ROBINIA PSEUDOACACIA
živjeli smo s njim – više nego on s nama – desetljećima.
voljeli smo ga – lako, ali duboko – kao sebe, nas;
ljudski voljeli njegovu drvnu narav – biće, bit, bitak;
u toj cjelini i njegovu ljepotu, neodvojivu;
voljeli i hlad što nam je on pružao, bili zahvalni.
bagrem, taj bagrem hvalili smo, slavili – malo božanstvo;
štovali smo ga. a onda odlučili: sad je gotovo.
odluka pala – ni odjednom, ni lako –, presjekli smo to:
posjekli smo ga. ćud je ćud, a sud je sud; tako je bilo.
kao neki bog, postao je opasan u svojoj slavi;
„on je kriv“, vičem; ljuljao nam je vjeru, i zaljuljao.
golem i krhak klimao se, krivio, i nakrivio.
prijetio je banderama i drumu, ljudima, selu.
u pomoć (nama) došli naši seljaci koji sve znaju:
radna akcija (religiozni obred?), rad (žrtvovanje?);
čime? koliko? kako, pod kojim kutom? (mora li se baš?)
a što kasnije? kome će cjepanice, kome panjevi?
rušimo li ga ili ga pak sjeckamo? (usmrćujemo?)
[pa još i ovo: koji to kalkulator broji bezbrojno,
bezbroj godova, nebrojive godine, život bez brojki?
otkud nam pravo, otkud ikome pravo na pravo stabla?]
grižnja savjesti zazvučala je kao motorna pila
dok se u predmet veličanstveni bagrem transformirao.
a potom, tiho – kad je bilo gotovo – odahnuli smo;
pronašli smo mir piljevinski, iverni, posttraumatski:
naivni ljudi, zaboravivši život prirodni, božji.
jer bagrem, k’o bog, ignorirao nas je, radio po svom.
prvo, njegov panj bio je i još je živ, mimo logike.
s bršljanom bujnim udružio se bratski – ljubav, zanos –,
bagrem i bršljan, k’o bejturan i ruža, prosperiraju.
a onda on sâm i njegove mladice: autonomija.
cijeli brijeg, a i više od toga, stalno opsjeda.
i nadalje će, kaže dendrologija, kažu seljaci.
njegovo deblo onom humanom sječom uništili smo,
ali ne njega! njegovo korijenje življe no ikad!
glavni korijen, sporedni korijeni, dnevni izdanci;
šumom prijeti: nije više tek bagrem, nego bagremlje.
on sve je mlađi dok ja život svoj brojim mahom sjekire.
divno je grozan: njegov raj, naš pakao, u ravnoteži.
u čistilištu veseli nas i brine skupna budućnost.
to kroćenje nije nam utopija, jer nevoljko je.
a distopija? a sizifov posao, ili pasija?
ni to nije, jer osvetu prihvaćamo s radošću, sretni.
u ovoj borbi ni pobjednika nema, ni poraženih.
poražen je nož koji misli da je bog nad svakim bogom.
na našu sreću, mi takav nož nemamo, takvu testeru.
biti nemoćan pred bagremom, životom – osnažuje nas.
on dugovječan, u ljudskoj perspektivi možda i vječan.
sve mi se čini da nadživjet će čak i grižnju savjesti.
Prethodni tekstovi
iz seoske enciklopedije (VII.)
ROBINIA PSEUDOACACIA
živjeli smo s njim
– više nego on s nama –
desetljećima.
voljeli smo ga
– lako, ali duboko –
kao sebe, nas;
ljudski voljeli
njegovu drvnu narav –
biće, bit, bitak;
u toj cjelini
i njegovu ljepotu,
neodvojivu;
voljeli i hlad
što nam je on pružao,
bili zahvalni.
bagrem, taj bagrem
hvalili smo, slavili –
malo božanstvo;
štovali smo ga.
a onda odlučili:
sad je gotovo.
odluka pala
– ni odjednom, ni lako –,
presjekli smo to:
posjekli smo ga.
ćud je ćud, a sud je sud;
tako je bilo.
kao neki bog,
postao je opasan
u svojoj slavi;
„on je kriv“, vičem;
ljuljao nam je vjeru,
i zaljuljao.
golem i krhak
klimao se, krivio,
i nakrivio.
prijetio je
banderama i drumu,
ljudima, selu.
u pomoć (nama)
došli naši seljaci
koji sve znaju:
radna akcija
(religiozni obred?),
rad (žrtvovanje?);
čime? koliko?
kako, pod kojim kutom?
(mora li se baš?)
a što kasnije?
kome će cjepanice,
kome panjevi?
rušimo li ga
ili ga pak sjeckamo?
(usmrćujemo?)
[pa još i ovo:
koji to kalkulator
broji bezbrojno,
bezbroj godova,
nebrojive godine,
život bez brojki?
otkud nam pravo,
otkud ikome pravo
na pravo stabla?]
grižnja savjesti
zazvučala je kao
motorna pila
dok se u predmet
veličanstveni bagrem
transformirao.
a potom, tiho –
kad je bilo gotovo –
odahnuli smo;
pronašli smo mir
piljevinski, iverni,
posttraumatski:
naivni ljudi,
zaboravivši život
prirodni, božji.
jer bagrem, k’o bog,
ignorirao nas je,
radio po svom.
prvo, njegov panj
bio je i još je živ,
mimo logike.
s bršljanom bujnim
udružio se bratski
– ljubav, zanos –,
bagrem i bršljan,
k’o bejturan i ruža,
prosperiraju.
a onda on sâm
i njegove mladice:
autonomija.
cijeli brijeg,
a i više od toga,
stalno opsjeda.
i nadalje će,
kaže dendrologija,
kažu seljaci.
njegovo deblo
onom humanom sječom
uništili smo,
ali ne njega!
njegovo korijenje
življe no ikad!
glavni korijen,
sporedni korijeni,
dnevni izdanci;
šumom prijeti:
nije više tek bagrem,
nego bagremlje.
on sve je mlađi
dok ja život svoj brojim
mahom sjekire.
divno je grozan:
njegov raj, naš pakao,
u ravnoteži.
u čistilištu
veseli nas i brine
skupna budućnost.
to kroćenje
nije nam utopija,
jer nevoljko je.
a distopija?
a sizifov posao,
ili pasija?
ni to nije, jer
osvetu prihvaćamo
s radošću, sretni.
u ovoj borbi
ni pobjednika nema,
ni poraženih.
poražen je nož
koji misli da je bog
nad svakim bogom.
na našu sreću,
mi takav nož nemamo,
takvu testeru.
biti nemoćan
pred bagremom, životom –
osnažuje nas.
on dugovječan,
u ljudskoj perspektivi
možda i vječan.
sve mi se čini
da nadživjet će čak i
grižnju savjesti.