Nekadašnji novinar Radio Sarajeva, Mirko Kamenjašević, bio je poznat kao čovjek od lapsusa. Tako se dogodilo, dok je on radio u informativnoj redakciji, da je bio dežurni rano jutrom i čitao prve jutarnje vijesti u 6 sati. Te noći je umro poznati političar i narodni heroj Đuro Salaj, ali ta vijest je stigla tokom čitanja vijesti, pa su je ispisali na jednu hartiju koju su mu pokazali kroz prozor između studija i režije. Kamenjašević je pročitao: “Dragi slušaoci, javljamo vam upravo prispjelu tužnu vijest da je drug Đuro Pucar Stari, preminuo noćas.” Novinar koji je pokazao Kamenjaševiću vijest, sav očajan, mahao je rukama i ponovo napisao: “Dragi slušaoci, izvinjavamo se, nije umro drug Đuro Pucar Stari, nego drug Đuro Salaj.” Ali Kamenjašević kao Kamenjašević, pročitao je: “Dragi slušaoci, izvinjavamo se, nije umro drug Đuro Salaj, nego je umro drug Đuro Pucar Stari.”
Pošto je Đuro Pucar ustajao rano i slušao prve vijesti, on je prvi i čuo vijest o “sopstvenoj ” smrti. Odmah je zgrabio za telefon i počeo da naziva Radio Sarajevo, ali nikoga nije mogao da dobije na telefon dežurnih novinara. Napokon je pronašao još jedan broj, u kancelariji gdje je radio Ćamil Sijarić i nazvao. Ali Ćamil, koji je dolazio vrlo rano, obično nije odgovarao na tako rane pozive, jer su ga to znali zavitlavati njegovi prijatelji, naročito Lazar Amidžić. Ponekad mu se činilo da to i ne zvoni telefon nego da zazvoni pisaća mašina na koju je kucao na kraju reda. Ipak on je dva tri puta digao slušalicu i odmah spuštao. Iznerviran, Đuro Pucar jedva je uspio jednom da vikne: Ovdje, Đuro Pucar! Preneražen tim pozivom, Ćamil je kratko odgovorio: “A ovdje Iko Fogl!”* i spustio slušalicu.
Priča kaže dalje, izvan anegdotskih okvira, da je Đuro Pucar otkrio ko je bio dežurni i pozvao ga na raport u Centralni komitet. Ćamil, tada još relativno mlad, pravdao se da on noću ne može da spava, pa rano dolazi u redakciju i onako pospan kunja dok ne dođu ostali, pa je sve to kod njega prošlo u nekom polusnu. A što ne spavaš, pitao ga je Đuro Pucar. Imam premalen stan, nikad u njemu nema mira, a ja sam pisac i treba mi mir da pišem. Đuro Pucar za telefon i zove tamo nekoga, Ćamil sluša ne vjeruje svojim ušima, da čovjek koji treba da ga kazni traži da se pronađe odmah jedan stan za Ćamila Sijarića. Tako je Ćamil dobio stan na početku “Miskinove ulice”, odmah pokraj “vječnog plamena”.
Ćamil Sijarić, Mirko Kamenjašević i Đuro Pucar Stari
(anegdota i dodatak)
Nekadašnji novinar Radio Sarajeva, Mirko Kamenjašević, bio je poznat kao čovjek od lapsusa. Tako se dogodilo, dok je on radio u informativnoj redakciji, da je bio dežurni rano jutrom i čitao prve jutarnje vijesti u 6 sati. Te noći je umro poznati političar i narodni heroj Đuro Salaj, ali ta vijest je stigla tokom čitanja vijesti, pa su je ispisali na jednu hartiju koju su mu pokazali kroz prozor između studija i režije. Kamenjašević je pročitao: “Dragi slušaoci, javljamo vam upravo prispjelu tužnu vijest da je drug Đuro Pucar Stari, preminuo noćas.” Novinar koji je pokazao Kamenjaševiću vijest, sav očajan, mahao je rukama i ponovo napisao: “Dragi slušaoci, izvinjavamo se, nije umro drug Đuro Pucar Stari, nego drug Đuro Salaj.” Ali Kamenjašević kao Kamenjašević, pročitao je: “Dragi slušaoci, izvinjavamo se, nije umro drug Đuro Salaj, nego je umro drug Đuro Pucar Stari.”
Pošto je Đuro Pucar ustajao rano i slušao prve vijesti, on je prvi i čuo vijest o “sopstvenoj ” smrti. Odmah je zgrabio za telefon i počeo da naziva Radio Sarajevo, ali nikoga nije mogao da dobije na telefon dežurnih novinara. Napokon je pronašao još jedan broj, u kancelariji gdje je radio Ćamil Sijarić i nazvao. Ali Ćamil, koji je dolazio vrlo rano, obično nije odgovarao na tako rane pozive, jer su ga to znali zavitlavati njegovi prijatelji, naročito Lazar Amidžić. Ponekad mu se činilo da to i ne zvoni telefon nego da zazvoni pisaća mašina na koju je kucao na kraju reda. Ipak on je dva tri puta digao slušalicu i odmah spuštao. Iznerviran, Đuro Pucar jedva je uspio jednom da vikne: Ovdje, Đuro Pucar! Preneražen tim pozivom, Ćamil je kratko odgovorio: “A ovdje Iko Fogl!”* i spustio slušalicu.
Priča kaže dalje, izvan anegdotskih okvira, da je Đuro Pucar otkrio ko je bio dežurni i pozvao ga na raport u Centralni komitet. Ćamil, tada još relativno mlad, pravdao se da on noću ne može da spava, pa rano dolazi u redakciju i onako pospan kunja dok ne dođu ostali, pa je sve to kod njega prošlo u nekom polusnu. A što ne spavaš, pitao ga je Đuro Pucar. Imam premalen stan, nikad u njemu nema mira, a ja sam pisac i treba mi mir da pišem. Đuro Pucar za telefon i zove tamo nekoga, Ćamil sluša ne vjeruje svojim ušima, da čovjek koji treba da ga kazni traži da se pronađe odmah jedan stan za Ćamila Sijarića. Tako je Ćamil dobio stan na početku “Miskinove ulice”, odmah pokraj “vječnog plamena”.
(*Ivan Fogl, književni kritičar)