nikada me životinje nisu razočarale, za razliku od ljudi. ljudi bezbroj puta, poznati i nepoznati. njihova uskoća srca i uma, nerazumijevanje životinja i manjak interesa za njih, nerazumijevanje riječi kojima se služe i manjak interesa za njih, ljudska zvjerstva i bestijalnosti, kakve ne nalazimo među životinjama, ljudski pasjaluci i svinjarije, kakve ne nalazimo među psima i svinjama. pred psima koji nemaju pojam svetoga i pred svinjama koje ne znaju što su biseri – uvijek čudim se tome, često stidim se zbog toga, kao čovjek: zaostala životinja.
sveto najte dati cuckom, niti metčete đunđe vaše pred svinje, da, morebiti, ne poteptaju vas z nogami svojemi, ter obernuvše ne rastergaju vas.
[fusnota prva]
kad kajkavska se biblija uzbibala preda mnom – sveto pismo novoga zakona, na horvatski jezik po ivanu rupertu gusiču prenešeno i na svetlo dano – kao da novu drevnu knjigu otkrio sam, nove drevne mudrosti i bedastoće, mudrije i bedastije od onih koje sam dotad sisao iz hrvatskoga, srpskoga, bosanskoga, slovenskoga, njemačkoga i engleskoga. a i to je već opisano, jer: prosite i dat se vam; izčite i najdete, kučite i odpre se vam. pitanje „što se čita?“ treba da glasi „gdo čti?“. a ja sam taj, jedinstven i dvostruk, isti i različit, među prigorskim mi suseljanima i suseljanima jezuša kristuša.
[fusnota druga]
kad doselio sam se na selo, priselio se prigorju, zakoračio sam u kajkavštinu – stidljivo, ali napeta uha i uma –, odškrinuvši kapiju kajkavskoga kozmosa, stupivši u prašumu kajkavske sintakse, susretavši divlje zvijeri kajkavskoga leksika. od ivana belostenca do ivana goluba, od tituša brezovačkog do brezinščaka bagole, od muliha jurja do mujičića tahira, kroz krležine balade petrice kerempuha i kerstnerove gruntovčane – dotad sam se kajkavštinom vozio turistički, a otad pješačim. i se mi se vidi da to su dva odvojena svijeta, po čijim granicama sada hodim, tamo i amo, kao čitatelj i kao žitelj.
(kučilovina, 5. kolovoza 2026.)
stariti s whitmanom, u bihaću, uz unu (ramizu huremagiću)
biti u nekom obliku, što je to? – s drugom waltom whitmanom naglas se pitam. i odgovaram tihim glasom, sve tiše: biti u tijelu, ovom jednom, neponovljivom, nezaustavljivom i nespasivom, biti tijelom, biti tijelo. ne očekivati nikakav iznenadni obrat, revoluciju, niti kakvo kruženje ili spirale u ambisu svevremena, nikakav noviji novi vijek, niti kakvo novo srednjovjekovlje u smislu nikolaja berdjajeva, i besmislu.
u sredovječnoga čovjeka, očekivano, tijelo se suši, presušuju tjelesne tekućine, preživjeli životni sokovi sve su razrjeđeniji i bljutaviji. tek priroda – ravnodušna spram pitanjâ i odgovorâ – nudi utjehu, nadu i snagu. recimo: tek blage suše i kiše rodnoga grada podsjete na blagorodnu neograničenost zlog i dobrog, svojstvenu mladosti; tek riječni bukovi i slapići, zelenci i jezerca, ovlaže suhu sedru moje utjelovljenosti i mjestimice napoje vime mojega srca, što katkad iscijedi masnu kap života ili čak štrcne oštar mlaz života, makar u pustinju, u ništa.
a uskoro svega toga, uskoro mene više neće biti, uskoro će iskustva, whitmanova i moja, postati važna i nebitna kao trag pseće mokraće na asfaltu. uskoro – ili već sada – trebalo bi, izgleda, početi razmišljati o vječnosti, iskreno vjerovati, zavaravati se barem, jer sve istine čekaju u svim stvarima, ne žure s vlastitim pojavljivanjem, niti mu se opiru, ne trebaju im porodiljska kliješta liječnika, nevažno im je isto toliko veliko koliko i sve ino. ali dopustite: sa žaljenjem konstatiram da su dragi bog i drugi centralni komiteti ipak trebali to drugačije urediti, pa da i ja, na kraju svih krajeva, mogu aplaudirati predstavi čijem sam uprizorenju doprinosio.
između svjetova
(prigorsko-krajiški diptih)
životinjsko, biblijsko, kajkavsko
(matiji ivičeku đebi)
nikada me životinje nisu razočarale, za razliku od ljudi. ljudi bezbroj puta, poznati i nepoznati. njihova uskoća srca i uma, nerazumijevanje životinja i manjak interesa za njih, nerazumijevanje riječi kojima se služe i manjak interesa za njih, ljudska zvjerstva i bestijalnosti, kakve ne nalazimo među životinjama, ljudski pasjaluci i svinjarije, kakve ne nalazimo među psima i svinjama. pred psima koji nemaju pojam svetoga i pred svinjama koje ne znaju što su biseri – uvijek čudim se tome, često stidim se zbog toga, kao čovjek: zaostala životinja.
sveto najte dati cuckom, niti metčete đunđe vaše pred svinje, da, morebiti, ne poteptaju vas z nogami svojemi, ter obernuvše ne rastergaju vas.
[fusnota prva]
kad kajkavska se biblija uzbibala preda mnom – sveto pismo novoga zakona, na horvatski jezik po ivanu rupertu gusiču prenešeno i na svetlo dano – kao da novu drevnu knjigu otkrio sam, nove drevne mudrosti i bedastoće, mudrije i bedastije od onih koje sam dotad sisao iz hrvatskoga, srpskoga, bosanskoga, slovenskoga, njemačkoga i engleskoga. a i to je već opisano, jer: prosite i dat se vam; izčite i najdete, kučite i odpre se vam. pitanje „što se čita?“ treba da glasi „gdo čti?“. a ja sam taj, jedinstven i dvostruk, isti i različit, među prigorskim mi suseljanima i suseljanima jezuša kristuša.
[fusnota druga]
kad doselio sam se na selo, priselio se prigorju, zakoračio sam u kajkavštinu – stidljivo, ali napeta uha i uma –, odškrinuvši kapiju kajkavskoga kozmosa, stupivši u prašumu kajkavske sintakse, susretavši divlje zvijeri kajkavskoga leksika. od ivana belostenca do ivana goluba, od tituša brezovačkog do brezinščaka bagole, od muliha jurja do mujičića tahira, kroz krležine balade petrice kerempuha i kerstnerove gruntovčane – dotad sam se kajkavštinom vozio turistički, a otad pješačim. i se mi se vidi da to su dva odvojena svijeta, po čijim granicama sada hodim, tamo i amo, kao čitatelj i kao žitelj.
(kučilovina, 5. kolovoza 2026.)
stariti s whitmanom, u bihaću, uz unu
(ramizu huremagiću)
biti u nekom obliku, što je to? – s drugom waltom whitmanom naglas se pitam. i odgovaram tihim glasom, sve tiše: biti u tijelu, ovom jednom, neponovljivom, nezaustavljivom i nespasivom, biti tijelom, biti tijelo. ne očekivati nikakav iznenadni obrat, revoluciju, niti kakvo kruženje ili spirale u ambisu svevremena, nikakav noviji novi vijek, niti kakvo novo srednjovjekovlje u smislu nikolaja berdjajeva, i besmislu.
u sredovječnoga čovjeka, očekivano, tijelo se suši, presušuju tjelesne tekućine, preživjeli životni sokovi sve su razrjeđeniji i bljutaviji. tek priroda – ravnodušna spram pitanjâ i odgovorâ – nudi utjehu, nadu i snagu. recimo: tek blage suše i kiše rodnoga grada podsjete na blagorodnu neograničenost zlog i dobrog, svojstvenu mladosti; tek riječni bukovi i slapići, zelenci i jezerca, ovlaže suhu sedru moje utjelovljenosti i mjestimice napoje vime mojega srca, što katkad iscijedi masnu kap života ili čak štrcne oštar mlaz života, makar u pustinju, u ništa.
a uskoro svega toga, uskoro mene više neće biti, uskoro će iskustva, whitmanova i moja, postati važna i nebitna kao trag pseće mokraće na asfaltu. uskoro – ili već sada – trebalo bi, izgleda, početi razmišljati o vječnosti, iskreno vjerovati, zavaravati se barem, jer sve istine čekaju u svim stvarima, ne žure s vlastitim pojavljivanjem, niti mu se opiru, ne trebaju im porodiljska kliješta liječnika, nevažno im je isto toliko veliko koliko i sve ino. ali dopustite: sa žaljenjem konstatiram da su dragi bog i drugi centralni komiteti ipak trebali to drugačije urediti, pa da i ja, na kraju svih krajeva, mogu aplaudirati predstavi čijem sam uprizorenju doprinosio.
(bihać, 11. augusta 2026.)