Miševi na mostu/17

***

Onda, početkom godine 2021. sanjaš svoju babu. Ona odmiče brzo ispred tebe, noseći u rukama nešto što se naprežeš da vidiš. Događa ti se ono što ti se često događa u snovima – noge su ti kao od olova, ulažeš ogromnu snagu u korak, kao da hodaš kroz neku neprirodnu gustinu. Kao i uvijek, padaš na koljena i pokušavaš četveronoške, vučeš noge rukama ne bi li je stigla. I vičeš, vičeš za njom.

Ona napokon stane i okrene se. I dalje daleko, a ti si potpuno iscrpljena, noge te ne slušaju, ruke izdaju, ne možeš dalje. U rukama joj je zdjela u kojoj miješa krušno tijesto.

I kaže ti: „Sačekaj me tu, idem zaliti rupe.“

Ti pitaš: „Kakve rupe?“

„One po Mečenčanima.“

Ti se sjetiš da je bio potres i da su se u zemlji otvorile rupe.

„Pa kako ćeš ih zaliti?“

„Pa tijestom, vidiš valjda.“

„Baba, ne možeš tijestom zaliti rupe u zemlji. Nemaš dovoljno tijesta. To su velike, ogromne rupe.“

„A narašće ono.“

„Ali upadaće ljudi i dalje u rupe. Daviće se u tijestu.“

„Ti baš ništa ne razumiješ. Sunce će ispeći tijesto.“

U sljedećem trenutku tog sna ti si na poljani punoj rupa iz kojih zaobljen izlazi jedan po jedan babin kruh. 

Ti prilaziš jednom, osjetiš da je vruć, i odlomiš djelić korice. Prineseš ga ustima i probudiš se.

 

***

„Baba, mislim nešto. Kako je počeo ovaj posljednji rat? Sve znam što i svi o tome znaju, a opet se osjećam kao da ne znam ništa. Opet mi nekako nije jasno, shvaćaš? Šta se desilo u ljudima, to mi nije jasno. Šta se desi u ljudima.“

Tvoja baba čkilji u hekleraj. Desna ruka joj je strašno otečena. Od operacije raka tvojoj babi otiče ruka, u njoj se skuplja limfa. Baba se na to ne osvrće – svaki novi pletiljski projekat je otvoreno utrkivanje sa smrću. Draginja plete i hekla sumanutom brzinom, sat za satom, dan za danom, kao posjednuta. Poslije leži sa namočenim hladnim oblogom, ali iz kreveta pokazuje figu smrti. Završila sam šal, evo ti figa. Završila sam milje, ma cijelu garnituru – evo ti figa. To takmičenje, nadmetanje u kom igle kuckaju brže od smrti – čini tvoju babu povremeno dobro raspoloženom, iako je odavno razvila onaj tik ljuljanja naprijed-nazad koji imaju ljudi što trpe veliki fizički bol.

Baba ti odgovara bez podizanja glave sa igala: „Sjećaš se onog vašeg susjeda iz S. što je tuđu trešnju mazo govnima da se vi djeca na nju ne penjete?“

I ti se sjetiš odmah, pomislivši – još jedna od stvari koje su godinama tu, u tvom unutrašnjem inventaru, a ti si ih zaboravila. To je jedna od čudesnih moći tvoje babe – pis maco, đe si bila – evo tu sam u tebi, sve vrijeme. Trešnja. 

Trešnja je rasla tik uz vašu ogradu, u susjednom dvorištu. Tamo niko nije živio. Neugledna prizemna kuća je starila ubrzanim hodom napuštenih građevina. Dvorište je bilo sasvim zaraslo, i iz njega se širio miris memljive zemne vlage.  Kao u nekom začaranom prostoru u njemu je sve nekontrolisano džikljalo i bujalo, po čudesnom kalendaru rađanja i plođenja. Od šumskih jagoda, do lješnjika i ribizli, od šljiva do jabuka. Nad svim tim obiljem carevala je visoka trešnja, neobično velikih plodova. Bila je sasvim veličanstvena – to je sudbina pojedinog drveća, netražena veličanstvenost: uspravnost stabla, markantna iscrtanost krošnje spram proljetnjeg neba, svečani šum lista u dodiru sa vjetrom.

A imanje je bilo pod sudskim sporom i nije zapravo pripadalo nikome. Pričalo se da ga je pokojna vlasnica poklonila na samrti crkvi, da su se potom našli članovi porodice da tu odluku izazovu na sudu i tako se to godinama razvlačilo. Lješnjaci i ribizle o tome nisu mogli znati ništa – priroda, i to je jedna od mnogih neuočenih Božjih milosti – nema obzira prema ljudskim parnicama.

Vi ste se peli na trešnju kad uzri. I sad osjećaš hrapavi dodir njenog debla, otpor njene kore, tvoja mala stopala u rašljama drveća. Stojiš gore u granama – ti si vladarka svijeta. Usta su ti puna trešnji, a u tvojim nogama, koje su metrima od tla, nema nijednog drhtaja. Ti i trešnja ste jedno biće, kao da si izrasla iz njezinih grana, kao da su tvoje noge i ruke samo produžeci trešnjinog krvotoka. 

Onda se odnekud pojavio čuvar dvorišta. Do kraja nikom nije bilo jasno ko je zapravo taj čovjek. Imanje mu nije pripadalo – toliko se znalo. Ko mu je dao mandat da ga čuva – niko nije znao. Čovjek je od početka pokazivao nevjerovatnu revnost. Počeo je da obilazi imanje svakoga dana. Zagledao bi u uglove dvorišta, hodao naokolo sa mračnom ozbiljnošću. Neobično je bilo to što nije brao ni lješnjake ni trešnje – samo je igrao ulogu čuvara tog blaga u krošnjama.

I tako se dogodio sudbonosni susret – zatekao vas je pod trešnjom. Pamtiš svoj trk kroz visoku travu i šiblje. I tu razjarenost iza sebe.  U rukama je držao šibu i dohvatao te njome po golim listovima. Sjećaš se svog zaprepašćenja – nikada valjda nisi bila tako zaprepašćena ni pred čim, osim možda pred babinim pijetlom. Doći će dani i godine u kojima ćeš još mnogo puta biti bolno zaprepašćena – ali dobro pamtiš ta dva puta – pijetla i čuvara trešnje. 

Čovjek iza bio je bijesan pas, ili vuk, bio je strašna sablasna gomila razjarenog mesa sa šibom. Ali zaprepašćenje nije dolazilo od čovjeka sa šibom koliko od toga što si koji čas prije ti bila vladarka sa trešnje. I te tvoje noge, tako lake dok lebde metrima iznad tla, sad su bile teške kao olovo, pokretane sa bolom, dok po njima fijuče oštrina šibe i bijesa tog stvorenja iza, strašnog čuvara trešnje. Taj pad snage tvojih nogu – tvoj pad sa mjesta u krošnji u ovaj bijeg pred šibom – to te zaprepastilo preko svake mjere.

Sutradan je deblo trešnje osvanulo namazano izmetom od korjena do prvih grana. Strašan smrad širio se po ulici. Tvoj je otac bio sasvim zgranut. Čuvar se nije pojavljivao, a niko ga nije ni poznavao da bi mogao išta da uradi ili dozna. U danima poslije taj se izmet polako sušio na trešnji. Iznad tog smrada crvenjeli su se nedostupni plodovi. Tebi se činilo da se šum trešnje odnekud promijenio. Još danima si gledala u tragove šibe na svojim mršavim listovima; dodirujući krastu. Ta krasta i smrad sa trešnje bili su jedini dokaz da se sve odigralo i u stvarnosti – jer se tebi činilo da si to sanjala.

Igle tvoje babe rade brzo, brzo. Trka se nastavlja, a baba je odlučna da pobijedi i ovaj krug. 

„Sjećaš se onog vašeg susjeda iz S. što je tuđu trešnju mazo govnima da se vi djeca na nju ne penjete?“ 

„Sjećam se.“ 

„E vidiš, diko, ti takovi su počeli rat.“

Monja Jović 12. 04. 2021.