Bosna. Hiljadu i neka. Nad tamnim vilajetom se opet nadvili teški oblaci. Sve sluti ponovnoj salauci. Nije dosta što je sinoć poharala sve što se poharati moglo.
Zeru po zeru, akšam polahko prekriva kasabu. Djuturum Jusuf Rizvanbegović stoji kraj pendžera i gleda kroza nj. Duboko se zamislio. Teško diše. Sedamdeset osam godina je njemu na plećima. Hasta je odavno. Valja mu skoro napuštati ovaj dunjaluk, pripremati se, ja l’ za džennet, ja l’ za džehennem. Još prije dva mjeseca naredio je da mu sve bude posložito i spremno za dženazu.
Jusuf-aga, gleda dalje, šara svojim umornim očima po avliji. Tišinu svako malo prekida at svojim rzanjem. Izgleda da se i njegov dorat isprepado sinoćnjeg nevremena. Bujrum mu vode, pomisli, prije dva sahata mu je Fikro napunio puno bure, pa nek se natenane odabiva od straha.
Pridje Jusuf hastalu, srknu s nogu još vrelu kahvu iz fildžana, nadosu iz džezve da uzvrši, pa uze rahatlokum iz činije. Ne bi smio, al’ nemere odolit šejtanu.
Hajde, veli sam sebi, nije haram ako se uzima pomalo. Al’ će ipak morat zapovjedit hanumi, reći da ne puni ćasu više sa slatkom. Jest lijepo jamit jedan-dva, al nema ba od toga nikakog haira. A i hećim mu je reko da se pazi i uzdržava toga. Haja…
Gleda dalje, dole prema čaršiji. Odozgora mu se pruža ko na dlanu. Svjetina okupila, čuje se graja i halabuka. Niko ne obraća pažnju na nevrijeme. Ni ono od sinoć, ni ovo nadolazeće. Niko više, misli se on, ne obraća pažnju ni na šta. Narod se vas usplahirio. Na sve strane barjaci. Dobošari udaraju, zurle pišće. Askeri raspoređuju raju oko bine gdje će govoriti glavešine.
Redaju se govornici, svako svakog nadgornjava. Puna su im usta pravde, jednakosti, istine, ponosa i bune. Zapjenita odozgora, obraća se svila i kadifa ritama i dronjcima. Pronose avaz da je vakat doš’o, valja nam opet u rat!
A rulja oduševljeno klikće, ko da se boza i lokum džaba dijele.
Nakon što se izmjenjaše njih troje-četvero, završi se i skup, masa se pođe razilazit, razmili se gomila naposlijetku svak na svoju stranu.
Gleda Jusuf potom gore, poviš njega. Čardak najvećeg kalamara i lihvara, najpoganijeg insana u komšiluku, plaho strado. Sva mu ćeremida polupana. Ali ne brine Jusuf za njega, namakeće baraba od raje. Jusufu je žao što je strefilo sirotinju. Kad nju zaobidje merhamet, pa kismet udari ko topovsko djule i raznese im i ono malo što imaju, to je belaj!
Iznenada na vrata nahrupi mu unuk. Pravac pred djeda, pa mu ljubi ruku. A on ga pogladi po glavi, pa upita:
– Dje si bio, sokole moj?
– U čaršiji. Uzdigla se vascijela kasaba.
– A je li?
– Pozivaju momke da idu branit naše.
– Branit naše il osvajat tudje?
– Oni s bine spominjaše odbranu. Kažu najezda se sprema.
– Ma nemoj, a koji to govoraše?
– Valija prvi, poziva sve muško da se odazove.
– Aha, hoće li i njegova muškinja u rat?
– Neće, znaš i sam da su valijina sva tri arslana na visokim školama.
– Aha, vidiš li ti to, šteta, on bi ih sigurno u prve redove turio. Ko je još besjedio?
– Kadija. On poziva sve sposobne u odbranu. Dati život za državu je najveća svetinja!
– Aferim Kadija! Velike riječi. Ima li on koje čeljade za poslat?
– Nema, u njega su šćeri.
– A ni on se, rekao bih, ne misli ‘vatat kubure i džebane.
– Išo bi on, reče s bine, al mora neko ostat, pravdu dijelit.
– Ah, da. To sam zaboravio. Izgleda da kadiji nije dosta četvrto, nego mora i deveto koljeno namirit za života. Je l’ se javlj’o još kaki efendija?
– Jes vala. Govorio je i paša. Stoji gordo u onoj uniformi, sablja sa pozlaćenim balčakom mu oko pasa zadjevena. Poziva sve što je sedamnaest napunilo pod svoju komandu. Da se treba ćerat do zadnjeg s dušmanima. Kaže da od soldata nema veće časti na čitavom dunjaluku.
– Vjerujem mu pile moj. Mora da mu je sve do jednog vojnik u porodici.
– Nema on porodice. Tri je žene promijenio, svaka ga se kurtalisala.
– O krivo i naopako! I on bi vidim tudjim gloginje mlatio.
– Ja jedva čekam da napunim 17, da se laćam sablje i konjskih kajasa.
– Jes da ti mene nema, da ti to malo mulja u tintari razbistrim. Niđe ti nećeš budalice. Nego, vataj se ti knjige, pa da te dogodine šaljem za valijinim sinovima. Ajd sad sikter, idi vidi treba li nani pomoć štagod, možda bistre vode s bunara donjet, iscijepat koju cijepanicu za potpale…
Ostade Jusuf-aga opet sam, pa se prepusti ponovo mislima. Bio je u on principu dobar čovjek. Neko bi reko strog, a mnogi bi kazali pravičan.
I vjernik je bio. Cijeli se život pridržavo Kurana. “Kršio” je adete u samo jednom slučaju. Kada dodje Kurban-bajram, on zakolje najvećeg ovna u kasabi, pa se ne drži pravila da trećinu dijeli sirotinji, trećinu ahbabima i komšiluku i trećinu familiji. Jok, bolan! On ga cijelog cjelcijatog dadne sirotinji.
Ali Kurban-bajram neće skoro, a sirotinja nagraisala, nevrijeme sve stuklo, sve izgubljeno, nema raja šta više u usta stavit.
I sjeti se Jusuf, dodje mu. Zovnu svoga slugana Fikru, pa mu naredi da se ide na sabajle kupit ovna i da se kolje sutra. Da se pod hitno dijeli sirotinji.
Zbog njega, zbog Jusuf-age Rizvanbegovića, Kurban-bajram će ove godine dva puta dolaziti onima kojima je potreban.
Kurban-bajram dolazi dva puta ove godine…
Bosna. Hiljadu i neka. Nad tamnim vilajetom se opet nadvili teški oblaci. Sve sluti ponovnoj salauci. Nije dosta što je sinoć poharala sve što se poharati moglo.
Zeru po zeru, akšam polahko prekriva kasabu. Djuturum Jusuf Rizvanbegović stoji kraj pendžera i gleda kroza nj. Duboko se zamislio. Teško diše. Sedamdeset osam godina je njemu na plećima. Hasta je odavno. Valja mu skoro napuštati ovaj dunjaluk, pripremati se, ja l’ za džennet, ja l’ za džehennem. Još prije dva mjeseca naredio je da mu sve bude posložito i spremno za dženazu.
Jusuf-aga, gleda dalje, šara svojim umornim očima po avliji. Tišinu svako malo prekida at svojim rzanjem. Izgleda da se i njegov dorat isprepado sinoćnjeg nevremena. Bujrum mu vode, pomisli, prije dva sahata mu je Fikro napunio puno bure, pa nek se natenane odabiva od straha.
Pridje Jusuf hastalu, srknu s nogu još vrelu kahvu iz fildžana, nadosu iz džezve da uzvrši, pa uze rahatlokum iz činije. Ne bi smio, al’ nemere odolit šejtanu.
Hajde, veli sam sebi, nije haram ako se uzima pomalo. Al’ će ipak morat zapovjedit hanumi, reći da ne puni ćasu više sa slatkom. Jest lijepo jamit jedan-dva, al nema ba od toga nikakog haira. A i hećim mu je reko da se pazi i uzdržava toga. Haja…
Gleda dalje, dole prema čaršiji. Odozgora mu se pruža ko na dlanu. Svjetina okupila, čuje se graja i halabuka. Niko ne obraća pažnju na nevrijeme. Ni ono od sinoć, ni ovo nadolazeće. Niko više, misli se on, ne obraća pažnju ni na šta. Narod se vas usplahirio. Na sve strane barjaci. Dobošari udaraju, zurle pišće. Askeri raspoređuju raju oko bine gdje će govoriti glavešine.
Redaju se govornici, svako svakog nadgornjava. Puna su im usta pravde, jednakosti, istine, ponosa i bune. Zapjenita odozgora, obraća se svila i kadifa ritama i dronjcima. Pronose avaz da je vakat doš’o, valja nam opet u rat!
A rulja oduševljeno klikće, ko da se boza i lokum džaba dijele.
Nakon što se izmjenjaše njih troje-četvero, završi se i skup, masa se pođe razilazit, razmili se gomila naposlijetku svak na svoju stranu.
Gleda Jusuf potom gore, poviš njega. Čardak najvećeg kalamara i lihvara, najpoganijeg insana u komšiluku, plaho strado. Sva mu ćeremida polupana. Ali ne brine Jusuf za njega, namakeće baraba od raje. Jusufu je žao što je strefilo sirotinju. Kad nju zaobidje merhamet, pa kismet udari ko topovsko djule i raznese im i ono malo što imaju, to je belaj!
Iznenada na vrata nahrupi mu unuk. Pravac pred djeda, pa mu ljubi ruku. A on ga pogladi po glavi, pa upita:
– Dje si bio, sokole moj?
– U čaršiji. Uzdigla se vascijela kasaba.
– A je li?
– Pozivaju momke da idu branit naše.
– Branit naše il osvajat tudje?
– Oni s bine spominjaše odbranu. Kažu najezda se sprema.
– Ma nemoj, a koji to govoraše?
– Valija prvi, poziva sve muško da se odazove.
– Aha, hoće li i njegova muškinja u rat?
– Neće, znaš i sam da su valijina sva tri arslana na visokim školama.
– Aha, vidiš li ti to, šteta, on bi ih sigurno u prve redove turio. Ko je još besjedio?
– Kadija. On poziva sve sposobne u odbranu. Dati život za državu je najveća svetinja!
– Aferim Kadija! Velike riječi. Ima li on koje čeljade za poslat?
– Nema, u njega su šćeri.
– A ni on se, rekao bih, ne misli ‘vatat kubure i džebane.
– Išo bi on, reče s bine, al mora neko ostat, pravdu dijelit.
– Ah, da. To sam zaboravio. Izgleda da kadiji nije dosta četvrto, nego mora i deveto koljeno namirit za života. Je l’ se javlj’o još kaki efendija?
– Jes vala. Govorio je i paša. Stoji gordo u onoj uniformi, sablja sa pozlaćenim balčakom mu oko pasa zadjevena. Poziva sve što je sedamnaest napunilo pod svoju komandu. Da se treba ćerat do zadnjeg s dušmanima. Kaže da od soldata nema veće časti na čitavom dunjaluku.
– Vjerujem mu pile moj. Mora da mu je sve do jednog vojnik u porodici.
– Nema on porodice. Tri je žene promijenio, svaka ga se kurtalisala.
– O krivo i naopako! I on bi vidim tudjim gloginje mlatio.
– Ja jedva čekam da napunim 17, da se laćam sablje i konjskih kajasa.
– Jes da ti mene nema, da ti to malo mulja u tintari razbistrim. Niđe ti nećeš budalice. Nego, vataj se ti knjige, pa da te dogodine šaljem za valijinim sinovima. Ajd sad sikter, idi vidi treba li nani pomoć štagod, možda bistre vode s bunara donjet, iscijepat koju cijepanicu za potpale…
Ostade Jusuf-aga opet sam, pa se prepusti ponovo mislima. Bio je u on principu dobar čovjek. Neko bi reko strog, a mnogi bi kazali pravičan.
I vjernik je bio. Cijeli se život pridržavo Kurana. “Kršio” je adete u samo jednom slučaju. Kada dodje Kurban-bajram, on zakolje najvećeg ovna u kasabi, pa se ne drži pravila da trećinu dijeli sirotinji, trećinu ahbabima i komšiluku i trećinu familiji. Jok, bolan! On ga cijelog cjelcijatog dadne sirotinji.
Ali Kurban-bajram neće skoro, a sirotinja nagraisala, nevrijeme sve stuklo, sve izgubljeno, nema raja šta više u usta stavit.
I sjeti se Jusuf, dodje mu. Zovnu svoga slugana Fikru, pa mu naredi da se ide na sabajle kupit ovna i da se kolje sutra. Da se pod hitno dijeli sirotinji.
Zbog njega, zbog Jusuf-age Rizvanbegovića, Kurban-bajram će ove godine dva puta dolaziti onima kojima je potreban.
(hvala na čitanju)