Veliki (vjerovatno i najveći) muzički mag ex-yu scene svoju blistavu karijeru (koja još uvijek traje) počeo je kasnih šezdesetih u nekom italijanskom striptiz baru. Nesudjeni profesor marksizma, koji je kao tinejdžer na binu izlazio sa malim katancem na šlicu svojih farmerki, u jednom od svojih bezbrojnih intervjua je rekao da je pravo stanje, presjek stanovništva Jugoslavije, upoznao i spoznao tek kad je došao u JNA, odnosno kad je na primjeru jednog (da ga tako nazovemo) većeg medjurepubličkog okupljanja uvidio koliko je vojnika imalo kokošja prsa, koliko ih je bilo neuhranjenih, krezavih, koliko ih je bilo sa vrlo niskim stepenom higijena itd…
Ivan Vukobran, živio je u povećem selu Rastići. Njegovo prebivalište je dobilo ime po deminutivu i množini naziva drveta – hrast, tačnije “rast”, kako se običavalo govoriti na sjeveru Bosne.
Jedna zanimljivost vezana za selo Rastići bila je ta neka nacionalna šarolikost. Četiri, pet nacija, da ih sad ne nabrajamo poimenice, tu je stoljećima živjelo zajedno. Druga zanimljivost se sastojala u tome da se selo, otkako zna za sebe, vazda borilo s vukovima, tako da Vukobranima prezime koje su ponosno nosili kroz tešku i tamnu vilajetsku istoriju nije palo s neba, nego je, itekako, imalo svoje logičko pokriće.
Dok je davao dug domovini u kasarni “Ribnica” u Kraljevu, Ivan je razgovarajući sa svojim vojničkim drugarima (pored onoga što je odavno primjetio “alfa i omega” Bijelog Dugmeta) zapazio još jednu zanimljivost.
Da li se njegov razgovor sa dvojicom budućih rezervnih oficira vodio u vojničkoj kantini gdje su se pile pive “klipače” i mezile jeftine napolitanke (ko ovo nije konzumirao zajedno, kao da ni nije bio u vojsci), da li je to bilo kad je jedan od njih trojice dobio neke veće pare od kuće, pa častio u “Domu JNA”, uz Karadjordjevu šniclu i hladan špricer, ili je to ipak bilo na požarastvu uz cigarete “Lara”, “Upitnik” ili neke druge jeftine vrste koje su pored nabrojanih podjednako razarale pluća, sve uz kafu koja se pravila od “soca” koji je već iskorišten za prethodnih deset kafa, to na ovom mjestu, da budemo načisto, uopšte nije bitno.
Bitno je da se Ivan Vukobran iz sela Rastići nakon prijepodnevnih obaveza sreo popodne sa svojim parosnicima, Stjepanom iz Zaprešića i Acom iz Padinske Skele. Da uzduž i poprijeko prebiraju vojničke i civilne zgode i nezgode.
U jednom trenutku razgovora, naš Posavljak spomenu kako je njegov otac jako cijenio svog punca, na šta ga Aco prekide, pa upita šta je to – punac.
– To ti je tast, odgovori Ivan, na šta mu stameni Acika odgovori da je pomislio da je punac nekakva vrsta bosanske šumske životinje.
Onda se povede priča o hrani, pa Aco spomenu kako mrzi boraniju, na šta Stjepan upita za prijevod.
– Mahune! Odgovori Ivan umjesto momka iz “Padinjaka”. Tačnije, boranija ti je varivo od mahuna, popravlja i proširuje “bosančeros” svoj prvobitni iskaz.
I tako je to teklo, dugo se bio otegao dan, dugo se otegao i razgovor njih trojice. Spominjali su se tu i “budjavo” i “učinkovitost” i “zapeta” i “zaledje” i “životopis” i “magnovenje” i pitaj ti Boga dragoga šta sve ne…
I sve je to Ivan prevodio bez greške i imalo razmišljanja. Još je taj razgovor tri ratna druga začinio, zapaprio i pobiberio “sevapom”, “nafakom” i “sadakom”. Pa im i to uredno preveo.
I sve je htio da ih na kraju priupita ko je ovdje u stvari glup kao što se priča okolo, ali ne htjede. Pribojao se da ne dodje do nekog kalambura, neugodnog igrokaza, da ne dodje, ne do dragi Bog, do kakve neželjene furtutme…
***
2007’
Ivan Vukobran je imao plan da poslije vojske krene na već upisani fakultet u glavnom gradu republike. Komparativna književnost. Medjutim, sudbina je odlučila nešto drugo. Došao je rat. Umjesto da se autobusom zaputi za Sarajevo, on je jedne mrkle noći preplivao Savu, te se nakon 48 sati, nisam više ne znajući kako, našao u Frankfurtu.
Šest godina kasnije, u jesen 1997. godine, ovaj put ne preplivava, nego avionom iz Franfurta leti i slijeće pravo u Sijetl. Nakon dvije godine Ivan napušta “smaragdni grad” i spušta se tristotinjak milja južnije, u oregonski studentski gradić Judžin.
U Judžinu upisuje “Comparative Literature” i uporedo (za)počinje pisati kratke priče i poeziju.
godine šalje “dole” na regionalni konkurs za najbolju kratku priču, na temu “Rat u BIH”, svoj prvi tekst. Medjutim, njegova priča nazvana “Bosanski lonac” prolazi nezapaženo, ne ulazi niti u širi izbor, u pedeset odabranih priča.
U nastavku ovog teksta možete pročitati tu priču. Ona će nakon “fijaska” na takmičenju, ipak osvanuti u jednoj zbirci čiji je čitav prihod od prodaje poklonjen društvu koje se brinulo o djeci i omladini sa posebnim potrebama, tako da se može reći da nije napisana uzalud.
BOSANSKI LONAC
Horoz je svojim glasnim i kreštavim avazom najavio da je sabah i da je vakat da se ustaje. Stari je Hamdija već i prije bio budan i svako malo je pogledavao na stari sahat. Prevrtao se nemirno u krevetu planirajući dan, koji je eto već nekako krenuo. Prvo će uzeti šiš i ispeći frišku kahvu jer je ćasa od nekog davno pojedenog slatka, a koja je Hamdiji služila kao spremište, bila prazna. Od kako mu je hanuma preselila na ahiret sve je morao sam. A nije ni to, ostao je bez ikoga, pa se sve više i više pretvarao u pravog pravcatog djuturuma. Izvadio je džezvu i fildjan, stavio ih na hastal, zapalio “Drinu” sarajevsku i uzeo “Oslobodjenje” da ga malo pretabiri dok se kahva ispeče.
Petao je probudio deda Momira, Hamdijinog komšiju sa desne strane. Nije mu trebao sat budilnik. Komšijin petao je bio tačniji (i glasniji) od najjačeg budilnika u komšiluku. Danas je Momirov srećni dan. Dolaze mu kćerka i zet iz Danske u posetu. Ustao je veselo se protežući da skuva kafu. Smotao je malo duvana (dobijenog od rodjaka iz Trebinja) u hartiju pa je onako u slast povukao prvi dim. Ubrzo se cela soba ispunila aromom hercegovačke cigare. Nije se kafa kako treba ni ohladila, a već je prva stranica “Politike” bila pažljivo iščitana.
Kokot je opet bio brži od djeda Ivana, Hamdijinog susjeda sa lijeve strane. Nikad nije zadocnio i poput stare ure, mislio je Ivan, Hamdijin kokot je bio točan kao vlakovi što sa nevjerovatnom preciznošću ulaze na japanske kolodvore. Nedoumica za djeda Ivana je bila da li da se prvo obrije ili da premoć podari jutarnjoj kavi. Kavica je prevagnula, dok je motao duhan u papir, sjetio se stričevića koji mu ga je poslao iz Mostara. Pomno je čitao “Vjesnik” čekajući da voda provrije.
Primjetio je Hamdija Pindul, mnogo prije nego što će prvi metak zapucati, da je taki vakat došao, da šejtan već šenluči po vascijelom dunjaluku i da su mnogi spremni na svakojake zulume. Dodjoše mu pred avliju nenajavljeni glasnici i dušebrižnici da ga kao biva upozore, sve nudeći mu da kupi pušku, da se brani, zlu ne trebalo. Spominjali su se tu i kaurini i četnici i ustaše. Nabacili su nešto i o Momiru i Ivanu kao potencijalnim neprijateljima. Spominjali Aliju kao muslimanskog spasitelja. Saslušao ih je kao svakog što mu prag predje, počastio kahvom i ratlukom i ispratio ih do kapije što je ljubaznije mogao. Pušku nije kupio. Od oružja je vazda zazirao, jer je malo kome ono sevapa donjelo. Nikad se u životu nije ni s kim posvadio, pa je odlučio da tako bude i ubuduće.
Momir Drulović – Lepi je već odavno znao da je djavo došao po svoje. Vidjao je sve češće bradate spodobe sa šubarama i kokardama na glavama. Sjetio se ‘42 godine kad ih ganjao i tamanio po bosanskim vrletima sve se nadajući da će im zauvek stati u kraj. Poslije rata drugovi su ga ostavili da službuje u Bosni. Jedino što mu je ostalo iz Srbije i rodnog Kruševca bila je – ekavica. Njemu niko od tih pobornika ravnogorskih ideja nije ni pomišljao da navrati. Znali su da bi ih Momir, “stara partizančina”, sve naglavačke poizbacivao iz dvorišta. Sa ulice se mogao videti Tito u beloj maršalskoj uniformi kako visi na zidu. U vremenu kad je svako živ skidao i sklanjao vrhovnog komandanta i stavljao novog, Momo je uokvirio još većeg (skoro pa u prirodnoj veličini)i okačio ga tako da je slika predstavljala centralno mesto u primaćoj sobi.
– Kakav Slobo i ostale pičke materine….Lepi moj …svi su oni boranija za druga Starog, znao je Momo ponoviti to i po stotinu puta. Nisu mogli igrati ni na kartu religije i pozvati ga na pravoslavlje i krst časni, jer je Lepi (tako su ga zvali ne zato što je lep, nego što se svakom obraćao sa “lepi moj…) raskrstio sa religijom još za studentskih dana, a sa svojim jedinim Bogom se oprostio 1980. godine kad je ovaj odlučio da napusti (ovaj put zauvek) svoje stare ratne drugove.
Kod Ivana Stipkovića su dolazili nekoliko puta. Jednom je čak i kasniji veliki državni dostojanstvenik i saborski zastupnik pohitao da privoli Ivana na njihovu stranu. Pozivalo se na povijesni trenutak i tisućljetni san svakog domoljuba. Pominjala se komunistička tlaka i tamnica i žudnja za neovisnošću koja im je, evo već desetljećima, uskraćena. Trebalo je stati uz Franju. Nije vrijeme snivanja. Suživot nije moguć, dom se treba braniti i nema vremena za neka okolišanja jer biće dockan ako se hitro ne stane na branik i ispod stijega domovine. Ivan, stari gospodin, nije mogao poput susjeda Momira da prijeti i grabi pušku iz ormara, učtivo ih je odbio znajući da to neće biti zadnji put.
Žene u njih trojice su se čuvale i pazile podjednako dobro. Više ih se vremena moglo vidjeti zajedno nego nasamo, pa ni ne čudi da su zajedno i okončale ovozemaljski život. Rat je uveliko trajao i svako živ se prestrojavao i odlazio medju svoje, samo su ova tri domaćinstva i dalje gonila po svom i živjela svoj zajednički (su)život kako su odvajkada i činili.
Prkosili su tako i jednim i drugim i trećim. Svako ih je smatrao budalastim i ludim, jer ne može se više, pa to se govori na svakom koraku…upali televizor….vidi šta novine kažu…šta se iz kojekakvih štabova i bogomolja poručuje…ne može se više živit’ zajedno. Izazivali su tako, tim svojim zajedništvom, ne jednog nego sva tri Boga. I ispirao je narod usta sa njima kad je trebalo i kad je netrebalo neimajući pametnijeg posla. Štrčali su tako, tim svojim neprekinutim prijateljstvom i bili mimo reda i drugačiji, a to se na Balkanu (u Bosni pogotovo) skupo plaćalo. Najčešće životima.
Dok su Hamdija, Momir i Ivan jedne subota otišli u obližnju šumu da nakupe drva, žene su ostale u dvorištu da trijebe grah. I tako dok su one trijebile i veselo čavrljale prišli su im, kukavički, otpozadi i sa hicima u potiljak nemilosrdno ih ubili. Egzekucija je (iz ugla egzekutora) bila savršena…brza i nečujna. Muževi su ih zatekli kako nepomično leže sa glavama na stolu dok se sa njega slijevala krv. Djecu su zatekli živu. Ko zna zašto? Koliko su proklinjali krvnike što im žene pobiše: Hamdijinu Maru, Momirovu Fikretu i Ivanovu Vukosavu, toliko su ih blagosiljali što su poštedili Edina, Mirelu, Marka, Vesnu i Davida. Niko od komšija nije ništa ni vidio ni čuo, jer je u ratu, kao neko nepisano pravilo, tako i najbolje. Nisu ovi puno ni ispitivali okolo, nego su se okrenuli sebi i žalosti.
Sahraniše ih zajedno nek tako čekaju dok im se oni ne pridruže. I kako su one ležale u zemlji jedna do druge tako su gore iznad njih ležali križ, polumjesec sa zvjezdom i krst jedan do drugoga. Umjesto da ih konačno zavadi i posvadja, zajednička nesreća je trojicu novopečenih udovaca još više pobratimila.
Ne smijem puno divaniti, mislio se Hamdija, zaboraviću se pa slaba fajda od svega. Nisam baš najbolji sa zdravljem, hasta sam poodavno, ali šta ćeš…dolaze mi zet i snaja, moram se malo doćerat’, navuću one nove čakšire da ne izgledam k’o kaka fukara i harabatija. Nije meni zbog sina, nego zbog snaje…jer ona je…ma ne znam kako da je opišem….prava dzenetska hurija. Nije zato što je Momirova šćer nego je stvarno …nešto baška. Moraću malo oprati basamake i pospremiti sav onaj pesinluk u avliji. Ne znam šta bi samo napravio za ručak…za nas petero. Nešto onako za familiju..za najbliže. Znam šta ću. Bosanski lonac ! Djeci ću nešto drugo. Prika Momir voli dobro pojesti ali moram pazit da ne bude masno, znam da mu je holesterol povišen, a opet prika Ivan nije neki na hrani ali voli zaliti sve sa vinom. Žao mi Ivana, uvijek smo se dobro pazili, ali nekako on najteže podnosi samački život. Momir i ja još nekako i deveramo i duramo bez naših hanuma, ali Ivan to nikako ne podnosi. Eh, jebem ti rat. U sekundi ostašmo kao tri stara ata…kao tri rage što čekaju da ih nestane… Makar jednom eftično Hamdiju bi hvatala neka uznemirenost i samo je Alahu zahvaljivao što ima Momira i Ivana uza se, inače…
Deda Momo nije mogao dočekati da mu kćerka i zet dodju. Od kako mu nema Fikrete, malo šta je moglo oveseliti ga koliko familijarna okupljanja. Da nema prike Hamdije i komšije Ivana ne bi znao šta bi sam sa sobom. Oni su mu sve…jer kćerka i zet ne mogu non-stop u posetu. Podaleko je Danska pa dodju samo jednom godišnje, dovedu decu i tako…dok trepneš prodje četrnaest dana. A za te dvije nedelje ne zna se ko postane veće dete on ili Hamdija. Puna kuća, il’ kod njega il’ kod Hamdije…svejedno…..vika galama deca skaču, roditelji ih smiruju, prete batinama, a mi ni čut’. Vičemo glasnije od same dece….nek diraju…neka dece…pa za koga da čuvamo. Penzija mala, ali ne žali Momir kad mu deca dodju. Samo eto, jedino fali domaćica u kući, pa da pravi i iznosi kako red nalaže. Eh, ne znaju naša deca kako Hamdija i ja znamo zapiti…pa zapevati….i na kraju zaplakat’ onako iz duše…ko kakve ženturače. Ujutro nas stid…sve nešto izbegavamo pogledati jedan drugog u oči….do idućeg puta. Život je baš kurvin sin, znao bi Momo reći to najmanje dva puta nedeljno. Hiljadu puta je proklinjao prokleti rat i dan kad im žene pobiše . Kud baš njih….kud nas ne ubiše majku im jebem, kad je već neko morao. Zašto njih tri?
Ivan je bio najstariji medju njima. Uvijek nešto bolešljiv, modar u licu. Nije znao mnogo glede poslova u svom domu. Otkako je Vukosava poginula i samo otvaranje limenke je bio veliki izazov. A i mirovina je neredovno dolazila. Bar tri puta tjedno objedovao bi ili kod prike Hamdije ili kod susjeda Momira. Po tisuću puta im je znao zahvaljivati za tu uslugu. Evo i danas je pozvan na svečani objed. Momirovi i Hamdijini djeca i unuci dolaze iz Danske i baš im zavidi. Ivanov sin jedinac i Hamdijina kćerka, poslije vjenčanja, zaputili su se u Ameriku i ove godine neće moći u posjetu. Obećali su sljedeće godine prvom prigodom, ako sve bude u redu, dolaze. Ali voli on i ove ( Hamdijine i Momirove) unuke što dolaze…i njega zovu djedom…čak se i hvale tamo po Danskoj da oni, za razliku od svih ostalih, imaju tri djeda. Bake prećutkuju…valjda je teško za pojasniti. Znaju nekad kroz šalu reći da će im, njima trojici, naći kakve danske bakice pa će oni, kao kakve papiruše doseliti k njima u Dansku.
I tako život polako prolazi. Neće Hamdija, Momir i Ivan još dugo. Neće još dugo ni njihova ideja o zajedničkom življenju. Biće toga još samo u povjesnim knjigama i na časovima istorije.
Ima li Bosni spasa? Teško…..jer Bosnu neće spasiti nikakvi visoki predstavnici. Bosnu neće spasiti nikakvi nacionalni programi. Bosnu može spasiti samo čudo, a ona su, kao što to svi odavno znamo, moguća samo još u holivudskim filmovima.
****
2025’
Mladi košarkaši i mladi nogometaši Jugoslavije su, sad već davne, 1987. godine postali prvaci svijeta.
godine bile su godišnjice, jubileji ta dva fenomenalna uspjeha naših zlatnih omladinaca. Postoji (svašta tako narodu padne na pamet) neka teorija da su ti uspjesi u dva najvažnija sporta na svijetu i bili zapravo glavni povod da se Jugoslavija razbatali. Ko bi mogao od velikih svjetskih sila podnijeti da jedna komunistička zemlja hara godinama na dva najvažnija sportska fronta?!
Bilo kako bilo, na tridesetogodišnjice su se i jedni i drugi (u različitim vremenima na različitim mjestima) okupili da obilježe taj okrugli jubilej, iako je država za koju su osvojili ta odličja bila godinama mrtva.
Sjeli su tako (tad već u prosjeku) pedesetogodišnjaci sa svojim trenerima u restorane da uz iće i piće prozbore koju, malo evociraju uspomene i prisjete se nekih dogadjaja i anegdota. (A ponajviše da se prisjete onih svojih drugara i trenera ili članova stručnih štabova koji ne dočekaše tridesetogodišnjicu.) Oba ova jubileja su zabilježena kamerama i oba su pretvorena u dokumentarne filmove.
U oba odgledana dokumentarca osjećao se odredjeni žal za prošlošću, starim vremenima, samoj njihovoj mladosti na kraju krajeva. U obje emisije neki sugovornici nisu mogli suspregnuti svoje emocije, jednostavno su popustile kočnice, pa su nakon par rečenica zaridali pred kamerama. U oba slučaja, medju svim košarkašima, fudbalerima i trenerima koji su plakali, postojalo je nešto zajedničko, jedna poveznica i naizgled nevidljiva nit koju je izvjesni Djuro Kotlokrpa sjedeći za šankom naglas razotkrio: – VIDITE… SAMO GLUPI BOSANCI PLAČU! Sve se ovo odigralo ljeta gospodnjeg 2025. godine u kafiću “Balkan”, u gradu Vankuver, država Vašington.
Rečenici Djure Kotlokrpe, nakon što je sa ostalim gostima odgledao oba dokumentarca, posvjedočio je i naš Ivan Vukobran.
I dok je jeo porciju izvrsnih ćevapa (zbog kojih redovno prelazi 120 milja u jednom pravcu) zalivajući ih “Nikšićkim”, Ivan se zamisli o ovoj javno izrečenoj rečenici. Nakon malo vaganja, učini mu se da je uvaženi gospodin Kotlokrpa ipak (iz)rekao istinu. Izgleda da su samo Bosanci plakali u oba dokumentarca. Izgleda da su samo Bosanci i ispali glupi u svoj ovoj priči od devedesete pa nadalje.
Djuri, naprimjer, iako je iz Bosne, ne pada na pamet da se tako i dalje smatra i odredjuje. I on je, onomad, na podijumu slavonskog noćnog bara koji se zvao “Škorpion” (a svi ga zvali “Rupa”) otkidao na “Jesi l’ mala ljubila do sada!”. Tad je bio Bosanac sa dna kace. Sad više nije. Trudi se svojski da to izbriše iz svog roda i koda.
Jednog dana se Djuro misli vraćati. U Srbiju. Medju, kako veli, svoje. Tako (u bobu isto) ovdje u američkim državama, razmišljaju i bosanski Hrvati. Dok nose dresove Modrića i Jokića, djeca (a sad već) i unuci tih Bosanaca-ispisnika nemaju blage veze šta je Bosna. Ako i imaju, taj pojam u njihovim mislima nosi jednu crnu konotaciju, krajnje negativan predznak. I to je vjerovatno najveći bosanski poraz.
Ivan je danas univerzitetski profesor, predaje književnost Rusije i Istočne Evrope. Još uvijek svojima smatra i Ivu i Mešu i Branka i Maka. Kao i latinicu i ćirilicu. Dobro mu je poznato sa koliko strahopoštovanja njegove kolege sa diplomama prestižnih svjetskih koledža gledaju na činjenicu da se on ravnomjerno i bez ikakvih teškoća služi sa oba pisma.
A što se tiče povratka…on se često desi, noću, u snovima. Sanja djetinjstvo, najraniju mladost.
Ne…bez zajebancije…Ivan ni sam ne zna kud i kamo kad penzija pokuca na vrata. Gleda i on te naše programe, ali za razliku od mnogih drugih ne gleda dnevnike, predsjednike i premijere. Ne navija za stranke. On gleda emisije turističkog tipa, svu tu (još uvijek) netaknutu prirodu, sve te ljepote koje su nekad bile zajedničke, naše. Od Triglava do Djevdjelije.
Pa bi jedan dan na tri-četiri nedjelje skoknuo u Istru, u njoj mu se ljudi nekako čine najnormalnijim, a onda bi se drugi dan, odgledavši “Sasvim prirodno”, otisnuo na dva mjeseca u čari Šumadije. Pogleda emisiju o Ljubljani, pa se oduševi kako Slovenci paze na okoliš, pa bi tamo selio. Potom mu odnekud iskoči kratki klip o nestvarnim Prokletijama…
Ponekad kad popije koju više (šta ćete, i on je čovjek od krvi i mesa) i njegovi Rastići mu padnu na pamet. Da se vrati, da napravi puni krug, da ponovo doživi svinjokolju, komušanje ku’ruza, prela, da proba vruće rakije iz “vesele mašine”, da još jedared zapjeva jednu uz didovu šargiju.
Pa da se sve potom okonča, zatvori, privede svome prirodnom kraju…
Crtice iz života i jedna kratka priča Ivana Vukobrana
1989’
Veliki (vjerovatno i najveći) muzički mag ex-yu scene svoju blistavu karijeru (koja još uvijek traje) počeo je kasnih šezdesetih u nekom italijanskom striptiz baru. Nesudjeni profesor marksizma, koji je kao tinejdžer na binu izlazio sa malim katancem na šlicu svojih farmerki, u jednom od svojih bezbrojnih intervjua je rekao da je pravo stanje, presjek stanovništva Jugoslavije, upoznao i spoznao tek kad je došao u JNA, odnosno kad je na primjeru jednog (da ga tako nazovemo) većeg medjurepubličkog okupljanja uvidio koliko je vojnika imalo kokošja prsa, koliko ih je bilo neuhranjenih, krezavih, koliko ih je bilo sa vrlo niskim stepenom higijena itd…
Ivan Vukobran, živio je u povećem selu Rastići. Njegovo prebivalište je dobilo ime po deminutivu i množini naziva drveta – hrast, tačnije “rast”, kako se običavalo govoriti na sjeveru Bosne.
Jedna zanimljivost vezana za selo Rastići bila je ta neka nacionalna šarolikost. Četiri, pet nacija, da ih sad ne nabrajamo poimenice, tu je stoljećima živjelo zajedno. Druga zanimljivost se sastojala u tome da se selo, otkako zna za sebe, vazda borilo s vukovima, tako da Vukobranima prezime koje su ponosno nosili kroz tešku i tamnu vilajetsku istoriju nije palo s neba, nego je, itekako, imalo svoje logičko pokriće.
Dok je davao dug domovini u kasarni “Ribnica” u Kraljevu, Ivan je razgovarajući sa svojim vojničkim drugarima (pored onoga što je odavno primjetio “alfa i omega” Bijelog Dugmeta) zapazio još jednu zanimljivost.
Da li se njegov razgovor sa dvojicom budućih rezervnih oficira vodio u vojničkoj kantini gdje su se pile pive “klipače” i mezile jeftine napolitanke (ko ovo nije konzumirao zajedno, kao da ni nije bio u vojsci), da li je to bilo kad je jedan od njih trojice dobio neke veće pare od kuće, pa častio u “Domu JNA”, uz Karadjordjevu šniclu i hladan špricer, ili je to ipak bilo na požarastvu uz cigarete “Lara”, “Upitnik” ili neke druge jeftine vrste koje su pored nabrojanih podjednako razarale pluća, sve uz kafu koja se pravila od “soca” koji je već iskorišten za prethodnih deset kafa, to na ovom mjestu, da budemo načisto, uopšte nije bitno.
Bitno je da se Ivan Vukobran iz sela Rastići nakon prijepodnevnih obaveza sreo popodne sa svojim parosnicima, Stjepanom iz Zaprešića i Acom iz Padinske Skele. Da uzduž i poprijeko prebiraju vojničke i civilne zgode i nezgode.
U jednom trenutku razgovora, naš Posavljak spomenu kako je njegov otac jako cijenio svog punca, na šta ga Aco prekide, pa upita šta je to – punac.
– To ti je tast, odgovori Ivan, na šta mu stameni Acika odgovori da je pomislio da je punac nekakva vrsta bosanske šumske životinje.
Onda se povede priča o hrani, pa Aco spomenu kako mrzi boraniju, na šta Stjepan upita za prijevod.
– Mahune! Odgovori Ivan umjesto momka iz “Padinjaka”. Tačnije, boranija ti je varivo od mahuna, popravlja i proširuje “bosančeros” svoj prvobitni iskaz.
I tako je to teklo, dugo se bio otegao dan, dugo se otegao i razgovor njih trojice. Spominjali su se tu i “budjavo” i “učinkovitost” i “zapeta” i “zaledje” i “životopis” i “magnovenje” i pitaj ti Boga dragoga šta sve ne…
I sve je to Ivan prevodio bez greške i imalo razmišljanja. Još je taj razgovor tri ratna druga začinio, zapaprio i pobiberio “sevapom”, “nafakom” i “sadakom”. Pa im i to uredno preveo.
I sve je htio da ih na kraju priupita ko je ovdje u stvari glup kao što se priča okolo, ali ne htjede. Pribojao se da ne dodje do nekog kalambura, neugodnog igrokaza, da ne dodje, ne do dragi Bog, do kakve neželjene furtutme…
***
2007’
Ivan Vukobran je imao plan da poslije vojske krene na već upisani fakultet u glavnom gradu republike. Komparativna književnost. Medjutim, sudbina je odlučila nešto drugo. Došao je rat. Umjesto da se autobusom zaputi za Sarajevo, on je jedne mrkle noći preplivao Savu, te se nakon 48 sati, nisam više ne znajući kako, našao u Frankfurtu.
Šest godina kasnije, u jesen 1997. godine, ovaj put ne preplivava, nego avionom iz Franfurta leti i slijeće pravo u Sijetl. Nakon dvije godine Ivan napušta “smaragdni grad” i spušta se tristotinjak milja južnije, u oregonski studentski gradić Judžin.
U Judžinu upisuje “Comparative Literature” i uporedo (za)počinje pisati kratke priče i poeziju.
U nastavku ovog teksta možete pročitati tu priču. Ona će nakon “fijaska” na takmičenju, ipak osvanuti u jednoj zbirci čiji je čitav prihod od prodaje poklonjen društvu koje se brinulo o djeci i omladini sa posebnim potrebama, tako da se može reći da nije napisana uzalud.
BOSANSKI LONAC
Horoz je svojim glasnim i kreštavim avazom najavio da je sabah i da je vakat da se ustaje. Stari je Hamdija već i prije bio budan i svako malo je pogledavao na stari sahat. Prevrtao se nemirno u krevetu planirajući dan, koji je eto već nekako krenuo. Prvo će uzeti šiš i ispeći frišku kahvu jer je ćasa od nekog davno pojedenog slatka, a koja je Hamdiji služila kao spremište, bila prazna. Od kako mu je hanuma preselila na ahiret sve je morao sam. A nije ni to, ostao je bez ikoga, pa se sve više i više pretvarao u pravog pravcatog djuturuma. Izvadio je džezvu i fildjan, stavio ih na hastal, zapalio “Drinu” sarajevsku i uzeo “Oslobodjenje” da ga malo pretabiri dok se kahva ispeče.
Petao je probudio deda Momira, Hamdijinog komšiju sa desne strane. Nije mu trebao sat budilnik. Komšijin petao je bio tačniji (i glasniji) od najjačeg budilnika u komšiluku. Danas je Momirov srećni dan. Dolaze mu kćerka i zet iz Danske u posetu. Ustao je veselo se protežući da skuva kafu. Smotao je malo duvana (dobijenog od rodjaka iz Trebinja) u hartiju pa je onako u slast povukao prvi dim. Ubrzo se cela soba ispunila aromom hercegovačke cigare. Nije se kafa kako treba ni ohladila, a već je prva stranica “Politike” bila pažljivo iščitana.
Kokot je opet bio brži od djeda Ivana, Hamdijinog susjeda sa lijeve strane. Nikad nije zadocnio i poput stare ure, mislio je Ivan, Hamdijin kokot je bio točan kao vlakovi što sa nevjerovatnom preciznošću ulaze na japanske kolodvore. Nedoumica za djeda Ivana je bila da li da se prvo obrije ili da premoć podari jutarnjoj kavi. Kavica je prevagnula, dok je motao duhan u papir, sjetio se stričevića koji mu ga je poslao iz Mostara. Pomno je čitao “Vjesnik” čekajući da voda provrije.
Primjetio je Hamdija Pindul, mnogo prije nego što će prvi metak zapucati, da je taki vakat došao, da šejtan već šenluči po vascijelom dunjaluku i da su mnogi spremni na svakojake zulume. Dodjoše mu pred avliju nenajavljeni glasnici i dušebrižnici da ga kao biva upozore, sve nudeći mu da kupi pušku, da se brani, zlu ne trebalo. Spominjali su se tu i kaurini i četnici i ustaše. Nabacili su nešto i o Momiru i Ivanu kao potencijalnim neprijateljima. Spominjali Aliju kao muslimanskog spasitelja. Saslušao ih je kao svakog što mu prag predje, počastio kahvom i ratlukom i ispratio ih do kapije što je ljubaznije mogao. Pušku nije kupio. Od oružja je vazda zazirao, jer je malo kome ono sevapa donjelo. Nikad se u životu nije ni s kim posvadio, pa je odlučio da tako bude i ubuduće.
Momir Drulović – Lepi je već odavno znao da je djavo došao po svoje. Vidjao je sve češće bradate spodobe sa šubarama i kokardama na glavama. Sjetio se ‘42 godine kad ih ganjao i tamanio po bosanskim vrletima sve se nadajući da će im zauvek stati u kraj. Poslije rata drugovi su ga ostavili da službuje u Bosni. Jedino što mu je ostalo iz Srbije i rodnog Kruševca bila je – ekavica. Njemu niko od tih pobornika ravnogorskih ideja nije ni pomišljao da navrati. Znali su da bi ih Momir, “stara partizančina”, sve naglavačke poizbacivao iz dvorišta. Sa ulice se mogao videti Tito u beloj maršalskoj uniformi kako visi na zidu. U vremenu kad je svako živ skidao i sklanjao vrhovnog komandanta i stavljao novog, Momo je uokvirio još većeg (skoro pa u prirodnoj veličini)i okačio ga tako da je slika predstavljala centralno mesto u primaćoj sobi.
– Kakav Slobo i ostale pičke materine….Lepi moj …svi su oni boranija za druga Starog, znao je Momo ponoviti to i po stotinu puta. Nisu mogli igrati ni na kartu religije i pozvati ga na pravoslavlje i krst časni, jer je Lepi (tako su ga zvali ne zato što je lep, nego što se svakom obraćao sa “lepi moj…) raskrstio sa religijom još za studentskih dana, a sa svojim jedinim Bogom se oprostio 1980. godine kad je ovaj odlučio da napusti (ovaj put zauvek) svoje stare ratne drugove.
Kod Ivana Stipkovića su dolazili nekoliko puta. Jednom je čak i kasniji veliki državni dostojanstvenik i saborski zastupnik pohitao da privoli Ivana na njihovu stranu. Pozivalo se na povijesni trenutak i tisućljetni san svakog domoljuba. Pominjala se komunistička tlaka i tamnica i žudnja za neovisnošću koja im je, evo već desetljećima, uskraćena. Trebalo je stati uz Franju. Nije vrijeme snivanja. Suživot nije moguć, dom se treba braniti i nema vremena za neka okolišanja jer biće dockan ako se hitro ne stane na branik i ispod stijega domovine. Ivan, stari gospodin, nije mogao poput susjeda Momira da prijeti i grabi pušku iz ormara, učtivo ih je odbio znajući da to neće biti zadnji put.
Žene u njih trojice su se čuvale i pazile podjednako dobro. Više ih se vremena moglo vidjeti zajedno nego nasamo, pa ni ne čudi da su zajedno i okončale ovozemaljski život. Rat je uveliko trajao i svako živ se prestrojavao i odlazio medju svoje, samo su ova tri domaćinstva i dalje gonila po svom i živjela svoj zajednički (su)život kako su odvajkada i činili.
Prkosili su tako i jednim i drugim i trećim. Svako ih je smatrao budalastim i ludim, jer ne može se više, pa to se govori na svakom koraku…upali televizor….vidi šta novine kažu…šta se iz kojekakvih štabova i bogomolja poručuje…ne može se više živit’ zajedno. Izazivali su tako, tim svojim zajedništvom, ne jednog nego sva tri Boga. I ispirao je narod usta sa njima kad je trebalo i kad je netrebalo neimajući pametnijeg posla. Štrčali su tako, tim svojim neprekinutim prijateljstvom i bili mimo reda i drugačiji, a to se na Balkanu (u Bosni pogotovo) skupo plaćalo. Najčešće životima.
Dok su Hamdija, Momir i Ivan jedne subota otišli u obližnju šumu da nakupe drva, žene su ostale u dvorištu da trijebe grah. I tako dok su one trijebile i veselo čavrljale prišli su im, kukavički, otpozadi i sa hicima u potiljak nemilosrdno ih ubili. Egzekucija je (iz ugla egzekutora) bila savršena…brza i nečujna. Muževi su ih zatekli kako nepomično leže sa glavama na stolu dok se sa njega slijevala krv. Djecu su zatekli živu. Ko zna zašto? Koliko su proklinjali krvnike što im žene pobiše: Hamdijinu Maru, Momirovu Fikretu i Ivanovu Vukosavu, toliko su ih blagosiljali što su poštedili Edina, Mirelu, Marka, Vesnu i Davida. Niko od komšija nije ništa ni vidio ni čuo, jer je u ratu, kao neko nepisano pravilo, tako i najbolje. Nisu ovi puno ni ispitivali okolo, nego su se okrenuli sebi i žalosti.
Sahraniše ih zajedno nek tako čekaju dok im se oni ne pridruže. I kako su one ležale u zemlji jedna do druge tako su gore iznad njih ležali križ, polumjesec sa zvjezdom i krst jedan do drugoga. Umjesto da ih konačno zavadi i posvadja, zajednička nesreća je trojicu novopečenih udovaca još više pobratimila.
Ne smijem puno divaniti, mislio se Hamdija, zaboraviću se pa slaba fajda od svega. Nisam baš najbolji sa zdravljem, hasta sam poodavno, ali šta ćeš…dolaze mi zet i snaja, moram se malo doćerat’, navuću one nove čakšire da ne izgledam k’o kaka fukara i harabatija. Nije meni zbog sina, nego zbog snaje…jer ona je…ma ne znam kako da je opišem….prava dzenetska hurija. Nije zato što je Momirova šćer nego je stvarno …nešto baška. Moraću malo oprati basamake i pospremiti sav onaj pesinluk u avliji. Ne znam šta bi samo napravio za ručak…za nas petero. Nešto onako za familiju..za najbliže. Znam šta ću. Bosanski lonac ! Djeci ću nešto drugo. Prika Momir voli dobro pojesti ali moram pazit da ne bude masno, znam da mu je holesterol povišen, a opet prika Ivan nije neki na hrani ali voli zaliti sve sa vinom. Žao mi Ivana, uvijek smo se dobro pazili, ali nekako on najteže podnosi samački život. Momir i ja još nekako i deveramo i duramo bez naših hanuma, ali Ivan to nikako ne podnosi. Eh, jebem ti rat. U sekundi ostašmo kao tri stara ata…kao tri rage što čekaju da ih nestane… Makar jednom eftično Hamdiju bi hvatala neka uznemirenost i samo je Alahu zahvaljivao što ima Momira i Ivana uza se, inače…
Deda Momo nije mogao dočekati da mu kćerka i zet dodju. Od kako mu nema Fikrete, malo šta je moglo oveseliti ga koliko familijarna okupljanja. Da nema prike Hamdije i komšije Ivana ne bi znao šta bi sam sa sobom. Oni su mu sve…jer kćerka i zet ne mogu non-stop u posetu. Podaleko je Danska pa dodju samo jednom godišnje, dovedu decu i tako…dok trepneš prodje četrnaest dana. A za te dvije nedelje ne zna se ko postane veće dete on ili Hamdija. Puna kuća, il’ kod njega il’ kod Hamdije…svejedno…..vika galama deca skaču, roditelji ih smiruju, prete batinama, a mi ni čut’. Vičemo glasnije od same dece….nek diraju…neka dece…pa za koga da čuvamo. Penzija mala, ali ne žali Momir kad mu deca dodju. Samo eto, jedino fali domaćica u kući, pa da pravi i iznosi kako red nalaže. Eh, ne znaju naša deca kako Hamdija i ja znamo zapiti…pa zapevati….i na kraju zaplakat’ onako iz duše…ko kakve ženturače. Ujutro nas stid…sve nešto izbegavamo pogledati jedan drugog u oči….do idućeg puta. Život je baš kurvin sin, znao bi Momo reći to najmanje dva puta nedeljno. Hiljadu puta je proklinjao prokleti rat i dan kad im žene pobiše . Kud baš njih….kud nas ne ubiše majku im jebem, kad je već neko morao. Zašto njih tri?
Ivan je bio najstariji medju njima. Uvijek nešto bolešljiv, modar u licu. Nije znao mnogo glede poslova u svom domu. Otkako je Vukosava poginula i samo otvaranje limenke je bio veliki izazov. A i mirovina je neredovno dolazila. Bar tri puta tjedno objedovao bi ili kod prike Hamdije ili kod susjeda Momira. Po tisuću puta im je znao zahvaljivati za tu uslugu. Evo i danas je pozvan na svečani objed. Momirovi i Hamdijini djeca i unuci dolaze iz Danske i baš im zavidi. Ivanov sin jedinac i Hamdijina kćerka, poslije vjenčanja, zaputili su se u Ameriku i ove godine neće moći u posjetu. Obećali su sljedeće godine prvom prigodom, ako sve bude u redu, dolaze. Ali voli on i ove ( Hamdijine i Momirove) unuke što dolaze…i njega zovu djedom…čak se i hvale tamo po Danskoj da oni, za razliku od svih ostalih, imaju tri djeda. Bake prećutkuju…valjda je teško za pojasniti. Znaju nekad kroz šalu reći da će im, njima trojici, naći kakve danske bakice pa će oni, kao kakve papiruše doseliti k njima u Dansku.
I tako život polako prolazi. Neće Hamdija, Momir i Ivan još dugo. Neće još dugo ni njihova ideja o zajedničkom življenju. Biće toga još samo u povjesnim knjigama i na časovima istorije.
Ima li Bosni spasa? Teško…..jer Bosnu neće spasiti nikakvi visoki predstavnici. Bosnu neće spasiti nikakvi nacionalni programi. Bosnu može spasiti samo čudo, a ona su, kao što to svi odavno znamo, moguća samo još u holivudskim filmovima.
****
2025’
Mladi košarkaši i mladi nogometaši Jugoslavije su, sad već davne, 1987. godine postali prvaci svijeta.
omladinaca. Postoji (svašta tako narodu padne na pamet) neka teorija da su ti uspjesi u dva najvažnija sporta na svijetu i bili zapravo glavni povod da se Jugoslavija razbatali. Ko bi mogao od velikih svjetskih sila podnijeti da jedna komunistička zemlja hara godinama na dva najvažnija sportska fronta?!
Bilo kako bilo, na tridesetogodišnjice su se i jedni i drugi (u različitim vremenima na različitim mjestima) okupili da obilježe taj okrugli jubilej, iako je država za koju su osvojili ta odličja bila godinama mrtva.
Sjeli su tako (tad već u prosjeku) pedesetogodišnjaci sa svojim trenerima u restorane da uz iće i piće prozbore koju, malo evociraju uspomene i prisjete se nekih dogadjaja i anegdota. (A ponajviše da se prisjete onih svojih drugara i trenera ili članova stručnih štabova koji ne dočekaše tridesetogodišnjicu.) Oba ova jubileja su zabilježena kamerama i oba su pretvorena u dokumentarne filmove.
U oba odgledana dokumentarca osjećao se odredjeni žal za prošlošću, starim vremenima, samoj njihovoj mladosti na kraju krajeva. U obje emisije neki sugovornici nisu mogli suspregnuti svoje emocije, jednostavno su popustile
kočnice, pa su nakon par rečenica zaridali pred kamerama.
U oba slučaja, medju svim košarkašima, fudbalerima i trenerima koji su plakali, postojalo je nešto zajedničko, jedna poveznica i naizgled nevidljiva nit koju je izvjesni Djuro Kotlokrpa sjedeći za šankom naglas razotkrio:
– VIDITE… SAMO GLUPI BOSANCI PLAČU!
Sve se ovo odigralo ljeta gospodnjeg 2025. godine u kafiću “Balkan”, u gradu Vankuver, država Vašington.
Rečenici Djure Kotlokrpe, nakon što je sa ostalim gostima odgledao oba dokumentarca, posvjedočio je i naš Ivan Vukobran.
I dok je jeo porciju izvrsnih ćevapa (zbog kojih redovno prelazi 120 milja u jednom pravcu) zalivajući ih “Nikšićkim”, Ivan se zamisli o ovoj javno izrečenoj rečenici. Nakon malo vaganja, učini mu se da je uvaženi gospodin Kotlokrpa ipak (iz)rekao istinu. Izgleda da su samo Bosanci plakali u oba dokumentarca. Izgleda da su samo Bosanci i ispali glupi u svoj ovoj priči od devedesete pa nadalje.
Djuri, naprimjer, iako je iz Bosne, ne pada na pamet da se tako i dalje smatra i odredjuje. I on je, onomad, na podijumu slavonskog noćnog bara koji se zvao “Škorpion” (a svi ga zvali “Rupa”) otkidao na “Jesi l’ mala ljubila do sada!”. Tad je bio Bosanac sa dna kace. Sad više nije. Trudi se svojski da to izbriše iz svog roda i koda.
Jednog dana se Djuro misli vraćati. U Srbiju. Medju, kako veli, svoje. Tako (u bobu isto) ovdje u američkim državama, razmišljaju i bosanski Hrvati. Dok nose dresove Modrića i Jokića, djeca (a sad već) i unuci tih Bosanaca-ispisnika nemaju blage veze šta je Bosna. Ako i imaju, taj pojam u njihovim mislima nosi jednu crnu konotaciju, krajnje negativan predznak. I to je vjerovatno najveći bosanski poraz.
Ivan je danas univerzitetski profesor, predaje književnost Rusije i Istočne Evrope. Još uvijek svojima smatra i Ivu i Mešu i Branka i Maka. Kao i latinicu i ćirilicu. Dobro mu je poznato sa koliko strahopoštovanja njegove kolege sa diplomama prestižnih svjetskih koledža gledaju na činjenicu da se on ravnomjerno i bez ikakvih teškoća služi sa oba pisma.
A što se tiče povratka…on se često desi, noću, u snovima. Sanja djetinjstvo, najraniju mladost.
Ne…bez zajebancije…Ivan ni sam ne zna kud i kamo kad penzija pokuca na vrata. Gleda i on te naše programe, ali za razliku od mnogih drugih ne gleda dnevnike, predsjednike i premijere. Ne navija za stranke. On gleda emisije turističkog tipa, svu tu (još uvijek) netaknutu prirodu, sve te ljepote koje su nekad bile zajedničke, naše. Od Triglava do Djevdjelije.
Pa bi jedan dan na tri-četiri nedjelje skoknuo u Istru, u njoj mu se ljudi nekako čine najnormalnijim, a onda bi se drugi dan, odgledavši “Sasvim prirodno”, otisnuo na dva mjeseca u čari Šumadije. Pogleda emisiju o Ljubljani, pa se oduševi kako Slovenci paze na okoliš, pa bi tamo selio. Potom mu odnekud iskoči kratki klip o nestvarnim Prokletijama…
Ponekad kad popije koju više (šta ćete, i on je čovjek od krvi i mesa) i njegovi Rastići mu padnu na pamet. Da se vrati, da napravi puni krug, da ponovo doživi svinjokolju, komušanje ku’ruza, prela, da proba vruće rakije iz “vesele mašine”, da još jedared zapjeva jednu uz didovu šargiju.
Pa da se sve potom okonča, zatvori, privede svome prirodnom kraju…
(Hvala na čitanju.)