Devet

Nije toliko čudno
Što smo tako drukčije od psa,
Na čovjeka smo se namjerile
Puno kasnije, desecima tisuća godina iza vuka  –
Nikud se nama i nikad nije žurilo
Divlji je lajavac već tu uz nogu mokrio
Kada smo mu prišle oprezno, zapitno
(Još  u maslini ulja nije viđeno.)

Mjauknula sam:
Ja ću odsad živjeti devet života.
Neće mene pokislu dohvatit propuh na dvoru
Nit’ otrovna kocka pod bakrenim olucima.
Treću smrt sam sanjala u ožujku
Mijenjali smo vodu ružama na stolu;
Četvrti put me udarilo auto, pa auto, pa auto
Peti put sam pljunula crnu kuglicu dlaka i kuršum
Povici, psovke, krstitke i lavori
Motori i grijalice, graste i navlake, natikače.

Šesti život sam provela u smočnici crne vilenice
Sedma smrt me zavila u noć kao zarazna boljka ugasnica
Osmi put je pas lajao na kost dok su kopali moju rupu.

Devet godina sam vladala u vrtu, sa braćom i sestrama
Naši su bili zeleni kontejneri i niske krošnje,
Sluge su donosile dobre umake i suhe zalogaje po kiši
I mali ljudi su to sve jasno vidjeli
Sive pruge i razne europske fleke, narančaste pramenove
Kutije, stare majice, tople šugamane i krpe, loptice
Riblje kosti, lučke poglede, zalaske sunca i zagorene tave

Protezale smo se kako smo znale i umjele, mi mačke,
Prele i zirkale
Te nježno uvlačile kandže
Devet isprepletenih života.