KAMEN, KAMENI I NEKAMENI
kameni kamen i nekameni kamen u suživotu,
i u životu, u mojemu životu: kamen, kamenje.
sve to kameno za mene je kamenje dok sam skamenjen,
a kada nisam, kada se raskamenim, kamen se javlja:
“tek ja sam kamen, a ono ti je beton, ugrušak njegov,
daleki rođak, ni po čemu kamenit, osim po mašti,
kameni glumac, kamenita predstava, kamen nekamen.“
pa sjedim, gledam, pa gledam, a i mislim, pa razabirem:
na prvi pogled sve kameno je kamen, a na drugi, ná:
kamenovanje, neprirodno, umjetno, ljudski trud i rad,
kamenje ljudsko i inteligencija ljudska, umjetna,
dok oblutak je, dok kamen grbavac je kamena narav,
narav kamena, mimo svakoga pojma, čista i tvrda.
FRAGARIA VESCA
prepuna zdjela tih sićušnih plodova, prsti crveni.
svaka bobica ima prošlost, povijest sa mojom sraslu.
mnogo vremena, mnogo šumskih jagoda – za želudac malo,
ali maleno i ono čeg je malo: susret sa srećom.
jagodin je duh i tijelu ljudskome duhovna hrana.
SAMBUCUS NIGRA
1.
jednom sam davno dok šetao sam gradom bio privučen:
susreo stablo s korijenjem u djetinjstvu, osjetio zov:
zovin grm tada probudio sinapse, smanjio me skroz;
tako zastao, digao se na prste, priljubio nos
uz bazgin cvijet; sasvim podjetinjio, udahnuo sve,
i produžio. došao među ljude, smijali mi se:
“što je to žuto na tvom nosu, obrazu, ne valjda droga?“
a meni polen na glavi i u glavi: bazga moja, ja.
II.
ni malen, ni mlad – već prilično ocvao – još znam za čuda.
susrećem bazgu bistrog proljetnog jutra uz seoski put.
raskošan cvijet do kičmene moždine šalje mi miris.
na prstima sam, tu, a izvan vremena, s nosom u cvatu.
nadrogiran sam i nitko me ne pita što mi se zbilo.
a sve se zbilo baš ovdje i najednom, susret sva tri ja.
III.
cvijet te bazge nije tek jedan cvijet; mnogo je malih:
cvijet te bazge zbroj je brojnih cvjetića kad si skroz blizu,
a iz tog cvata bobice će nastati, crni plodovi.
sambucus nigra – u knjigama poznati lijek i otrov.
CANIS FAMILIARIS
na pola puta između sebe i nas taj svoj i naš pas.
pasji, čovječan, ni čovjek, ni nečovjek, živi svoj vijek.
da jedno nije u svojoj jednoj sreći – kako mu reći?
šutjeti možda, što bilo bi najbolje, bez truda volje?
a psu svejedno, osim u mojoj glavi, gdje um sve plavi.
(da jedno nisam kad s pasjim bivam jedno – posve svejedno.)
ni pas, ni čovjek, kada smo čovjek i pas – suvišan je glas.
jedinstvo bitka, povrh kritike svega, za nas, za njega.
i tko smo to mi? koga to „mi“ izriče kad život sriče?
filozofija za život je tek davež, besmislen lavež.
Prethodni tekstovi
iz seoske enciklopedije (III.)
KAMEN, KAMENI I NEKAMENI
kameni kamen
i nekameni kamen
u suživotu,
i u životu,
u mojemu životu:
kamen, kamenje.
sve to kameno
za mene je kamenje
dok sam skamenjen,
a kada nisam,
kada se raskamenim,
kamen se javlja:
“tek ja sam kamen,
a ono ti je beton,
ugrušak njegov,
daleki rođak,
ni po čemu kamenit,
osim po mašti,
kameni glumac,
kamenita predstava,
kamen nekamen.“
pa sjedim, gledam,
pa gledam, a i mislim,
pa razabirem:
na prvi pogled
sve kameno je kamen,
a na drugi, ná:
kamenovanje,
neprirodno, umjetno,
ljudski trud i rad,
kamenje ljudsko
i inteligencija
ljudska, umjetna,
dok oblutak je,
dok kamen grbavac je
kamena narav,
narav kamena,
mimo svakoga pojma,
čista i tvrda.
FRAGARIA VESCA
prepuna zdjela
tih sićušnih plodova,
prsti crveni.
svaka bobica
ima prošlost, povijest
sa mojom sraslu.
mnogo vremena,
mnogo šumskih jagoda –
za želudac malo,
ali maleno
i ono čeg je malo:
susret sa srećom.
jagodin je duh
i tijelu ljudskome
duhovna hrana.
SAMBUCUS NIGRA
1.
jednom sam davno
dok šetao sam gradom
bio privučen:
susreo stablo
s korijenjem u djetinjstvu,
osjetio zov:
zovin grm tada
probudio sinapse,
smanjio me skroz;
tako zastao,
digao se na prste,
priljubio nos
uz bazgin cvijet;
sasvim podjetinjio,
udahnuo sve,
i produžio.
došao među ljude,
smijali mi se:
“što je to žuto
na tvom nosu, obrazu,
ne valjda droga?“
a meni polen
na glavi i u glavi:
bazga moja, ja.
II.
ni malen, ni mlad
– već prilično ocvao –
još znam za čuda.
susrećem bazgu
bistrog proljetnog jutra
uz seoski put.
raskošan cvijet
do kičmene moždine
šalje mi miris.
na prstima sam,
tu, a izvan vremena,
s nosom u cvatu.
nadrogiran sam
i nitko me ne pita
što mi se zbilo.
a sve se zbilo
baš ovdje i najednom,
susret sva tri ja.
III.
cvijet te bazge
nije tek jedan cvijet;
mnogo je malih:
cvijet te bazge
zbroj je brojnih cvjetića
kad si skroz blizu,
a iz tog cvata
bobice će nastati,
crni plodovi.
sambucus nigra –
u knjigama poznati
lijek i otrov.
CANIS FAMILIARIS
na pola puta
između sebe i nas
taj svoj i naš pas.
pasji, čovječan,
ni čovjek, ni nečovjek,
živi svoj vijek.
da jedno nije
u svojoj jednoj sreći –
kako mu reći?
šutjeti možda,
što bilo bi najbolje,
bez truda volje?
a psu svejedno,
osim u mojoj glavi,
gdje um sve plavi.
(da jedno nisam
kad s pasjim bivam jedno –
posve svejedno.)
ni pas, ni čovjek,
kada smo čovjek i pas –
suvišan je glas.
jedinstvo bitka,
povrh kritike svega,
za nas, za njega.
i tko smo to mi?
koga to „mi“ izriče
kad život sriče?
filozofija
za život je tek davež,
besmislen lavež.