Miljenko Jergović rodio se 1966. godine u Sarajevu. Prvo zaposlenje dobio je u Splitu, u „Nedjeljnoj Dalmaciji“, a prve nagrade u Zagrebu (Gorana za poeziju 1988., a Veselka Tenžeru za novinarstvo 1990.), što će reći kako je i karijerom i životom bio vezan uz Hrvatsku puno prije nego što je davne 1993. i formalno postao Zagrepčaninom. Sve to, naravno, nije dovoljno da bi u dijelu naše javnosti prestao biti Bosanac kojemu tu nije mjesto. Zanimljivo, Željana Zovko, HDZ-ova europarlamentarka, prošle je godine izjavila kako hrvatsku putovnicu ima 1,1 milijun građana BiH. Nismo čuli da je itko s toga zamašnog popisa sporan, ali Jergović – slušamo to već desetljećima – jest.
Svakim novim objavljenim tekstom (njihov broj je nepregledan), svakom novom knjigom (računamo li samo prva izdanja, objavio ih je pedesetak), svakim novim prijevodom nekog djela (naslova se skupilo stotinjak na tridesetak jezika) i svakom novom prestižnom međunarodnom nagradom (Erich-Maria Remarque, Premio Grinzane Cavour, Angelus, Vilenica…) on se samo udaljava od mogućnosti da ga stanoviti broj Hrvata prihvati kao čovjeka kojemu bi, makar nevoljko, trebalo priznati sva prava koja i oni sami uživaju. Ne, on je Bosanac, dakle, čisti višak. Naravno, ta ljupka ocjena ima i svoju prekograničnu ekstenziju. Za mnoge u Sarajevu i BiH on je presudno, isključivo i nepopravljivo Hrvat.
Umjesto da se, zahvaljujući sretnom spletu okolnosti, može pohvaliti dvjema domovinama, on nema nijednu. S tom se činjenicom naučio živjeti. Domovine ionako trebaju samo vojnicima i sportašima, intelektualcima je svugdje tijesno. Malo se teže naučiti živjeti sa sviješću da je tvoja adresa postala javno dobro, da nju više ne znaju samo najbliži prijatelji i kvartovski poštar, jer je signalizira višemetarski prijeteći grafit koji nasmijava Vladu Republike Hrvatske.
Jergović je obilježen, zapišan kanticom spreja, na njegova je leđa nacrtana meta, sve kad bi i podlegao strahu, pa se zabarikadirao doma i nastavio živjeti kao paranoični pustinjak koji nosom nikamo ne mrda, opet ne bi bio siguran, jer oni koji bi mu htjeli doći glave znaju gdje ga mogu naći. On se ne može zaštititi, ni na čiju pomoć ne može računati. Hrvatski pisci nisu organizirani u falange, a i da jesu, ne bi se dobro proveo, jer mu većina ionako višestruko zavidi: na talentu, marljivosti, nakladama, prijevodima, nagradama… Ostaju mu samo njegovi čitatelji kojih, hvala na pitanju, i kod nas ima u broju koji dostaje za nekoliko divizija, ali oni nisu povezani u udruge, koordinacije, krovne saveze i parasatnije.
S jedne strane imamo onoga ili one (a strah me da se ipak radi o množini) koji bi ga skratili za glavu, a s druge institucije poretka paralizirane premijerskim ukazom kako nema govora o radikalizaciji prilika u zemlji, sve je u najboljem redu, uznosito i dostojanstveno, to samo šaka ljevičara sporadično histerizira. I što, poslije svega, Jergoviću preostaje? Poslušati savjet grafitera pa se nekako, najbolje traktorom, uputiti prema granici ili pokušati nastaviti živjeti po starome, ali s punom sviješću da mu danas, sutra, sljedećeg mjeseca netko može režirati sačekušu?
Konačno, što preostaje nama? Čekati da dođe red na nas? Baš kao u onoj slavnoj pjesmi pastora Martina Niemöllera: „Kad su nacisti došli po komuniste, ja sam šutio; jer nisam bio komunist. Kad su zatvorili socijaldemokrate, ja sam šutio; jer nisam bio socijaldemokrat. Kad su došli po sindikaliste, ja se nisam pobunio; jer nisam bio sindikalist. Kad su došli po mene, više nije bilo nikog da se pobuni.“
Pod naslovom “Jergović se nekako, najbolje traktorom, može uputiti prema granici ili odbrojavati do sačekuše” objavljeno 1. rujna na sajtu Slobodne Dalmacije
Miljenko Jergović i ni jedna domovina
Miljenko Jergović rodio se 1966. godine u Sarajevu. Prvo zaposlenje dobio je u Splitu, u „Nedjeljnoj Dalmaciji“, a prve nagrade u Zagrebu (Gorana za poeziju 1988., a Veselka Tenžeru za novinarstvo 1990.), što će reći kako je i karijerom i životom bio vezan uz Hrvatsku puno prije nego što je davne 1993. i formalno postao Zagrepčaninom. Sve to, naravno, nije dovoljno da bi u dijelu naše javnosti prestao biti Bosanac kojemu tu nije mjesto. Zanimljivo, Željana Zovko, HDZ-ova europarlamentarka, prošle je godine izjavila kako hrvatsku putovnicu ima 1,1 milijun građana BiH. Nismo čuli da je itko s toga zamašnog popisa sporan, ali Jergović – slušamo to već desetljećima – jest.
Svakim novim objavljenim tekstom (njihov broj je nepregledan), svakom novom knjigom (računamo li samo prva izdanja, objavio ih je pedesetak), svakim novim prijevodom nekog djela (naslova se skupilo stotinjak na tridesetak jezika) i svakom novom prestižnom međunarodnom nagradom (Erich-Maria Remarque, Premio Grinzane Cavour, Angelus, Vilenica…) on se samo udaljava od mogućnosti da ga stanoviti broj Hrvata prihvati kao čovjeka kojemu bi, makar nevoljko, trebalo priznati sva prava koja i oni sami uživaju. Ne, on je Bosanac, dakle, čisti višak. Naravno, ta ljupka ocjena ima i svoju prekograničnu ekstenziju. Za mnoge u Sarajevu i BiH on je presudno, isključivo i nepopravljivo Hrvat.
Umjesto da se, zahvaljujući sretnom spletu okolnosti, može pohvaliti dvjema domovinama, on nema nijednu. S tom se činjenicom naučio živjeti. Domovine ionako trebaju samo vojnicima i sportašima, intelektualcima je svugdje tijesno. Malo se teže naučiti živjeti sa sviješću da je tvoja adresa postala javno dobro, da nju više ne znaju samo najbliži prijatelji i kvartovski poštar, jer je signalizira višemetarski prijeteći grafit koji nasmijava Vladu Republike Hrvatske.
Jergović je obilježen, zapišan kanticom spreja, na njegova je leđa nacrtana meta, sve kad bi i podlegao strahu, pa se zabarikadirao doma i nastavio živjeti kao paranoični pustinjak koji nosom nikamo ne mrda, opet ne bi bio siguran, jer oni koji bi mu htjeli doći glave znaju gdje ga mogu naći. On se ne može zaštititi, ni na čiju pomoć ne može računati. Hrvatski pisci nisu organizirani u falange, a i da jesu, ne bi se dobro proveo, jer mu većina ionako višestruko zavidi: na talentu, marljivosti, nakladama, prijevodima, nagradama… Ostaju mu samo njegovi čitatelji kojih, hvala na pitanju, i kod nas ima u broju koji dostaje za nekoliko divizija, ali oni nisu povezani u udruge, koordinacije, krovne saveze i parasatnije.
S jedne strane imamo onoga ili one (a strah me da se ipak radi o množini) koji bi ga skratili za glavu, a s druge institucije poretka paralizirane premijerskim ukazom kako nema govora o radikalizaciji prilika u zemlji, sve je u najboljem redu, uznosito i dostojanstveno, to samo šaka ljevičara sporadično histerizira. I što, poslije svega, Jergoviću preostaje? Poslušati savjet grafitera pa se nekako, najbolje traktorom, uputiti prema granici ili pokušati nastaviti živjeti po starome, ali s punom sviješću da mu danas, sutra, sljedećeg mjeseca netko može režirati sačekušu?
Konačno, što preostaje nama? Čekati da dođe red na nas? Baš kao u onoj slavnoj pjesmi pastora Martina Niemöllera: „Kad su nacisti došli po komuniste, ja sam šutio; jer nisam bio komunist. Kad su zatvorili socijaldemokrate, ja sam šutio; jer nisam bio socijaldemokrat. Kad su došli po sindikaliste, ja se nisam pobunio; jer nisam bio sindikalist. Kad su došli po mene, više nije bilo nikog da se pobuni.“
Pod naslovom “Jergović se nekako, najbolje traktorom, može uputiti prema granici ili odbrojavati do sačekuše” objavljeno 1. rujna na sajtu Slobodne Dalmacije