Prvi jesenji, rijetki snijeg rashladio je zrak i prekrio humke na Gradskom groblju u Kiseljaku. U gornjem dijelu groblja okupilo se desetak ljudi oko sanduka pored rake, iščekujući svećenika koji će svojom propovijedi blagosiljati umrlog Antona Sejpku. U tom očekivanju pogled većine prisutnih je često odlutao prema kapiji groblja, na kojoj se svakog trena trebao pojaviti svećenik.
Nakon desetak minuta iščekivanja vlasnik cvjećare Kruno, koji je kombijem i dovezao tijelo Sejpka i brine se o njegovoj sahrani, obavijestio je prisutne da se upravo javio svećenik koji se iz Sarajeva uputio na sahranu, ali zbog zastoja na cesti, negdje na Kobiljači, kasni te se ispričava prisutnima, obećavajući da će u narednih dvadesetak minuta stići i obaviti obred.
Umrli Sejpka, kako mu je prezime i po kome su ga ljudi više identifikovali nego po imenu Anton, dobro je bio poznat Kiseljačanima. Krajem pedesetih ili početkom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, radi potreba Doma zdravlja, vjerovatno iz Sarajeva, došao je u Kiseljak kao deficitaran medicinski kadar. Po zanimanju medicinski tehničar, postao je stalni stanovnik Kiseljaka, a općina mu je na kraju ulice Ive Andrića, u tada veoma pitoresknom kraju, sagradila skromnu montažnu kuću u kojoj je, sa suprugom i dvije kćeri, proveo ostatak života. Posljednji je od njih četvoro iz porodice koji je otišao iz te “kućice u cvijeću” budući da mu je supruga ranije umrla, a kćerke, čiji životi put je trasirao upravo on, otišle na rad u Njemačku i tu žive.
Anton je bio lojalan građanin tadašnje države, privržen, osim svojoj profesiji, i vjeri. Dok je u Kiseljaku većina stanovnika katoličke vjere posjećivala onu crkvu na brijegu ispod Borne, on je na mise i druge obrede odlazio u Sarajevo, udaljeno tridesetak kilometara od Kiseljaka. Zašto tamo? Upravo zato što je on pripadao adventističkoj crkvi, odnosno protestantističkoj hrišćanskoj sekti koja u mjestu njegovog boravka nije imala niti pristalica a ni crkve. Kako su Kiseljačani vremenom saznali da je on jednostavno protestant i da umjesto nedjelje slavi subotu kao sveti (sedmi) dan i da tog dana ne želi nikoga u svom dvorištu ili kući da mu ometa tu svetkovinu, prozvali su ga Subotar. Po tom nadimku su ga mještani zapravo i više poznavali, a manje po njegovom pravom imenu.
Dobar stručnjak i vrijedan radnik, kakvi znaju biti istinski vjernici, u tom duhu odgajao je i svoje kćeri. Kako je preko Adventističke crkve bio dobro obaviješten o njenom položaju, statusu i ugledu u Europi, poslao je svoje kćerke – čim su stigle za školovanje u srednjoj školi – u Njemačku da se u adventističkim školama obrazuju i pripremaju za život i zanimanje. Zapravo, postale su, vjerovatno, časne sestre u crkvi radeći za potrebe njemačkih vjernika. No, jedna od njih se kasnije ipak predomislila i napustila taj poziv, osnovavši svoju familiju. Otac je, nakon majčine smrti, ostao živjeti sam, a kako ga je zdravlje dobro služilo – gotovo do osamdesete godine života – sam se starao o sebi. I posljednje dane je proveo u samoći, mada su mu ponekad navraćali njegovi susjedi, pomažući mu i donoseći hranu.
I dok na groblju iščekujemo svećenika, prisjećam se svih tih detalja iz Sejpkinog trećeg životnog doba, jer ga zapravo otada i poznajem. Vesele naravi i učtivih manira, odavao je utisak onog građanina koji sa svim svojim susjedima, pa i poznanicima, želi graditi dobre odnose, makar i površno. Pozdravili bi se u prolazu i razmijenili poneku konvencionalnu rečenicu i na tome se sve završavalo.
Među desetak Kiseljačana koji su se došli oprostiti od svog sugrađanina nema članova Sejpkine porodice. Njegove dvije kćeri iz Njemačke nisu stigle na očevu sahranu.
Nakon pola sata čekanja na obred, stigao je i srednjovječni svećenik sa još dvojicom ljudi iz sarajevske Adventističke crkve. Ispričao se za zakašnjenje a onda je naglasio da će prije uobičajnog obreda kazati nekoliko riječi o umrlom. Odslikao ga je na najbolji način, upravo onom karakteristikom što je Antona i krasila cijelog života – humanošću. “Kad sam prije neki dan posjetio umrlog u njegovoj kući i od naše crkve donio mu novčanu pomoć, Anton mi je rekao da taj novac podijelim sirotinji u Kiseljaku”, kazao je svećenik.
Ispraćaj Subotara
Prvi jesenji, rijetki snijeg rashladio je zrak i prekrio humke na Gradskom groblju u Kiseljaku. U gornjem dijelu groblja okupilo se desetak ljudi oko sanduka pored rake, iščekujući svećenika koji će svojom propovijedi blagosiljati umrlog Antona Sejpku. U tom očekivanju pogled većine prisutnih je često odlutao prema kapiji groblja, na kojoj se svakog trena trebao pojaviti svećenik.
Nakon desetak minuta iščekivanja vlasnik cvjećare Kruno, koji je kombijem i dovezao tijelo Sejpka i brine se o njegovoj sahrani, obavijestio je prisutne da se upravo javio svećenik koji se iz Sarajeva uputio na sahranu, ali zbog zastoja na cesti, negdje na Kobiljači, kasni te se ispričava prisutnima, obećavajući da će u narednih dvadesetak minuta stići i obaviti obred.
Umrli Sejpka, kako mu je prezime i po kome su ga ljudi više identifikovali nego po imenu Anton, dobro je bio poznat Kiseljačanima. Krajem pedesetih ili početkom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, radi potreba Doma zdravlja, vjerovatno iz Sarajeva, došao je u Kiseljak kao deficitaran medicinski kadar. Po zanimanju medicinski tehničar, postao je stalni stanovnik Kiseljaka, a općina mu je na kraju ulice Ive Andrića, u tada veoma pitoresknom kraju, sagradila skromnu montažnu kuću u kojoj je, sa suprugom i dvije kćeri, proveo ostatak života. Posljednji je od njih četvoro iz porodice koji je otišao iz te “kućice u cvijeću” budući da mu je supruga ranije umrla, a kćerke, čiji životi put je trasirao upravo on, otišle na rad u Njemačku i tu žive.
Anton je bio lojalan građanin tadašnje države, privržen, osim svojoj profesiji, i vjeri. Dok je u Kiseljaku većina stanovnika katoličke vjere posjećivala onu crkvu na brijegu ispod Borne, on je na mise i druge obrede odlazio u Sarajevo, udaljeno tridesetak kilometara od Kiseljaka. Zašto tamo? Upravo zato što je on pripadao adventističkoj crkvi, odnosno protestantističkoj hrišćanskoj sekti koja u mjestu njegovog boravka nije imala niti pristalica a ni crkve. Kako su Kiseljačani vremenom saznali da je on jednostavno protestant i da umjesto nedjelje slavi subotu kao sveti (sedmi) dan i da tog dana ne želi nikoga u svom dvorištu ili kući da mu ometa tu svetkovinu, prozvali su ga Subotar. Po tom nadimku su ga mještani zapravo i više poznavali, a manje po njegovom pravom imenu.
Dobar stručnjak i vrijedan radnik, kakvi znaju biti istinski vjernici, u tom duhu odgajao je i svoje kćeri. Kako je preko Adventističke crkve bio dobro obaviješten o njenom položaju, statusu i ugledu u Europi, poslao je svoje kćerke – čim su stigle za školovanje u srednjoj školi – u Njemačku da se u adventističkim školama obrazuju i pripremaju za život i zanimanje. Zapravo, postale su, vjerovatno, časne sestre u crkvi radeći za potrebe njemačkih vjernika. No, jedna od njih se kasnije ipak predomislila i napustila taj poziv, osnovavši svoju familiju. Otac je, nakon majčine smrti, ostao živjeti sam, a kako ga je zdravlje dobro služilo – gotovo do osamdesete godine života – sam se starao o sebi. I posljednje dane je proveo u samoći, mada su mu ponekad navraćali njegovi susjedi, pomažući mu i donoseći hranu.
I dok na groblju iščekujemo svećenika, prisjećam se svih tih detalja iz Sejpkinog trećeg životnog doba, jer ga zapravo otada i poznajem. Vesele naravi i učtivih manira, odavao je utisak onog građanina koji sa svim svojim susjedima, pa i poznanicima, želi graditi dobre odnose, makar i površno. Pozdravili bi se u prolazu i razmijenili poneku konvencionalnu rečenicu i na tome se sve završavalo.
Među desetak Kiseljačana koji su se došli oprostiti od svog sugrađanina nema članova Sejpkine porodice. Njegove dvije kćeri iz Njemačke nisu stigle na očevu sahranu.
Nakon pola sata čekanja na obred, stigao je i srednjovječni svećenik sa još dvojicom ljudi iz sarajevske Adventističke crkve. Ispričao se za zakašnjenje a onda je naglasio da će prije uobičajnog obreda kazati nekoliko riječi o umrlom. Odslikao ga je na najbolji način, upravo onom karakteristikom što je Antona i krasila cijelog života – humanošću. “Kad sam prije neki dan posjetio umrlog u njegovoj kući i od naše crkve donio mu novčanu pomoć, Anton mi je rekao da taj novac podijelim sirotinji u Kiseljaku”, kazao je svećenik.