Sad je sam, skinut dogola. Samo na glavi ima kapu u obliku gramofonske ploče. Dok se ona po svojoj horizontali na tjemenu vrti, pred njim se naizmjenično otvaraju rafovi sa nosačima zvučnih zapisa. Dok to rade, najviše sviraju, pjevaju, recituju. Ponekad se začuje uzdah, grlen smijeh, jauk. Iz ladičnih pregrada, kao mali ljudi iz radija, iskaču sjenke patuljastih muškaraca i žena. Podvriskuju i skakutajući pale-gase stropne reflektorske sijalice. Neke melodije prepoznaje. I sam pjeva, ali ne čuje svoj glas. Dok to radi, primjećuje kako mu se miču rebra kao tipke na klavirnoj harmonici. Grudni koš postaje član velikog orkestra radijske fonoteke. Na zidu prvih rafova vidi izduženu sjenku žene patuljasta uzrasta. Diriguje. Shvata da je dirigentici podijum gramofonska ploča na njegovoj glavi. Podiže ruke uvis, da je, kao pticu, svojim šakama uhvati.
Prvo tiho, a onda sve glasnije čuje se fraza poznate meksičke kompozicije Mama Juanita iz filma Jedan dan života. Svojim ponavljajućim tonom potiskuje sve druge zvukove. Razaznaje i riječi pjesme “(…) Već sviće, dolazi svjetlost dana / Ustani, mama Huanita, vidi već je svanulo…”
Kerber, revnosni bivši organizator snimanja i domaćin RTV Muzičkog studija, brzo se pridigao i sjeo na ležaj. Svjetlucajući staklenom pločicom, muzičkom frazom oglašavala se budilica ručnog sata na njegovoj ruci – poklonu meksičkog novinara. Pritisnuvši malu tipku na obodu sata, zaustavio je vještačku svjetlost, muziku i mehanički glas budilice i, prije nego će krenuti sa jutarnjom higijenom, poluglasno izustio “Daj Bože, pa ovaj san izađe na dobro.”
Vodom iz ćuturice, koju je donio u ruksaku, umio se: iz usta, u nedostatku kaladonta, isplakao je raskvašen grumenčić sode bikarbone i, uprkos hladnoći, prsnuo je vodom po šakama i onda se njima osvježio ispod pazuha. Uz nešto dužu sijedu kosu uredno je šišao na kratko i svoju bijelu bradu, zvanu sunet-brada, što mu je pristajala uz nadimak Evlija, tako da se nije morao brijati. Dok je peškirom posušivao lice, vitalni starac Kerber je po ko zna koji put zaključio da se samo zapamte oni snovi koji se tokom noći kod muškaraca poput paučine uhvate u bradi, a kod žena u kosi. Čak i kada su spleteni ljubavnim zagrljajem.
***
Domaru Kerberu prijao je svjež zrak. Dok je pospremao studio činilo mu se da je još uvijek sputan od šoka koji je prethodno doživio. Osjećao je da mu i dalje u glavi gori, a šepave noge, postale hladne i otežale, kao da su se u rep pretvorile. Aplauzi i povici građana što ih sobom strujanje hladnog zraka izvana donosi i oni mu pravo duši gode. Kao mehlem se privijaju na srce što je u ratu i samo znalo od goleme tuge ponekad zatajiti.
Osjećao je, prije nego za njima troma uđe u ćumuranu, da se mora prvo sebi vratiti i u sebi sve pospremiti. Niz kičmu pružiti čulni visak i uspraviti se. Zna on sebe, kad je pribran na svom je terenu i brže prepoznaje opasna mjesta na kojima najčešće zamke vrebaju. A putovanje u nepoznato tek je krenulo i ne zna se u kojim će se pravcima akcija sve razvijati. Tada treća životna dob i nakupljeno životno iskustvo moraju postati njegov najbolji štit i mač. Trenutno, polovično je dobro oboružan – štit iskovan od mudrosti i vještine još uvijek je uz njeg, ali mač iskustva pravljen na žaru ljubavnog sazrijevanja ostao je ugašen i zaglavljen u koricama već nakon prvog poraza. I da ga nazor isuče, nema fajde, decenijama nije oštren, balčak mu zahrđao, a vršak dvosjekle oštrice sam od sebe otupio. I šta će mu, kada više ni ne zna kako se s njim u ljubavnom ratu rukuje. Druga su vremena, generacije sve mlađe i mlađe, nove metode, a mač ljubavi, sačinjen od njegovog prvog iskustva, odavno je pohranjen u muzej nikad prežaljenih stvari. Treba se u štit uzdati, za vremešnog čovjeka najopasniji su snovi koje budan sanja.
Pomiren s činjenicom da se dunjalučki kraj sve brže primiče početku novog vječnog života, ne isplati mu se, i da mu sječivo kojim čudom iznova bljesne, razmahivati mačem i uludo trošiti dragocjenu snagu koju mora čuvati za neizbježan prelazak iz prolaznog u trajno stanje, zaključio je domar Kerber.
Na povratku u ćumuranu nakratko je zastao u hodniku i kroz veliku rupu od granate gledao kako snijeg što pada kajmači sarajevsku kotlinu, koja granatama zasipana liči na komad zagorjelog ratnog hljeba.
***
Da li su ga pjesma o Dori, spominjanje kuće ispod Bijele i Žute tabije, gutljaji grijeha popijeni nakon gotovo pola stoljeća suzdržavanja od alkohola, pogled na ležaj u sivodomaškoj ćumurani i zaspalu gošću kojoj samo lijepo lice viri ispod višeslojnog prekrivača skroz razoružali domar Kerber nije znao. Samo je osjetio da se to nešto do sada malo poznato naglo u njemu pokrenulo. Na oči mu spustio mrak kao iz jedne od Hiljadu i jedne noći. Srećom, pomoglo mu da se u tom letu prvo dočepa svog štapa, koji mu je pri dodiru, kao Aladinu lampa, odmah u ruci zasvijetlio. I pritom ugleda kako se, na stoliću, poput igle kompasa, zavrti ključ Eminog automobila i zaustavi, usmjeren prema otvorenim vratima ćumurane.
Prije nego će ih zatvoriti, kroz polupane prozore i šuplje zidove, zagledao se u ušunjalu rijeku magle što hodnikom nadire prema studiju iz kojeg joj ususret curi potočić nakupljenog pušačkog dima. Mahinalno je zaronio u iskustvo vremenske linije prošlosti. I prvo što je vidio bilo je kad s večeri zaključava avlijsku kapiju, jer u bravi vrata njihove vratničke kuće nije ni bilo ključa. Avlija bi se osjetila napuštenom.
Čuo je kako ključ preklopi bravu dva puta i glas izdaleka, koji mu kazuje – Zaključao si objektivnu stvarnost, a otključao vrata paralelnog svijeta za kojeg nisi vjerovao da postoji u čovjeku, a o kojemu si odavno upućen od tekijskih šejhova i odskora od ratne psihologinje Silve. Nije imao glas, a htio je tom nekom drugom reći “Pa ovo i nije tako strašno kako sam zamišljao da može biti.”
Štap mu je svijetlio put prema nekom elementu namještaja koji liči na ležaljku za plažu, bolnički krevet, tabut. Do sada mu je poklon-štap samo jednom ovako stazu spasa obasjao, ono kad mu se u po bijela dana smračilo pred očima. Tad ga je neprijateljski snajperista odnekud uočio i ranio u drugu, zdravu nogu. Ustvari, pogodio je štap, upalio da svijetli, rasprsnuo se i komadićima olova bolno se zario u potkoljenicu njegove desne noge. Kad se izuo, iz krvave čizme istresao je komadiće metka koji su prošli kroz meso, a iz potkoljenične kosti spaljenim vrškom čakije izvadio je njegov najveći dio. Stavio ga je u vitrinu pored šrapnela, kojim je krajem Drugog svjetskog rata ranjen u lijevu nogu. Od tada ima pijetlov hod i nadimak Šepo, uprkos nekoj vrsti balansa u hodu, koje je uspostavilo ranjavanje i u drugu nogu.
Šrapnel je sačuvala majka Begzada, kao da je to njegov prvi ispali zubić. Ona mu ga je sama iz pete izvadila. Od sve medicine imala je molitve Bogu i listove stolijeka. A ništa ga nije boljelo. Kao ni u slučaju ranjavanja na Kovačima. Prvi put zaslužne su majčine ruke, a drugi put štap. S jednom velikom razlikom. Prvi put je skakutao na jednoj nozi i ranjen se oslanjao na majku dok su se spuštali niz Bistrik. Kod drugog ranjavanja, poklizujući se na snijegu dok se penjao uz Kovače, oslanjao se na duha, koji je, svijetleći štapom i kapom bjelicom kao sjenka, išao uporedo s njim. Srećom, nur sa obližnjeg šehidskog mezaristana stopio se s bjelinom kape, kose, brade, štapa, snijega i zabljesnuo oči koje odnekud nišane tuđe živote, pa im on više nije bio vidljiva živa meta.
S naporom se spustio u čučeći položaj, šakama i bradom se podbočio na, kao polumjesečasta kost šake, zaobljenu dršku štapa i zagledao u smjeru kreveta, u kojem već danima i noćima bolesna leži majka Begzada. Oko nje, po podu, posjedale profesorica Ankica i njene četiri studentice sarajevske Muzičke akademije, članice grupe YuEtno, kojima je on upriličio susret s majkom. Pjesma je punila potkrovlje njihove kuće i kroz poluotvoren krovni prozor plovila među zidine stvarne Bijele tabije koja stoljećima natkriljuje stari grad Vratnik i Sarajevo.
Prvo je majka svojim melodičnim glasom tiho zapjevala “Od jelike je granu savila/ A na granu je gajtan bacila/ Da se objesi Dora robinja…”
I dok su u korepeticiji profesorice studentice uvježbavale tekst i melodiju, primijetio je kako majka gleda u njegovom pravcu i prosto ga upija u svoj pogled, kao da joj je posljednji dunjalučki.
Začudo, brzo se uspravio. Dirigentski mašući štapom iznad glava po podu posjelih studentica i sam je glasno zapjevao “Od jelike se grana slomila/ U tom času je sina rodila…”
Ponovo su majčine oči sinule poput ljetnih svitanja iznad Sedam šuma, a onda je zajedno s njim zapjevala, pustivši glas, kao u ono davno vrijeme kad mu je priznala kako je prežalila njegovog oca što im ga nesretna sudbina rano uze.
Dok su horski pjevali završne stihove “Do podne bija sveti Ilija/ A od podne je hazreti Alija” svi u sobi su plakali. Osim majke. Sama se pridigla na jastuku. Primajući ga u zagrljaj, da se čuje, ponosno je rekla – Uh, kako lijepo pjevaš! Uh!.
Hamal
(odlomci iz romana u rukopisu)
Sad je sam, skinut dogola. Samo na glavi ima kapu u obliku gramofonske ploče. Dok se ona po svojoj horizontali na tjemenu vrti, pred njim se naizmjenično otvaraju rafovi sa nosačima zvučnih zapisa. Dok to rade, najviše sviraju, pjevaju, recituju. Ponekad se začuje uzdah, grlen smijeh, jauk. Iz ladičnih pregrada, kao mali ljudi iz radija, iskaču sjenke patuljastih muškaraca i žena. Podvriskuju i skakutajući pale-gase stropne reflektorske sijalice. Neke melodije prepoznaje. I sam pjeva, ali ne čuje svoj glas. Dok to radi, primjećuje kako mu se miču rebra kao tipke na klavirnoj harmonici. Grudni koš postaje član velikog orkestra radijske fonoteke. Na zidu prvih rafova vidi izduženu sjenku žene patuljasta uzrasta. Diriguje. Shvata da je dirigentici podijum gramofonska ploča na njegovoj glavi. Podiže ruke uvis, da je, kao pticu, svojim šakama uhvati.
Prvo tiho, a onda sve glasnije čuje se fraza poznate meksičke kompozicije Mama Juanita iz filma Jedan dan života. Svojim ponavljajućim tonom potiskuje sve druge zvukove. Razaznaje i riječi pjesme “(…) Već sviće, dolazi svjetlost dana / Ustani, mama Huanita, vidi već je svanulo…”
Kerber, revnosni bivši organizator snimanja i domaćin RTV Muzičkog studija, brzo se pridigao i sjeo na ležaj. Svjetlucajući staklenom pločicom, muzičkom frazom oglašavala se budilica ručnog sata na njegovoj ruci – poklonu meksičkog novinara. Pritisnuvši malu tipku na obodu sata, zaustavio je vještačku svjetlost, muziku i mehanički glas budilice i, prije nego će krenuti sa jutarnjom higijenom, poluglasno izustio “Daj Bože, pa ovaj san izađe na dobro.”
Vodom iz ćuturice, koju je donio u ruksaku, umio se: iz usta, u nedostatku kaladonta, isplakao je raskvašen grumenčić sode bikarbone i, uprkos hladnoći, prsnuo je vodom po šakama i onda se njima osvježio ispod pazuha. Uz nešto dužu sijedu kosu uredno je šišao na kratko i svoju bijelu bradu, zvanu sunet-brada, što mu je pristajala uz nadimak Evlija, tako da se nije morao brijati. Dok je peškirom posušivao lice, vitalni starac Kerber je po ko zna koji put zaključio da se samo zapamte oni snovi koji se tokom noći kod muškaraca poput paučine uhvate u bradi, a kod žena u kosi. Čak i kada su spleteni ljubavnim zagrljajem.
***
Domaru Kerberu prijao je svjež zrak. Dok je pospremao studio činilo mu se da je još uvijek sputan od šoka koji je prethodno doživio. Osjećao je da mu i dalje u glavi gori, a šepave noge, postale hladne i otežale, kao da su se u rep pretvorile. Aplauzi i povici građana što ih sobom strujanje hladnog zraka izvana donosi i oni mu pravo duši gode. Kao mehlem se privijaju na srce što je u ratu i samo znalo od goleme tuge ponekad zatajiti.
Osjećao je, prije nego za njima troma uđe u ćumuranu, da se mora prvo sebi vratiti i u sebi sve pospremiti. Niz kičmu pružiti čulni visak i uspraviti se. Zna on sebe, kad je pribran na svom je terenu i brže prepoznaje opasna mjesta na kojima najčešće zamke vrebaju. A putovanje u nepoznato tek je krenulo i ne zna se u kojim će se pravcima akcija sve razvijati. Tada treća životna dob i nakupljeno životno iskustvo moraju postati njegov najbolji štit i mač. Trenutno, polovično je dobro oboružan – štit iskovan od mudrosti i vještine još uvijek je uz njeg, ali mač iskustva pravljen na žaru ljubavnog sazrijevanja ostao je ugašen i zaglavljen u koricama već nakon prvog poraza. I da ga nazor isuče, nema fajde, decenijama nije oštren, balčak mu zahrđao, a vršak dvosjekle oštrice sam od sebe otupio. I šta će mu, kada više ni ne zna kako se s njim u ljubavnom ratu rukuje. Druga su vremena, generacije sve mlađe i mlađe, nove metode, a mač ljubavi, sačinjen od njegovog prvog iskustva, odavno je pohranjen u muzej nikad prežaljenih stvari. Treba se u štit uzdati, za vremešnog čovjeka najopasniji su snovi koje budan sanja.
Pomiren s činjenicom da se dunjalučki kraj sve brže primiče početku novog vječnog života, ne isplati mu se, i da mu sječivo kojim čudom iznova bljesne, razmahivati mačem i uludo trošiti dragocjenu snagu koju mora čuvati za neizbježan prelazak iz prolaznog u trajno stanje, zaključio je domar Kerber.
Na povratku u ćumuranu nakratko je zastao u hodniku i kroz veliku rupu od granate gledao kako snijeg što pada kajmači sarajevsku kotlinu, koja granatama zasipana liči na komad zagorjelog ratnog hljeba.
***
Da li su ga pjesma o Dori, spominjanje kuće ispod Bijele i Žute tabije, gutljaji grijeha popijeni nakon gotovo pola stoljeća suzdržavanja od alkohola, pogled na ležaj u sivodomaškoj ćumurani i zaspalu gošću kojoj samo lijepo lice viri ispod višeslojnog prekrivača skroz razoružali domar Kerber nije znao. Samo je osjetio da se to nešto do sada malo poznato naglo u njemu pokrenulo. Na oči mu spustio mrak kao iz jedne od Hiljadu i jedne noći. Srećom, pomoglo mu da se u tom letu prvo dočepa svog štapa, koji mu je pri dodiru, kao Aladinu lampa, odmah u ruci zasvijetlio. I pritom ugleda kako se, na stoliću, poput igle kompasa, zavrti ključ Eminog automobila i zaustavi, usmjeren prema otvorenim vratima ćumurane.
Prije nego će ih zatvoriti, kroz polupane prozore i šuplje zidove, zagledao se u ušunjalu rijeku magle što hodnikom nadire prema studiju iz kojeg joj ususret curi potočić nakupljenog pušačkog dima. Mahinalno je zaronio u iskustvo vremenske linije prošlosti. I prvo što je vidio bilo je kad s večeri zaključava avlijsku kapiju, jer u bravi vrata njihove vratničke kuće nije ni bilo ključa. Avlija bi se osjetila napuštenom.
Čuo je kako ključ preklopi bravu dva puta i glas izdaleka, koji mu kazuje – Zaključao si objektivnu stvarnost, a otključao vrata paralelnog svijeta za kojeg nisi vjerovao da postoji u čovjeku, a o kojemu si odavno upućen od tekijskih šejhova i odskora od ratne psihologinje Silve. Nije imao glas, a htio je tom nekom drugom reći “Pa ovo i nije tako strašno kako sam zamišljao da može biti.”
Štap mu je svijetlio put prema nekom elementu namještaja koji liči na ležaljku za plažu, bolnički krevet, tabut. Do sada mu je poklon-štap samo jednom ovako stazu spasa obasjao, ono kad mu se u po bijela dana smračilo pred očima. Tad ga je neprijateljski snajperista odnekud uočio i ranio u drugu, zdravu nogu. Ustvari, pogodio je štap, upalio da svijetli, rasprsnuo se i komadićima olova bolno se zario u potkoljenicu njegove desne noge. Kad se izuo, iz krvave čizme istresao je komadiće metka koji su prošli kroz meso, a iz potkoljenične kosti spaljenim vrškom čakije izvadio je njegov najveći dio. Stavio ga je u vitrinu pored šrapnela, kojim je krajem Drugog svjetskog rata ranjen u lijevu nogu. Od tada ima pijetlov hod i nadimak Šepo, uprkos nekoj vrsti balansa u hodu, koje je uspostavilo ranjavanje i u drugu nogu.
Šrapnel je sačuvala majka Begzada, kao da je to njegov prvi ispali zubić. Ona mu ga je sama iz pete izvadila. Od sve medicine imala je molitve Bogu i listove stolijeka. A ništa ga nije boljelo. Kao ni u slučaju ranjavanja na Kovačima. Prvi put zaslužne su majčine ruke, a drugi put štap. S jednom velikom razlikom. Prvi put je skakutao na jednoj nozi i ranjen se oslanjao na majku dok su se spuštali niz Bistrik. Kod drugog ranjavanja, poklizujući se na snijegu dok se penjao uz Kovače, oslanjao se na duha, koji je, svijetleći štapom i kapom bjelicom kao sjenka, išao uporedo s njim. Srećom, nur sa obližnjeg šehidskog mezaristana stopio se s bjelinom kape, kose, brade, štapa, snijega i zabljesnuo oči koje odnekud nišane tuđe živote, pa im on više nije bio vidljiva živa meta.
S naporom se spustio u čučeći položaj, šakama i bradom se podbočio na, kao polumjesečasta kost šake, zaobljenu dršku štapa i zagledao u smjeru kreveta, u kojem već danima i noćima bolesna leži majka Begzada. Oko nje, po podu, posjedale profesorica Ankica i njene četiri studentice sarajevske Muzičke akademije, članice grupe YuEtno, kojima je on upriličio susret s majkom. Pjesma je punila potkrovlje njihove kuće i kroz poluotvoren krovni prozor plovila među zidine stvarne Bijele tabije koja stoljećima natkriljuje stari grad Vratnik i Sarajevo.
Prvo je majka svojim melodičnim glasom tiho zapjevala “Od jelike je granu savila/ A na granu je gajtan bacila/ Da se objesi Dora robinja…”
I dok su u korepeticiji profesorice studentice uvježbavale tekst i melodiju, primijetio je kako majka gleda u njegovom pravcu i prosto ga upija u svoj pogled, kao da joj je posljednji dunjalučki.
Začudo, brzo se uspravio. Dirigentski mašući štapom iznad glava po podu posjelih studentica i sam je glasno zapjevao “Od jelike se grana slomila/ U tom času je sina rodila…”
Ponovo su majčine oči sinule poput ljetnih svitanja iznad Sedam šuma, a onda je zajedno s njim zapjevala, pustivši glas, kao u ono davno vrijeme kad mu je priznala kako je prežalila njegovog oca što im ga nesretna sudbina rano uze.
Dok su horski pjevali završne stihove “Do podne bija sveti Ilija/ A od podne je hazreti Alija” svi u sobi su plakali. Osim majke. Sama se pridigla na jastuku. Primajući ga u zagrljaj, da se čuje, ponosno je rekla – Uh, kako lijepo pjevaš! Uh!.