Kućni red.
Morrisonu, četniku, izrasla bradurina
Na omotu ploče. Ogladnjela,
Tri crnogorska rezervista stoje s đacima
U redu za tople sendviće.
Veliki je odmor,
Prodavačica kupi prosuti pomfrit
Sa bijelih pločica.
Danas golobradi Duško nosi šajkaču
I kašikare pod jaknom,
Uplašeni prolaznici ispred Pošte padaju
Pokošeni imaginarnom eksplozijom.
Duško se smije.
On smije izgleda.
Ustaše kolju malu djecu.
Ustaše bacaju malu djecu na ognjišta.
Partizani se prikradaju poliveni vrelim uljem,
Jedne ljetne noći,
I pjevaju sasvim slobodno
O Slobodi.
Govore u selu da
Moj djed nije klao malu djecu,
Pokoj mu duši.
On je gradio kuće.
Tvrdio je za gospara Adolfa,
Plemenitog Vuka,
Da je najpametniji čovjek svijeta.
Daleko su obale, plivajmo dide zajedno,
Pod kišom koju si nekada davno odabrao (Zar ne vidiš?) Bijela Vojska dolazi.
Pjevao sam u crkvenom zboru.
Vjeronauk nedjeljom na kraju grada,
A tamo
U crkvi Jugoslavija propada i vjetar piri.
Daleko je bio moj stan, na putu me voljela
zrela Ruža.
Ja sam joj, gledajući je ka nebu, pričao
Vicevima nespretnim o Muji i Suji, njihovom
bivanju.
S potiljka mi je milovala kosu.
A ovako, djeco, izgleda kokarda
Na času srpskohrvatskog
Iscrtana kredom na zelenoj tabli —
Jer ti si Musliman, stoposto.
Zašto je Broz na sredini zida skroz?
Reći će ti direktor desete,
Onaj s masnicom Rođenih,
Dok držiš dah dulje od sirene na koju
Zastaje čitav grad. Samo
Semafori mijenjaju boje ulicama.
Iza garaža, iza zida, iza zgrade slijepi igraju
Limuna i Naranče.
Cigani odlaze za tragovima visokih vojnih lica,
Odmjereno i logistički perfektno.
Šintori dolaze na svoje.
Kafići propucaju potmulo noću a
Katolička cisterna – sred bijela dana.
Ružičnjaci su prekriveni dječjim fudbalima,
Kućni red
Kućni red.
Morrisonu, četniku, izrasla bradurina
Na omotu ploče. Ogladnjela,
Tri crnogorska rezervista stoje s đacima
U redu za tople sendviće.
Veliki je odmor,
Prodavačica kupi prosuti pomfrit
Sa bijelih pločica.
Danas golobradi Duško nosi šajkaču
I kašikare pod jaknom,
Uplašeni prolaznici ispred Pošte padaju
Pokošeni imaginarnom eksplozijom.
Duško se smije.
On smije izgleda.
Ustaše kolju malu djecu.
Ustaše bacaju malu djecu na ognjišta.
Partizani se prikradaju poliveni vrelim uljem,
Jedne ljetne noći,
I pjevaju sasvim slobodno
O Slobodi.
Govore u selu da
Moj djed nije klao malu djecu,
Pokoj mu duši.
On je gradio kuće.
Tvrdio je za gospara Adolfa,
Plemenitog Vuka,
Da je najpametniji čovjek svijeta.
Daleko su obale, plivajmo dide zajedno,
Pod kišom koju si nekada davno odabrao
(Zar ne vidiš?) Bijela Vojska dolazi.
Pjevao sam u crkvenom zboru.
Vjeronauk nedjeljom na kraju grada,
A tamo
U crkvi Jugoslavija propada i vjetar piri.
Daleko je bio moj stan, na putu me voljela
zrela Ruža.
Ja sam joj, gledajući je ka nebu, pričao
Vicevima nespretnim o Muji i Suji, njihovom
bivanju.
S potiljka mi je milovala kosu.
A ovako, djeco, izgleda kokarda
Na času srpskohrvatskog
Iscrtana kredom na zelenoj tabli —
Jer ti si Musliman, stoposto.
Zašto je Broz na sredini zida skroz?
Reći će ti direktor desete,
Onaj s masnicom Rođenih,
Dok držiš dah dulje od sirene na koju
Zastaje čitav grad. Samo
Semafori mijenjaju boje ulicama.
Iza garaža, iza zida, iza zgrade slijepi igraju
Limuna i Naranče.
Cigani odlaze za tragovima visokih vojnih lica,
Odmjereno i logistički perfektno.
Šintori dolaze na svoje.
Kafići propucaju potmulo noću a
Katolička cisterna – sred bijela dana.
Ružičnjaci su prekriveni dječjim fudbalima,
Kućni Red je trajno uspostavljen.