– U bioskop, rode, u bioskop, odmah – tako Abišak kaže da treba, kad stigneš u nov grad. Neko bi na bulevare, na širinu i među ljude, a fotograf Indijac u bioskop, pred magiju platna.
– Jasno je. Pognut i skupljenih ramena, to je povratnik iz zatvora – kazao je Abišak gledajući u čoveka sa zapaljenom cigaretom. Dim zamaglio crte a glava, šiljati nos, proviruje iz podignutih revera kaputa nalik na mornarski redengot.
– Pitaću, da mi stane za portret – koraknuo je, ali već: – Boje tupe a svetlo tanko.
– Robija – ponovio je Abišak.
On bi uvek portret, samo bi ka čoveku krenuo, ali već se razgoreva vatra filmske špice.
Festival je, tako piše na afiši, filma s borilačkim veštinama. Prikazuju Kurosavinih Sedam samuraja. Filmovi se nižu od ranog popodneva do kasne večeri. Posle samuraja Brus Li, pa hongonški filmovi, ima u njima i borbe i mistike.
Dan je vreo. Preko Margitinog mosta mile pešaci, idu na Margitino ostrvo koje je senovita oaza. Bioskop je postaja između dva sveta, gradskog, punog svetlosti, i drugog koji je u seni. I međa dveju strana, Budima i Pešte.
Film je vatra i hlad.
Ima u predvorju kinoteke nečeg starinskog. Neonski natpis na kojem ne radi jedno slovo, fikus i blagajna sa kokicama, karte pisane rukom. Na ulazu u salu, redar, koji je više mirni konsijerž, naizgled dremljiv, a okom prati.
Uđu u bioskop, na dnevnu projekciju, i božjaci s ulice, pa ostanu do iza ponoći, a on zažmuri na to. Ostanu, spavaju, zauzmu duplo.
– Makar i ne gledali film, opet će se magija platna preneti na njih – kaže Abišak – to i čuvar bioskopa zna.
Samurajske su fabule zamršene, rezovi britki kao potezi katane. Zato, kaže Indijac, treba prespavati uz film, dok se topi budimpeštanski letnji svet.
– Kako ćeš videti grad?
– Gledajući film – odgovara Abišak, u svom orijentalnom maniru.
Tako je bilo kad je bio samurajski film.
A danas je bio u kinoteci mađarski klasik Dečaci Pavlove ulice. Gledali smo priču o dečačkim bandama u Jožefvaroši, posle hodali do spomenika Molnarovim junacima.
Pisac kaže: ima ko je slab, ima ko je sitan a od tvrdog tkiva poput malog Nemečeka iz knjige. Jožefvaroš radnička i gospodska, puna okrnjene raskoši. Blizu botanička bašta, ona ista iz knjige, gde se okupljaju dečačke družine. Isto bilje, drveće i lokvanji u jezercetu ispod staklene kupole.
Ali sad su u Jožefvaroši i svuda druga deca. Umesto klikera i praćki, peštanska deca drže u rukama ekrane, filmove su zamenile društvene mreže.
– Dođe mi – kaže Abišak – da ih pitam: Znaš li igrati kriket? – Imam utisak da bi bezmalo jedno od deset kazalo da zna.
– Nije Indija – počeo sam, ali Indijac već govori svoju priču o Bangaloru. U širokim kadrovima, kamerom iz prvog plana ide kroz sećanje. Abišak uvek o slavlju, o šarenim sarijima, šagrama i kazanima s vrućim jelom. A onda u kratkim rezovima žižu baci na detalj: amajlije od zmijskog svlaka, tigrova koža na zidu indijske sobe.
Molnarovu knjigu zna, čitali su je u školi, na engleskom. Eto, čitalo se o dečacima iz peštanske ulice i u Bangaloru.
– Čitali smo i mi – kazao sam i dodao da je kraj surov, i – nema humora.
– Za humor, imaš Toma Sojera – Abišak je kazao suvo – a Molnarova priča je realna, deca su surova. A svet jest prepun rata.
Abišak pamti igre kriketa. Bilo je dobrih bacača, veštih udarača palicom. Lopta je od plute i kože. Ima teren, ima vreme, ima igračko srce.
Noćas je počelo između Indije i Pakistana. Zato je Indijac loše volje. Novine su pisale: Indija će znati kako da odgovori. A sad: Zaratile nuklearne sile. Indija napala Pakistan. Pakistan sprema odgovor.
O tom kako je rat podmukao i menja lice i naličje, Abišak zna. A kriket zna potrajati danima, i sedmicu čak. Uz pauze za biskvit i čaj, kao rat što stane da uhvati dah.
On o naselju u Bangaloru, ja njemu o sarajevskom, što nosi naziv po Ali-Paši. Bili su nekad voćnjaci, onda soliteri i zgrade. Uveče, čak i leti, vazduh s planine donosi svežinu. Zimi, bivalo je da nema snega sedmicama, onda najednom padne do ramena, nekad i u aprilu.
– Do dečjeg ramena, tako pamtiš – udenuo je Indijac – a ja nastavio svoje, kako se igralo klikerima i bacale se sličice. Fudbal, da, a kao tamo kriket, ovde najviše igra zvana: između dve vatre.
Na košarkaškim terenima, znalo se, kad stariji dođu, mlađi odlaze. U toplim danima basket se pod svetlošću bandera igrao do kasno u noć, a udari lopte o beton odjekivali između solitera.
Dolazio je u to vreme u školsko dvorište dečak iz popravnog doma, čeljade sitno kao zrno. Stane pred ulaz u haustor, pa preči prolaz dok vitla nunčakama, a lice mu se samo providi kroz treperenje palica.
Nagledao se, pričalo se, kung-fu filmova, čitao stripove, dao sebi ime: Čang.
Stane i ne da proći. A sarajevsko olimpijsko naselje ima kvadratne, asfaltne blokove: – Ukocku, ukocku! – spaja povik u jedno, i vitla čakama: – A sad igraj! – Tako on muštra školsku decu, najčešće nađe kakvo debeljuškasto čeljade, sa teškim rancem i naočarama. Ako pokuša bežati i potrči, Čang mu kao gepard antilopi preseče trk.
– Ukocku, ukocku! – Prepadnuto od njegove pojave (crn je kao muva), od nunčaka još više, đače sa rancem cupka u asfaltnom kvadratu. Tapka u mestu, sitni stopalima, igra Čangovo gluvo a hitro kolo.
Đonovi patika prate ritam njegovih dlanova između mahanja čaka, i tempo usplahirenog dečjeg pulsa. Nekad sve traje kratko, a nekad duže, sve dok Čangu ne dojadi pa vikne, opet stapajući reči: – Bježi iskocke! – i zapleni kliker ili sličicu.
Onda odlazi, i sve je nalik na filmsku scenu nakon obračuna. Odmiče kao usamljeni jahač iz grada. Gubeći se iz pogleda, postaje sve manji, na kraju je crna mrlja usred kanjona alipašinskih zgrada.
Bio je jedan drug u razredu, dežmekast, pegav, dobar je đak, i vaspitan, miljenik učiteljica, starije deluje. Van škole, smušen je sav, plah kao srna.
Dođe kod nas, moja mati mu nudi komad pite. Dete razvedenih, uz to s različitih strana, milo mu u goste. Voli svetlo stana na visokom spratu i pogled, njegov je stan na prvome spratu.
Ruča, užina, večera.
– Javi se kući, brinu.
– Ne brinu, znaju da sam dobro – kaže i mljacka u slast, i ostao bi, ako bi moglo, i na konaku.
Pred haustorom, Čang je vitlao svoje, pa skolio plavog. Oteo mu sličicu Ruda Gulita za fudbalski album, retka je, i Čang je pleni s radošću. Za danas je dosta, odmiče olimpijskim naseljem, vitla čakama u hodu, ispred grudi, iznad glave, iza leđa.
Kod zgrade televizije, tamo gde počinje glavna gradska žila, on se zakači za tramvaj, onako sitan čučne na rudu, a tamni i odeća i on, pa se sav stopi sa prašnjavim sapima tramvaja.
Pruga, ko zna Sarajevo znaće, povezuje novi i stari deo grada.
U olimpijskom naselju, na asfaltnim blokovima, Čanga znaju. I on druge zna. Daju mu u pekari kiflu ili zvrk pite. Bliže centru, gde je popravni dom, on tek prespavljuje.
Dane provodi ovde, u Novom Gradu, baveći se svojom hajdučijom, revnosno i bez prekida. Tumara po vas dan, odlazi s prvim sumrakom.
Bivalo da ga pred haustorom dočekaju, pa dobije batine od starijih. Jednom mu uzeli čake. Mišićav i kosat momak udarao je njima o beton, drvene ručke pukoše a lanac se rasu u prstenove.
Tamo, na terenima, među šipkama koša, Čang je sedeo s glavom među dlanovima, onda tiho niz strminu ka tramvaju.
Ali brzo, čim prođe nekoliko dana, eto ga ponovo, sa novim čakama, jače i brže još, oblepljene trakom, da ne klize. Hoda i vitla, izvodi neki mistični ples.
– Jalijaš, baza Alipašinim poljem – tako su govorili kad ga vide.
– Virtuoz, gle kako vešto barata onim palicama – kazala je moja mati.
Došli su mi u sećanje, gledajući kung-fu filmove i Dečake Pavlove ulice, blokovi, kamene kocke koje će nekoliko godina kasnije prošarati pukotine od granata. Enterijere pamtim manje.
Poneko lice iz naselja i iz škole. I mali crni Čang.
S ratom, kako biva, ljudima se gubi trag, tako i njemu. Pričalo se da je pobegao iz popravnog doma, vodio pljačkašku bandu, onda se smirio nakratko u nekom gradu. Ne u naselju nalik sarajevskom, već usred habzburške varošice, mirne ali učmale. Ali se brzo vratio prestupništvu.
Drugi su pričali da je uhvaćen, da je robijao pa odrobijao svoje.
Ali, od svih priča, uhu je najslađa ova: da ga je primetio neki režiser, tražeći za pljačkašku scenu nekog ko zna baratati čakama. Tako se našao u filmu. Od tada, film mu je i posao i dom, postao kaskader. I gde drugi neće prst, on tura glavu.
Kažu još: ugospodio se i nosi mantil, pa podigne kragnu; u džepu, za zlu ne trebalo, čake. Iste kojima je vrteo virtuozno, ali da je znano, tukao nije –priča s asfalta dobila je herojsku auru.
Od puno reči nije bio ni kao mali, već od malo mesa, brz. Alkohol ga je mimoišao, a duvana se uhvatio štono vele, čim je prohodao.
Dalje sve obavija nejasni klobuk škije. Što tvrde koji znaju dobro pričati, ne možemo zasigurno znati. A priče iz ranog doba najduže se pamte.
Indijci, kaže moj drug, vele: ako se nisi obogatio do tridesete, nećeš nikad. Pisci: što si čitao do tridesete, to je lektira.
Posle bioskopa i Budimpešta je manje s jave, više bajkovita i filmska. Na Margitinom mostu gomila statista. Snima se neka automobilska scena jurnjave.
Posle filma kao posle vina: ulica se blago ljulja a međa između dva dela grada tânji. Sve je gluvo, nemo kolo.
Kažem drugu da bih preko mosta, Margitinog, jer mi je od svih mostova Budimpešte preko tog najdraže.
Abišak: – Video si već grad, gledao si film. Ne može tuda, rode, snima se.
I Budimpešta, kao Sarajevo, ima sunčanu i memli stranu. Ima centar, balkone sa reljefima i kapije s rezbarijama, i asfaltne blokove nalik na kanjon. Ima neke nove junake iz Pavlove ulice, ima decu koja bi u gostima da ostanu na konak.
Ima odbačene, domce kao Čang, koji u jednom delu grada zoruju, u drugom provode dane.
Čang
– U bioskop, rode, u bioskop, odmah – tako Abišak kaže da treba, kad stigneš u nov grad. Neko bi na bulevare, na širinu i među ljude, a fotograf Indijac u bioskop, pred magiju platna.
– Jasno je. Pognut i skupljenih ramena, to je povratnik iz zatvora – kazao je Abišak gledajući u čoveka sa zapaljenom cigaretom. Dim zamaglio crte a glava, šiljati nos, proviruje iz podignutih revera kaputa nalik na mornarski redengot.
– Pitaću, da mi stane za portret – koraknuo je, ali već: – Boje tupe a svetlo tanko.
– Robija – ponovio je Abišak.
On bi uvek portret, samo bi ka čoveku krenuo, ali već se razgoreva vatra filmske špice.
Festival je, tako piše na afiši, filma s borilačkim veštinama. Prikazuju Kurosavinih Sedam samuraja. Filmovi se nižu od ranog popodneva do kasne večeri. Posle samuraja Brus Li, pa hongonški filmovi, ima u njima i borbe i mistike.
Dan je vreo. Preko Margitinog mosta mile pešaci, idu na Margitino ostrvo koje je senovita oaza. Bioskop je postaja između dva sveta, gradskog, punog svetlosti, i drugog koji je u seni. I međa dveju strana, Budima i Pešte.
Film je vatra i hlad.
Ima u predvorju kinoteke nečeg starinskog. Neonski natpis na kojem ne radi jedno slovo, fikus i blagajna sa kokicama, karte pisane rukom. Na ulazu u salu, redar, koji je više mirni konsijerž, naizgled dremljiv, a okom prati.
Uđu u bioskop, na dnevnu projekciju, i božjaci s ulice, pa ostanu do iza ponoći, a on zažmuri na to. Ostanu, spavaju, zauzmu duplo.
– Makar i ne gledali film, opet će se magija platna preneti na njih – kaže Abišak – to i čuvar bioskopa zna.
Samurajske su fabule zamršene, rezovi britki kao potezi katane. Zato, kaže Indijac, treba prespavati uz film, dok se topi budimpeštanski letnji svet.
– Kako ćeš videti grad?
– Gledajući film – odgovara Abišak, u svom orijentalnom maniru.
Tako je bilo kad je bio samurajski film.
A danas je bio u kinoteci mađarski klasik Dečaci Pavlove ulice. Gledali smo priču o dečačkim bandama u Jožefvaroši, posle hodali do spomenika Molnarovim junacima.
Pisac kaže: ima ko je slab, ima ko je sitan a od tvrdog tkiva poput malog Nemečeka iz knjige. Jožefvaroš radnička i gospodska, puna okrnjene raskoši. Blizu botanička bašta, ona ista iz knjige, gde se okupljaju dečačke družine. Isto bilje, drveće i lokvanji u jezercetu ispod staklene kupole.
Ali sad su u Jožefvaroši i svuda druga deca. Umesto klikera i praćki, peštanska deca drže u rukama ekrane, filmove su zamenile društvene mreže.
– Dođe mi – kaže Abišak – da ih pitam: Znaš li igrati kriket? – Imam utisak da bi bezmalo jedno od deset kazalo da zna.
– Nije Indija – počeo sam, ali Indijac već govori svoju priču o Bangaloru. U širokim kadrovima, kamerom iz prvog plana ide kroz sećanje. Abišak uvek o slavlju, o šarenim sarijima, šagrama i kazanima s vrućim jelom. A onda u kratkim rezovima žižu baci na detalj: amajlije od zmijskog svlaka, tigrova koža na zidu indijske sobe.
Molnarovu knjigu zna, čitali su je u školi, na engleskom. Eto, čitalo se o dečacima iz peštanske ulice i u Bangaloru.
– Čitali smo i mi – kazao sam i dodao da je kraj surov, i – nema humora.
– Za humor, imaš Toma Sojera – Abišak je kazao suvo – a Molnarova priča je realna, deca su surova. A svet jest prepun rata.
Abišak pamti igre kriketa. Bilo je dobrih bacača, veštih udarača palicom. Lopta je od plute i kože. Ima teren, ima vreme, ima igračko srce.
Noćas je počelo između Indije i Pakistana. Zato je Indijac loše volje. Novine su pisale: Indija će znati kako da odgovori. A sad: Zaratile nuklearne sile. Indija napala Pakistan. Pakistan sprema odgovor.
O tom kako je rat podmukao i menja lice i naličje, Abišak zna. A kriket zna potrajati danima, i sedmicu čak. Uz pauze za biskvit i čaj, kao rat što stane da uhvati dah.
On o naselju u Bangaloru, ja njemu o sarajevskom, što nosi naziv po Ali-Paši. Bili su nekad voćnjaci, onda soliteri i zgrade. Uveče, čak i leti, vazduh s planine donosi svežinu. Zimi, bivalo je da nema snega sedmicama, onda najednom padne do ramena, nekad i u aprilu.
– Do dečjeg ramena, tako pamtiš – udenuo je Indijac – a ja nastavio svoje, kako se igralo klikerima i bacale se sličice. Fudbal, da, a kao tamo kriket, ovde najviše igra zvana: između dve vatre.
Na košarkaškim terenima, znalo se, kad stariji dođu, mlađi odlaze. U toplim danima basket se pod svetlošću bandera igrao do kasno u noć, a udari lopte o beton odjekivali između solitera.
Dolazio je u to vreme u školsko dvorište dečak iz popravnog doma, čeljade sitno kao zrno. Stane pred ulaz u haustor, pa preči prolaz dok vitla nunčakama, a lice mu se samo providi kroz treperenje palica.
Nagledao se, pričalo se, kung-fu filmova, čitao stripove, dao sebi ime: Čang.
Stane i ne da proći. A sarajevsko olimpijsko naselje ima kvadratne, asfaltne blokove: – Ukocku, ukocku! – spaja povik u jedno, i vitla čakama: – A sad igraj! – Tako on muštra školsku decu, najčešće nađe kakvo debeljuškasto čeljade, sa teškim rancem i naočarama. Ako pokuša bežati i potrči, Čang mu kao gepard antilopi preseče trk.
– Ukocku, ukocku! – Prepadnuto od njegove pojave (crn je kao muva), od nunčaka još više, đače sa rancem cupka u asfaltnom kvadratu. Tapka u mestu, sitni stopalima, igra Čangovo gluvo a hitro kolo.
Đonovi patika prate ritam njegovih dlanova između mahanja čaka, i tempo usplahirenog dečjeg pulsa. Nekad sve traje kratko, a nekad duže, sve dok Čangu ne dojadi pa vikne, opet stapajući reči: – Bježi iskocke! – i zapleni kliker ili sličicu.
Onda odlazi, i sve je nalik na filmsku scenu nakon obračuna. Odmiče kao usamljeni jahač iz grada. Gubeći se iz pogleda, postaje sve manji, na kraju je crna mrlja usred kanjona alipašinskih zgrada.
Bio je jedan drug u razredu, dežmekast, pegav, dobar je đak, i vaspitan, miljenik učiteljica, starije deluje. Van škole, smušen je sav, plah kao srna.
Dođe kod nas, moja mati mu nudi komad pite. Dete razvedenih, uz to s različitih strana, milo mu u goste. Voli svetlo stana na visokom spratu i pogled, njegov je stan na prvome spratu.
Ruča, užina, večera.
– Javi se kući, brinu.
– Ne brinu, znaju da sam dobro – kaže i mljacka u slast, i ostao bi, ako bi moglo, i na konaku.
Pred haustorom, Čang je vitlao svoje, pa skolio plavog. Oteo mu sličicu Ruda Gulita za fudbalski album, retka je, i Čang je pleni s radošću. Za danas je dosta, odmiče olimpijskim naseljem, vitla čakama u hodu, ispred grudi, iznad glave, iza leđa.
Kod zgrade televizije, tamo gde počinje glavna gradska žila, on se zakači za tramvaj, onako sitan čučne na rudu, a tamni i odeća i on, pa se sav stopi sa prašnjavim sapima tramvaja.
Pruga, ko zna Sarajevo znaće, povezuje novi i stari deo grada.
U olimpijskom naselju, na asfaltnim blokovima, Čanga znaju. I on druge zna. Daju mu u pekari kiflu ili zvrk pite. Bliže centru, gde je popravni dom, on tek prespavljuje.
Dane provodi ovde, u Novom Gradu, baveći se svojom hajdučijom, revnosno i bez prekida. Tumara po vas dan, odlazi s prvim sumrakom.
Bivalo da ga pred haustorom dočekaju, pa dobije batine od starijih. Jednom mu uzeli čake. Mišićav i kosat momak udarao je njima o beton, drvene ručke pukoše a lanac se rasu u prstenove.
Tamo, na terenima, među šipkama koša, Čang je sedeo s glavom među dlanovima, onda tiho niz strminu ka tramvaju.
Ali brzo, čim prođe nekoliko dana, eto ga ponovo, sa novim čakama, jače i brže još, oblepljene trakom, da ne klize. Hoda i vitla, izvodi neki mistični ples.
– Jalijaš, baza Alipašinim poljem – tako su govorili kad ga vide.
– Virtuoz, gle kako vešto barata onim palicama – kazala je moja mati.
Došli su mi u sećanje, gledajući kung-fu filmove i Dečake Pavlove ulice, blokovi, kamene kocke koje će nekoliko godina kasnije prošarati pukotine od granata. Enterijere pamtim manje.
Poneko lice iz naselja i iz škole. I mali crni Čang.
S ratom, kako biva, ljudima se gubi trag, tako i njemu. Pričalo se da je pobegao iz popravnog doma, vodio pljačkašku bandu, onda se smirio nakratko u nekom gradu. Ne u naselju nalik sarajevskom, već usred habzburške varošice, mirne ali učmale. Ali se brzo vratio prestupništvu.
Drugi su pričali da je uhvaćen, da je robijao pa odrobijao svoje.
Ali, od svih priča, uhu je najslađa ova: da ga je primetio neki režiser, tražeći za pljačkašku scenu nekog ko zna baratati čakama. Tako se našao u filmu. Od tada, film mu je i posao i dom, postao kaskader. I gde drugi neće prst, on tura glavu.
Kažu još: ugospodio se i nosi mantil, pa podigne kragnu; u džepu, za zlu ne trebalo, čake. Iste kojima je vrteo virtuozno, ali da je znano, tukao nije –priča s asfalta dobila je herojsku auru.
Od puno reči nije bio ni kao mali, već od malo mesa, brz. Alkohol ga je mimoišao, a duvana se uhvatio štono vele, čim je prohodao.
Dalje sve obavija nejasni klobuk škije. Što tvrde koji znaju dobro pričati, ne možemo zasigurno znati. A priče iz ranog doba najduže se pamte.
Indijci, kaže moj drug, vele: ako se nisi obogatio do tridesete, nećeš nikad. Pisci: što si čitao do tridesete, to je lektira.
Posle bioskopa i Budimpešta je manje s jave, više bajkovita i filmska. Na Margitinom mostu gomila statista. Snima se neka automobilska scena jurnjave.
Posle filma kao posle vina: ulica se blago ljulja a međa između dva dela grada tânji. Sve je gluvo, nemo kolo.
Kažem drugu da bih preko mosta, Margitinog, jer mi je od svih mostova Budimpešte preko tog najdraže.
Abišak: – Video si već grad, gledao si film. Ne može tuda, rode, snima se.
I Budimpešta, kao Sarajevo, ima sunčanu i memli stranu. Ima centar, balkone sa reljefima i kapije s rezbarijama, i asfaltne blokove nalik na kanjon. Ima neke nove junake iz Pavlove ulice, ima decu koja bi u gostima da ostanu na konak.
Ima odbačene, domce kao Čang, koji u jednom delu grada zoruju, u drugom provode dane.
Gradski život promiče kao lepet nunčaka.