Imam vrućicu. Brojke na digitalnom termometru pokazuju 39,7 i decimale su u stalnom porastu. Kada sam uzela pametni termometar u ruke, on je još pamtio zadnje mjerenje temperature od prije nekih šest tjedana. To je upamtio tebe koja si taman izlazila iz streptokokne angine i počela se hladiti na ugodnih 37 stupnjeva. Tada smo već mogle odahnuti i prestati mjeriti temperaturu svako malo. Antibiotik boje rubina razlio se tvojim venama i poput prelijepog otrova pobio sve što treba pobiti. Lijepo što termometar pamti samo sretne dane. U kulminaciji bolesti imala si skoro 41 Celzijev stupanj i bila si vrela ko pećnica. Svi tvoji zglobovi, čelo i vrat bili su dovoljno vrući da se na njima moglo ispeći jaje. Šteta što to nismo i isprobale umjesto svih onih zaglupljujućih pokusa koje si trebala raditi za domaću zadaću iz prirode i društva (primjerice, zagrijati vodu na sto stupnjeva i u njoj otopiti šećer!). Ja te sad uvjerljivo sustižem temperaturom i možda oborim naš kućni rekord. Za to neću dobiti nikakvu medalju ni priznanje, nitko neće ni znati da sam iznutra zagorjela koliko tiho gore moje lomače. Svi stručnjaci za zdrav i dug život ionako bi rekli da je savršeno logično to što sam se razboljela i da bi bilo gotovo medicinsko čudno da nisam. Od kad te nema, ne brojim dane, jedva izlazim iz stana i ne jedem gotovo ništa svježe. Salata i blitva ne vrte svoje raskošne zelene haljinice na mom tanjuru i ne pamtim kad sam nožem zarezala i pojela neku svježu voćku čija bi se zdrava vitaminska krv cijedila niz moju bradu. Reda radi pojedem nešto, tek toliko da se održim na životu. Tažim glad zamrznutim pa ponovno podgrijanim namirnicama. Ribljim štapićima kričavo narančaste boje, svi u savršeno jednakim proporcijama, zapečenim, zaleđenim pa opet zapečenim tijestima, davno poprženim pa podgrijanim pilećim medaljonima koji su nekad raspjevano cvrčali u kipućem ulju, tu su i umaci koje samo treba otopiti, ne zaboravimo i zaleđeni pomfrit napravljen od nekog praha… Sve ono što bih tebi sasvim sigurno zabranila uz gratis nutricionističku propovijed. A vidi me sad. Jedem najgore od najgoreg u nadi da ti to nikada nećeš saznati. Sve to se samo vadilo iz plastičnih ambalaža, podgrijavalo na brzinu i jelo bez teka u Materini. Ambalaže s popisima umjetnih aditiva su se taložile, a moj se trbuh pretvorio u spalionicu smeća. Nije ni važno, tebe ionako već odavno nema unutra. Evo, u našem predsoblju stvorio se već i impozantan toranj svakojakog smeća koje bih trebala reciklirati da kojim slučajem imam samo malo snage. Trebala bih uništiti sve dokaze koji me mogu pred tobom diskreditirati. Vučem se tako u plamenu temperature po stanu ko neki Jan Palach i od mog teturanja se urušava obelisk reciklažnog otpada. Apokaliptično padaju ambalaže s mrtvom prirodom progorenih tijesta i manekenima ribljih leševa za prerađevinu ribljih štapića, kutije pilećih medaljona, okruglih i sjajnih ko olimpijsko zlato, kutije s apstraktnim kružnicama zaleđenih pizza sve do ambalaže Jaffa keksa koje si čak ti mrvila i obavijala slinom u svojoj usnoj šupljini još prije samo koji tjedan, radeći kašu od tankog čokoladnog pokrova, biskvita i slatkog želea Jaffa naranči. Sve to se sad sravnilo s parketom kao zgrada pogođena moćnim projektilom. Ostalo je samo čvrsto dno tvojih ispisanih početnica koje si umetnula u tada još prazan reciklaži kontejner odmah po završetku školske godine što sam, evo, otkrila tek sada. Tamo si ih brže bolje sahranila da te kojim slučajem početnice ne dohvate svojim listovima kao strašnim krakovima dok ti je mozak na ferju. Tamo on bezbrižno pleše na lake dalmatinske note dok su tvoje vršnjakinje raskomadane u Gazi. Mene je jutros pak probudila sintetička melodija Pete simfonije kojom je zacvilio tvoj zaboravljeni Tamagotchi. Bio je to zlokoban početak dana. O početnice davno zaboravljene, i vi biste sad zajedno sa mnom najradije puzeći krenule autoputom do trajektne luke ne bismo li nekako stigle na Otok gdje si ti, sad već fino rashlađena morskim strujama kao skupocjeni šampanjac. I Tamagotchi bi ti razdragano otrčao u susret, skakao po tebi i lizao ti koljena, ranjena u nekoj igri dok bi iz sebe ispuštao zvuk Ode radosti. Ali već nas sve vidim, rasutih utroba i raskupusane iza prvog raskršća, početnice drage i zaboravljene. I vi pamtite samo sretne dane kada su po vama marljivo pisale nevinije dječje ruke, iste one koje su vas zadnjim danom škole brže bolje uklonile s lica zemlje. Dobro jutro, početnice! Dobro jutro, mamice!, odvraćaju mi početnice. Dobro jutro! Dobar dan! Ja sam na nebu, izađite van! Sunce mamino! Evo ti malo vitamina D, mamice! Samo jedeš smeće, mamice, zločesta mamice! Kako se lijepo umnažaju naranče u tvojoj početnici! Kako su samo lijepo rodile jabuke i banane, sve si ih predano obradila kao marljivi poljoprivrednik svojim ručicama. Sve uredno posložene crtovljem koje ide u nedogled kao proizvodna traka. Ako jabuci makneš ja, ostane buka. Ako banani makneš ana, ostane ban. A zašto joj ne bi maknuo glupog bana pa da ostane samo vesela Ana? Ha-ha, šaljiva početnice, pamtiš samo sretne dane i sve je samo dobro i lijepo na tvojim stranicama! Sastavljeno se piše: nije, nisu, nedostaje. O, kako mi nedostaješ! Rastavljeni su: ne dam, ne smijem, ne mogu. Rastavljeni su roditelji. Nadopisuješ tužno u svoju početnicu. Crtaš tužno lice sa suzicom. Oblaku moj mali. O, da samo prisloniš svoju malu kišnu ruku na moje vrelo čelo, ozdravila bi duša moja. U samoći čitam tvoje početnice i gorim. Kao buktinja. Termometar više nema brojeve za moj oganj. Zanijemio je i sam Anders Celsius. A kako bi bilo lijepo sada skliznuti u more i prepustiti mu sve usijane brige. Tamo si sada ti, plutaš lagana na morskoj površini bez brige i pameti. I bez mene. A nekoć smo zajedno ulazile u to veliko modro prostranstvo. Ja opreznim korakom, izbjegavajući morske ježince, a ti dobro skrivena u mom trbuhu kao u podmornici. Mòre – môre! Poljoprivrednik ore! Avioni nadlijeću snove ko noćne more! Podcrtajte rime dječice draga: brat – rat, vrvi – krvi, stid, zid, genocid… Dobro jutro! Dobar dan! Ja sam na nebu, izađite van, nisam Sunce, pogodite tko sam, ha ha ha!Ja sam avion, bacam bombe na grad! Kad kokoš izgubi ko, nastaje koš. Kad Njemačka izgubi nje, nastaje mačka. Kad škola izgubi š, nastaju kola. Kad škola izgubi krov, nastaje škola bez krova. Kad škola izgubi krov i zidove, nema više škole. S ranjenim đacima jurcaju samo bolnička kola. Gorim ko baklja. Pametni termometar postaje plameni. Nikakve koristi od njega. Treba ga ostaviti duboko u ladici da truli i pamti samo sretne dane zajedno s tvojim Tamagotchijem sve dok im baterija ne usahne do smrti. Mozak mi je u požaru vrućice, iz glave frcaju iskre, ta ne znam više ni čitati kako treba! Vitamina mama! Tamna mama Ivi. Brzo vitamina! Zovi mrtva bina! Ne, mrtva bana! Zombi vrati van! U pomoć mi stižu tvoje naranče. Smiri se Ana, ta nema mrtva bana, smiri se mamice, uzmi malo vitamina ce!, kažu Jaffa narančice. One su sočne, one su slatke, one imaju debelu koru i nemaju sjemenke. U sjemenu one siju sjene, maske kriju nečast. Sjemenke su nestale, voće ne raste, djecu sad broje do zadnje časti. Leševe njihove dok smrt pleše. Tužne Jaffa narančice, ne puštaju slatki sok, već slane suzice. Što to pričaš mamice? Kome to pričaš mamice?, pitaju me slova početnice. Jelo se podgrijano puši, zidovi imaju uši! Zidu pričam, početnice! Zidu pričam! Prizivam mračidom! Vapi zid, mrčim jao! Goriš, mamice! Kad gazda izgubi d, nastaje Gaza. G kao grom. G kao granata. G kao genocid. A ti, kako se ti samo stisneš uz mene kad zagrmi. Kad pukne petarda, ti se naglo budiš iz sna i mokre glave u čudu pitaš: to je to bijo? A što je to bilo, bebice moja mala, grliš dekicu smrtnim strahom oznojena. Bilo je P kao petarda. Sigurno te nije poškakljalo P kao plišani plamenac, bebice naivna! Bio je plač, panika, pogibelj, palež, pakao, Peta simfonija, Palach, Palestina… Ispisujem ognjem riječi na P u tvojoj početnici. Tišina šeta kroz napuštenu ulicu, nitko ne misli na jadnog Ivicu. Ivica nema više nikog svog, ostavio ga je čak i bog. Na crtovlju skladam uspavanku za bebe koje plaču. Teške note. Pomoć! Bebe! Pomoć! Gore bebe! Ta, gađajte ih listićima sira ko na smiješnom videu! To bi ih trebalo umiriti. Polijte ih vodom s rastopljenim šećerom! Umirit će ih slatki okus, P kao pokus. Goriš mamice! Moje se čelo žari, moje vjeđe pote, na mom čelu topi se sir. Gori drvo masline. Gori drvo naranče. Gore ljudi. Pazi Plamen! Plačimo, plačimo u tišini. Umrimo, umrimo u samoći. Pjesnik pjeva, političari pišaju požar! Jel ovo početnica ili školski WC?! Trese me plameni led. Stresem led, plamen me i dalje jede. Goriš početnice! Goriš kućice! Buncaš mamice! Grmi, grmi granata! To je to bijo? Djevojčice, sakrij se brzo ispod tanke dekice! Ljudi umiru u samoći! Ljudi umiru u samoći! Čuje li itko išta?! Uši imaju zidove! Uši imaju zidove! Uši imaju debele zidove.
Gori početnica
Dubravki Ugrešić
Imam vrućicu. Brojke na digitalnom termometru pokazuju 39,7 i decimale su u stalnom porastu. Kada sam uzela pametni termometar u ruke, on je još pamtio zadnje mjerenje temperature od prije nekih šest tjedana. To je upamtio tebe koja si taman izlazila iz streptokokne angine i počela se hladiti na ugodnih 37 stupnjeva. Tada smo već mogle odahnuti i prestati mjeriti temperaturu svako malo. Antibiotik boje rubina razlio se tvojim venama i poput prelijepog otrova pobio sve što treba pobiti. Lijepo što termometar pamti samo sretne dane. U kulminaciji bolesti imala si skoro 41 Celzijev stupanj i bila si vrela ko pećnica. Svi tvoji zglobovi, čelo i vrat bili su dovoljno vrući da se na njima moglo ispeći jaje. Šteta što to nismo i isprobale umjesto svih onih zaglupljujućih pokusa koje si trebala raditi za domaću zadaću iz prirode i društva (primjerice, zagrijati vodu na sto stupnjeva i u njoj otopiti šećer!). Ja te sad uvjerljivo sustižem temperaturom i možda oborim naš kućni rekord. Za to neću dobiti nikakvu medalju ni priznanje, nitko neće ni znati da sam iznutra zagorjela koliko tiho gore moje lomače. Svi stručnjaci za zdrav i dug život ionako bi rekli da je savršeno logično to što sam se razboljela i da bi bilo gotovo medicinsko čudno da nisam. Od kad te nema, ne brojim dane, jedva izlazim iz stana i ne jedem gotovo ništa svježe. Salata i blitva ne vrte svoje raskošne zelene haljinice na mom tanjuru i ne pamtim kad sam nožem zarezala i pojela neku svježu voćku čija bi se zdrava vitaminska krv cijedila niz moju bradu. Reda radi pojedem nešto, tek toliko da se održim na životu. Tažim glad zamrznutim pa ponovno podgrijanim namirnicama. Ribljim štapićima kričavo narančaste boje, svi u savršeno jednakim proporcijama, zapečenim, zaleđenim pa opet zapečenim tijestima, davno poprženim pa podgrijanim pilećim medaljonima koji su nekad raspjevano cvrčali u kipućem ulju, tu su i umaci koje samo treba otopiti, ne zaboravimo i zaleđeni pomfrit napravljen od nekog praha… Sve ono što bih tebi sasvim sigurno zabranila uz gratis nutricionističku propovijed. A vidi me sad. Jedem najgore od najgoreg u nadi da ti to nikada nećeš saznati. Sve to se samo vadilo iz plastičnih ambalaža, podgrijavalo na brzinu i jelo bez teka u Materini. Ambalaže s popisima umjetnih aditiva su se taložile, a moj se trbuh pretvorio u spalionicu smeća. Nije ni važno, tebe ionako već odavno nema unutra. Evo, u našem predsoblju stvorio se već i impozantan toranj svakojakog smeća koje bih trebala reciklirati da kojim slučajem imam samo malo snage. Trebala bih uništiti sve dokaze koji me mogu pred tobom diskreditirati. Vučem se tako u plamenu temperature po stanu ko neki Jan Palach i od mog teturanja se urušava obelisk reciklažnog otpada. Apokaliptično padaju ambalaže s mrtvom prirodom progorenih tijesta i manekenima ribljih leševa za prerađevinu ribljih štapića, kutije pilećih medaljona, okruglih i sjajnih ko olimpijsko zlato, kutije s apstraktnim kružnicama zaleđenih pizza sve do ambalaže Jaffa keksa koje si čak ti mrvila i obavijala slinom u svojoj usnoj šupljini još prije samo koji tjedan, radeći kašu od tankog čokoladnog pokrova, biskvita i slatkog želea Jaffa naranči. Sve to se sad sravnilo s parketom kao zgrada pogođena moćnim projektilom. Ostalo je samo čvrsto dno tvojih ispisanih početnica koje si umetnula u tada još prazan reciklaži kontejner odmah po završetku školske godine što sam, evo, otkrila tek sada. Tamo si ih brže bolje sahranila da te kojim slučajem početnice ne dohvate svojim listovima kao strašnim krakovima dok ti je mozak na ferju. Tamo on bezbrižno pleše na lake dalmatinske note dok su tvoje vršnjakinje raskomadane u Gazi. Mene je jutros pak probudila sintetička melodija Pete simfonije kojom je zacvilio tvoj zaboravljeni Tamagotchi. Bio je to zlokoban početak dana. O početnice davno zaboravljene, i vi biste sad zajedno sa mnom najradije puzeći krenule autoputom do trajektne luke ne bismo li nekako stigle na Otok gdje si ti, sad već fino rashlađena morskim strujama kao skupocjeni šampanjac. I Tamagotchi bi ti razdragano otrčao u susret, skakao po tebi i lizao ti koljena, ranjena u nekoj igri dok bi iz sebe ispuštao zvuk Ode radosti. Ali već nas sve vidim, rasutih utroba i raskupusane iza prvog raskršća, početnice drage i zaboravljene. I vi pamtite samo sretne dane kada su po vama marljivo pisale nevinije dječje ruke, iste one koje su vas zadnjim danom škole brže bolje uklonile s lica zemlje. Dobro jutro, početnice! Dobro jutro, mamice!, odvraćaju mi početnice. Dobro jutro! Dobar dan! Ja sam na nebu, izađite van! Sunce mamino! Evo ti malo vitamina D, mamice! Samo jedeš smeće, mamice, zločesta mamice! Kako se lijepo umnažaju naranče u tvojoj početnici! Kako su samo lijepo rodile jabuke i banane, sve si ih predano obradila kao marljivi poljoprivrednik svojim ručicama. Sve uredno posložene crtovljem koje ide u nedogled kao proizvodna traka. Ako jabuci makneš ja, ostane buka. Ako banani makneš ana, ostane ban. A zašto joj ne bi maknuo glupog bana pa da ostane samo vesela Ana? Ha-ha, šaljiva početnice, pamtiš samo sretne dane i sve je samo dobro i lijepo na tvojim stranicama! Sastavljeno se piše: nije, nisu, nedostaje. O, kako mi nedostaješ! Rastavljeni su: ne dam, ne smijem, ne mogu. Rastavljeni su roditelji. Nadopisuješ tužno u svoju početnicu. Crtaš tužno lice sa suzicom. Oblaku moj mali. O, da samo prisloniš svoju malu kišnu ruku na moje vrelo čelo, ozdravila bi duša moja. U samoći čitam tvoje početnice i gorim. Kao buktinja. Termometar više nema brojeve za moj oganj. Zanijemio je i sam Anders Celsius. A kako bi bilo lijepo sada skliznuti u more i prepustiti mu sve usijane brige. Tamo si sada ti, plutaš lagana na morskoj površini bez brige i pameti. I bez mene. A nekoć smo zajedno ulazile u to veliko modro prostranstvo. Ja opreznim korakom, izbjegavajući morske ježince, a ti dobro skrivena u mom trbuhu kao u podmornici. Mòre – môre! Poljoprivrednik ore! Avioni nadlijeću snove ko noćne more! Podcrtajte rime dječice draga: brat – rat, vrvi – krvi, stid, zid, genocid… Dobro jutro! Dobar dan! Ja sam na nebu, izađite van, nisam Sunce, pogodite tko sam, ha ha ha! Ja sam avion, bacam bombe na grad! Kad kokoš izgubi ko, nastaje koš. Kad Njemačka izgubi nje, nastaje mačka. Kad škola izgubi š, nastaju kola. Kad škola izgubi krov, nastaje škola bez krova. Kad škola izgubi krov i zidove, nema više škole. S ranjenim đacima jurcaju samo bolnička kola. Gorim ko baklja. Pametni termometar postaje plameni. Nikakve koristi od njega. Treba ga ostaviti duboko u ladici da truli i pamti samo sretne dane zajedno s tvojim Tamagotchijem sve dok im baterija ne usahne do smrti. Mozak mi je u požaru vrućice, iz glave frcaju iskre, ta ne znam više ni čitati kako treba! Vitamina mama! Tamna mama Ivi. Brzo vitamina! Zovi mrtva bina! Ne, mrtva bana! Zombi vrati van! U pomoć mi stižu tvoje naranče. Smiri se Ana, ta nema mrtva bana, smiri se mamice, uzmi malo vitamina ce!, kažu Jaffa narančice. One su sočne, one su slatke, one imaju debelu koru i nemaju sjemenke. U sjemenu one siju sjene, maske kriju nečast. Sjemenke su nestale, voće ne raste, djecu sad broje do zadnje časti. Leševe njihove dok smrt pleše. Tužne Jaffa narančice, ne puštaju slatki sok, već slane suzice. Što to pričaš mamice? Kome to pričaš mamice?, pitaju me slova početnice. Jelo se podgrijano puši, zidovi imaju uši! Zidu pričam, početnice! Zidu pričam! Prizivam mračidom! Vapi zid, mrčim jao! Goriš, mamice! Kad gazda izgubi d, nastaje Gaza. G kao grom. G kao granata. G kao genocid. A ti, kako se ti samo stisneš uz mene kad zagrmi. Kad pukne petarda, ti se naglo budiš iz sna i mokre glave u čudu pitaš: to je to bijo? A što je to bilo, bebice moja mala, grliš dekicu smrtnim strahom oznojena. Bilo je P kao petarda. Sigurno te nije poškakljalo P kao plišani plamenac, bebice naivna! Bio je plač, panika, pogibelj, palež, pakao, Peta simfonija, Palach, Palestina… Ispisujem ognjem riječi na P u tvojoj početnici. Tišina šeta kroz napuštenu ulicu, nitko ne misli na jadnog Ivicu. Ivica nema više nikog svog, ostavio ga je čak i bog. Na crtovlju skladam uspavanku za bebe koje plaču. Teške note. Pomoć! Bebe! Pomoć! Gore bebe! Ta, gađajte ih listićima sira ko na smiješnom videu! To bi ih trebalo umiriti. Polijte ih vodom s rastopljenim šećerom! Umirit će ih slatki okus, P kao pokus. Goriš mamice! Moje se čelo žari, moje vjeđe pote, na mom čelu topi se sir. Gori drvo masline. Gori drvo naranče. Gore ljudi. Pazi Plamen! Plačimo, plačimo u tišini. Umrimo, umrimo u samoći. Pjesnik pjeva, političari pišaju požar! Jel ovo početnica ili školski WC?! Trese me plameni led. Stresem led, plamen me i dalje jede. Goriš početnice! Goriš kućice! Buncaš mamice! Grmi, grmi granata! To je to bijo? Djevojčice, sakrij se brzo ispod tanke dekice! Ljudi umiru u samoći! Ljudi umiru u samoći! Čuje li itko išta?! Uši imaju zidove! Uši imaju zidove! Uši imaju debele zidove.