Uvod u putovanje, pokušaj da sebe vidim kao što gledam druge. Treba obratiti pažnju na datum putovanja, koji se udaljio od mene, ili ja od njega, pedeset i tri godine. Nastojaću da ga ne mijenjam, iako nije bio završen, niti objavljivan ni u kojem obliku. Ipak, sačuvana je srčika mog putovanja, uz razmišljanje bliže vremenu kada se putovalo od ovog vremena koje bi ocijenilo moja razmišljanja čudnim, zaostalim i slično. A ja mislim danas da je zaista dobro objaviti tekst koji se istovremeno bavi svojim vremenom u kome sam bio do guše, kao većina mojih tadašnjih vršnjaka. Naročito ako su primili dozu socijalističke indoktrinacije, naš odnos prema zapadu. Naročito vjeri i crkvi. A desilo se da sam iste godine putovao na dvije sukobljene strane, prvo u SSSR, potom u Belgiju i Francusku. Kakav je to sukob bio u meni.
Uvod u putovanje, godine 1971.
Postoji soj naših ljudi koji sebe nazivaju turistima. U njima nešto određeno reći veoma je i teško i lako. To su ljudi koji vole da zaviruju u muzeje i crkve, ali ih se one malo tiču, njihova umjetnička blaga dotiču ih se samo površinski, toliko površinski da se zaboravljaju odmah, na izlazu iz tog vještačkog raja, iz tog vještačkog „ljudskog“, „očovječenog“ mjesta. Jer oni gledaju drugdje, njihovi su pogledi upravljeni u smjeru izloga, oni su zainteresovani za taj privlačni neonski sjaj, za robu koja im se nudi i koju će u svojoj pohlepnosti, ne znajući čemu, i uzeti. Ali tu počinje druga priča i o njoj kasnije. Htio sam samo reći da turiste malo zanimaju ljudi u krajevima i gradovima kroz koje prolaze, da su oni opsjednuti nečim trećim. Postoje i oni, prilično rijetki, koji se oduševljavaju samo starinama, muzejima, to su muzejski pacovi. Drugi, oni koji u sebi nose nostalgiju porijekla, melanholiju slovenstva, svraćanja u kafane, obilaska trgova, guranja po ulicama kroz koje kulja rijeka svijeta da bi osjetili ljudsku blizinu. Nikako biti sam. Njih zanimaju ljudi, ljudske sudbine, ljudske priče, to je za njih svijet, to je za njih bogatstvo. I šta na sve to odgovoriti? Možda da je čovjek istovremeno sve to zajedno, da se povremeno pokazuje kao turista, kao muzejski pacov ili kao zaljubljenik ljudstva, njihove tragike i melanholije.
U vozu za Minhen
U Zagrebu, na kolodvoru, kako se hrvatski naziva željeznička stanica, neopisiva gužva onih koji čekaju voz za Minhen. Među njima sam i ja. Kada dođe brzi iz Beograda, koji je zapravo krenuo iz Skoplja da kupi gastarbajtere, toliko je pun da je lakše ući kroz prozor, ako te prihvate oni iz kupea, da i ja tako činim. Čak me uguraju između sebe. Hodnici su zakrčeni toliko da je gotovo podvig otići do prljavog klozeta. Ali, putuje se, zbogom Zagrebe. U tebi sam bio u prvim razredima osnovne.
Preko puta mene sjedi čovjek pedesetih godina, velikog nosa, proćelav, plačnog izgleda. I nismo dobro ni krenuli, a on je već briznuo u plač, ili plačnu kuknjavu. Rekao nam da je bio na sprovodu svome bratu i njegovoj porodici i da su svi poginuli u saobraćajnoj nesreći.
„To je tragedija“, govori on, „Takav čovjek, univerzitetski profesor, i baš svi. Ostavio sam posao u Austriji i pošao ovamo. Iskoristio sam ovaj put da bih uradio nešto i kod kuće. Imam veliku kuću, pogledajte sliku. To zajednički pravimo ja, moja žena, kći i njen muž. Radimo, ali ne zarađujemo baš najbolje. Ipak, dosta je. Završićemo mi to. Sada ženi nosim spisak svih radova koje sam ovih dana uradio oko kuće. Popravio sam prekidače za struju, napravio limeni krov na terasi, popravio ogradu, dvorišnu, jer je moj komšija kamionima stalno ruši. Ali on je dobar čovjek, drugima dopusti da uzimaju njegov pijesak, tako nije još kuću nabacio, a ovi kamionima ruše ogradu. Zatim sam popravio pločnik oko kuće, popravio rupe koje su bile u dvorištu, ofarbao dvorišna vrata. Radio sam dosta, vidjeće žena to.“
I on maše ispred svog velikog crvenog nosa tim spiskom, i dalje plačnih vodnjikavih očiju, i vidi se da je žalio brata istovremeno i da ga je njegova sudbina tako duboko potresla da je sve oko kuće popravio. Onda dalje govori o svojoj prvoj ženi koja ga je upropastila, „jer je bila neradnica, neuredna, po kući su na sve strane bile razbacane stvari, njene sasvim intimne stvari visile su posvuda, gledajući me kao da mi se rugaju, bilo je to da čovjek izludi, i ja sam joj sve ostavio, zajedno sa stanom koji je bio dobar, prostran!.
„Nisam se od toga bio dugo oporavio, a ja sam radnik, volim da sve bude u redu, da mi je žena vrijedna, da su oko mene vrijedni. Eto, to meni treba. Da sam koje sreće uzeo u ono vrijeme bio dobru ženu, sada bih ja bio gospodin čovjek. Ovako, sav sam iskrpljen. Nosim u sebi trbušnu maramicu od plastike i pola metra crijeva. Ah, da mi je ona nekadašnja snaga, gdje bih ja bio, moji prijatelji.“
I pogled mu je veseliji, ipak taj čovjek je okrenut životu, on više ne misli na tužnu sudbinu svoga brata. A i zašto da misli? Ko o kome misli na taj način, ko koga sažalijeva? Ovo je vrijeme napuštanja osjećanja te vrste, ovo je vrijeme konačno povlačenja u sebe, potpuno punog nepovjerenja u ljude, u svijet, vrijeme kada su uopšte osjećanja nepotrebna jer sve se kupuje i samo kupuje za dobar novac, apsolutno sve. Čini mi se da je sve ovo takođe izgovorio čovjek koji se nekako smirio, naslonio i zažmirio.
U Minhenu sam promijenio voz, pravac Brisel. Mladić koga zapitah za ulicu koju tražim i za stanicu na kojoj je najbolje da siđem, učinio je sve što je mogao da bi mi pomogao. To je taj Zapad, o kome sam slušao, to je taj dio Evrope gdje je čovjek čovjeku vuk. Ali na koji način? O tome poslije. Sada samo bilježim to da je taj mladić zajedno sa svojom djevojkom, iz čista mira, prepješačio sa mnom noseći svoj prtljag dobar dio puta da bi mi pokazao gdje treba da se popnem u tramvaj, sa iscrpnim obavještenjem o ostalom, pošto nisam imao nikakvu mapu. Tako je bilo i dalje. Kome god da sam se obratio sa pitanjem gdje je šta i kako šta, svi upitani bili su spremni da mi pomognu. Kasnije, od Brisela do Pariza, nisam našao nijednog čovjeka koji nije bio spreman da mi pomogne koliko koliko može. Ljubaznost tih ljudi bila je nešto za mene novo i neobično, jer bio sam se pripremio za nešto sasvim drugačije. To drugo se nije izgubilo, to nikako, susretao sam baš to drugo, ali ovaj prvi susret, to prvo odškrinjavanje vrata donijelo mi je niz prijatnih trenutaka tako da se nisam mogao da osjećam kao neko u stranoj i njemu negostoljubivoj zemlji. Ti ljudi na ulici bili su za mene najveće iznenađenje u zapadnoj Evropi. I ako nisam trčao u muzeje, galerije i crkve, to je bilo upravo zbog toga, osjetio sam da me ne zanima vrijeme koje je prošlo, vrijeme koje je ostavilo djela visoke umjetnosti, osjetio sam da su mi bliži ti nepoznati ljudi sa ulice, i da, o! plačljivosti, osjećam prema njima naklonost brata.
Belgija, 1971.
Uvod u putovanje, pokušaj da sebe vidim kao što gledam druge. Treba obratiti pažnju na datum putovanja, koji se udaljio od mene, ili ja od njega, pedeset i tri godine. Nastojaću da ga ne mijenjam, iako nije bio završen, niti objavljivan ni u kojem obliku. Ipak, sačuvana je srčika mog putovanja, uz razmišljanje bliže vremenu kada se putovalo od ovog vremena koje bi ocijenilo moja razmišljanja čudnim, zaostalim i slično. A ja mislim danas da je zaista dobro objaviti tekst koji se istovremeno bavi svojim vremenom u kome sam bio do guše, kao većina mojih tadašnjih vršnjaka. Naročito ako su primili dozu socijalističke indoktrinacije, naš odnos prema zapadu. Naročito vjeri i crkvi. A desilo se da sam iste godine putovao na dvije sukobljene strane, prvo u SSSR, potom u Belgiju i Francusku. Kakav je to sukob bio u meni.
Uvod u putovanje, godine 1971.
Postoji soj naših ljudi koji sebe nazivaju turistima. U njima nešto određeno reći veoma je i teško i lako. To su ljudi koji vole da zaviruju u muzeje i crkve, ali ih se one malo tiču, njihova umjetnička blaga dotiču ih se samo površinski, toliko površinski da se zaboravljaju odmah, na izlazu iz tog vještačkog raja, iz tog vještačkog „ljudskog“, „očovječenog“ mjesta. Jer oni gledaju drugdje, njihovi su pogledi upravljeni u smjeru izloga, oni su zainteresovani za taj privlačni neonski sjaj, za robu koja im se nudi i koju će u svojoj pohlepnosti, ne znajući čemu, i uzeti. Ali tu počinje druga priča i o njoj kasnije. Htio sam samo reći da turiste malo zanimaju ljudi u krajevima i gradovima kroz koje prolaze, da su oni opsjednuti nečim trećim. Postoje i oni, prilično rijetki, koji se oduševljavaju samo starinama, muzejima, to su muzejski pacovi. Drugi, oni koji u sebi nose nostalgiju porijekla, melanholiju slovenstva, svraćanja u kafane, obilaska trgova, guranja po ulicama kroz koje kulja rijeka svijeta da bi osjetili ljudsku blizinu. Nikako biti sam. Njih zanimaju ljudi, ljudske sudbine, ljudske priče, to je za njih svijet, to je za njih bogatstvo. I šta na sve to odgovoriti? Možda da je čovjek istovremeno sve to zajedno, da se povremeno pokazuje kao turista, kao muzejski pacov ili kao zaljubljenik ljudstva, njihove tragike i melanholije.
U vozu za Minhen
U Zagrebu, na kolodvoru, kako se hrvatski naziva željeznička stanica, neopisiva gužva onih koji čekaju voz za Minhen. Među njima sam i ja. Kada dođe brzi iz Beograda, koji je zapravo krenuo iz Skoplja da kupi gastarbajtere, toliko je pun da je lakše ući kroz prozor, ako te prihvate oni iz kupea, da i ja tako činim. Čak me uguraju između sebe. Hodnici su zakrčeni toliko da je gotovo podvig otići do prljavog klozeta. Ali, putuje se, zbogom Zagrebe. U tebi sam bio u prvim razredima osnovne.
Preko puta mene sjedi čovjek pedesetih godina, velikog nosa, proćelav, plačnog izgleda. I nismo dobro ni krenuli, a on je već briznuo u plač, ili plačnu kuknjavu. Rekao nam da je bio na sprovodu svome bratu i njegovoj porodici i da su svi poginuli u saobraćajnoj nesreći.
„To je tragedija“, govori on, „Takav čovjek, univerzitetski profesor, i baš svi. Ostavio sam posao u Austriji i pošao ovamo. Iskoristio sam ovaj put da bih uradio nešto i kod kuće. Imam veliku kuću, pogledajte sliku. To zajednički pravimo ja, moja žena, kći i njen muž. Radimo, ali ne zarađujemo baš najbolje. Ipak, dosta je. Završićemo mi to. Sada ženi nosim spisak svih radova koje sam ovih dana uradio oko kuće. Popravio sam prekidače za struju, napravio limeni krov na terasi, popravio ogradu, dvorišnu, jer je moj komšija kamionima stalno ruši. Ali on je dobar čovjek, drugima dopusti da uzimaju njegov pijesak, tako nije još kuću nabacio, a ovi kamionima ruše ogradu. Zatim sam popravio pločnik oko kuće, popravio rupe koje su bile u dvorištu, ofarbao dvorišna vrata. Radio sam dosta, vidjeće žena to.“
I on maše ispred svog velikog crvenog nosa tim spiskom, i dalje plačnih vodnjikavih očiju, i vidi se da je žalio brata istovremeno i da ga je njegova sudbina tako duboko potresla da je sve oko kuće popravio. Onda dalje govori o svojoj prvoj ženi koja ga je upropastila, „jer je bila neradnica, neuredna, po kući su na sve strane bile razbacane stvari, njene sasvim intimne stvari visile su posvuda, gledajući me kao da mi se rugaju, bilo je to da čovjek izludi, i ja sam joj sve ostavio, zajedno sa stanom koji je bio dobar, prostran!.
„Nisam se od toga bio dugo oporavio, a ja sam radnik, volim da sve bude u redu, da mi je žena vrijedna, da su oko mene vrijedni. Eto, to meni treba. Da sam koje sreće uzeo u ono vrijeme bio dobru ženu, sada bih ja bio gospodin čovjek. Ovako, sav sam iskrpljen. Nosim u sebi trbušnu maramicu od plastike i pola metra crijeva. Ah, da mi je ona nekadašnja snaga, gdje bih ja bio, moji prijatelji.“
I pogled mu je veseliji, ipak taj čovjek je okrenut životu, on više ne misli na tužnu sudbinu svoga brata. A i zašto da misli? Ko o kome misli na taj način, ko koga sažalijeva? Ovo je vrijeme napuštanja osjećanja te vrste, ovo je vrijeme konačno povlačenja u sebe, potpuno punog nepovjerenja u ljude, u svijet, vrijeme kada su uopšte osjećanja nepotrebna jer sve se kupuje i samo kupuje za dobar novac, apsolutno sve. Čini mi se da je sve ovo takođe izgovorio čovjek koji se nekako smirio, naslonio i zažmirio.
U Minhenu sam promijenio voz, pravac Brisel. Mladić koga zapitah za ulicu koju tražim i za stanicu na kojoj je najbolje da siđem, učinio je sve što je mogao da bi mi pomogao. To je taj Zapad, o kome sam slušao, to je taj dio Evrope gdje je čovjek čovjeku vuk. Ali na koji način? O tome poslije. Sada samo bilježim to da je taj mladić zajedno sa svojom djevojkom, iz čista mira, prepješačio sa mnom noseći svoj prtljag dobar dio puta da bi mi pokazao gdje treba da se popnem u tramvaj, sa iscrpnim obavještenjem o ostalom, pošto nisam imao nikakvu mapu. Tako je bilo i dalje. Kome god da sam se obratio sa pitanjem gdje je šta i kako šta, svi upitani bili su spremni da mi pomognu. Kasnije, od Brisela do Pariza, nisam našao nijednog čovjeka koji nije bio spreman da mi pomogne koliko koliko može. Ljubaznost tih ljudi bila je nešto za mene novo i neobično, jer bio sam se pripremio za nešto sasvim drugačije. To drugo se nije izgubilo, to nikako, susretao sam baš to drugo, ali ovaj prvi susret, to prvo odškrinjavanje vrata donijelo mi je niz prijatnih trenutaka tako da se nisam mogao da osjećam kao neko u stranoj i njemu negostoljubivoj zemlji. Ti ljudi na ulici bili su za mene najveće iznenađenje u zapadnoj Evropi. I ako nisam trčao u muzeje, galerije i crkve, to je bilo upravo zbog toga, osjetio sam da me ne zanima vrijeme koje je prošlo, vrijeme koje je ostavilo djela visoke umjetnosti, osjetio sam da su mi bliži ti nepoznati ljudi sa ulice, i da, o! plačljivosti, osjećam prema njima naklonost brata.