Poslao mi je prijatelj fotografiju na kojoj sam ja od prije nekih trideset osam godina. Gledam je i pitam se: “Jesam li to u stvari ja? Jesmo li ista osoba? Je li ovaj na slici isti ja kao ovaj današnji?” Gledam mu kosu. Otkud mu tolika? (Meni smeta čim malo naraste, jedva čekam da se ošišam.) Je li je češljao, je li u to doba koristio kakve gelove ili ju je puštao da slobodno živi? Puno je sjećanja izlapilo, porušili su se i neki temelji, a kamoli ovakvi detalji. Na jednom mu zavidim. Taj bi pojeo veliku porciju ćevapa s duplom lepinjom i pola tepsije krempita, a vazda mršav, vazda mu stomak ravan ko daska. Nije volio matematiku. Možda bi je i volio da mu je išla, ali nije. Toga se sjećam. Volio je čitati, to nas spaja, ali nije pisao, nije imao strpljenja za to. U stvari, ono što nas možda i najviše razlikuje jeste da je on lako odustajao, a ja ne odustajem. On je odustajao po nailasku prvih poteškoća, čim osjeti imalo dosade. Počeo je trenirati karate – odustao nakon par mjeseci, košarku – odustao nakon godinu‑dvije, muljao nešto po gitari, odustao nakon par godina. Možda baš zato što je on bio takav, ja sam se utrenirao da ne odustajem. Ja nerijetko biram teži put i prtvim po njemu dok me noge nose. Šta se u stvari zbiva s nekadašnjim nama nakon trideset i osam godina. Umnožavamo se u sjećanjima – ne sjećamo se sebe svaki put isto, a i drugačije živimo u sjećanjima drugih. Pa se igram mislima i kontam – mogao bih od njega napraviti književni lik. Zašto mu, kad je i u mojim i u sjećanjima drugih nestalan, ne bih dao da proživi još nekoliko drugačijih života, da na raskrsnicama na kojima se nalazio krene drugim putem? No, otom potom. Da ga sada sretnem u nekom vremenskom procjepu, dao bih mu svakako par savjeta. Da li bi me poslušao – ne znam. Ali prvo što bih ga pitao bilo bi: “Đe, brate, nađe te hlače? Znam da police u prodavnicama nisu bile šarene kao danas, ali zar baš nije bilo ništa bolje?”
Fotografija, ja
Poslao mi je prijatelj fotografiju na kojoj sam ja od prije nekih trideset osam godina. Gledam je i pitam se: “Jesam li to u stvari ja? Jesmo li ista osoba? Je li ovaj na slici isti ja kao ovaj današnji?” Gledam mu kosu. Otkud mu tolika? (Meni smeta čim malo naraste, jedva čekam da se ošišam.) Je li je češljao, je li u to doba koristio kakve gelove ili ju je puštao da slobodno živi? Puno je sjećanja izlapilo, porušili su se i neki temelji, a kamoli ovakvi detalji. Na jednom mu zavidim. Taj bi pojeo veliku porciju ćevapa s duplom lepinjom i pola tepsije krempita, a vazda mršav, vazda mu stomak ravan ko daska. Nije volio matematiku. Možda bi je i volio da mu je išla, ali nije. Toga se sjećam. Volio je čitati, to nas spaja, ali nije pisao, nije imao strpljenja za to. U stvari, ono što nas možda i najviše razlikuje jeste da je on lako odustajao, a ja ne odustajem. On je odustajao po nailasku prvih poteškoća, čim osjeti imalo dosade. Počeo je trenirati karate – odustao nakon par mjeseci, košarku – odustao nakon godinu‑dvije, muljao nešto po gitari, odustao nakon par godina. Možda baš zato što je on bio takav, ja sam se utrenirao da ne odustajem. Ja nerijetko biram teži put i prtvim po njemu dok me noge nose. Šta se u stvari zbiva s nekadašnjim nama nakon trideset i osam godina. Umnožavamo se u sjećanjima – ne sjećamo se sebe svaki put isto, a i drugačije živimo u sjećanjima drugih. Pa se igram mislima i kontam – mogao bih od njega napraviti književni lik. Zašto mu, kad je i u mojim i u sjećanjima drugih nestalan, ne bih dao da proživi još nekoliko drugačijih života, da na raskrsnicama na kojima se nalazio krene drugim putem? No, otom potom. Da ga sada sretnem u nekom vremenskom procjepu, dao bih mu svakako par savjeta. Da li bi me poslušao – ne znam. Ali prvo što bih ga pitao bilo bi: “Đe, brate, nađe te hlače? Znam da police u prodavnicama nisu bile šarene kao danas, ali zar baš nije bilo ništa bolje?”