Kada je prije dvije godine umrla Cvija Elaković, majka moga prijatelja Vladana, otišao sam u Beograd na sahranu. On me je sačekao na aerodromu, došavši po mene nekim starim autom koji je pozajmio od Selme, koju sam tada upoznao. Dok smo se vozili prema gradu, Vladan je neprestano pušio, pepeljara u autu bila je prepuna opušaka i ovo me je začudilo; zadnji put kad sam ga vidio uopšte nije pušio, ali se nekako, sad kad mislim o tome, i nisam previše iznenadio. Umrla mu je mati, bila je stara i bolesna, ali mati valjda ne može nikada biti dovoljno stara. Dodatno, godinu dana prije toga, Vladan se vratio u Beograd, on i Biljana su se razišli i bez obzira što to još uvijek nije bila zvanična sudska rastava vidjelo se da nisu više zajedno. To su, mislio sam, vjerovatno neki od razloga zašto se opet propušio.
Bilo mi je drago da ga opet vidim i dok smo se vozili nisam komentarisao ništa u vezi pušenja iako mi je smetao dim cigare. I njemu je bilo drago što sam došao, nije to odmah rekao već je poslije samo kao usput spomenuo. Ovo usput nije bilo u prolazu, bez značenja, već naprotiv, bilo je emotivno i upravo zato je to tako rekao, spomenuvši čini mi se riječ ”poštovanje”. Znao sam ga dobro, nije u ovakvim situacijama bio od poze i foliranja, često ne bi ništa ni rekao, na njegovom licu se moglo vidjeti kad mu je do nečega stalo. Kada se njegov brat Darko pojavio u majčinom stanu, gdje je bila kuća žalosti, rekao mi je ”znaš, veliki si frajer što si došao.” Osjetio sam to jutro u Beogradu specifičan omjer žalosti i radosti, bilo mi je drago da sam tu, a opet, povod je bila smrt. (Ne volim sahrane i dženaze, ima li iko da ih voli, te su ceremonije brutalno sumorne, uvijek me podsjećaju kako ću jednog dana, slično tome, i samom sebi doći na dženazu.)
Sjedili smo u Cvijinom stanu, familija i bliski prijatelji, nije bila prevelika gužva; sjedilo se i pričalo, kako se ljudi u takvim prilikama obično nastoje razgovoriti, želeći time pokazati da je život jači od smrti, neki su jeli, neki pili kafu i rakiju, neki samo sjedili. Imao sam priliku da upoznam članove uže i šire, i ne tako brojne familije Elakovića, koji su živjeli u Hercegovini i Beogradu, a svi bili porijeklom iz sela Uskoplje, iza graničnog prelaza Ivanica. Neka mačka avlijanerka motala se po stanu i Vladan je upitao otkud sad ovdje mačka, a žene uglas rekoše da je ušla sa balkona.
Poslije ceremonije u kapeli Vladan me je odbacio na aerodrom, ali smo se čekajući avion zapričali i mojom krivicom mi je pobjegao poslijepodnevni let za Sarajevo. Nakon burne rasprave na aerodromskom terminalu (Par sati poslije Vladan je prepričavao kako sam se svađao i smijali smo se detaljima; nije to ništa, rekao sam mu, da ti nisi bio sa mnom, ja bih im iskamčio novu kartu besplatno. Kako?!, Znao bih ja kako… reko bih im da oni nisu htjeli da zaustave avion na pisti i puste me unutra samo zato što sam musliman:) kupio sam novu kartu za sutra ujutro i vratio se sa Vladanom nazad u Cvijin stan gdje su se nakon sahrane opet okupili prijatelji i rodbina, za pokoj umrle. Zapravo, to i nije bila sahrana već oproštaj sa Cvijom koja je ležala u kovčegu u kapeli, za poslije je bila dogovorena kremacija. Kada su se u majčinom stanu rodbina i prijatelji razišli, ostali smo Vladan, Darko i ja. Hajde pusti ovu mačku da ide, otvori joj balkon da izađe, rekao je Vladan bratu, a on je na to pripit poluozbiljno odgovorio kako misli da je mačka ustvari duh njihove mrtve majke Cvije. Daj nemoj gluposti da pričaš, otvori joj balkon da izađe, idemo spavati, čovjek mora rano ujutro na avion.
Vratio sam se u Sarajevo, sa sličnim pomiješanim osjećajem radosti i tuge. Darko mi je napisao dug i konfuzan mail gdje je rezimirao naš susret u Beogradu i opet spomenuo mačku, ponovivši kako ga je Vladan otresao u vezi sa njegovim pričama o majčinom duhu.
II
Prije dva mjeseca, u septembru ove godine, otišao sam sa porodicom u Trebinje na duži vikend; plan je bio da se baci roštilj na balkonu, skokne do Dubrovnika, provrti malo po jugu, i nazad u Sarajevo. Bio je petak kada me je telefonom nazvao Vladan rekavši da je na Ivanici, u skoro renoviranoj kući koju je njegov pokojni otac, Dr. Mihajlo Mišo Elaković, napravio u rodnoj grudi prije tridesetak godina a koja je u ratu bila devastirana, i da bi volio da se vidimo nekad, ako dolazimo. Kao da je osjetio da smo u blizini. Svratićemo svakako, rekao sam, tu smo, možda se vidimo u nedjelju ili ponedjeljak. Super!
Već ujutru, u subotu, Sanja, Esma i ja bili smo na putu prema Dubrovniku kada sam na Ivanici skrenuo prema kući Elakovića, na samoj litici. Ispred kuće parkiran je bio isti stari auto kojim je Vladan došao po mene na aerodrom u Beogradu; sada dodatno nije imao staklo na vratima do vozača već je na toj rupi razapet bio najlon. Svirnuo sam kratko, jednom, dvaput, vrata od kuće bila su otvorena, sjedili smo u autu i čekali kada se ukazao Vladan sa neobičnom dugom sijedo-bijelom kosom i brkovima, ličio je na isposnika. Prišao je i pružio ruke prema Esmi koju ranije nije upoznao, podigao je i poljubio. Obišli smo nedavno renoviranu kuću koja je, sagrađena skoro na samom rubu litice sa prednje strane imala zapanjujući pogled prema Župi dubrovačkoj, sve dole do Cavtata. Pozdravili smo se, dogovorali da se opet vidimo i nastavili prema Dubrovniku, a u sebi sam pomislio da bih ga mogao nazvati u ponedjeljak da odemo na kafu.
Sutradan, bila je nedjelja, 11. septembar i Sanjin rođendan, i mi smo se vozili istim putem, taj dan plan je bio da se ide u Zaton na rođendansku večeru. Stotinjak metara prije graničnog prelaza opet smo vidjeli Vladana kako ide rubom ceste sa kesom u ruci, očigledno se vraćao iz obližnje radnje. Stali smo sa strane, pozdravili se ne izlazeći iz auta, a on predloži da svratimo poslije, na povratku. Rekoh mu kako od juče stalno mislim o pogledu koji je pucao ispred kuće, našta je on potvrdno klimnuo glavom; zapamtio sam taj izraz na njegovom licu, bio je potvrda nesvakidašnje ljepote spomenutog pogleda, ali ipak bio nekako čudan i zamišljen izraz. Čujemo se, ostali smo na tome.
U nedjelju, 12. septembra, bio je Bajram, sjedili smo ujutro u kući u Trebinju, svak nadnešen nad svojim telefonom listali smo bajramske čestitke kojih je svakom godinom, na sreću, sve manje. Vidio sam mail od Darka Elakovića, ovo mi sad i on čestita Bajram.
”Vladan je juče iznenada umro na Ivanici. Sinoć oko pola 9. Da li ću ga sahraniti sutra ili prekosutra, ne znam još.”
Pročitao sam nekoliko puta ovaj mail, pokušavajući da ga razumijem. Nije se tu imalo šta nerazumjeti, jasno je bilo kao dan. Nazvao sam Darka, smireno je rekao, da, Vladan je umro. Srce? Da, srce. Onda je vrisnuo i zajaukao, pizda li mu materina mila?! Slušao sam kako ga bol razdire, takav jecaj u tom trenutku nije postojao nigdje drugo na planeti, a onda je nastala tišina, nekoliko dugih sekundi nijemosti. Gdje će biti sahrana, na Ivanici? Da, u Uskoplju. Darko, nemam ti šta reći, vidimo se. Šta ćeš mi reći, vidimo se.
Izašao sam iz kuće, otišao do kafane i počeo drmati duple viskije, smlatio sam desetak duplih za manje od sat. Prijalo mi je, ili mi se bar tako činilo, imao sam osjećaj da će mi glava eksplodirati od misli i emocija.
III
U ponedjeljak sam ”Pod platanima” vidio dvije smrtovnice, jednu od familije i prijatelja, sa fotografijom koju sam znao od prije, i drugu, odmah ispod prve, grafički istu i sa istom fotografijom, osim što je ožalošćena bila samo M. Š. koju sam upoznao u subotu, a koja je već neko vrijeme bila u vezi s Vladanom, živjeli su zajedno. Nisam previše znao o ovoj vezi, nešto sam načuo, ali sve nekako dopola. Uglavnom, familija će primati saučešće u Gradskoj kapeli od 14:30, a sprovod će odatle krenuti za Uskoplje u 16.
Tu noć nisam mogao zaspati, vrtio sam se u krevetu, a kada sam konačno zaspao, probudio me vrisak sa ulice. Mladi muškarac i žena histerično su se svađali ispred naše kuće u Bregovima, bili su ili pijani ili drogirani, vjerovatno kombinacija. Intenzitet svađe je rastao, izbila je tuče, muškarac je zaurlao, Smiljo, ubiću te, slave mi moje! Srećom ubrzo je došla policija i rastjerala ih.
Srijeda je osvanula pritisnuta teškom ljetnom sparinom ispod oblaka, nebo je bilo crno kao gavranovi iznad žitnog polja, sa istoimene Van Goghove slike; kiša je visila u zraku cijeli dan, a kada je poslijepodne konačno pala, nije donijela priželjkivano olakšanje. Stigao sam pred kapelu, parkirao se i izašao iz auta, odmah tražeći pogledom poznata lica, da se tješimo. Prvo sam spazio Biljanu, došla je na sahranu iz Los Angelesa. Darko je prišao da pozdravi moju mamu, upitao sam se sa Biljanom kratko, bila je blijeda kao zid; iz kapele je izašla i mimo nas prošla njena i Vladanova kćerka Maša, zaustavio sam je. Nisam je vidio četrnaest godina, bila je uplakana, i nebila! Poljubio sam je i zagrlio, nije joj bilo do priče. Ušao sam u kapelu, izjavio saučešće, dotaknuo kovčeg i izašao.
Ispred kapele, sa strane su bile klupe, prišao sam da sjednem kada neko reče, pazite da ne stanete na macu. Pogledao sam, ispod klupe se motao mačić, mršav i usukan, ali sa podignutim repom, veseo. Tražio je da jede, da se mazi. Opet mačka, rekao sam Darku koji je izašao iz kapele da uzme zraka, on me pogledao, da! Mačić se motao oko naših nogu, poslije je pokušao da uđe u samu kapelu, ali su ga iznijeli vani. Donijeli su mu mlijeko u tetrapaku i nasuli, pio je halapljivo, a neko reče, nemojte hraniti mačku, poslije je nećete moći otjerati.
Pred kapelom se zaustavilo pogrebno vozilo, tipični crni karavan, na vratima je pisalo d. o. o. Flamingo, Pogrebne usluge. Gdje nađoše Flamingo, pomislih u sebi, sad da je Vladan tu, smijali bi se zajedno. Jeste tu, ali nije mu do smijeha.
Vidio sam kako kapeli prilazi Rade Šerbedžija, bio je blizak sa umrlim; uplakan, na nogama je imao papuče, kao da je istrčao iz kuće i ostavio sve, da stigne danas ovdje. Kada je pop završio svoj dio, Šerbedžija je stao leđima naslonjen na ulaz kapele, jednom nogom unutra, a jednom vani, sačekao sekundu, ljudi se stišali, a onda počeo da recituje, bilo je neočekivano, ali su ljudi to odmah prihvatili, bilo je iskreno:
Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad…
Tin Ujević odzvanjao je pred kapelom, stihovi su na trenutak potpuno utišali prisutne. Ja sam bio u nekom stanju bunila, nisam mogao vjerovati da sam tu, taj dan, tim povodom. Nisam svjestan, ili jesam, ali guram sve od sebe, ne plačem i smijem se ptici flamingo kojom će se Vladan uskoro vinuti u visine. Ubrzo smo bili u autima, na putu prema Dubrovniku, odnosno Ivanici. Sahranili smo ga u porodičnoj grobnici Elakovića, u Uskoplju, na kraju sahrane posljednji su se oprostili Biljana i Darko.
Spustio sam se do auta ispod groblja i čekao da se pozdravim, išao sam odmah za Sarajevo. Nećeš u kafanu, da sjednemo, evo tu je odmah, sve je pripremljeno? Neću, idem, moram voziti nazad, a ide mrak. Maša je bila među zadnjim koji su silazili sa brda, nosila je mačića u rukama. Hoćeš da poneseš macu Esmi? Pomilovao sam mačića, neću, nemamo gdje s njim. Zagrlio sam Mašu i još jednom je poljubio, za Vladana.
Vozio sam nazad prema Sarajevu, iza mene je ostajala Hercegovina, bar sam tako mislio.
Dvije mačke i flamingo
I
Kada je prije dvije godine umrla Cvija Elaković, majka moga prijatelja Vladana, otišao sam u Beograd na sahranu. On me je sačekao na aerodromu, došavši po mene nekim starim autom koji je pozajmio od Selme, koju sam tada upoznao. Dok smo se vozili prema gradu, Vladan je neprestano pušio, pepeljara u autu bila je prepuna opušaka i ovo me je začudilo; zadnji put kad sam ga vidio uopšte nije pušio, ali se nekako, sad kad mislim o tome, i nisam previše iznenadio. Umrla mu je mati, bila je stara i bolesna, ali mati valjda ne može nikada biti dovoljno stara. Dodatno, godinu dana prije toga, Vladan se vratio u Beograd, on i Biljana su se razišli i bez obzira što to još uvijek nije bila zvanična sudska rastava vidjelo se da nisu više zajedno. To su, mislio sam, vjerovatno neki od razloga zašto se opet propušio.
Bilo mi je drago da ga opet vidim i dok smo se vozili nisam komentarisao ništa u vezi pušenja iako mi je smetao dim cigare. I njemu je bilo drago što sam došao, nije to odmah rekao već je poslije samo kao usput spomenuo. Ovo usput nije bilo u prolazu, bez značenja, već naprotiv, bilo je emotivno i upravo zato je to tako rekao, spomenuvši čini mi se riječ ”poštovanje”. Znao sam ga dobro, nije u ovakvim situacijama bio od poze i foliranja, često ne bi ništa ni rekao, na njegovom licu se moglo vidjeti kad mu je do nečega stalo. Kada se njegov brat Darko pojavio u majčinom stanu, gdje je bila kuća žalosti, rekao mi je ”znaš, veliki si frajer što si došao.” Osjetio sam to jutro u Beogradu specifičan omjer žalosti i radosti, bilo mi je drago da sam tu, a opet, povod je bila smrt. (Ne volim sahrane i dženaze, ima li iko da ih voli, te su ceremonije brutalno sumorne, uvijek me podsjećaju kako ću jednog dana, slično tome, i samom sebi doći na dženazu.)
Sjedili smo u Cvijinom stanu, familija i bliski prijatelji, nije bila prevelika gužva; sjedilo se i pričalo, kako se ljudi u takvim prilikama obično nastoje razgovoriti, želeći time pokazati da je život jači od smrti, neki su jeli, neki pili kafu i rakiju, neki samo sjedili. Imao sam priliku da upoznam članove uže i šire, i ne tako brojne familije Elakovića, koji su živjeli u Hercegovini i Beogradu, a svi bili porijeklom iz sela Uskoplje, iza graničnog prelaza Ivanica. Neka mačka avlijanerka motala se po stanu i Vladan je upitao otkud sad ovdje mačka, a žene uglas rekoše da je ušla sa balkona.
Poslije ceremonije u kapeli Vladan me je odbacio na aerodrom, ali smo se čekajući avion zapričali i mojom krivicom mi je pobjegao poslijepodnevni let za Sarajevo. Nakon burne rasprave na aerodromskom terminalu (Par sati poslije Vladan je prepričavao kako sam se svađao i smijali smo se detaljima; nije to ništa, rekao sam mu, da ti nisi bio sa mnom, ja bih im iskamčio novu kartu besplatno. Kako?!, Znao bih ja kako… reko bih im da oni nisu htjeli da zaustave avion na pisti i puste me unutra samo zato što sam musliman:) kupio sam novu kartu za sutra ujutro i vratio se sa Vladanom nazad u Cvijin stan gdje su se nakon sahrane opet okupili prijatelji i rodbina, za pokoj umrle. Zapravo, to i nije bila sahrana već oproštaj sa Cvijom koja je ležala u kovčegu u kapeli, za poslije je bila dogovorena kremacija. Kada su se u majčinom stanu rodbina i prijatelji razišli, ostali smo Vladan, Darko i ja. Hajde pusti ovu mačku da ide, otvori joj balkon da izađe, rekao je Vladan bratu, a on je na to pripit poluozbiljno odgovorio kako misli da je mačka ustvari duh njihove mrtve majke Cvije. Daj nemoj gluposti da pričaš, otvori joj balkon da izađe, idemo spavati, čovjek mora rano ujutro na avion.
Vratio sam se u Sarajevo, sa sličnim pomiješanim osjećajem radosti i tuge. Darko mi je napisao dug i konfuzan mail gdje je rezimirao naš susret u Beogradu i opet spomenuo mačku, ponovivši kako ga je Vladan otresao u vezi sa njegovim pričama o majčinom duhu.
II
Prije dva mjeseca, u septembru ove godine, otišao sam sa porodicom u Trebinje na duži vikend; plan je bio da se baci roštilj na balkonu, skokne do Dubrovnika, provrti malo po jugu, i nazad u Sarajevo. Bio je petak kada me je telefonom nazvao Vladan rekavši da je na Ivanici, u skoro renoviranoj kući koju je njegov pokojni otac, Dr. Mihajlo Mišo Elaković, napravio u rodnoj grudi prije tridesetak godina a koja je u ratu bila devastirana, i da bi volio da se vidimo nekad, ako dolazimo. Kao da je osjetio da smo u blizini. Svratićemo svakako, rekao sam, tu smo, možda se vidimo u nedjelju ili ponedjeljak. Super!
Već ujutru, u subotu, Sanja, Esma i ja bili smo na putu prema Dubrovniku kada sam na Ivanici skrenuo prema kući Elakovića, na samoj litici. Ispred kuće parkiran je bio isti stari auto kojim je Vladan došao po mene na aerodrom u Beogradu; sada dodatno nije imao staklo na vratima do vozača već je na toj rupi razapet bio najlon. Svirnuo sam kratko, jednom, dvaput, vrata od kuće bila su otvorena, sjedili smo u autu i čekali kada se ukazao Vladan sa neobičnom dugom sijedo-bijelom kosom i brkovima, ličio je na isposnika. Prišao je i pružio ruke prema Esmi koju ranije nije upoznao, podigao je i poljubio. Obišli smo nedavno renoviranu kuću koja je, sagrađena skoro na samom rubu litice sa prednje strane imala zapanjujući pogled prema Župi dubrovačkoj, sve dole do Cavtata. Pozdravili smo se, dogovorali da se opet vidimo i nastavili prema Dubrovniku, a u sebi sam pomislio da bih ga mogao nazvati u ponedjeljak da odemo na kafu.
Sutradan, bila je nedjelja, 11. septembar i Sanjin rođendan, i mi smo se vozili istim putem, taj dan plan je bio da se ide u Zaton na rođendansku večeru. Stotinjak metara prije graničnog prelaza opet smo vidjeli Vladana kako ide rubom ceste sa kesom u ruci, očigledno se vraćao iz obližnje radnje. Stali smo sa strane, pozdravili se ne izlazeći iz auta, a on predloži da svratimo poslije, na povratku. Rekoh mu kako od juče stalno mislim o pogledu koji je pucao ispred kuće, našta je on potvrdno klimnuo glavom; zapamtio sam taj izraz na njegovom licu, bio je potvrda nesvakidašnje ljepote spomenutog pogleda, ali ipak bio nekako čudan i zamišljen izraz. Čujemo se, ostali smo na tome.
U nedjelju, 12. septembra, bio je Bajram, sjedili smo ujutro u kući u Trebinju, svak nadnešen nad svojim telefonom listali smo bajramske čestitke kojih je svakom godinom, na sreću, sve manje. Vidio sam mail od Darka Elakovića, ovo mi sad i on čestita Bajram.
”Vladan je juče iznenada umro na Ivanici. Sinoć oko pola 9. Da li ću ga sahraniti sutra ili prekosutra, ne znam još.”
Pročitao sam nekoliko puta ovaj mail, pokušavajući da ga razumijem. Nije se tu imalo šta nerazumjeti, jasno je bilo kao dan. Nazvao sam Darka, smireno je rekao, da, Vladan je umro. Srce? Da, srce. Onda je vrisnuo i zajaukao, pizda li mu materina mila?! Slušao sam kako ga bol razdire, takav jecaj u tom trenutku nije postojao nigdje drugo na planeti, a onda je nastala tišina, nekoliko dugih sekundi nijemosti. Gdje će biti sahrana, na Ivanici? Da, u Uskoplju. Darko, nemam ti šta reći, vidimo se. Šta ćeš mi reći, vidimo se.
Izašao sam iz kuće, otišao do kafane i počeo drmati duple viskije, smlatio sam desetak duplih za manje od sat. Prijalo mi je, ili mi se bar tako činilo, imao sam osjećaj da će mi glava eksplodirati od misli i emocija.
III
U ponedjeljak sam ”Pod platanima” vidio dvije smrtovnice, jednu od familije i prijatelja, sa fotografijom koju sam znao od prije, i drugu, odmah ispod prve, grafički istu i sa istom fotografijom, osim što je ožalošćena bila samo M. Š. koju sam upoznao u subotu, a koja je već neko vrijeme bila u vezi s Vladanom, živjeli su zajedno. Nisam previše znao o ovoj vezi, nešto sam načuo, ali sve nekako dopola. Uglavnom, familija će primati saučešće u Gradskoj kapeli od 14:30, a sprovod će odatle krenuti za Uskoplje u 16.
Tu noć nisam mogao zaspati, vrtio sam se u krevetu, a kada sam konačno zaspao, probudio me vrisak sa ulice. Mladi muškarac i žena histerično su se svađali ispred naše kuće u Bregovima, bili su ili pijani ili drogirani, vjerovatno kombinacija. Intenzitet svađe je rastao, izbila je tuče, muškarac je zaurlao, Smiljo, ubiću te, slave mi moje! Srećom ubrzo je došla policija i rastjerala ih.
Srijeda je osvanula pritisnuta teškom ljetnom sparinom ispod oblaka, nebo je bilo crno kao gavranovi iznad žitnog polja, sa istoimene Van Goghove slike; kiša je visila u zraku cijeli dan, a kada je poslijepodne konačno pala, nije donijela priželjkivano olakšanje. Stigao sam pred kapelu, parkirao se i izašao iz auta, odmah tražeći pogledom poznata lica, da se tješimo. Prvo sam spazio Biljanu, došla je na sahranu iz Los Angelesa. Darko je prišao da pozdravi moju mamu, upitao sam se sa Biljanom kratko, bila je blijeda kao zid; iz kapele je izašla i mimo nas prošla njena i Vladanova kćerka Maša, zaustavio sam je. Nisam je vidio četrnaest godina, bila je uplakana, i nebila! Poljubio sam je i zagrlio, nije joj bilo do priče. Ušao sam u kapelu, izjavio saučešće, dotaknuo kovčeg i izašao.
Ispred kapele, sa strane su bile klupe, prišao sam da sjednem kada neko reče, pazite da ne stanete na macu. Pogledao sam, ispod klupe se motao mačić, mršav i usukan, ali sa podignutim repom, veseo. Tražio je da jede, da se mazi. Opet mačka, rekao sam Darku koji je izašao iz kapele da uzme zraka, on me pogledao, da! Mačić se motao oko naših nogu, poslije je pokušao da uđe u samu kapelu, ali su ga iznijeli vani. Donijeli su mu mlijeko u tetrapaku i nasuli, pio je halapljivo, a neko reče, nemojte hraniti mačku, poslije je nećete moći otjerati.
Pred kapelom se zaustavilo pogrebno vozilo, tipični crni karavan, na vratima je pisalo d. o. o. Flamingo, Pogrebne usluge. Gdje nađoše Flamingo, pomislih u sebi, sad da je Vladan tu, smijali bi se zajedno. Jeste tu, ali nije mu do smijeha.
Vidio sam kako kapeli prilazi Rade Šerbedžija, bio je blizak sa umrlim; uplakan, na nogama je imao papuče, kao da je istrčao iz kuće i ostavio sve, da stigne danas ovdje. Kada je pop završio svoj dio, Šerbedžija je stao leđima naslonjen na ulaz kapele, jednom nogom unutra, a jednom vani, sačekao sekundu, ljudi se stišali, a onda počeo da recituje, bilo je neočekivano, ali su ljudi to odmah prihvatili, bilo je iskreno:
Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad…
Tin Ujević odzvanjao je pred kapelom, stihovi su na trenutak potpuno utišali prisutne. Ja sam bio u nekom stanju bunila, nisam mogao vjerovati da sam tu, taj dan, tim povodom. Nisam svjestan, ili jesam, ali guram sve od sebe, ne plačem i smijem se ptici flamingo kojom će se Vladan uskoro vinuti u visine. Ubrzo smo bili u autima, na putu prema Dubrovniku, odnosno Ivanici. Sahranili smo ga u porodičnoj grobnici Elakovića, u Uskoplju, na kraju sahrane posljednji su se oprostili Biljana i Darko.
Spustio sam se do auta ispod groblja i čekao da se pozdravim, išao sam odmah za Sarajevo. Nećeš u kafanu, da sjednemo, evo tu je odmah, sve je pripremljeno? Neću, idem, moram voziti nazad, a ide mrak. Maša je bila među zadnjim koji su silazili sa brda, nosila je mačića u rukama. Hoćeš da poneseš macu Esmi? Pomilovao sam mačića, neću, nemamo gdje s njim. Zagrlio sam Mašu i još jednom je poljubio, za Vladana.
Vozio sam nazad prema Sarajevu, iza mene je ostajala Hercegovina, bar sam tako mislio.