Poslednjeg jutra u kući pakuješ se kao da ideš na odmor.
Tako su ti rekli otac i mati, dvoje ljudi za koje znaš da ne spavaju noćima iako se pretvaraju da spavaju.
Pretvaraju se i da su jabuke pune vitamina, da ima smisla brisati prašinu sa komode, peglati posteljinu i usisavati tepihe; namještati zavjese i prati prozore.
Nije ti jasno sasvim kad si prestala da im vjeruješ. Ali znaš da im je od tog silnog pretvaranja koje su tako dobro uvježbali sada lakše da se pretvaraju da idemo na odmor.
Pakujete kupaće kostime, madrace za plažu, ručnike, maske za ronjenje, a povrh svega dva reketa za tenis.
Naići će kontrole, i patrole, i otvaraće vam gepek, i znaće da ste Srbi iako ste usavršili igru pretvaranja. Ali vidjeće da ste Srbi sa reketima i kupaćim gaćama i zato će vas pustiti da prođete.
Ostavićemo im prozore, zavjese, tepihe i posteljinu, pa neće minirati kao što su to uradili prijatelju D.
Da je D. bio pametan kao mi, da je sve usisao, oprao i opeglao, da je pažljivo obrisao sebe sa svojih komoda, ogledala i prozora, spakovao kupaće gaće i rekete – i njegova bi kuća sada stajala. U njoj ne bi bilo njega, ni njegove pretile žene ni onog njegovog malog što čudno gazi na unutra. Ali bi kuća ostala.
Nekoliko stotina kilometara odatle, nekoliko patrola odatle, nekoliko otvaranja gepeka i prevrtanja kupaćih gaća odatle, otac vam kaže, kao turistički vodič, da prolazite zapadnu kapiju Beograda. Gledaš ti, gleda sestra u čudnu zgradu Geneksa, nezamislivu u vašem malom gradu, u vašem malom svijetu.
Nikada više nećete uzeti rekete u ruke. Oni će se fosilski vući po uglovima izbjegličkog stana, nepotrebni, prekobrojni i smiješni, kao dvije mrežaste glave bez ruku.
***
Kuću čuva jedan čestit Hrvat. Prijatelj.
Obiđe je povremeno, otključa. Provjetri. Zalije fikus. Čestit Hrvat povremeno pozove u Beograd.
Jednog dana pozove i kaže tvom ocu da je u kući zatekao provalnika koji se baš spremao da ide sa onim što je planirao odnijeti.
Ali, kaže, nije to najgore, no to što je čovjeka zatekao gdje sa spuštenim hlačama vrši veliku nuždu nasred dnevne sobe.
Tvoj otac neko vrijeme ne progovara, jer i inače nije naročito rječit otkad je počelo. Ponovo vidiš koliko je za tvoje roditelje sve ovo novo, da se naprežu da smisle što bi sad valjalo reći, a ostaviti utisak da se vlada situacijom, da se situacija razumije, da se čini najbolje u datoj situaciji, da situacija nije iznenađujuća, da se više od ovoga u datoj situaciji i ne može, da nema tu sad šta, takva je situacija.
Čestiti Hrvat kaže da je prijavio policiji, ali da se u tom pogledu ničemu ne nada.
Neprijatno mu je i osjeća se krivim. Tako je to sa čestitošću u njenim čestitim vidovima: prati je krivica zbog djelovanja drugih.
Pamti kad je kupljen bijeli tepih. Pamti da su se izuvali, i da su izuveni zajedno gledali Evroviziju, i da je na stočiću u dnevnoj sobi bilo ono domaće meze, i da je život bio dobar.
Dobar kako samo može biti život izuven na bijelom tepihu.
Otac spušta slušalicu i kaže: “Izgleda baš sranje.”
Miševi na mostu/4
Prozice o zavičaju
***
Poslednjeg jutra u kući pakuješ se kao da ideš na odmor.
Tako su ti rekli otac i mati, dvoje ljudi za koje znaš da ne spavaju noćima iako se pretvaraju da spavaju.
Pretvaraju se i da su jabuke pune vitamina, da ima smisla brisati prašinu sa komode, peglati posteljinu i usisavati tepihe; namještati zavjese i prati prozore.
Nije ti jasno sasvim kad si prestala da im vjeruješ. Ali znaš da im je od tog silnog pretvaranja koje su tako dobro uvježbali sada lakše da se pretvaraju da idemo na odmor.
Pakujete kupaće kostime, madrace za plažu, ručnike, maske za ronjenje, a povrh svega dva reketa za tenis.
Naići će kontrole, i patrole, i otvaraće vam gepek, i znaće da ste Srbi iako ste usavršili igru pretvaranja. Ali vidjeće da ste Srbi sa reketima i kupaćim gaćama i zato će vas pustiti da prođete.
Ostavićemo im prozore, zavjese, tepihe i posteljinu, pa neće minirati kao što su to uradili prijatelju D.
Da je D. bio pametan kao mi, da je sve usisao, oprao i opeglao, da je pažljivo obrisao sebe sa svojih komoda, ogledala i prozora, spakovao kupaće gaće i rekete – i njegova bi kuća sada stajala. U njoj ne bi bilo njega, ni njegove pretile žene ni onog njegovog malog što čudno gazi na unutra. Ali bi kuća ostala.
Nekoliko stotina kilometara odatle, nekoliko patrola odatle, nekoliko otvaranja gepeka i prevrtanja kupaćih gaća odatle, otac vam kaže, kao turistički vodič, da prolazite zapadnu kapiju Beograda. Gledaš ti, gleda sestra u čudnu zgradu Geneksa, nezamislivu u vašem malom gradu, u vašem malom svijetu.
Nikada više nećete uzeti rekete u ruke. Oni će se fosilski vući po uglovima izbjegličkog stana, nepotrebni, prekobrojni i smiješni, kao dvije mrežaste glave bez ruku.
***
Kuću čuva jedan čestit Hrvat. Prijatelj.
Obiđe je povremeno, otključa. Provjetri. Zalije fikus. Čestit Hrvat povremeno pozove u Beograd.
Jednog dana pozove i kaže tvom ocu da je u kući zatekao provalnika koji se baš spremao da ide sa onim što je planirao odnijeti.
Ali, kaže, nije to najgore, no to što je čovjeka zatekao gdje sa spuštenim hlačama vrši veliku nuždu nasred dnevne sobe.
Tvoj otac neko vrijeme ne progovara, jer i inače nije naročito rječit otkad je počelo. Ponovo vidiš koliko je za tvoje roditelje sve ovo novo, da se naprežu da smisle što bi sad valjalo reći, a ostaviti utisak da se vlada situacijom, da se situacija razumije, da se čini najbolje u datoj situaciji, da situacija nije iznenađujuća, da se više od ovoga u datoj situaciji i ne može, da nema tu sad šta, takva je situacija.
Čestiti Hrvat kaže da je prijavio policiji, ali da se u tom pogledu ničemu ne nada.
Neprijatno mu je i osjeća se krivim. Tako je to sa čestitošću u njenim čestitim vidovima: prati je krivica zbog djelovanja drugih.
Pamti kad je kupljen bijeli tepih. Pamti da su se izuvali, i da su izuveni zajedno gledali Evroviziju, i da je na stočiću u dnevnoj sobi bilo ono domaće meze, i da je život bio dobar.
Dobar kako samo može biti život izuven na bijelom tepihu.
Otac spušta slušalicu i kaže: “Izgleda baš sranje.”