se, još jedno poigravanje autora s publikom, završava prijevodom toga izmišljenog mota. Opraštajući se od nje on kratko sažima vlastiti postupak i poantirano ga dovodi do srži: „Nigdje nije zapisano da je autor jednoga književnog djela obavezan voditi žive ljude kroz dekorativne predjele. On može pokušati suprotno i voditi dekorativne ljude kroz žive i bogate krajolike.“ Dakle: junak je romana prostor, likovi su tek sekundarni, oni služe njegovu popunjavanju. I u ovome se Johansen pokazuje kao netko tko dobro poznaje teoriju pripovijedanja Viktora Šklovskog, sa svim njegovim očuđavanjima, umjetnosti kao postupku, fabuli i sižeu, retardacijama, ogoljenim postupkom – sva ta mjesta pronalaze potajni i prikriveni ulaz u Putovanje učenog doktora Leonarda. Intertekstualno se poigravajući Cervantesom i Lawrenceom Sterneom, Johansen priziva upravo one junake koji su determinirali znanost o književnosti kako ju je izgradio Šklovski, a s njim i ostali ruski formalisti. U jednu riječ: Johansen je istinsko dijete svojega vremena. On je pripadnik avangarde, njezine poetike i njezina vrlo specifičnog interesa prema svijetu.
Takva afilijacija ne pridonosi transparentnosti književnoga teksta, naprotiv. Roman je ispisan u maniru kojega ne bismo mogli nužno nazvati hermetičkim, ali mu se približava. On nije zatvoren prema svijetu u onom obliku u kojem je to, na primjer, Bez mere Marka Ristića. Ipak, proces čitanja nije ni lak ni udoban. Valja se priviknuti na skokovito prelaženje s jedne na drugu grupu likova, na njihovo nestajanje sa scene i ponovno vraćanje na nju koje djelomice kao da se želi približiti fantastici, ali je istovremeno ne iritirajući do kraja. Knjiga je formalno podijeljena na šest dijelova. Dugom prologu slijede prva, druga i treća knjiga, a cjelina se završava kratkim epilogom i još kraćim pogovorom. U prologu se u priču uvodi upravo jedan od likova koji će iz nje, naoko nemotivirano, i nestati. Don José Pereira tajanstveni je Španjolac koji Slobodom Ukrajine putuje u pratnji crvenog irskoga setera, Rodolfa (uvijek je važno obratiti pažnju na boju!). No u jednome momentu lutanja dolazi do transformacije u kojoj se Pereira pretvara u komunistu Danka Haritonoviča Perervu. U tome se trenutku gubi i posljednja realistička nit pripovijedanja. „Sanjao je (Danko – D.B.) o neobičnim, čudnim stvarima. Sanjao je da nije Danko Haritonovič Pererva, već don José Pereira, putnik i ubojica tirana iz daleke Barcelone. Sanjao je o doktoru Leonardu, liječniku i ljubitelju prirode, o lijepoj Alkesti i mnogim drugim licima koje je vidio u svome životu i koja su mu se u tom snu činila bliskima i povjerljivima.“ Taj proces transformacije nije izbjegao brižljivome oku kulaka (na ukrajinskome: kurkul) Ščvoba. On ga proglašava neprijateljem i ubija udarcem sjekire. Iz njegovoga se mrtvoga tijela iznova rađa Don José Pereira. Razvidno je da se već u samome prologu razvijaju pripovjedne niti koje će dominirati idejnom bazom romana. Putovanje junaka-tuđinca kroz beskrajna područja stepe dovodi ga u kontakt s lokalnim stanovništvom s kojim razvija ambivalentan odnos, prožet radoznalošću, asimilacijom i, nakraju, nasiljem. U pozadini se uvijek nalazi građanski rat koji je Ukrajinom divljao dvadesetih godina prošloga stoljeća, ali se nazire i pritisak na „kulake“ koji će neslavni vrhunac doživjeti u prinudnoj kolektivizaciji – kada će se pretvoriti u nesputano nasilje čija je neslavna bilanca smrt četiri milijuna ljudi, u povijesti poznat kao „Holodomor“.
U prologu se doktor Leonardo spominje dva puta. Štoviše, on se i završava njegovim pojavljivanjem. „Don José Pereira baci se na posao fabriciranja jednoga izvještaja za talijanski časopis Voce del Popolo. Vjerujem da se u njemu spominje doktor Leonardo“, veli pripovjedač. Doktor se Leonardo u prvoj knjizi uvodi in medias res. Vidimo ga kako u selu Bahtino ulazi u čamac koji će ga, skupa s Alkestom, voziti rijekom Dinec. I opet se u središte pažnje nameće Johansenova strategija: priroda je, okoliš, junakinja romana; likovi djeluju kao kulise, isječeni iz kartona, nalijepljeni da drvenu površinu. Još jednom (izmišljeni) moto: „The persons treated as mere cardboard puppets, as moving decorations can never impart proper movement to a description of landscape (because of the natural tendency of the reader to follow their ways, as if they were real living people) and so a ‘Landscape-novel’ could be made quite readable.“ Poetika koja nam se nudi, željeli je mi prihvatiti ili ne, jest poetika prostora. Likovi u njoj su nešto što taj prostor popunjava, ništa drugo. Simbolična im se vrijednost daje tako što mu pripadaju (ili ne).
Putovanje doktora Leonarda i njegove Alkeste jest, dakle, putovanje u unutrašnjost. U unutrašnjost jedne zemlje koju se otkriva, uvijek iznova: preko krajolika, preko ljudi koje se sreće, preko događaja koji su uvijek tu, diskretno napomenuti, začinjeni dozom prefinjene ironije. Tako se u prvoj, drugoj i trećoj knjizi postupno otkrivaju konci koji mrse zaplet, koji ne daju da se siže emancipira od fabule, i obratno. Uvijek kad nam se učini da smo dosegli do jedne čvrste točke koja bi se trebala pokazati kao uporište, vidimo da nas je lukavi pripovjedač zaveo. Žrtve smo njegove samovolje, njegovog „zadovoljstva u tekstu“ koje nas preko bogatih literarnih asocijacija vodi do same srži romana: opisivanju Ukrajine (i Slobode Ukrajine) kao mitološke zemlje čudesnih potencijala, naseljene ljudima koji kao da su izašli iz svijeta antičkih heroja čija imena, ponekad, (zagonetni student Orest Perebijnis) i nose. U tekstu ćemo pronaći i likove koji se naslanjaju na ukrajinski folklor, poput Babe. Srećemo je na raznim mjestima, u raznim obličjima, uvijek spremnu da pripremi neku novu čaroliju. Ukrajinski se likovi tuđincu Leonardu javljaju kao džinovi. Njihove su tjelesne mase groteskne pa su im, sljedstveno, takva i djelovanja. Prepuna iskonske snage, ali istovremeno prelomljena kroz prizmu ironije, ona se idealno uklapaju u posprdnu sliku sovjetskoga društva koju stvara Johansen.
Na istoj se razini nalazi i ljubavna priča koja se nalazi ukorijenjena već i u naslovu romana. S jednom korekcijom: u njemu se, a tako ostaje do kraja, Alkesta označava kao buduća ljubavnica doktora Leonarda. No uz Leonarda, srećom po Alkestu, postoje i drugi likovi, tako da se njezino djevičanstvo neće pokazati trajnim stanjem. U jednoj noći, u kojoj Leonardo razvija svoju šopenhauerovsku filozofiju, ona će spavati čak s dvojicom muškaraca koji će je probuditi iz sna u koji ju je uljuljkivao talijanski antifašist. Tada će istinski zaspati i sanjati da se vratila u svoju domovinu Italiju, gdje ima sina, i supruga doktora Leonarda Pezzija. I sve bi bilo idealno da se opet nije javio zločesti pripovjedač koji nam stoji na usluzi i otvara nam oči: „Samo nešto Vam, dragi čitatelju i još draža čitateljice, ne mogu pripovijedati, o tome što se zbilo s ubojicom tirana Don Joséom Pereirom, s učenim doktorom Leonardom i lijepom Alkestom, nakon što su završili svoje putovanje, ne mogu Vam ništa reći o tome jer na zemlji nikada nisu postojali ni Don José Pereira, ni doktor Leonardo, ni lijepa Alkesta, i jer se nikada nisu vozili ni po dalekim stepama ni po Slobidskoj Švicarskoj. / Ja sam ih izmislio.“
Eto, pripovjedač nas je prevario, vukao nas je za nos. Ali ne samo nas, nego i poetiku socijalističkog realizma, nego i zvaničnu, rusku kulturu koja je tridesetih godina nastavila svoju dominaciju, nakratko prekinutu, nad Ukrajinom. Ili: kako bismo mogli protumačiti obračun (ili bitku) crvenog i bijelog mrava koja se odvija pred zadivljenim očima promatrača? No vući nas za nos daleko je manje opasno nego činiti to sa rusko-sovjetskom vlašću. Ironični ubodi usmjereni na vlast, isticanje, prpošno i smjelo, samostalnosti i samodovoljnosti Ukrajine (koje se vidi i na svjesnoj odluci Johansena da prestane pisati na ruskom i preuzme ukrajinski jezik), bili su dovoljnim razlogom za njegovo ušutkivanje, a potom i umorstvo. Putovanje učenog doktora Leonarda … (i njegovoga autora) bili su sustavno prešućivani do 1989. Ukrajinska je literatura bila punih 57 godina lišena jednog remek-djela. Na sreću, nisu ga uspjeli ubiti. Pojavljuje se i u prijevodima, i u originalu i popunjava praznine u našem znanju o jednoj veličanstvenoj kulturi koja koristi svaki trenutak slobode da se emancipira od hegemona i agresora. U stjecanju samosvijesti djela su, poput ovoga Majka Johansena, siguran putokaz da se nalazi na pravome putu.