Moja soba je okrenuta prema sjeveru. I veća je od cijele kuće. Njeni zidovi su hrapavi, mirišu na okrečene šljive. Na jednom se nalazi slika roditelja iz sedamdesetih kada su vjerovali da gradnjom kuće mogu spasiti brak. Na drugom križ, zabrinuto gleda u fotografiju moderno obučenog bračnog para pred odlazak u Austriju. Treći zid je prazan. Na njemu je nekad bila slika posljednje večere sa Judom, koji bijaše lijep, ali glup. I Isusom koji je sve to znao. Na četvrtom se nalazi prazan ormar (kao u hotelima). Jednom godišnje u njega se kače ljetnje haljine njene posebne gošće. Kroz prozor se vidi selo koje sve zna o meni, a ja o njemu ništa. Ova soba je čovjek koga svake godine sahranjujem. Uvijek joj se vraćam, iako u njoj patim od nesanice. U njoj se krijem, zbog pitanja: Šta si sanjala? koje očevi postavljaju svojoj nesretnoj djeci. Jer kako ću mu reći da sam sanjala povratak u sobu bez kuće. Dolazak na sahranu bez mrtvaca. Kako ću mu priznati da se samo pretvaram da volim grad bez ljudi. I zemlju iz koje se iskopavaju kosti i suze, a zakopavaju snovi. Kako da mu kažem da se bar jednom želim probuditi u sobi u kojoj neću sanjati kofere, i granicu na kojoj me boli stomak kad carinik vikne: Putovnicu, molim! Kako ću mu reći da i sam živi u sobi bez zidova, u kući bez adrese, u gradu bez države. Kako to reći, njemu, koji je ostario u čekaonici s pogledom na zapad.
Bilješka o piscu
Moja soba je okrenuta prema sjeveru.
I veća je od cijele kuće.
Njeni zidovi su hrapavi, mirišu na okrečene šljive.
Na jednom se nalazi slika roditelja iz sedamdesetih
kada su vjerovali da gradnjom kuće mogu spasiti brak.
Na drugom križ, zabrinuto gleda u fotografiju
moderno obučenog bračnog para pred odlazak u Austriju.
Treći zid je prazan.
Na njemu je nekad bila slika posljednje večere sa Judom, koji bijaše lijep, ali glup.
I Isusom koji je sve to znao.
Na četvrtom se nalazi prazan ormar (kao u hotelima).
Jednom godišnje u njega se kače ljetnje haljine njene posebne gošće.
Kroz prozor se vidi selo koje sve zna o meni, a ja o njemu ništa.
Ova soba je čovjek koga svake godine sahranjujem.
Uvijek joj se vraćam, iako u njoj patim od nesanice.
U njoj se krijem, zbog pitanja: Šta si sanjala? koje očevi postavljaju svojoj nesretnoj djeci.
Jer kako ću mu reći da sam sanjala povratak u sobu bez kuće.
Dolazak na sahranu bez mrtvaca.
Kako ću mu priznati da se samo pretvaram da volim grad bez ljudi.
I zemlju iz koje se iskopavaju kosti i suze, a zakopavaju snovi.
Kako da mu kažem da se bar jednom želim probuditi u sobi u kojoj neću sanjati kofere,
i granicu na kojoj me boli stomak kad carinik vikne: Putovnicu, molim!
Kako ću mu reći da i sam živi u sobi bez zidova,
u kući bez adrese,
u gradu bez države.
Kako to reći, njemu, koji je ostario u čekaonici s pogledom na zapad.