Gledam u ruke, maslinasto zelene i bijele od farbe. Šelbi uskoči u praznu korpu za veš i sklupča se poput rahmetli nanine vunice za pletenje i stane presti. Na teveu slika kristalno plavog mora i šum valova uz bossa nova jazz. Lijevom rukom uzmem cigaru, a desnom dohvatim daljinski da pojačam ton. Još samo da postavim vratašca na kuhinjske elemente, mislim se, i onda preletim još jednom i to je to. Ne znam ni sam zašto sam sve ovo započeo. Malo od dosade, malo iz želje da lamperiji, koja je bila popularna osamdesetih, vratim svježinu. Već sam prefarbao dvije sobe i sada privodim kraju posao u kuhinji. Dobro je, ocijenim zadovoljno, stojeći podbočen s cigarom zadjevenom za usnu.
Stomak mi zakrči i sjetim se da nisam ništa pošteno cijeli dan jeo. Umotam četku za farbanje u najlon kesu i odložim na kantu. Odem do kupatila da se osvježim, a onda do spavaće da se presvučem. Gledam šta ću obući i ne nalazim ništa u neredu koji sam ostavio iza sebe. Preturam po odjeći i nađem smeđi šorc i roskasto-bijelu košulju na pruge. Zadovoljan sam izborom i onim što vidim. Naparfemišem se s obje strane vrata, a onda kanem ulja za jačanje korijena brade i kose u dlan. Dobro natrljam, operem i posušim ruke, izađem iz kuće i zaključam. Sjedam u užareno auto. Kad upalim, vidim da je temperatura blizu 100 Farenhajta. Brže-bolje otvorim prozore i pojačam klimu. Dok se vozim prema gradu, pustim grupu Zoster i pjesmu „Ne okrećem se, tata“. Teško mi je povjerovati da sam zadnji put spominjao grupu Zoster prije skoro deset godina, u jednoj od pjesama koje sam napisao dok smo živjeli na Dugama kod Prozora.
Dominik mi donese sirnicu i kapućino. Zahvalim se i prokomentarišem da mu brkovi lijepo stoje. „Idu ti uz novu frizuru“, velim. Dok zamiče za šank, smije se, a onda palcem i kažiprstom prijeđe preko brkova. Svaki mu se smije. Čujem ga kako iz daljine govori da će jednog dana imati bradu kao ja. „Ovo kod mene je više lijenost nego brada“, odvratim kroz smijeh. „Ali mogu ti dati broj lika od kojeg sam uzeo ulje za brži rast.“ Proslijedim mu kontakt i vratim se za sto. Iz ruksaka izvučem laptop i dvije knjige: Beyond Thoughts Josepha Nguyena i Šušanj Almina Kaplana. Otvorim laptop s namjerom da pišem kad završim s jelom. Prije toga ću čitati. Uzmem Šušanj i na dijelu gdje Kaplan opisuje suhozid, neko me potapše po lijevom ramenu. Trznem se i ugledam Abela. Abel je Marokanac s kojim sam se nekad družio, dok nismo izgubili kontakt, više se i ne sjećam zbog čega. Sada se povremeno sretnemo ovako, neplanski. Pita da sjedne. „Naravno“, kažem, pokazujući rukom prema žutoj fotelji. Dok sjeda, pruža stisnutu pesnicu u znak pozdrava. „Ne rukujem se“, kaže. „Nema potrebe za stalnim rukovanjem, ali evo fist bump.“ Nasmije se kroz zube pa upita: „Kako je Imany?“ „Raste“, velim, „raste brže nego što mogu upratiti.“
„Ne moraš mi ništa govoriti“, nadoveže se, dok otvara laptop na koljenima. „Mojoj su već dvadeset i dvije. Velika je razlika imati dvadeset i dvije u naše vrijeme i sada. Danas, u tim godinama, to su još djeca.“
Dominik mu donosi štrudlu i kapućino. „Zvao sam te tri puta, Abel, za narudžbu. Izvini, gužva je, nisam stigao donijeti odmah.“ „Nemoj mu se izvinjavati“, kažem kroz smijeh, „ako je toliko gladan, nek ustane i donese sebi.“ „Sve u redu“, govori mu Abel, „ipak si ti najbolji konobar ovdje.“ „Slažem se“, dodam i ja, „najbolji i najenergičniji.“ „Hvala ljudi, trudim se“, odvrati Dominik i vrati se poslu.
„Žao mi je što ti se desilo“, Abel će nakon toga. „Neko mi je rekao, ne sjećam se ko. Nisam znao prije.“ Pravim se da ne znam na šta aludira, gledajući ga kako razdvaja koščate ruke. „Ah, to“, odgovorim, kao da sam tek skontao o čemu se radi. „Šta ćeš, dešava se. Nije svima suđeno da ostanu u braku. Bitno je samo da se dvoje raziđu ljudski, koliko god je to moguće. Razvod je sranje, ali se smrad barem malo može ublažiti.“ Govorim to kao da sam preturio šest, a ne jedan razvod preko glave. Razgovor nam prekida trubljenje s ulice. Zvuk sirena hitne pomoći, vatrogasaca i policije. Dominik izleti na ulicu da izvidi. „Nekog su uhvatili“, govori Dominik provirujući kroz poluotvorena vrata.
„Ništa novo“, dodaje Abel. „Ipak živimo u Trumpovoj Americi. Ne bi me iznenadilo da ulete i dođu po nas dvojicu.“ Dok to izgovara, zubi mu zabijele poput morske pjene na obalama Casablance.
„Ne bi ni mene“, odgovaram, neodlučan da li da se nasmijem ili uozbiljim. „Mi slabo šta možemo promijeniti. Znaš, odučavam se od iluzije da mi zapravo imamo kontrolu nad svojim životima, a kamoli nad tuđim.“
„Jedino što je moguće“, na to će Abel, „jeste prihvatiti život onakav kakav je. Šta ja mogu, ako se nešto neočekivano desi? Ništa, osim prihvatiti i nastaviti sa životom, jel’ tako?“
„Čitao sam nešto ovih dana“, velim, „da većina ljudi uglavnom provodi vrijeme između brige o budućnosti, što donosi stres i anksioznost, i žaljenja za prošlošću, što vodi do depresije.“
„Tačno tako“, uskoči Abel. „Tačno tako. I onda zaboravimo na sadašnjost. Jedino gdje možemo biti istinski živi. Kad razmislim, čini mi se da su ljudi na Zapadu pod stresom, a na Istoku, posebno u muslimanskim zemljama, u velikoj depresiji.“
„Ima ti ta mjesta“, složim se s njim, potežući srk kafe. Zazvoni mu telefon. Javi se i progovori na arapskom. Spakujem stvari, prvo laptop, pa napravim mjesto za knjige. Nabacim ruksak na desno rame i pružim mu stisnutu pesnicu.
Dan je lijep. Ostalo je još nepuna dva sata do zalaska sunca. Vratit ću se kući po biciklo i otići do Peninsule. Godi mi da vrijeme pred zalazak, posebno nakon posla, iskoristim za pedalanje. Odmor za mozak, a uz to i fizička aktivnost. Imany više i ne pomišlja da sjedne na biciklo otkako je jednom pala, zgulila koljena i završila u komšijskoj ogradi, iz koje su na nju izletjeli psi.
U zadnje vrijeme dosta se promijenila. Odjednom, reklo bi se, iz djeteta je izrasla u pravi mali curetak. Novo je to i za nju i za mene. „Babo, kucaj na vrata prije nego što uđeš u sobu“, podsjeti me svaki put. Trudim se to ispoštovati, ali u mojoj glavi ona je još dijete koje u svemu ovisi o meni, pa joj stalno dosađujem pitanjima: treba li ti šta, jesi li gladna, šta radiš, hoćeš li negdje da izađemo, hajmo napolje. „Babo, ne moramo se svaki dan družiti. Jučer smo šetali“, kaže, blago iznervirana, ali mirnim glasom. „U redu“, kažem, „ali hoću da znaš da je babo tu za tebe i da te voli, i da sam ponosan na tebe, i da mi je srce puno kad te gledam kako odrastaš.“ „Znam, babo, ne moraš mi to svaki dan govoriti.“
Misleći o tome, stignem na odredište. Nađem zgodan parking u hladovini i skinem biciklo s auta. Kako je nosač popucao na nekoliko mjesta i biciklo se ne može ustabiliti, povezao sam ga dodatno. „Može kako može“, govorili su u mom selu Garići. Ako nema kajša za hlače, ima kanapa.
Sjednem na biciklo, stavim slušalice i pustim Ludovica Einaudija. Prvi put sam ga čuo u filmu Nomadland i bio mi je pravo otkriće. Čudesan klavir. Pedalam stazom kojom ljudi šetaju i svako malo moram povikati: „Prolazim s vaše lijeve strane.“ Neki se sklone odmah, neki poskoče iznenađeni, neki ne čuju. Djed i nana vuku nogu za nogom prema plaži. Kažem: „S vaše lijeve strane“, ali se ne obaziru. Tek kad im se približim, djed koji nosi sklopive stolice na leđima, kao iz nijemog filma, okrene se i nasmije. Kimnem i kažem: „Izvinite“, dok ih obilazim.
Dok prolazim pored plaže, vidim invalidska kolica. Nikoga u njima. Pitam se gdje li je osoba koja je tu sjedila. Ne vidim nijedno auto u blizini. Otkud kolica tu? Neko je, htijući da se sunča ili da uhvati zalazak, došao tu. Možda sam, možda s nekim. Nebitno. Fascinira me volja za životom koju vidim u praznim invalidskim kolicima.
„Neću praviti pauzu“, govorim sebi, iako pedalam već više od pola sata. Otići ću na drugu stranu, gdje su staze kroz šumu, napraviti krug, pa se vratiti do obale. Prije nego što uđem u prvi šumarak, na jednom proplanku vidim grupu omladinaca i djece. Stariji stoje po strani i zadovoljno plješću dok ovi plešu. Muzika trešti. Plešu dabke. Svaki udar nogu o tlo, čini mi se, prkos je zaboravu. Svaki povik protest i glas o životu. Podignem ruku u znak pozdrava i nazovem im selam. Drago im.
Vraćajući se, pronađem mjesto na plaži. Položim biciklo pored sebe, skinem ruksak s leđa i izvadim bocu vode. Još je svježa dok se slijeva niz grlo. Sunce rumeni na horizontu, ostavljajući tragove na valovima koji nježno dodiruju obalu. Zadubljen u misli o plesu koji sam maloprije vidio, ne primjećujem čovjeka ispred sebe. Hoda bos u vodi, poput akrobate. Ode na jednu stranu pa se vrati. I tako desetak minuta. Ako malo ubrza, izgleda kao da bi mogao pasti. Balansira s papučama u desnoj ruci. Onda zastane, podboči se i gleda sunce u zalasku.
Dabke
Gledam u ruke, maslinasto zelene i bijele od farbe. Šelbi uskoči u praznu korpu za veš i sklupča se poput rahmetli nanine vunice za pletenje i stane presti. Na teveu slika kristalno plavog mora i šum valova uz bossa nova jazz. Lijevom rukom uzmem cigaru, a desnom dohvatim daljinski da pojačam ton. Još samo da postavim vratašca na kuhinjske elemente, mislim se, i onda preletim još jednom i to je to. Ne znam ni sam zašto sam sve ovo započeo. Malo od dosade, malo iz želje da lamperiji, koja je bila popularna osamdesetih, vratim svježinu. Već sam prefarbao dvije sobe i sada privodim kraju posao u kuhinji. Dobro je, ocijenim zadovoljno, stojeći podbočen s cigarom zadjevenom za usnu.
Stomak mi zakrči i sjetim se da nisam ništa pošteno cijeli dan jeo. Umotam četku za farbanje u najlon kesu i odložim na kantu. Odem do kupatila da se osvježim, a onda do spavaće da se presvučem. Gledam šta ću obući i ne nalazim ništa u neredu koji sam ostavio iza sebe. Preturam po odjeći i nađem smeđi šorc i roskasto-bijelu košulju na pruge. Zadovoljan sam izborom i onim što vidim. Naparfemišem se s obje strane vrata, a onda kanem ulja za jačanje korijena brade i kose u dlan. Dobro natrljam, operem i posušim ruke, izađem iz kuće i zaključam. Sjedam u užareno auto. Kad upalim, vidim da je temperatura blizu 100 Farenhajta. Brže-bolje otvorim prozore i pojačam klimu. Dok se vozim prema gradu, pustim grupu Zoster i pjesmu „Ne okrećem se, tata“. Teško mi je povjerovati da sam zadnji put spominjao grupu Zoster prije skoro deset godina, u jednoj od pjesama koje sam napisao dok smo živjeli na Dugama kod Prozora.
Dominik mi donese sirnicu i kapućino. Zahvalim se i prokomentarišem da mu brkovi lijepo stoje. „Idu ti uz novu frizuru“, velim. Dok zamiče za šank, smije se, a onda palcem i kažiprstom prijeđe preko brkova. Svaki mu se smije. Čujem ga kako iz daljine govori da će jednog dana imati bradu kao ja. „Ovo kod mene je više lijenost nego brada“, odvratim kroz smijeh. „Ali mogu ti dati broj lika od kojeg sam uzeo ulje za brži rast.“ Proslijedim mu kontakt i vratim se za sto. Iz ruksaka izvučem laptop i dvije knjige: Beyond Thoughts Josepha Nguyena i Šušanj Almina Kaplana. Otvorim laptop s namjerom da pišem kad završim s jelom. Prije toga ću čitati. Uzmem Šušanj i na dijelu gdje Kaplan opisuje suhozid, neko me potapše po lijevom ramenu. Trznem se i ugledam Abela. Abel je Marokanac s kojim sam se nekad družio, dok nismo izgubili kontakt, više se i ne sjećam zbog čega. Sada se povremeno sretnemo ovako, neplanski. Pita da sjedne. „Naravno“, kažem, pokazujući rukom prema žutoj fotelji. Dok sjeda, pruža stisnutu pesnicu u znak pozdrava. „Ne rukujem se“, kaže. „Nema potrebe za stalnim rukovanjem, ali evo fist bump.“ Nasmije se kroz zube pa upita: „Kako je Imany?“ „Raste“, velim, „raste brže nego što mogu upratiti.“
„Ne moraš mi ništa govoriti“, nadoveže se, dok otvara laptop na koljenima. „Mojoj su već dvadeset i dvije. Velika je razlika imati dvadeset i dvije u naše vrijeme i sada. Danas, u tim godinama, to su još djeca.“
Dominik mu donosi štrudlu i kapućino. „Zvao sam te tri puta, Abel, za narudžbu. Izvini, gužva je, nisam stigao donijeti odmah.“ „Nemoj mu se izvinjavati“, kažem kroz smijeh, „ako je toliko gladan, nek ustane i donese sebi.“ „Sve u redu“, govori mu Abel, „ipak si ti najbolji konobar ovdje.“ „Slažem se“, dodam i ja, „najbolji i najenergičniji.“ „Hvala ljudi, trudim se“, odvrati Dominik i vrati se poslu.
„Žao mi je što ti se desilo“, Abel će nakon toga. „Neko mi je rekao, ne sjećam se ko. Nisam znao prije.“ Pravim se da ne znam na šta aludira, gledajući ga kako razdvaja koščate ruke. „Ah, to“, odgovorim, kao da sam tek skontao o čemu se radi. „Šta ćeš, dešava se. Nije svima suđeno da ostanu u braku. Bitno je samo da se dvoje raziđu ljudski, koliko god je to moguće. Razvod je sranje, ali se smrad barem malo može ublažiti.“ Govorim to kao da sam preturio šest, a ne jedan razvod preko glave. Razgovor nam prekida trubljenje s ulice. Zvuk sirena hitne pomoći, vatrogasaca i policije. Dominik izleti na ulicu da izvidi. „Nekog su uhvatili“, govori Dominik provirujući kroz poluotvorena vrata.
„Ništa novo“, dodaje Abel. „Ipak živimo u Trumpovoj Americi. Ne bi me iznenadilo da ulete i dođu po nas dvojicu.“ Dok to izgovara, zubi mu zabijele poput morske pjene na obalama Casablance.
„Ne bi ni mene“, odgovaram, neodlučan da li da se nasmijem ili uozbiljim. „Mi slabo šta možemo promijeniti. Znaš, odučavam se od iluzije da mi zapravo imamo kontrolu nad svojim životima, a kamoli nad tuđim.“
„Jedino što je moguće“, na to će Abel, „jeste prihvatiti život onakav kakav je. Šta ja mogu, ako se nešto neočekivano desi? Ništa, osim prihvatiti i nastaviti sa životom, jel’ tako?“
„Čitao sam nešto ovih dana“, velim, „da većina ljudi uglavnom provodi vrijeme između brige o budućnosti, što donosi stres i anksioznost, i žaljenja za prošlošću, što vodi do depresije.“
„Tačno tako“, uskoči Abel. „Tačno tako. I onda zaboravimo na sadašnjost. Jedino gdje možemo biti istinski živi. Kad razmislim, čini mi se da su ljudi na Zapadu pod stresom, a na Istoku, posebno u muslimanskim zemljama, u velikoj depresiji.“
„Ima ti ta mjesta“, složim se s njim, potežući srk kafe. Zazvoni mu telefon. Javi se i progovori na arapskom. Spakujem stvari, prvo laptop, pa napravim mjesto za knjige. Nabacim ruksak na desno rame i pružim mu stisnutu pesnicu.
Dan je lijep. Ostalo je još nepuna dva sata do zalaska sunca. Vratit ću se kući po biciklo i otići do Peninsule. Godi mi da vrijeme pred zalazak, posebno nakon posla, iskoristim za pedalanje. Odmor za mozak, a uz to i fizička aktivnost. Imany više i ne pomišlja da sjedne na biciklo otkako je jednom pala, zgulila koljena i završila u komšijskoj ogradi, iz koje su na nju izletjeli psi.
U zadnje vrijeme dosta se promijenila. Odjednom, reklo bi se, iz djeteta je izrasla u pravi mali curetak. Novo je to i za nju i za mene. „Babo, kucaj na vrata prije nego što uđeš u sobu“, podsjeti me svaki put. Trudim se to ispoštovati, ali u mojoj glavi ona je još dijete koje u svemu ovisi o meni, pa joj stalno dosađujem pitanjima: treba li ti šta, jesi li gladna, šta radiš, hoćeš li negdje da izađemo, hajmo napolje. „Babo, ne moramo se svaki dan družiti. Jučer smo šetali“, kaže, blago iznervirana, ali mirnim glasom. „U redu“, kažem, „ali hoću da znaš da je babo tu za tebe i da te voli, i da sam ponosan na tebe, i da mi je srce puno kad te gledam kako odrastaš.“ „Znam, babo, ne moraš mi to svaki dan govoriti.“
Misleći o tome, stignem na odredište. Nađem zgodan parking u hladovini i skinem biciklo s auta. Kako je nosač popucao na nekoliko mjesta i biciklo se ne može ustabiliti, povezao sam ga dodatno. „Može kako može“, govorili su u mom selu Garići. Ako nema kajša za hlače, ima kanapa.
Sjednem na biciklo, stavim slušalice i pustim Ludovica Einaudija. Prvi put sam ga čuo u filmu Nomadland i bio mi je pravo otkriće. Čudesan klavir. Pedalam stazom kojom ljudi šetaju i svako malo moram povikati: „Prolazim s vaše lijeve strane.“ Neki se sklone odmah, neki poskoče iznenađeni, neki ne čuju. Djed i nana vuku nogu za nogom prema plaži. Kažem: „S vaše lijeve strane“, ali se ne obaziru. Tek kad im se približim, djed koji nosi sklopive stolice na leđima, kao iz nijemog filma, okrene se i nasmije. Kimnem i kažem: „Izvinite“, dok ih obilazim.
Dok prolazim pored plaže, vidim invalidska kolica. Nikoga u njima. Pitam se gdje li je osoba koja je tu sjedila. Ne vidim nijedno auto u blizini. Otkud kolica tu? Neko je, htijući da se sunča ili da uhvati zalazak, došao tu. Možda sam, možda s nekim. Nebitno. Fascinira me volja za životom koju vidim u praznim invalidskim kolicima.
„Neću praviti pauzu“, govorim sebi, iako pedalam već više od pola sata. Otići ću na drugu stranu, gdje su staze kroz šumu, napraviti krug, pa se vratiti do obale. Prije nego što uđem u prvi šumarak, na jednom proplanku vidim grupu omladinaca i djece. Stariji stoje po strani i zadovoljno plješću dok ovi plešu. Muzika trešti. Plešu dabke. Svaki udar nogu o tlo, čini mi se, prkos je zaboravu. Svaki povik protest i glas o životu. Podignem ruku u znak pozdrava i nazovem im selam. Drago im.
Vraćajući se, pronađem mjesto na plaži. Položim biciklo pored sebe, skinem ruksak s leđa i izvadim bocu vode. Još je svježa dok se slijeva niz grlo. Sunce rumeni na horizontu, ostavljajući tragove na valovima koji nježno dodiruju obalu. Zadubljen u misli o plesu koji sam maloprije vidio, ne primjećujem čovjeka ispred sebe. Hoda bos u vodi, poput akrobate. Ode na jednu stranu pa se vrati. I tako desetak minuta. Ako malo ubrza, izgleda kao da bi mogao pasti. Balansira s papučama u desnoj ruci. Onda zastane, podboči se i gleda sunce u zalasku.