Pretvaram se. Zabilješke pod ruskom okupacijom Volodimira Vakulenka i Pogled na žene, pogled na rat.
Jedan dnevnik o ratu i pravednosti Viktorije Ameline
Uvod u književnu večer posvećenu neprekinutome ratu u Ukrajini. 24. veljače 2026. u kazalištu Münster
ALARM
Zračni alarm u cijeloj zemlji
Kao da ih se sve istovremeno izvodi
Na strijeljanje
A cilja se ipak tek na jednoga
Najčešće na onoga na rubu
Tu je pjesmu Viktorija Amelina napisala 5. travnja 2022. Ovdje smo je, na ovome mjestu, čuli već jednom, prije dvije godine, na početku večeri održanoj povodom druge godišnjice početka totalnog agresorskog rata Rusije protiv Ukrajine. Pripremajući se za ovu večer više sam se puta pitala: Koliko često još? Koliko se često još moramo ponoviti? Koliko često moramo opominjati suočeni s ovim ratom koji Rusija sada već četiri godine vodi pred cijelom svjetskom javnošću, a kojemu je prethodilo osam dodatnih godina u kojima je Rusija vodila tek površinski prikriven rat u Istočnoj Ukrajini? Na njega opominje slika u pozadini plakata za današnju priredbu kao i ona s prošlogodišnjeg plakata: to je fotografija scene iz adaptacije romana Internat Serhija Žadana uprizorena u kazalištu Münster. Lutanje figura u sivoj – zapravo stravičnoj – zoni između frontova, njihova isporučenost nasilju i stravičnosti rata, kojega se ne da izravno predočiti, u inscenaciji je na binu dovedena u formi kazališta sjenki.
Danas slušamo izvatke iz tekstova koji izravno dokumentiraju rat što se već četiri godine širi po cijeloj Ukrajini, zločinački rat kojega prate bezbrojni zločini. Tome što oboje potpisnika tih tekstova, Volodimir Vakulenko i Viktorija Amelina, u njima više ne nastupaju kao spisatelji, spisateljice, kao umjetnici, umjetnice riječi, već kao dokumentarist i dokumentaristica, tome je, velim, kriv rat. No, još jedna potencija: on i ona su platili svojim životom rusku agresiju i tako postali njezine žrtve. A oni tekstovi, iz kojih će se danas čitati, ostali su fragmenti.
No njihovi tekstovi i njihova smrt nisu povezani samo tim paralelama. Volodimir Vakulenko je po rođenju sina postao autor omiljen zbog svojih dječjih knjiga. Nakon što je u hladnu zimu 2013/2014 na Majdanu nezaležnosti sudjelovao u ukrajinskoj Revoluciji časti, tako nazvanim protestima koji su doveli do pada Viktora Janukoviča, vratio se u svoju istočnoukrajinsku domovinu, uvjeren u demokratsku Ukrajinu, obvezanu vrijednostima slobode i pravne države. U tome je smislu ostao uvjereni Ukrajinac i onda kada su njegovo selo Kapitolivku kod Izjuma u rano proljeće 2022. zauzele ruske trupe. Odbio je nositi bijelu traku kako su zahtijevali okupatori, odbio je govoriti ruski. Kako su pod ruskom vatrom već početkom ožujka u selu prekinuti dovod struje i plina, a uskoro potom se i preventivno napunjeni powerbanks ispraznili, Vakulenko je svoja zapažanja zapisivao na stranicama jedne bilježnice. Činio je to pri punoj svijesti da će „ovaj rukopis pasti u ruke FSB-u koji će slijediti rašističkim Z-divizijama“, ali i u jednako čvrstome uvjerenju „da će, u slučaju trajne okupacije moći isporučiti internacionalnim organizacijama koje će, onda, prema pravilima internacionalne zajednice, biti na licu mjesta.“[2]
Vakulenka su – upravo kao Ukrajinca – uhapsili ruski okupatori, a izdao ga je, kao što je njegov otac izvijestio novinarki Katarini Lihohljad, koja je istraživala o njegovome slučaju i o ratnim zločinima u Izjumu, jedan susjed „za konzervu mesa i za cigarete.“[3] Posljednji je nadnevak od 21. ožujka 2022. Sljedećeg dana okupatori su odveli njega i njegovog autističnog sina, ali su ih još jednom oslobodili. Volodimir Vakulenko je slutio da time opasnost nije prošla i zakopao je svoj dnevnik pod jednom trešnjom u vrtu. Ocu je rekao: „Predaj ga našima kada dođu.“[4] 24. je ožujka, kao što se moglo i pretpostaviti, iznova odveden. Kasnije, nakon oslobođenja regije Izjum, moglo se rekonstruirati da je strijeljan, njegov je leš, nemarno bačen na rubu ceste, pronađen, a dobrovoljci su ga zakopali u jednoj od masovnih grobnica kod Izjuma. Nakraju je 6. prosinca 2022. prenesen u Harkiv, na dan Ukrajinskih oružanih snaga u koje je tako čvrsto vjerovao. „Ja virju v peremohu“ – „Vjerujem u pobjedu“, to su istaknute riječi koje su odmah upale u oči Viktoriji Amelinoj kada je konačno prošla dnevnik ispod trešnje.
Viktorija Amelina je prije 24. veljače 2022. bila romansijerka i autorica dječjih knjiga. Dim dlja Doma (Dom za Doma) iz 2017. u međuvremenu je preveden na njemački. U tekstu u kojemu se sjeća Ameline Katja Petrovskaja piše: „Rođena je u Lembergu, njezina obitelj potječe s istoka zemlje i uvijek je tražila putove razumijevanja. Tako je u njezinome Domu za Doma tragičnu povijest zemlje mora ispisati jedan pas, budući da ljudi šute.“[5]
Nakon 24. veljače Amelina je kao književnica napisala tek nekoliko pjesama, jednu smo čuli na početku. Težište je aktivnosti potom stavila na angažman u civilnom društvu kojim se i ranije bavila: 2021. je u gradiću Nju-Jork koji se već tada nalazio u blizini fronta osnovala književni festival i odlazila tamo, kako u nekrologu piše Claudia Dathe „s autorima, pripadnicima lokalnog civilnog društva i posjetiteljicama, u potrazi za tragovima, pod naslovom ‘Prava imena, prave povijesti’. Festival je ljudima u blizini fronta trebao omogućiti sudjelovanje u kulturnim zbivanjima, ali istovremeno i konfrontirati druge dijelove Ukrajine, u kojima je dominirao narativ o istoku zemlje kao regiji napučenoj suputnicima i primateljima naredbi, sa slikom jednog aktivnog civilnog društva.“[6] I tu se, dakle, nalazi potraga za putovima razumijevanja i, kako Claudia Dathe ističe u vezi s Amelininim književnim i civilno-društvenim nakanama, „predočavanje i percipiranje Ukrajine u njezinoj povijesti i sadašnjosti kao višeslojne, heterogene i kontroverzne zemlje. Skretala je pogled na ljude s fragmentiranim biografijama koji su bili obilježeni totalitarizmom i nasiljem ali i težnjom za slobodom i htjela im je pružiti pravednost.“[7]
Potraga za pravednošću ključna je riječ i pogonska snaga knjige Viktorije Ameline iz koje će se danas čitati i koja je, kao i Vakulenkove zabilješke, morala ostati fragment. Jer je (uz dvanaest drugih civila) Viktorija Amelina 1. srpnja podlegla povredama koje su joj nanijete prilikom ruskog raketnog napada na jednu piceriju u Kramatorsku 27. lipnja 2023. Na taj bi dan bio pedeset i prvi rođendan Volodimira Vakulenka. No to nije jedina veza njezine smrti s njegovom. S kolumbijskim kolegama spisateljima još je jednom putovala u Kapitolivku da bi im pokazala mjesto na kojemu je iskopala Vakulenkov dnevnik. Nakon toga su jeli u toj popularnoj piceriji iza linije fronta. Kada je Ursula von der Leyen jednom od njih, Héctoru Abadu Faciolinceu, koji od tada kampanjom “Aguanta, Ucrania” – “Resist, Ukraine” nastavlja naslijeđe Ameline u Latinskoj Americi, rujna 2023. primila kao počasnog gosta u Europskom Parlamentu,[8] na licu mu je još uvijek stajalo upisano pitanje: Zašto ona a ne ja?
Viktorija Amelina je – poput brojnih umjetnika i intelektualaca – na početku sveobuhvatnog agresorskog rata isprva pružala humanitarnu pomoć: stavila je unutarnjim izbjeglicama na raspolaganje svoj stan u Lvivu, sama se povukla u oskudno namješten jednosoban stan u kojemu je noći za zračne uzbune, slijedeći pravilo „dvaju zidova“, provodila u plakaru u hodniku, pakovala je pakete za pomoć… Vođena razmišljanjima o pravednosti, to joj više nije bilo dovoljno i priključila se NGO Truth Hounds, pohađala je kursove kako bi mogla pomoći u dokumentiranju beskrajnoga broja ruskih ratnih zločina.
Kao netko rođen u Lvivu bila je itekako svjesna tradicije u kojoj se zbog te činjenice nalazi: pojmove i koncepte genocida i zločina protiv čovječnosti nakon Drugoga svjetskog rata skovali su pravnici Hersch Lauterpacht i Raphael Lemkin koji su studirali upravo u Lembergu/Lwówu/L’vivu. Viktorija Amelina je u listopadu 2022. vodila na Book Forum Lwiw razgovor sa stručnjakom za međunarodno pravo Philippom Sandsom koji je njihovu povijest izučavao u knjizi East West Street (2016)[9] i zapis razgovora dodala prvoj verziji svoga rukopisa. Osobito ju je zanimala njegova ideja da se sam agresorski rat uvede kao krivično djelo u međunarodno pravo, kako bi se pred odgovornost doveli ne samo oni kojima se mogu dokazati konkretni zločini protiv čovječnosti, već i oni koji se nalaze na najvišoj razini zapovjednoga lanca.
Kao popratnu radnju uz djelatnost istražiteljice ratnih zločina, Amelina je počela raditi na projektu knjige: Looking at Women Looking at War: A War and Justice Diary, u kojemu je portretirala novinarke, odvjetnice i aktivistice koje je sretala tokom svog rada. Otprilike 60% rukopisa je bilo završeno, a posthumno su ga priredili i preradili njezin muž i prijatelji, pri čemu su fragmentarnost ostavili vidljivom. Amelina ga je, kao dokument usmjeren prema svjetskoj javnosti, sačinila na engleskom. Objavljen je u SAD-u i u Engleskoj i istovremeno 2025. u Francuskoj, Italiji, Švedskoj i Njemačkoj.[10] Kao što je Vakulenko htio sačuvati svoj rukopis, tako je i Amelinoj bilo važno očuvanje njezinih zabilježaka. Nakon što je pronašla Vakulenkov dnevnik, smirila se tek onoga trenutka kada ga je fotografirala i slike poslala dvama osobama od povjerenja, direktorici književnog muzeja u Harkivu Tetjani Pilipčuk, i voditeljici ukrajinskog PEN-a Tetjani Teren. Kada je u lipnju 2023. u svrhu dokumentiranja otputovala u Herson, poslala je svoj vlastiti rukopis s puta jednoj prijateljici s riječima: „Neizvjesno je koja će me raketa pogoditi u Hersonu, dakle ovaj dokument može u svakom slučaju ostati kod tebe.“[11]
Uz volju da se svjedoči i time pobrine za pravednost, postoji i drugi lajtmotiv koji se provlači kroz knjigu i koji je bio određujući za urgentnost kojom je tražila Vakulenkov rukopis: svijest da otporom protiv rata koji je usmjeren na uništenje svega ukrajinskog stoji u dugoj tradiciji. Amelina promatra pokušaj Rusije da Ukrajinu izbriše kao državu ali i kao kulturnu i civilizacijsku naciju od samoga početka u svjetlu tzv. „strijeljane renesanse“. Tako se obilježava onaj kratki period nakon revolucije, u dvadesetim godinama prošlog stoljeća, kada je u cijelom Sovjetskom Savezu provođena politika tzv. „ukorijenjavanja“ (korenizacija) kojom se različite narode bivše carevine trebalo, poticanjem izgradnje nacija, pridobiti za novu sovjetsku državu. Tada je i ukrajinska kultura doživjela procvat. Oznaka „strijeljana renesansa“ projicirana na prošlost, anticipira i kraj toga perioda. Nakon kratkog vremena, s učvršćivanjem Staljinove vlasti, slijedila je rigidna politika rusificiranja, slijedila su hapšenja i strijeljanja velikoga dijela ukrajinske elite i slijedio je Holodomor, umjetno prouzročena glad čijom su žrtvom postali milijuni Ukrajinki i Ukrajinaca. Već u bijesnome članku iz ožujka 2022. u kojemu se javlja u vezi s diskusijom angažirano vođenom na Zapadu u vezi s pitanjem smiju li se prekinuti kulturalne veze s Rusjiom, Viktorija je Amelina debatama o „Cancel Culture“ suprotstavila sjećanje na „Executed Culture“:
Jeste li ikad pročitali knjigu Šumska šljuka ukrajinskog spisatelja Mikole Hvilovija? Nisam ni ja. […] Drugi su dio rukopisa uništili Rusi, a svi primjerci ukrajinskoga časopisa u kojima se nalazio su zaplijenjeni. Nikada nije pronađen niti jedan jedini primjerak.
Časopis je zaplijenjen 1933., iste godine u kojoj je Hvilovij umro u Harkivu. U to su vrijeme sve živežne namirnice Ukrajinaca u okolici grada konfiscirane. Milijuni su umrli u Holodomoru koji je danas priznat kao genocid. „Manji“ zločin zapljene časopisa i uništenje još jednog djela ukrajinske književnosti ostao je nezapažen godinama nakon toga. Oni koji su o tome nešto znali bili su pogubljeni.[12]
Svijest o toj prošlosti na izvjestan način proganja Amelinu kada se grozničavo upušta u potragu za Vakulenkovim rukopisom:
Jedan gubitak tih rukopisnih bilježaka o kojima prije nekoliko sati nisam ništa znala, i koje su se izmakle Volodimirovom ocu, ničim se drugim, tako nam se oboma sada čini, ne bi mogao nadoknaditi. Za Volodimirova oca ne – jer tada ne bi mogao ispuniti posljednju volju svojega sina. Za mene ne – jer bi tada postalo izvjesno ono čega se najviše bojim: nalazim se usred jedne nove „strijeljane renesanse“. U jednom vremenu u kojemu se, kao u tridesetim godinama dvadesetog stoljeća, ukrajinski umjetnici pogubljuju, njihovi tekstovi nestaju, a uspomena se na njih briše. Čini mi se kao da epohe utječu jedna u drugu, kao da čekaju, zadržavajući dah, na jedno rješenje – a ja u slobodinskoj crnoj zemlji tragam ne samo za bilješkama jednoga od nas, već i za cjelokupnim uništenim ukrajinskim tekstovima: drugome dijelu Šumske šljuke Mikole Hvilovija, Kuliševim kazališnim komadima, posljednjim Stusovim pjesmama, dnevnicima iz vremena Holodomora i starim tiskovinama izgorjelim u požaru kijivske biblioteke 1964. Svi naši gubici – od rukopisa do Vakulenkova dnevnika – su poput jednog jedinog, dugog teksta koji nikada neće biti čitan. Što je stajalo u tome dnevniku? Što u svim tim tekstovima?[13]
Viktorija Amelina rekla je o Vakulenku: Bio je ubijen zato što je bio Ukrajinac, zato što se odlučio za izbor da bude Ukrajinac.[14] To „biti Ukrajinac“ inače nije shvatila u etno-nacionalnom smislu, već u smislu državljanstva i u civilno-građanskom smislu. I više nego jasno to postaje na jednom mjestu njezinih zabilježaka u kojem izvješćuje o zamjenici pročelnice jednog pogrebnog poduzeća u Izjumu:
Ona imenuje sve kontrolne točke Rusa u Izjumu: škole, dječje vrtiće i gradsku upravu.
„Ja sam Ruskinja“, kaže, kao da nas želi provocirati.
„Ne, zvučiš kao netko tko se odlučio da bude Ukrajinka. Mi smo politička nacija, to je dakle tvoja odluka.“[15]
O Volodimiru Vakulenku, uvjerenom Ukrajincu, pisala je u svome Uvodu njegovim bilješkama, obraćajući se njegovom čitatelju:
Volodimir Vakulenko pisao je dnevnik jer se nadao da ćete ga Vi čitati. Kada dakle danas držite ovu knjigu u rukama, tada je spisatelj Volodimir Vakulenko pobijedio.[16]
Kao što odgovara njezinome uvjerenju „ako jedan spisatelj može biti čitan, tada je živ“,[17] neka oboje, Volodimir Vakulenko i Viktorija Amelina, večeras i ovdje žive s nama. I s njima ukrajinska kultura. Slava Ukraini!
[1] Victoria Amelina: „Тривога / Alarm“. S ukrajinskog prevela Chrystyna Nazarkewytsch. U: Claudia Dathe / Tania Rodionova / Asmus Trautsch (Prir.): Den Krieg übersetzen. Berlin: edition.fotoTAPETA 2024, S. 8f.
[2] Volodymyr Vakulenko-K.: Ich verwandle mich. Aufzeichnungen unter russischer Besatzung. Ausgewählte Gedichte. S ukrajinskog prevela Beatrix Kersten. Weimar: Mauke 2025, S. 19.
[9] Njemački: Philippe Sands: Rückkehr nach Lemberg. Über die Ursprünge von Genozid und Verbrechen gegen die Menschlichkeit. Frankfurt/Main: S. Fischer 2019.
[10] Victoria Amelina: Blick auf Frauen den Krieg im Blick. Ein Tagebuch von Krieg und Gerechtigkeit. S predgovorom Margaret Atwood. S engleskog preveli Steffen Beilich i Andreas Rostek. Berlin: edition.fotoTAPETA 2025.
[11] Tetjana Teren, Jaryna Hruscha, Sascha Dowshyk, Alex Amelin: „Nachwort: Leere Seiten“. U: Isto, S. 289-298, ovdje S. 293.
[12] Victoria Amelina: „Cancel Culture gegen Execute Culture“ – 31. März 2022. U: Aleksandra Konarzewska / Schamma Schahadat / Nina Weller (prir.): „Alles ist teurer als ukrainisches Leben“. Texte über Westsplaining und den Krieg. Berlin: edition.fotoTAPETA 2023, S. 46-49, ovdje S. 49.
[13] Victoria Amelina: „Geschichte eines Sieges“. U: V. Vakulenko: Ich verwandle mich…, S. 7-23, Ovdje S. 10.
Dokumenti rata.
Pretvaram se. Zabilješke pod ruskom okupacijom Volodimira Vakulenka i Pogled na žene, pogled na rat.
Jedan dnevnik o ratu i pravednosti Viktorije Ameline
Uvod u književnu večer posvećenu neprekinutome ratu u Ukrajini. 24. veljače 2026. u kazalištu Münster
ALARM
Zračni alarm u cijeloj zemlji
Kao da ih se sve istovremeno izvodi
Na strijeljanje
A cilja se ipak tek na jednoga
Najčešće na onoga na rubu
Danas to nisi ti, svršetku uzbune![1]
Tu je pjesmu Viktorija Amelina napisala 5. travnja 2022. Ovdje smo je, na ovome mjestu, čuli već jednom, prije dvije godine, na početku večeri održanoj povodom druge godišnjice početka totalnog agresorskog rata Rusije protiv Ukrajine. Pripremajući se za ovu večer više sam se puta pitala: Koliko često još? Koliko se često još moramo ponoviti? Koliko često moramo opominjati suočeni s ovim ratom koji Rusija sada već četiri godine vodi pred cijelom svjetskom javnošću, a kojemu je prethodilo osam dodatnih godina u kojima je Rusija vodila tek površinski prikriven rat u Istočnoj Ukrajini? Na njega opominje slika u pozadini plakata za današnju priredbu kao i ona s prošlogodišnjeg plakata: to je fotografija scene iz adaptacije romana Internat Serhija Žadana uprizorena u kazalištu Münster. Lutanje figura u sivoj – zapravo stravičnoj – zoni između frontova, njihova isporučenost nasilju i stravičnosti rata, kojega se ne da izravno predočiti, u inscenaciji je na binu dovedena u formi kazališta sjenki.
Danas slušamo izvatke iz tekstova koji izravno dokumentiraju rat što se već četiri godine širi po cijeloj Ukrajini, zločinački rat kojega prate bezbrojni zločini. Tome što oboje potpisnika tih tekstova, Volodimir Vakulenko i Viktorija Amelina, u njima više ne nastupaju kao spisatelji, spisateljice, kao umjetnici, umjetnice riječi, već kao dokumentarist i dokumentaristica, tome je, velim, kriv rat. No, još jedna potencija: on i ona su platili svojim životom rusku agresiju i tako postali njezine žrtve. A oni tekstovi, iz kojih će se danas čitati, ostali su fragmenti.
No njihovi tekstovi i njihova smrt nisu povezani samo tim paralelama. Volodimir Vakulenko je po rođenju sina postao autor omiljen zbog svojih dječjih knjiga. Nakon što je u hladnu zimu 2013/2014 na Majdanu nezaležnosti sudjelovao u ukrajinskoj Revoluciji časti, tako nazvanim protestima koji su doveli do pada Viktora Janukoviča, vratio se u svoju istočnoukrajinsku domovinu, uvjeren u demokratsku Ukrajinu, obvezanu vrijednostima slobode i pravne države. U tome je smislu ostao uvjereni Ukrajinac i onda kada su njegovo selo Kapitolivku kod Izjuma u rano proljeće 2022. zauzele ruske trupe. Odbio je nositi bijelu traku kako su zahtijevali okupatori, odbio je govoriti ruski. Kako su pod ruskom vatrom već početkom ožujka u selu prekinuti dovod struje i plina, a uskoro potom se i preventivno napunjeni powerbanks ispraznili, Vakulenko je svoja zapažanja zapisivao na stranicama jedne bilježnice. Činio je to pri punoj svijesti da će „ovaj rukopis pasti u ruke FSB-u koji će slijediti rašističkim Z-divizijama“, ali i u jednako čvrstome uvjerenju „da će, u slučaju trajne okupacije moći isporučiti internacionalnim organizacijama koje će, onda, prema pravilima internacionalne zajednice, biti na licu mjesta.“[2]
Vakulenka su – upravo kao Ukrajinca – uhapsili ruski okupatori, a izdao ga je, kao što je njegov otac izvijestio novinarki Katarini Lihohljad, koja je istraživala o njegovome slučaju i o ratnim zločinima u Izjumu, jedan susjed „za konzervu mesa i za cigarete.“[3] Posljednji je nadnevak od 21. ožujka 2022. Sljedećeg dana okupatori su odveli njega i njegovog autističnog sina, ali su ih još jednom oslobodili. Volodimir Vakulenko je slutio da time opasnost nije prošla i zakopao je svoj dnevnik pod jednom trešnjom u vrtu. Ocu je rekao: „Predaj ga našima kada dođu.“[4] 24. je ožujka, kao što se moglo i pretpostaviti, iznova odveden. Kasnije, nakon oslobođenja regije Izjum, moglo se rekonstruirati da je strijeljan, njegov je leš, nemarno bačen na rubu ceste, pronađen, a dobrovoljci su ga zakopali u jednoj od masovnih grobnica kod Izjuma. Nakraju je 6. prosinca 2022. prenesen u Harkiv, na dan Ukrajinskih oružanih snaga u koje je tako čvrsto vjerovao. „Ja virju v peremohu“ – „Vjerujem u pobjedu“, to su istaknute riječi koje su odmah upale u oči Viktoriji Amelinoj kada je konačno prošla dnevnik ispod trešnje.
Viktorija Amelina je prije 24. veljače 2022. bila romansijerka i autorica dječjih knjiga. Dim dlja Doma (Dom za Doma) iz 2017. u međuvremenu je preveden na njemački. U tekstu u kojemu se sjeća Ameline Katja Petrovskaja piše: „Rođena je u Lembergu, njezina obitelj potječe s istoka zemlje i uvijek je tražila putove razumijevanja. Tako je u njezinome Domu za Doma tragičnu povijest zemlje mora ispisati jedan pas, budući da ljudi šute.“[5]
Nakon 24. veljače Amelina je kao književnica napisala tek nekoliko pjesama, jednu smo čuli na početku. Težište je aktivnosti potom stavila na angažman u civilnom društvu kojim se i ranije bavila: 2021. je u gradiću Nju-Jork koji se već tada nalazio u blizini fronta osnovala književni festival i odlazila tamo, kako u nekrologu piše Claudia Dathe „s autorima, pripadnicima lokalnog civilnog društva i posjetiteljicama, u potrazi za tragovima, pod naslovom ‘Prava imena, prave povijesti’. Festival je ljudima u blizini fronta trebao omogućiti sudjelovanje u kulturnim zbivanjima, ali istovremeno i konfrontirati druge dijelove Ukrajine, u kojima je dominirao narativ o istoku zemlje kao regiji napučenoj suputnicima i primateljima naredbi, sa slikom jednog aktivnog civilnog društva.“[6] I tu se, dakle, nalazi potraga za putovima razumijevanja i, kako Claudia Dathe ističe u vezi s Amelininim književnim i civilno-društvenim nakanama, „predočavanje i percipiranje Ukrajine u njezinoj povijesti i sadašnjosti kao višeslojne, heterogene i kontroverzne zemlje. Skretala je pogled na ljude s fragmentiranim biografijama koji su bili obilježeni totalitarizmom i nasiljem ali i težnjom za slobodom i htjela im je pružiti pravednost.“[7]
Potraga za pravednošću ključna je riječ i pogonska snaga knjige Viktorije Ameline iz koje će se danas čitati i koja je, kao i Vakulenkove zabilješke, morala ostati fragment. Jer je (uz dvanaest drugih civila) Viktorija Amelina 1. srpnja podlegla povredama koje su joj nanijete prilikom ruskog raketnog napada na jednu piceriju u Kramatorsku 27. lipnja 2023. Na taj bi dan bio pedeset i prvi rođendan Volodimira Vakulenka. No to nije jedina veza njezine smrti s njegovom. S kolumbijskim kolegama spisateljima još je jednom putovala u Kapitolivku da bi im pokazala mjesto na kojemu je iskopala Vakulenkov dnevnik. Nakon toga su jeli u toj popularnoj piceriji iza linije fronta. Kada je Ursula von der Leyen jednom od njih, Héctoru Abadu Faciolinceu, koji od tada kampanjom “Aguanta, Ucrania” – “Resist, Ukraine” nastavlja naslijeđe Ameline u Latinskoj Americi, rujna 2023. primila kao počasnog gosta u Europskom Parlamentu,[8] na licu mu je još uvijek stajalo upisano pitanje: Zašto ona a ne ja?
Viktorija Amelina je – poput brojnih umjetnika i intelektualaca – na početku sveobuhvatnog agresorskog rata isprva pružala humanitarnu pomoć: stavila je unutarnjim izbjeglicama na raspolaganje svoj stan u Lvivu, sama se povukla u oskudno namješten jednosoban stan u kojemu je noći za zračne uzbune, slijedeći pravilo „dvaju zidova“, provodila u plakaru u hodniku, pakovala je pakete za pomoć… Vođena razmišljanjima o pravednosti, to joj više nije bilo dovoljno i priključila se NGO Truth Hounds, pohađala je kursove kako bi mogla pomoći u dokumentiranju beskrajnoga broja ruskih ratnih zločina.
Kao netko rođen u Lvivu bila je itekako svjesna tradicije u kojoj se zbog te činjenice nalazi: pojmove i koncepte genocida i zločina protiv čovječnosti nakon Drugoga svjetskog rata skovali su pravnici Hersch Lauterpacht i Raphael Lemkin koji su studirali upravo u Lembergu/Lwówu/L’vivu. Viktorija Amelina je u listopadu 2022. vodila na Book Forum Lwiw razgovor sa stručnjakom za međunarodno pravo Philippom Sandsom koji je njihovu povijest izučavao u knjizi East West Street (2016)[9] i zapis razgovora dodala prvoj verziji svoga rukopisa. Osobito ju je zanimala njegova ideja da se sam agresorski rat uvede kao krivično djelo u međunarodno pravo, kako bi se pred odgovornost doveli ne samo oni kojima se mogu dokazati konkretni zločini protiv čovječnosti, već i oni koji se nalaze na najvišoj razini zapovjednoga lanca.
Kao popratnu radnju uz djelatnost istražiteljice ratnih zločina, Amelina je počela raditi na projektu knjige: Looking at Women Looking at War: A War and Justice Diary, u kojemu je portretirala novinarke, odvjetnice i aktivistice koje je sretala tokom svog rada. Otprilike 60% rukopisa je bilo završeno, a posthumno su ga priredili i preradili njezin muž i prijatelji, pri čemu su fragmentarnost ostavili vidljivom. Amelina ga je, kao dokument usmjeren prema svjetskoj javnosti, sačinila na engleskom. Objavljen je u SAD-u i u Engleskoj i istovremeno 2025. u Francuskoj, Italiji, Švedskoj i Njemačkoj.[10] Kao što je Vakulenko htio sačuvati svoj rukopis, tako je i Amelinoj bilo važno očuvanje njezinih zabilježaka. Nakon što je pronašla Vakulenkov dnevnik, smirila se tek onoga trenutka kada ga je fotografirala i slike poslala dvama osobama od povjerenja, direktorici književnog muzeja u Harkivu Tetjani Pilipčuk, i voditeljici ukrajinskog PEN-a Tetjani Teren. Kada je u lipnju 2023. u svrhu dokumentiranja otputovala u Herson, poslala je svoj vlastiti rukopis s puta jednoj prijateljici s riječima: „Neizvjesno je koja će me raketa pogoditi u Hersonu, dakle ovaj dokument može u svakom slučaju ostati kod tebe.“[11]
Uz volju da se svjedoči i time pobrine za pravednost, postoji i drugi lajtmotiv koji se provlači kroz knjigu i koji je bio određujući za urgentnost kojom je tražila Vakulenkov rukopis: svijest da otporom protiv rata koji je usmjeren na uništenje svega ukrajinskog stoji u dugoj tradiciji. Amelina promatra pokušaj Rusije da Ukrajinu izbriše kao državu ali i kao kulturnu i civilizacijsku naciju od samoga početka u svjetlu tzv. „strijeljane renesanse“. Tako se obilježava onaj kratki period nakon revolucije, u dvadesetim godinama prošlog stoljeća, kada je u cijelom Sovjetskom Savezu provođena politika tzv. „ukorijenjavanja“ (korenizacija) kojom se različite narode bivše carevine trebalo, poticanjem izgradnje nacija, pridobiti za novu sovjetsku državu. Tada je i ukrajinska kultura doživjela procvat. Oznaka „strijeljana renesansa“ projicirana na prošlost, anticipira i kraj toga perioda. Nakon kratkog vremena, s učvršćivanjem Staljinove vlasti, slijedila je rigidna politika rusificiranja, slijedila su hapšenja i strijeljanja velikoga dijela ukrajinske elite i slijedio je Holodomor, umjetno prouzročena glad čijom su žrtvom postali milijuni Ukrajinki i Ukrajinaca. Već u bijesnome članku iz ožujka 2022. u kojemu se javlja u vezi s diskusijom angažirano vođenom na Zapadu u vezi s pitanjem smiju li se prekinuti kulturalne veze s Rusjiom, Viktorija je Amelina debatama o „Cancel Culture“ suprotstavila sjećanje na „Executed Culture“:
Jeste li ikad pročitali knjigu Šumska šljuka ukrajinskog spisatelja Mikole Hvilovija? Nisam ni ja. […] Drugi su dio rukopisa uništili Rusi, a svi primjerci ukrajinskoga časopisa u kojima se nalazio su zaplijenjeni. Nikada nije pronađen niti jedan jedini primjerak.
Časopis je zaplijenjen 1933., iste godine u kojoj je Hvilovij umro u Harkivu. U to su vrijeme sve živežne namirnice Ukrajinaca u okolici grada konfiscirane. Milijuni su umrli u Holodomoru koji je danas priznat kao genocid. „Manji“ zločin zapljene časopisa i uništenje još jednog djela ukrajinske književnosti ostao je nezapažen godinama nakon toga. Oni koji su o tome nešto znali bili su pogubljeni.[12]
Svijest o toj prošlosti na izvjestan način proganja Amelinu kada se grozničavo upušta u potragu za Vakulenkovim rukopisom:
Jedan gubitak tih rukopisnih bilježaka o kojima prije nekoliko sati nisam ništa znala, i koje su se izmakle Volodimirovom ocu, ničim se drugim, tako nam se oboma sada čini, ne bi mogao nadoknaditi. Za Volodimirova oca ne – jer tada ne bi mogao ispuniti posljednju volju svojega sina. Za mene ne – jer bi tada postalo izvjesno ono čega se najviše bojim: nalazim se usred jedne nove „strijeljane renesanse“. U jednom vremenu u kojemu se, kao u tridesetim godinama dvadesetog stoljeća, ukrajinski umjetnici pogubljuju, njihovi tekstovi nestaju, a uspomena se na njih briše. Čini mi se kao da epohe utječu jedna u drugu, kao da čekaju, zadržavajući dah, na jedno rješenje – a ja u slobodinskoj crnoj zemlji tragam ne samo za bilješkama jednoga od nas, već i za cjelokupnim uništenim ukrajinskim tekstovima: drugome dijelu Šumske šljuke Mikole Hvilovija, Kuliševim kazališnim komadima, posljednjim Stusovim pjesmama, dnevnicima iz vremena Holodomora i starim tiskovinama izgorjelim u požaru kijivske biblioteke 1964. Svi naši gubici – od rukopisa do Vakulenkova dnevnika – su poput jednog jedinog, dugog teksta koji nikada neće biti čitan. Što je stajalo u tome dnevniku? Što u svim tim tekstovima?[13]
Viktorija Amelina rekla je o Vakulenku: Bio je ubijen zato što je bio Ukrajinac, zato što se odlučio za izbor da bude Ukrajinac.[14] To „biti Ukrajinac“ inače nije shvatila u etno-nacionalnom smislu, već u smislu državljanstva i u civilno-građanskom smislu. I više nego jasno to postaje na jednom mjestu njezinih zabilježaka u kojem izvješćuje o zamjenici pročelnice jednog pogrebnog poduzeća u Izjumu:
Ona imenuje sve kontrolne točke Rusa u Izjumu: škole, dječje vrtiće i gradsku upravu.
„Ja sam Ruskinja“, kaže, kao da nas želi provocirati.
„Ne, zvučiš kao netko tko se odlučio da bude Ukrajinka. Mi smo politička nacija, to je dakle tvoja odluka.“[15]
O Volodimiru Vakulenku, uvjerenom Ukrajincu, pisala je u svome Uvodu njegovim bilješkama, obraćajući se njegovom čitatelju:
Volodimir Vakulenko pisao je dnevnik jer se nadao da ćete ga Vi čitati. Kada dakle danas držite ovu knjigu u rukama, tada je spisatelj Volodimir Vakulenko pobijedio.[16]
Kao što odgovara njezinome uvjerenju „ako jedan spisatelj može biti čitan, tada je živ“,[17] neka oboje, Volodimir Vakulenko i Viktorija Amelina, večeras i ovdje žive s nama. I s njima ukrajinska kultura. Slava Ukraini!
[1] Victoria Amelina: „Тривога / Alarm“. S ukrajinskog prevela Chrystyna Nazarkewytsch. U: Claudia Dathe / Tania Rodionova / Asmus Trautsch (Prir.): Den Krieg übersetzen. Berlin: edition.fotoTAPETA 2024, S. 8f.
[2] Volodymyr Vakulenko-K.: Ich verwandle mich. Aufzeichnungen unter russischer Besatzung. Ausgewählte Gedichte. S ukrajinskog prevela Beatrix Kersten. Weimar: Mauke 2025, S. 19.
[3] Isto, S. 87.
[4] Isto, S. 77.
[5] Katja Petrowskaja: „Victoria. 16.07.2023“. U: Als wäre es vorbei. Texte aus dem Krieg. Berlin: Suhrkamp 2025, S. 116.
[6] Claudia Dathe: „Die Spurensucherin“. U: Republik, 08.07.2023. URL: www.republik.ch/2023/07/08/die-spurensucherin [25.02.2026].
[7] Isto.
[8] V.: “The European story of Victoria Amelina! Aguanta, Ucrania, Slava Ukraini”. URL: https://www.youtube.com/watch?v=AU1bwu1CRIM [25.02.2026].
[9] Njemački: Philippe Sands: Rückkehr nach Lemberg. Über die Ursprünge von Genozid und Verbrechen gegen die Menschlichkeit. Frankfurt/Main: S. Fischer 2019.
[10] Victoria Amelina: Blick auf Frauen den Krieg im Blick. Ein Tagebuch von Krieg und Gerechtigkeit. S predgovorom Margaret Atwood. S engleskog preveli Steffen Beilich i Andreas Rostek. Berlin: edition.fotoTAPETA 2025.
[11] Tetjana Teren, Jaryna Hruscha, Sascha Dowshyk, Alex Amelin: „Nachwort: Leere Seiten“. U: Isto, S. 289-298, ovdje S. 293.
[12] Victoria Amelina: „Cancel Culture gegen Execute Culture“ – 31. März 2022. U: Aleksandra Konarzewska / Schamma Schahadat / Nina Weller (prir.): „Alles ist teurer als ukrainisches Leben“. Texte über Westsplaining und den Krieg. Berlin: edition.fotoTAPETA 2023, S. 46-49, ovdje S. 49.
[13] Victoria Amelina: „Geschichte eines Sieges“. U: V. Vakulenko: Ich verwandle mich…, S. 7-23, Ovdje S. 10.
[14] V.: “Solidarity Across Continents: The Aguanta Ucrania Campaign’s Call for Support”. URL: https://www.youtube.com/watch?v=uLySA9uwnwU [25.02.2026].
[15] Victoria Amelina: Blick auf Frauen den Krieg im Blick…, S. 196.
[16] Victoria Amelina: „Geschichte eines Sieges“…, S. 23.
[17] Isto, S. 14.