(O zbirci pjesama Gorana Sarića “Kao da zidu govoriš”)
Šta je to, u današnje vrijeme, zid – zidina, duvar, duvarina? Ništa od toga, nego je nešto mnogo grđe: zid je naša nagluhost kojom se branimo od drugih, i od sebe, gluhi kao duvari.
Znamo, od zemlje su ljudi pravili ćerpić, da podignu zid oko bašče, oko kuće, da se zaklone od svijeta. A i znamo: danas podižemo drukčije zidove, jače i tvrđe od pečene zemlje. I ti su duvari otporni na tuđu nesreću. Gluhši što je tuđa nesreća nama bliža.
Iza tih zidova, takvih, nestane sve što nam hrani dušu. Ogluhnemo, da umirimo savjest, da ne snosimo odgovornost. I kažemo: mi nismo čuli, i mi nijesmo znali.
Ne diže strah ograde. Nego sebičnost i kukavičluk. Iza tih ograda raste i tovi se naša ravnodušnost.
Riječ zid spomenuta je u Sarićevoj knjizi triput. Taman kao troprsta kletva! Ovoga i ovakvoga svijeta, rasturenog u parčad, i sabijenog u besvijest.
Knjiga Kao da zidu govoriš, govori sve što moramo čuti. Na ulici, na groblju, u kući, u polju, u snu i na javi. Čujemo komšiju, čujemo pticu, bivšu ljubav. Čujemo i rat, zapravo njegovu mirnodopsku šutnju. Jezivu.
Sarićevi dolasci u zavičaj bekstva su od zavičaja, bekstva u pričanje o nemogućem povratku. Osim povratku u bivšega sebe.
Tamo i otud, vodi ga poezija. Kao Dantea.
Taj Sarićev zid, bilo da je zid plača ili nahereni duvar, čuva grobni prostor za žive duše, duše koje hodaju, i nisu ovovremenske, nego su bivše.
A ljudi, poimenice u posvetama prozvani, ovdje su samo svjedoci na sudu, da pomognu nejakome da prebrodi pustoš i gluhotu riječi.
Neriječi. Koja nam sve uzima.
Sve što se zbori u ovoj knjizi, upućeno je biću koje ima svetu puninu duha: dva obraza. Po savjesti: jedan za istinu, drugi za dobrotu.
Ova je knjiga zato meni raskošna i otmjena, ovovremena, džumhurijska. Uznešena – i ljudska kao tuga sevdalinska.
Čujemo rat
(O zbirci pjesama Gorana Sarića “Kao da zidu govoriš”)
Šta je to, u današnje vrijeme, zid – zidina, duvar, duvarina? Ništa od toga, nego je nešto mnogo grđe: zid je naša nagluhost kojom se branimo od drugih, i od sebe, gluhi kao duvari.
Znamo, od zemlje su ljudi pravili ćerpić, da podignu zid oko bašče, oko kuće, da se zaklone od svijeta. A i znamo: danas podižemo drukčije zidove, jače i tvrđe od pečene zemlje. I ti su duvari otporni na tuđu nesreću. Gluhši što je tuđa nesreća nama bliža.
Iza tih zidova, takvih, nestane sve što nam hrani dušu. Ogluhnemo, da umirimo savjest, da ne snosimo odgovornost. I kažemo: mi nismo čuli, i mi nijesmo znali.
Ne diže strah ograde. Nego sebičnost i kukavičluk. Iza tih ograda raste i tovi se naša ravnodušnost.
Riječ zid spomenuta je u Sarićevoj knjizi triput. Taman kao troprsta kletva! Ovoga i ovakvoga svijeta, rasturenog u parčad, i sabijenog u besvijest.
Knjiga Kao da zidu govoriš, govori sve što moramo čuti. Na ulici, na groblju, u kući, u polju, u snu i na javi. Čujemo komšiju, čujemo pticu, bivšu ljubav. Čujemo i rat, zapravo njegovu mirnodopsku šutnju. Jezivu.
Sarićevi dolasci u zavičaj bekstva su od zavičaja, bekstva u pričanje o nemogućem povratku. Osim povratku u bivšega sebe.
Tamo i otud, vodi ga poezija. Kao Dantea.
Taj Sarićev zid, bilo da je zid plača ili nahereni duvar, čuva grobni prostor za žive duše, duše koje hodaju, i nisu ovovremenske, nego su bivše.
A ljudi, poimenice u posvetama prozvani, ovdje su samo svjedoci na sudu, da pomognu nejakome da prebrodi pustoš i gluhotu riječi.
Neriječi. Koja nam sve uzima.
Sve što se zbori u ovoj knjizi, upućeno je biću koje ima svetu puninu duha: dva obraza. Po savjesti: jedan za istinu, drugi za dobrotu.
Ova je knjiga zato meni raskošna i otmjena, ovovremena, džumhurijska. Uznešena – i ljudska kao tuga sevdalinska.