Samo što sam s jaranom na njihovoj strani pokupovao namirnice kojih na našoj nema, zaustavili smo auto pred njim, opet. Iz svoje stražarnice izašao pred nas s kalašnjikovom i traži da se identificiramo. Opet. Pri prelasku na njihovu stranu, moju i jaranovu osobnu držao u ruci, nije ih ni pogledao, pitao za zdravlje roditelja, kao i uvijek dotad. Te ovo, te ono, imamo li struje, imamo li vode, na brzinu pregledao gepek, pri povratku sve ponovio, ali promijenio govor. Što mu je to danas, ne dam riječima preko stisnutih usana, a jaran šara očima čas po meni čas po njemu. U autu mi rekao da ima pištolj u torbici, koju ne skida s ramena ni u vožnji, u džepu s čičkom, američki colt, dužine samo 11,5 cm, pogodan za svaki džep. Nikud ne ide bez njega. Podsjetio me kako je pištolj zavolio još kao nekadašnji vojnik JNA, onaj Zastavin je rastavljao i sastavljao najbrže od svih vojnika. Čim je rat počeo, taj colt je odmah nabavio od nekih švercera. Podsjetio me kako se s tim što nas je zaustavio s kalašnjikovom, još kao dječak, igrao s drvenim pištoljima. Uvijek je bio od njega brži, poražen, ponekad i plačući, on mu je prijetio da će ga jednog dana sigurno preduhitriti.
Hodajući oko mene, kaže mi: Znam ja sve o tome čiji si ti, ali od drugih, da čujem i od tebe, identifikuj se! A ja se trznem: Pa, majku mu, zar opet, pa, majku mu, čiji sam?Otac Musliman, majka Hrvatica, veli, sluge Hitlerove, Musolinijeve i Pavelićeve u onom ratu, Tuđmanove i Alijine u ovome. Za Alijinu državu ratujete i ti i brat, svaki na svoj način. Pa, majku mu, i to je valjda znao, kao i jaran uz mene, s kojim sam se pred njim zaustavio, svi smo jedan o drugom znali sve, samo o tome nikad nismo tako glasno. Sva trojica iz iste ulice, svaki dan na igralištu u našem sarajevskom kvartu. Znali smo tko što jede, pije, oblači, otkud mu danas baš ovakav govor? Identifikuj se, kao da je na ludu travu nagazio, identifikuj se. Opet. Priključio se dragovoljno svojima u tom prigradskom naselju gdje su mu djed i baka, odmah kraj farme krava Poljoprivrednog dobra Butmir, za njim požurili i roditelji, dvije sestre, čim je zapucalo.
Na njegovom moćnom kalašnjikovu i prigušivač. Vrijeme je za drukčije identifikacije, za otvoren govor o svemu i svačemu, veli, a ne kao dosad, šaptom to i to, ali ne govori dalje nikom. Otac ti je dosad vješto skrivao sluganstvosvog oca onom Paveliću, Hitleru i Musoliniju, otac tog kraj tebe slugario je i Titi i Staljinu, a moga je oca Tito, kao svog zaslužnog borca, valjda, slao na besplatno ljetovanje čak na Goli otok. Ispaštala zbog toga i majka, a hranila nas troje. Pod prismotrom na svakom radnom mjestu. I dalje trpim taj njegov govor, a jaran uz mene samo mu se smijulji. Ako me danas i u povratku bude gnjavio s tim identifikuj se, rekao mi je u autu, ne znam kako ću mu na to odgovoriti, čovječe.
Na što će sve ovo izaći, majku mu, pitam se i pažljivo pratim sve što govori i radi. Nikad nismo jedan s drugim razgovarali kao danas, posve mi stran taj njegov uvrjedljivi jezik. Otrovan, za neprepoznat. Prst s obarača kalašnjikova ne skida, nekad je znao zabit gol kad se to od njega najmanje očekivalo. Hoće li to danas tako neočekivano, možda, zapucati na nas? Nikad se s nama dvojicom nije slagao u mnogo čemu, ni u školi ni na igralištu, ni u kavani, ali nije nam to svoje neslaganje dosad iskazivao jezikom koji zbunjuje i boli. Identifikuj se, identifikuj se, danas po drugi put. Obilazi auto i blebeće: Što ste to danas kupili na našoj strani za one svoje izgladnjele Sarajlije? Kokoške, jaja, zelen? Opet. Pa ćete to što ste kupili na našoj strani, po običaju, švercovati ili promijeniti za nešto preče s tim svojim Sarajlijama. Koji, na svu sreću, nisu više i moji. Pa, dobro, govori dok pregleda gepek našeg auta, meni ćeš odvojiti jednu kokoš, koje jaje i malo zeleni, na to ćeš mi dodati i još koju dojče marku. Tako ćemo od danas, veli, pustio sam vas na našu stranu, iako je naša strana raskinula savez s vašom, puko dogovor kao da ga nikad nije ni bilo. Zar vam to dosad baš niko nije reko? Nema više šverca Armije i stupskim HVO-om s našom stranom. Ni vojniku ni civilu.
Na liniji razdvajanja iza mosta sami nas trojica, nigdje nikog ni s naše ni s njihove strane. Samo ta njegova stražarnica, utonula u grobnu tišinu, i mi. Odvajam mu vrećicu s jednom kokoškom, pet jaja i nešto zeleni. Otac mu Srbin, majka Srpkinja, oboje četrdesetosmaši, u meni i dalje vri: stvarno, što mu je to danas? Nakon te glupe identifikacije, puštao nas do tog dana odmah na svoju stranu, danas mu se jezik posve opoganio. Jaranu uz mene roditelji Hrvati, oboje prvoborci, prije rata, sva trojica, kažem, bili kao braća. Porječkamo se, onda odmah i pomirimo.
Iznad moćnog oružja njegovo lice nikad ozbiljnije. U jednoj ruci mu i vrećica s kokoškom i vrećica s jajima i zeleni, drugu ne skida s kalašnjikova. Spušta vrećice na zemlju kraj stražarnice, okreće se prema jaranu, cijev kalašnjikova na nekoliko koraka ispred stražarnice bulji u njega, samo što nije riknula. Hajde, identifikuj se i ti, nisam ja zaboravio na tvoju identifikaciju. I što glasnije, ustašo, jedini u majke! Sve što si od mene dosad krio o ocu, majci, djedu, baki, punim glasom. Sve što si znao da se zna, a preda mnom o tome ni riječi. Gukni! Identifikuj se! Kao tvoj prijatelj, hoću da to čujem i od tebe, a ne kao dosad, od drugog. Otkako je rat počeo, slušam i o tebi nešto u što jedva i da povjerujem. Je li istina? I reci mi u kakvom su to savezništvu Alijina Armija i Tuđmanov i tvoj HVO? Pa skini tu torbu s ramena, donesi je do mene, možda i u njoj nešto od mene još kriješ.
Pucanj. Sin prvoboraca neočekivano vadi pištolj iz svoje torbe, zasmrdi barut, počnem kašljucat. Ne može on meni onako o mojoj muci i mome križu. Ma, nisam ga više, čovječe, nikako mogao slušat, govori mi nakon pucnja. Postao je gramziv, neprepoznatljiv, to što si mu dao nije uopće zaslužio. I ta njegova identifikacija, pa identifikacija, s takvima moraš radikalno, tako su i partizani. Slične priče čuo sam i od oca i od majke. Ubojice iz njihova rata još žive bez suđenja, valjda će i naše tako dugo, nekažnjeno kao i oni. Morao sam, čovječe.
Malo poslije, dok mu pomažem da ga skloni u jarak kraj stražarnice, sin prvoboraca nastavlja: I ono što je maloprije brbljao o tvojima bilo je vrlo ružno i neistinito. I tvoji i moji danas se samo brane od sličnih njemu, a možda će i naši u ratu preko noći podivljat, kao što je i on, neki već i jesu, to nije nikakvo čudo. Šutim, a njegova priča teče: Kad sam vidio da vrećice spušta na zemlju kraj stražarnice, a cijev kalašnjikova i svoje lice okreće prema nama, pretrnuo sam: izrešetat će nas, čovječe, obojicu. Srećom, bio si brži od njega, opet, ali, nisi smio tako, majku mu, nakon što smo ga sklonili u jarak u blizini stražarnice, konačno progovorim i ja. Morao sam, morao sam, čovječe. Cijev prema nama, prst na obaraču. Otkad nas je zaustavio, strahujem da će nas izrešetati iznenada, kao što nam je na igralištu iznenada zabijao golove. Preduhitrio si ga, jarane, opet, to nije sporno, ali nisi smio, majku mu. Dobar si igrač i ti, ali nisi smio baš tako naglo, majku mu. Morao sam, čovječe, odgovara, morao sam.
Auuu, zavija jaran nešto kasnije kao vuk samotnjak u nevolji. Auuu, čovječe! Prazna flaša u jarku kraj njega, lozovača, piše na njoj, to je on, onda, od muke, čovječe. Ma, uzmi taj njegov kalašnjikov, i zaboravi flašu, majku mu, a ja ću vrećicu s kokoškom, požuri za mnom u auto. Možda da to njegovo oružje i unovčimo u Sarajevu, ako ništa, nek mi se s njim brat pohvali u Armiji. Pada mi na um i to, a sav se od muke tresem, ne mogu da prestanem, majku mu. Auuu, baš će nas skupo koštati ta njegova identifikacija, čovječe, obojicu, govori mi jaran u hodu za mnom prema autu. Kakav rat – takva i identifikacija, odgovaram mu pomirljivo. Ali, o njegovoj identifikaciji za danas, majku mu, dosta! O njoj od danas pa do smrti nikome ni riječi. Dokle god sam živ, čovječe, nikome, kaže mi u autu. Sad furaj jebenim Stupom što možeš brže, i ne zaustavljaj nigdje i nikome, majku mu. Auuu, a što ako je živ, čovječe, što me požuruješ, da malo usporim, možda je samo ranjen. U jednom momentu pogledao me je očima punim života. Kao da je htio nešto da mi kaže, čovječe. Vozi, nema nazad, majku mu, nikad više nazad. Još sam u šoku od onog tvog vražjeg pucnja. Bio si brži od njega, opet, ali sav se tresem od straha da nas neko iznenada ne zaustavi. Auu, sad sam tek skonto: nije mogao da se pomiri s ružnom pričom o nama, čovječe, i pio od muke. Vozi, vozi, muka mi je, majku mu. Furaj! Neko će ga valjda i pronaći ako je tako. A zar si to već zaboravio što je o nama laprdo sve do maloprije? Furaj od njega što možeš brže, majku mu!
Identifikacija
Samo što sam s jaranom na njihovoj strani pokupovao namirnice kojih na našoj nema, zaustavili smo auto pred njim, opet. Iz svoje stražarnice izašao pred nas s kalašnjikovom i traži da se identificiramo. Opet. Pri prelasku na njihovu stranu, moju i jaranovu osobnu držao u ruci, nije ih ni pogledao, pitao za zdravlje roditelja, kao i uvijek dotad. Te ovo, te ono, imamo li struje, imamo li vode, na brzinu pregledao gepek, pri povratku sve ponovio, ali promijenio govor. Što mu je to danas, ne dam riječima preko stisnutih usana, a jaran šara očima čas po meni čas po njemu. U autu mi rekao da ima pištolj u torbici, koju ne skida s ramena ni u vožnji, u džepu s čičkom, američki colt, dužine samo 11,5 cm, pogodan za svaki džep. Nikud ne ide bez njega. Podsjetio me kako je pištolj zavolio još kao nekadašnji vojnik JNA, onaj Zastavin je rastavljao i sastavljao najbrže od svih vojnika. Čim je rat počeo, taj colt je odmah nabavio od nekih švercera. Podsjetio me kako se s tim što nas je zaustavio s kalašnjikovom, još kao dječak, igrao s drvenim pištoljima. Uvijek je bio od njega brži, poražen, ponekad i plačući, on mu je prijetio da će ga jednog dana sigurno preduhitriti.
Hodajući oko mene, kaže mi: Znam ja sve o tome čiji si ti, ali od drugih, da čujem i od tebe, identifikuj se! A ja se trznem: Pa, majku mu, zar opet, pa, majku mu, čiji sam?Otac Musliman, majka Hrvatica, veli, sluge Hitlerove, Musolinijeve i Pavelićeve u onom ratu, Tuđmanove i Alijine u ovome. Za Alijinu državu ratujete i ti i brat, svaki na svoj način. Pa, majku mu, i to je valjda znao, kao i jaran uz mene, s kojim sam se pred njim zaustavio, svi smo jedan o drugom znali sve, samo o tome nikad nismo tako glasno. Sva trojica iz iste ulice, svaki dan na igralištu u našem sarajevskom kvartu. Znali smo tko što jede, pije, oblači, otkud mu danas baš ovakav govor? Identifikuj se, kao da je na ludu travu nagazio, identifikuj se. Opet. Priključio se dragovoljno svojima u tom prigradskom naselju gdje su mu djed i baka, odmah kraj farme krava Poljoprivrednog dobra Butmir, za njim požurili i roditelji, dvije sestre, čim je zapucalo.
Na njegovom moćnom kalašnjikovu i prigušivač. Vrijeme je za drukčije identifikacije, za otvoren govor o svemu i svačemu, veli, a ne kao dosad, šaptom to i to, ali ne govori dalje nikom. Otac ti je dosad vješto skrivao sluganstvo svog oca onom Paveliću, Hitleru i Musoliniju, otac tog kraj tebe slugario je i Titi i Staljinu, a moga je oca Tito, kao svog zaslužnog borca, valjda, slao na besplatno ljetovanje čak na Goli otok. Ispaštala zbog toga i majka, a hranila nas troje. Pod prismotrom na svakom radnom mjestu. I dalje trpim taj njegov govor, a jaran uz mene samo mu se smijulji. Ako me danas i u povratku bude gnjavio s tim identifikuj se, rekao mi je u autu, ne znam kako ću mu na to odgovoriti, čovječe.
Na što će sve ovo izaći, majku mu, pitam se i pažljivo pratim sve što govori i radi. Nikad nismo jedan s drugim razgovarali kao danas, posve mi stran taj njegov uvrjedljivi jezik. Otrovan, za neprepoznat. Prst s obarača kalašnjikova ne skida, nekad je znao zabit gol kad se to od njega najmanje očekivalo. Hoće li to danas tako neočekivano, možda, zapucati na nas? Nikad se s nama dvojicom nije slagao u mnogo čemu, ni u školi ni na igralištu, ni u kavani, ali nije nam to svoje neslaganje dosad iskazivao jezikom koji zbunjuje i boli. Identifikuj se, identifikuj se, danas po drugi put. Obilazi auto i blebeće: Što ste to danas kupili na našoj strani za one svoje izgladnjele Sarajlije? Kokoške, jaja, zelen? Opet. Pa ćete to što ste kupili na našoj strani, po običaju, švercovati ili promijeniti za nešto preče s tim svojim Sarajlijama. Koji, na svu sreću, nisu više i moji. Pa, dobro, govori dok pregleda gepek našeg auta, meni ćeš odvojiti jednu kokoš, koje jaje i malo zeleni, na to ćeš mi dodati i još koju dojče marku. Tako ćemo od danas, veli, pustio sam vas na našu stranu, iako je naša strana raskinula savez s vašom, puko dogovor kao da ga nikad nije ni bilo. Zar vam to dosad baš niko nije reko? Nema više šverca Armije i stupskim HVO-om s našom stranom. Ni vojniku ni civilu.
Na liniji razdvajanja iza mosta sami nas trojica, nigdje nikog ni s naše ni s njihove strane. Samo ta njegova stražarnica, utonula u grobnu tišinu, i mi. Odvajam mu vrećicu s jednom kokoškom, pet jaja i nešto zeleni. Otac mu Srbin, majka Srpkinja, oboje četrdesetosmaši, u meni i dalje vri: stvarno, što mu je to danas? Nakon te glupe identifikacije, puštao nas do tog dana odmah na svoju stranu, danas mu se jezik posve opoganio. Jaranu uz mene roditelji Hrvati, oboje prvoborci, prije rata, sva trojica, kažem, bili kao braća. Porječkamo se, onda odmah i pomirimo.
Iznad moćnog oružja njegovo lice nikad ozbiljnije. U jednoj ruci mu i vrećica s kokoškom i vrećica s jajima i zeleni, drugu ne skida s kalašnjikova. Spušta vrećice na zemlju kraj stražarnice, okreće se prema jaranu, cijev kalašnjikova na nekoliko koraka ispred stražarnice bulji u njega, samo što nije riknula. Hajde, identifikuj se i ti, nisam ja zaboravio na tvoju identifikaciju. I što glasnije, ustašo, jedini u majke! Sve što si od mene dosad krio o ocu, majci, djedu, baki, punim glasom. Sve što si znao da se zna, a preda mnom o tome ni riječi. Gukni! Identifikuj se! Kao tvoj prijatelj, hoću da to čujem i od tebe, a ne kao dosad, od drugog. Otkako je rat počeo, slušam i o tebi nešto u što jedva i da povjerujem. Je li istina? I reci mi u kakvom su to savezništvu Alijina Armija i Tuđmanov i tvoj HVO? Pa skini tu torbu s ramena, donesi je do mene, možda i u njoj nešto od mene još kriješ.
Pucanj. Sin prvoboraca neočekivano vadi pištolj iz svoje torbe, zasmrdi barut, počnem kašljucat. Ne može on meni onako o mojoj muci i mome križu. Ma, nisam ga više, čovječe, nikako mogao slušat, govori mi nakon pucnja. Postao je gramziv, neprepoznatljiv, to što si mu dao nije uopće zaslužio. I ta njegova identifikacija, pa identifikacija, s takvima moraš radikalno, tako su i partizani. Slične priče čuo sam i od oca i od majke. Ubojice iz njihova rata još žive bez suđenja, valjda će i naše tako dugo, nekažnjeno kao i oni. Morao sam, čovječe.
Malo poslije, dok mu pomažem da ga skloni u jarak kraj stražarnice, sin prvoboraca nastavlja: I ono što je maloprije brbljao o tvojima bilo je vrlo ružno i neistinito. I tvoji i moji danas se samo brane od sličnih njemu, a možda će i naši u ratu preko noći podivljat, kao što je i on, neki već i jesu, to nije nikakvo čudo. Šutim, a njegova priča teče: Kad sam vidio da vrećice spušta na zemlju kraj stražarnice, a cijev kalašnjikova i svoje lice okreće prema nama, pretrnuo sam: izrešetat će nas, čovječe, obojicu. Srećom, bio si brži od njega, opet, ali, nisi smio tako, majku mu, nakon što smo ga sklonili u jarak u blizini stražarnice, konačno progovorim i ja. Morao sam, morao sam, čovječe. Cijev prema nama, prst na obaraču. Otkad nas je zaustavio, strahujem da će nas izrešetati iznenada, kao što nam je na igralištu iznenada zabijao golove. Preduhitrio si ga, jarane, opet, to nije sporno, ali nisi smio, majku mu. Dobar si igrač i ti, ali nisi smio baš tako naglo, majku mu. Morao sam, čovječe, odgovara, morao sam.
Auuu, zavija jaran nešto kasnije kao vuk samotnjak u nevolji. Auuu, čovječe! Prazna flaša u jarku kraj njega, lozovača, piše na njoj, to je on, onda, od muke, čovječe. Ma, uzmi taj njegov kalašnjikov, i zaboravi flašu, majku mu, a ja ću vrećicu s kokoškom, požuri za mnom u auto. Možda da to njegovo oružje i unovčimo u Sarajevu, ako ništa, nek mi se s njim brat pohvali u Armiji. Pada mi na um i to, a sav se od muke tresem, ne mogu da prestanem, majku mu. Auuu, baš će nas skupo koštati ta njegova identifikacija, čovječe, obojicu, govori mi jaran u hodu za mnom prema autu. Kakav rat – takva i identifikacija, odgovaram mu pomirljivo. Ali, o njegovoj identifikaciji za danas, majku mu, dosta! O njoj od danas pa do smrti nikome ni riječi. Dokle god sam živ, čovječe, nikome, kaže mi u autu. Sad furaj jebenim Stupom što možeš brže, i ne zaustavljaj nigdje i nikome, majku mu. Auuu, a što ako je živ, čovječe, što me požuruješ, da malo usporim, možda je samo ranjen. U jednom momentu pogledao me je očima punim života. Kao da je htio nešto da mi kaže, čovječe. Vozi, nema nazad, majku mu, nikad više nazad. Još sam u šoku od onog tvog vražjeg pucnja. Bio si brži od njega, opet, ali sav se tresem od straha da nas neko iznenada ne zaustavi. Auu, sad sam tek skonto: nije mogao da se pomiri s ružnom pričom o nama, čovječe, i pio od muke. Vozi, vozi, muka mi je, majku mu. Furaj! Neko će ga valjda i pronaći ako je tako. A zar si to već zaboravio što je o nama laprdo sve do maloprije? Furaj od njega što možeš brže, majku mu!