Krajem sedamdesetih, kada sam se kao adolescent počeo zanimati za jazz, njemačka ECM etiketa etablirala se strahovitom brzinom. Njihove ploče mogle su se naći samo na nekim čudnim mjestima po gradu, kao što je bila špelunkica od par kvadrata na početku Masarykove, u kojoj sam iz nekog razloga počeo dolaziti i dovijati se što da eventualno kupim.
U to vrijeme malo se putovalo, još manje čitalo strane časopise kojih nije ni bilo, tako da su najkorisnije bile upute posvećenih, rijetkih znalaca i zanesenjaka. Od jednog od takvih koji nije bio ništa stariji od mene, od prijatelja Tomasa, prvi sam put čuo za Keitha Jarreta čiji mi je “Köln Koncert” upravo on prvi put pustio. Pokušao sam doći i do drugih njegovih albuma, što me odvelo do danas čuvenog “My Song”, na kojemu su se uz njega pojavili Jan Garbarek, Palle Danielsson i Jon Christensen. Nizala su se nova imena koja su vodila do sljedećih novih imena i scena je polako postajala jasnija. Garbarek me odveo do Egberta Gismontija i Charlieja Hadena s kojima je snimio “Magico”, a Haden, pak do Carle Bley s kojom je tada zajedno snimio čudesni album “The Ballad of the Fallen”.
Na tom sam albumu prvi put čuo ne samo da big bend može zvučati suvremeno, da to ne budu daleki odjeci Ellingtona, Glena Millera ili Counta Basieja, nego i da jazz može sasvim izravno politički propitivati događanja u svijetu. “Balada o palima” govorila je o Latinskoj Americi, Salvadoru i Nikaragvi i na njoj sam prvi put uočio skladbe Carle Bley. Pomoglo je i to što je izgledala prelijepo, vrlo visoka, mršava, bujne kose i dugih šiški iza kojih je skrivala svoj vragolasti pogled, lica na kojemu se izmjenjivala koncentrirana strogost i široki, blaženi , zarazni osmijeh. Zapravo, izgledala je kao super top model.
Kad sam u ljeto 1985. došao raditi u Njemačku, već sam dobro poznavao njezin opus. I glazbu koju je pisala za komorne sastave i za big bendove, svoje i tuđe. I tada sam, u Njemačkoj, kao ljetni gastarbajter na baušteli, student na radnom dopustu, vidio plakat koji je najavljivao da Carla Bley Very Big Band u sklopu svoje europske turneje stiže i u München. Živio sam i radio u mjestašcu koje je bilo neka vrsta predgrađa, spojenom s Münchenom fantastično brzom i meni tada neshvatljivo, u sekundu točnom željeznicom, tako da sam iz one dosade lijepog i urednog predgrađa preko vikenda bježao u grad. Plakat za koncert vidio sam dobrih dva, tri tjedna ranije, a na njemu je bila istaknuta i prilično visoka cijena karte.
U Münchenu sam ja brzo usvojio uhodanu gastarbajtersku tehniku. Radim kao svinja, tretiraju me kao svinju, no ne trošim ništa, hrčkim lovu koju dobivam tjedno, da bi, kad sve to konačno bude gotovo, bio pun para. U to se nije uklapala skupa karta za koncert i ja sam se prilično dugo pekao na tihoj vatri, hoću ili neću, da bi na kraju ipak sjeo na vlak, otišao sasvim na drugi kraj Münchena, pregrizao i platio tih pedeset ili sto maraka, prvo za kartu, a onda i za svo ono piće koje sam ulio u sebe tijekom koncerta koji je uvelike promijenio moj odnos prema glazbi. No, nisam samo ja odlijepio. Cijela ta koncertna hala, negdje na istoku grada, nitko nije želio kući. Carla Bley je nakon ne znam kojeg bisa rekla da moraju prekinuti koncert, jer da nećemo stići na zadnji metro prema gradu. Kad ni to nije rastjeralo publiku, i ona i bend svirali su dalje, u kolektivnoj ekstazi i ja sam želio ne da to nikada ne prestane, nego da nastavim turneju s njima, da se ostavim piljenja, rezanja i hoblanja dasaka i panela za štandove koje je trebalo slagati za minhenske sajmove i da odem s njima, tim sretnicima koji žive i stvaraju glazbu silinom i strašću, zaneseni i iskreni, neumorni i istinski zadovoljni ljudi.
Ujutro, nakon što sam autostopom nekako došao prvo do Hauptbahnhofa, tamo pio s našim gastarbajterima i onda vlakom otišao ravno na posao, sve je izgledalo kao san. Da, na poslu nisam mogao ni spavati, a kamoli sanjati, no pamtim kako mi je prišao predradnik i pitao da što mi je.
“Nije mi ništa”, odgovorio sam. “Zašto?”
A on mi je onda slegnuo ramenima i rekao, da ako mi nije ništa, da onda nastavim raditi i da ne buljim u prazno. Shvatio sam i brzo se pribrao.
Naravno, poslije sam sav taj, ne baš lako zarađeni novac, začas potrošio u drugom dijelu ljeta, te meni prilično sudbonose 1985. godine. Tada sam dublje zaglibio u novinarskim vodama Studentskog lista, a sve više zaboravljao na svoje fakultetske obaveze. Sljedećeg lipnja, 1986. godine, rodila se Maja, moja nastarija kći. Začeta u glazbi Carle Bley? Pa, rekao bih da je to moralo biti neminovno, ako ništa onda barem u odjecima tog zvuka, iako sam možda u odsutnim trenucima bio sigurno u nekim drugim sferama, zaljubljen i sluđen, opijen i začaran ipak nekim drugim.
Gotovo trideset godina kasnije, nakon što sam tko zna koliko puta propustio koncerte Carle Bley u Sarajevu, Grazu i tko zna gdje sve u bližoj i daljoj okolici, najavljen je nastup Carle Bley i njezina trija u Zagrebu. Uz nju je na bas gitari u triju Steve Swallow, njezin sada već treći suprug i Andy Sheppard na saksofonu. Netom prije koncerta napravili smo dopisni intervju preko maila, za Jutarnji list, u kojem sam joj, predstavivši se, prvo spomenuo onaj minhenski koncert i svoju dugogodišnju ljubav prema njezinoj glazbi. Tek onda sam joj, nakon odrađenog i objavljenog intervjua, poslao prvi dio ovog teksta, koji je nekako navro iz mene, da ga, pomislio sam neskromno, eventualno pročita prije zagrebačkog nastupa.
Kad je došao dan samog koncerta, bio sam prilično uzbuđen. Oslobodio sam se na vrijeme svih obaveza i došao u grad sat vremena ranije, odmoran, da prošetam, popijem koje piće prije koncerta i sasvim opušten uđem u dvoranu. Ipak, malo me bilo strah. Moja su očekivanja bila prevelika i bio sam toga svjestan. A s druge strane, nije mi promakla ni činjenica da glazbenici koji čine ovaj trio imaju sada zajedno preko dvjesto godina. I da je moguće da koncert bude potpuni fijasko. Nagovarao sam neke svoje prijatelje da dođu, no ne pregorljivo, a zapravo je sasvim logično bilo da sa mnom na koncertu bude baš Tomas. Da, isti onaj Tomas s početka ovog teksta, čovjek koji je u dobroj mjeri bio odgovoran za moj glazbeni odgoj.
Kad su se pojavili na sceni, njih troje, Carla Bley i dalje skrivena iza svojih dugih šiški, još mršavija, ali i dalje visoka i uspravna, u tamnim hlačama i sakou, suhi, blago nacereni Steve Swallow, s akustičnom bas gitarom i nešto mlađi, živahnija hoda, no kao pomalo odsutni Andy Sheppard, s tenor i soprano saksofonom, svi odjeveni nekako vrlo svečano, ali suzdržano, osjetio sam žmarce po leđima. Dvorana je bila prepuna, sjedio sam u prvom redu i koncert je konačno, započeo. Već u prvoj kompoziciji koju su zasvirali, moje je treme nestalo. Spokojno sam se prepustio mirnim, polaganim tonovima suite “Wildlife”, čarobnim zvucima akustične bas gitare koja je, svirana trzalicom, uz karakterističnu mekoću i toplinu tonova samog instrumenta, proizvodila i neke reske, jedva čujne zvukove, kao da se odnekale čuje nešto nalik nekakvoj udaraljki. Saksofon, u rukama Andyja Shepparda pokazao se kao instrument izuzetne istančanosti i osjećaja za najprofinjenije, prije svega vrlo tihih, no i dalje silno izražajnih nijansi. A Carla Bley na klaviru, nje kao da nije bilo. Mirna, koncentrirana, pažljivo osluškujući cjelinu zvuka, asketski je jednostavno akordima davala podlogu, temelje svoje genijalne glazbe, puštajući sonornom basu i efektnom saksofonu da osvajaju publiku na juriše. A ta opuštajuća, no iznimno sugestivna glazba podigla je publiku praktički odmah.
Dogodilo se ono što je tako teško inače dosegnuti, pogotovo kad je u pitanju ovako komorna i nimalo popularna, ni laka glazba, kao što je to slučaj s jazz izričajem Carle Bley. U odnosu publike i glazbenika, razvilo se pravo povjerenje, glazba se počela prelijevati u publiku i iz gledališta vraćati natrag na pozornicu dodatno oplemenjena uzajamnim razumijevanjem. A kako se koncert nastavljao to iskreno zajedništvo i samog trija i publike, a upravo to je ono čemu teže mnogi, a uspijeva samo rijetkima, to zajedništvo bilo je sve intimnije i a sve te veze koje su se uspostavile sve manje raskidive.
U toj je glazbi bilo o neke teško razumljive skromnosti, jer je u tim komornim remek-djelima bilo neke nadnaravne čistoće i nepatvorene ljudskosti, životne produhovljenosti koju odabrani stječu primićući se finalnim godinama života.
Koncert je potrajao gotovo dva puna sata, da bi završio kompozicijom “Utviklingssang”, (Development Song) kojom je Manfred Eicher želio da njihov album prošle godine snimljen za ECM počne. Na zagrebačkom koncertu to je publika zaslužila tek bisom i to s pravom. Jer, teško je zamisliti da postoji bolja pjesma za kraj. Kraj koncerta, kraj života, kraj svega. Kao sukus svake nostalgije, činilo mi se i čini mi se i dalje, kao da je ta pjesma trajala vječno, kao da koncert nije završio i kao da je taj divan osjećaj beskonačnosti, zajedništva, taj neki put koji nam se otvorio, kao što bi rekao Vlado, jedan moj drugi prijatelj po glazbi, iz Travnika, u neke astralne sfere, eto, to je možda najdragocjenije čemu se od glazbe možemo nadati.
Je li Carla Bley primila tekst koji sam joj poslao, ne znam. Nije odgovorila. Nisam to saznao ni nakon koncerta, kad sam sjeo iza leđa Davoru Hrvoju koji je s njom napravio sjajan kratki intervju za televiziju. Nisam joj se izravno obratio, niti je išta pitao. No, prišao sam joj vrlo blizu. Sada sam vidio njezine ruke, dugačke, koštunjave prste nabreklih, već atritičnih zglobova, ispod šiški sam konačno uspio bolje osmotriti i njezino lice, i dalje ozbiljno i koncentrirano, crnih, sitnih očiju, jedva da sam i čuo što je odgovarala Davoru, rečenice tipa, “Kad je Steve sa mnom na sceni, uvijek se osjećam sigurno”, ili “To vam je kao kod gudačeg kvarteta, da svi zvuče poput jednoga”, ili “Važno je da jedna pjesma na koncertu bude antipod onoj drugoj, ali da sve zvuči kao jedno…”
Sada više u dvorani gotovo da nije bilo nikoga osim nas. Tomas je strpljivo sjedio sa strane i čekao da ja obavim to svoje. Kad sam došao do njega, odmah je navalio. “Ej, ona zadnja stvar…”, počeo je…
Sjetio sam se tada, slušajući njegove dojmove, kako je Carla Bley u intervjuu rekla, da joj je jednom davno Steve Swalow rekao da možda jedva 50.000 ljudi na cijelom svijetu sluša tu njezinu glazbu i da to uopće nije mjerljivo po standardima pop glazbe. A ona mu je tada rekla da je to u redu. Da joj je draže ovako, kad njezinu glazbu kakva jest voli, eto, toliko ljudi, nego da milijuni ljudi od nje traže da to radi drugačije.
Carla i ja
Krajem sedamdesetih, kada sam se kao adolescent počeo zanimati za jazz, njemačka ECM etiketa etablirala se strahovitom brzinom. Njihove ploče mogle su se naći samo na nekim čudnim mjestima po gradu, kao što je bila špelunkica od par kvadrata na početku Masarykove, u kojoj sam iz nekog razloga počeo dolaziti i dovijati se što da eventualno kupim.
U to vrijeme malo se putovalo, još manje čitalo strane časopise kojih nije ni bilo, tako da su najkorisnije bile upute posvećenih, rijetkih znalaca i zanesenjaka. Od jednog od takvih koji nije bio ništa stariji od mene, od prijatelja Tomasa, prvi sam put čuo za Keitha Jarreta čiji mi je “Köln Koncert” upravo on prvi put pustio. Pokušao sam doći i do drugih njegovih albuma, što me odvelo do danas čuvenog “My Song”, na kojemu su se uz njega pojavili Jan Garbarek, Palle Danielsson i Jon Christensen. Nizala su se nova imena koja su vodila do sljedećih novih imena i scena je polako postajala jasnija. Garbarek me odveo do Egberta Gismontija i Charlieja Hadena s kojima je snimio “Magico”, a Haden, pak do Carle Bley s kojom je tada zajedno snimio čudesni album “The Ballad of the Fallen”.
Na tom sam albumu prvi put čuo ne samo da big bend može zvučati suvremeno, da to ne budu daleki odjeci Ellingtona, Glena Millera ili Counta Basieja, nego i da jazz može sasvim izravno politički propitivati događanja u svijetu. “Balada o palima” govorila je o Latinskoj Americi, Salvadoru i Nikaragvi i na njoj sam prvi put uočio skladbe Carle Bley. Pomoglo je i to što je izgledala prelijepo, vrlo visoka, mršava, bujne kose i dugih šiški iza kojih je skrivala svoj vragolasti pogled, lica na kojemu se izmjenjivala koncentrirana strogost i široki, blaženi , zarazni osmijeh. Zapravo, izgledala je kao super top model.
Kad sam u ljeto 1985. došao raditi u Njemačku, već sam dobro poznavao njezin opus. I glazbu koju je pisala za komorne sastave i za big bendove, svoje i tuđe. I tada sam, u Njemačkoj, kao ljetni gastarbajter na baušteli, student na radnom dopustu, vidio plakat koji je najavljivao da Carla Bley Very Big Band u sklopu svoje europske turneje stiže i u München. Živio sam i radio u mjestašcu koje je bilo neka vrsta predgrađa, spojenom s Münchenom fantastično brzom i meni tada neshvatljivo, u sekundu točnom željeznicom, tako da sam iz one dosade lijepog i urednog predgrađa preko vikenda bježao u grad. Plakat za koncert vidio sam dobrih dva, tri tjedna ranije, a na njemu je bila istaknuta i prilično visoka cijena karte.
U Münchenu sam ja brzo usvojio uhodanu gastarbajtersku tehniku. Radim kao svinja, tretiraju me kao svinju, no ne trošim ništa, hrčkim lovu koju dobivam tjedno, da bi, kad sve to konačno bude gotovo, bio pun para. U to se nije uklapala skupa karta za koncert i ja sam se prilično dugo pekao na tihoj vatri, hoću ili neću, da bi na kraju ipak sjeo na vlak, otišao sasvim na drugi kraj Münchena, pregrizao i platio tih pedeset ili sto maraka, prvo za kartu, a onda i za svo ono piće koje sam ulio u sebe tijekom koncerta koji je uvelike promijenio moj odnos prema glazbi. No, nisam samo ja odlijepio. Cijela ta koncertna hala, negdje na istoku grada, nitko nije želio kući. Carla Bley je nakon ne znam kojeg bisa rekla da moraju prekinuti koncert, jer da nećemo stići na zadnji metro prema gradu. Kad ni to nije rastjeralo publiku, i ona i bend svirali su dalje, u kolektivnoj ekstazi i ja sam želio ne da to nikada ne prestane, nego da nastavim turneju s njima, da se ostavim piljenja, rezanja i hoblanja dasaka i panela za štandove koje je trebalo slagati za minhenske sajmove i da odem s njima, tim sretnicima koji žive i stvaraju glazbu silinom i strašću, zaneseni i iskreni, neumorni i istinski zadovoljni ljudi.
Ujutro, nakon što sam autostopom nekako došao prvo do Hauptbahnhofa, tamo pio s našim gastarbajterima i onda vlakom otišao ravno na posao, sve je izgledalo kao san. Da, na poslu nisam mogao ni spavati, a kamoli sanjati, no pamtim kako mi je prišao predradnik i pitao da što mi je.
“Nije mi ništa”, odgovorio sam. “Zašto?”
A on mi je onda slegnuo ramenima i rekao, da ako mi nije ništa, da onda nastavim raditi i da ne buljim u prazno. Shvatio sam i brzo se pribrao.
Naravno, poslije sam sav taj, ne baš lako zarađeni novac, začas potrošio u drugom dijelu ljeta, te meni prilično sudbonose 1985. godine. Tada sam dublje zaglibio u novinarskim vodama Studentskog lista, a sve više zaboravljao na svoje fakultetske obaveze. Sljedećeg lipnja, 1986. godine, rodila se Maja, moja nastarija kći. Začeta u glazbi Carle Bley? Pa, rekao bih da je to moralo biti neminovno, ako ništa onda barem u odjecima tog zvuka, iako sam možda u odsutnim trenucima bio sigurno u nekim drugim sferama, zaljubljen i sluđen, opijen i začaran ipak nekim drugim.
Gotovo trideset godina kasnije, nakon što sam tko zna koliko puta propustio koncerte Carle Bley u Sarajevu, Grazu i tko zna gdje sve u bližoj i daljoj okolici, najavljen je nastup Carle Bley i njezina trija u Zagrebu. Uz nju je na bas gitari u triju Steve Swallow, njezin sada već treći suprug i Andy Sheppard na saksofonu. Netom prije koncerta napravili smo dopisni intervju preko maila, za Jutarnji list, u kojem sam joj, predstavivši se, prvo spomenuo onaj minhenski koncert i svoju dugogodišnju ljubav prema njezinoj glazbi. Tek onda sam joj, nakon odrađenog i objavljenog intervjua, poslao prvi dio ovog teksta, koji je nekako navro iz mene, da ga, pomislio sam neskromno, eventualno pročita prije zagrebačkog nastupa.
Kad je došao dan samog koncerta, bio sam prilično uzbuđen. Oslobodio sam se na vrijeme svih obaveza i došao u grad sat vremena ranije, odmoran, da prošetam, popijem koje piće prije koncerta i sasvim opušten uđem u dvoranu. Ipak, malo me bilo strah. Moja su očekivanja bila prevelika i bio sam toga svjestan. A s druge strane, nije mi promakla ni činjenica da glazbenici koji čine ovaj trio imaju sada zajedno preko dvjesto godina. I da je moguće da koncert bude potpuni fijasko. Nagovarao sam neke svoje prijatelje da dođu, no ne pregorljivo, a zapravo je sasvim logično bilo da sa mnom na koncertu bude baš Tomas. Da, isti onaj Tomas s početka ovog teksta, čovjek koji je u dobroj mjeri bio odgovoran za moj glazbeni odgoj.
Kad su se pojavili na sceni, njih troje, Carla Bley i dalje skrivena iza svojih dugih šiški, još mršavija, ali i dalje visoka i uspravna, u tamnim hlačama i sakou, suhi, blago nacereni Steve Swallow, s akustičnom bas gitarom i nešto mlađi, živahnija hoda, no kao pomalo odsutni Andy Sheppard, s tenor i soprano saksofonom, svi odjeveni nekako vrlo svečano, ali suzdržano, osjetio sam žmarce po leđima. Dvorana je bila prepuna, sjedio sam u prvom redu i koncert je konačno, započeo. Već u prvoj kompoziciji koju su zasvirali, moje je treme nestalo. Spokojno sam se prepustio mirnim, polaganim tonovima suite “Wildlife”, čarobnim zvucima akustične bas gitare koja je, svirana trzalicom, uz karakterističnu mekoću i toplinu tonova samog instrumenta, proizvodila i neke reske, jedva čujne zvukove, kao da se odnekale čuje nešto nalik nekakvoj udaraljki. Saksofon, u rukama Andyja Shepparda pokazao se kao instrument izuzetne istančanosti i osjećaja za najprofinjenije, prije svega vrlo tihih, no i dalje silno izražajnih nijansi. A Carla Bley na klaviru, nje kao da nije bilo. Mirna, koncentrirana, pažljivo osluškujući cjelinu zvuka, asketski je jednostavno akordima davala podlogu, temelje svoje genijalne glazbe, puštajući sonornom basu i efektnom saksofonu da osvajaju publiku na juriše. A ta opuštajuća, no iznimno sugestivna glazba podigla je publiku praktički odmah.
Dogodilo se ono što je tako teško inače dosegnuti, pogotovo kad je u pitanju ovako komorna i nimalo popularna, ni laka glazba, kao što je to slučaj s jazz izričajem Carle Bley. U odnosu publike i glazbenika, razvilo se pravo povjerenje, glazba se počela prelijevati u publiku i iz gledališta vraćati natrag na pozornicu dodatno oplemenjena uzajamnim razumijevanjem. A kako se koncert nastavljao to iskreno zajedništvo i samog trija i publike, a upravo to je ono čemu teže mnogi, a uspijeva samo rijetkima, to zajedništvo bilo je sve intimnije i a sve te veze koje su se uspostavile sve manje raskidive.
U toj je glazbi bilo o neke teško razumljive skromnosti, jer je u tim komornim remek-djelima bilo neke nadnaravne čistoće i nepatvorene ljudskosti, životne produhovljenosti koju odabrani stječu primićući se finalnim godinama života.
Koncert je potrajao gotovo dva puna sata, da bi završio kompozicijom “Utviklingssang”, (Development Song) kojom je Manfred Eicher želio da njihov album prošle godine snimljen za ECM počne. Na zagrebačkom koncertu to je publika zaslužila tek bisom i to s pravom. Jer, teško je zamisliti da postoji bolja pjesma za kraj. Kraj koncerta, kraj života, kraj svega. Kao sukus svake nostalgije, činilo mi se i čini mi se i dalje, kao da je ta pjesma trajala vječno, kao da koncert nije završio i kao da je taj divan osjećaj beskonačnosti, zajedništva, taj neki put koji nam se otvorio, kao što bi rekao Vlado, jedan moj drugi prijatelj po glazbi, iz Travnika, u neke astralne sfere, eto, to je možda najdragocjenije čemu se od glazbe možemo nadati.
Je li Carla Bley primila tekst koji sam joj poslao, ne znam. Nije odgovorila. Nisam to saznao ni nakon koncerta, kad sam sjeo iza leđa Davoru Hrvoju koji je s njom napravio sjajan kratki intervju za televiziju. Nisam joj se izravno obratio, niti je išta pitao. No, prišao sam joj vrlo blizu. Sada sam vidio njezine ruke, dugačke, koštunjave prste nabreklih, već atritičnih zglobova, ispod šiški sam konačno uspio bolje osmotriti i njezino lice, i dalje ozbiljno i koncentrirano, crnih, sitnih očiju, jedva da sam i čuo što je odgovarala Davoru, rečenice tipa, “Kad je Steve sa mnom na sceni, uvijek se osjećam sigurno”, ili “To vam je kao kod gudačeg kvarteta, da svi zvuče poput jednoga”, ili “Važno je da jedna pjesma na koncertu bude antipod onoj drugoj, ali da sve zvuči kao jedno…”
Sada više u dvorani gotovo da nije bilo nikoga osim nas. Tomas je strpljivo sjedio sa strane i čekao da ja obavim to svoje. Kad sam došao do njega, odmah je navalio. “Ej, ona zadnja stvar…”, počeo je…
Sjetio sam se tada, slušajući njegove dojmove, kako je Carla Bley u intervjuu rekla, da joj je jednom davno Steve Swalow rekao da možda jedva 50.000 ljudi na cijelom svijetu sluša tu njezinu glazbu i da to uopće nije mjerljivo po standardima pop glazbe. A ona mu je tada rekla da je to u redu. Da joj je draže ovako, kad njezinu glazbu kakva jest voli, eto, toliko ljudi, nego da milijuni ljudi od nje traže da to radi drugačije.