Bagatele/1

Na kraju naše ulice postoji jedna kuća zarasla u travu, šiblje i drveće. Iz oluka na krovu rastu mali hrastovi. Osoba koja tu živi, uz zelenu plastičnu kantu na pločniku odlaže smeće, stare novine i prazne flaše. Između kuća s urednim tratinama, ova izgleda prilično zloslutno. A danas je kuća preobražena, podsjeća na scenografiju za film, ili pažljivo komponirano umjetničko djelo na temu kraja svijeta. To je zbog toga jer je u njenom dvorištu parkirana jedna stara buba, kakvih više nema na cestama

*

Stvarnost je uglavnom takva da je u nju teško povjerovati: u povratku kući, H. je pokupila psa lutalicu. Na ogrlici je ugraviran broj telefona. Javila se, otišla je na adresu i predala psa sretnom vlasniku koji u Arlingtonu ima restoran Lost Dog Cafe


*

Lice Dalai Lame dok kažiprstom dodiruje snijeg ispred Bijele kuće, i njegov osmijeh kao potvrda da svijet, izgleda, ipak postoji

*

Nije uvijek tako, ali danas gledam svijet oko sebe i mislim: ne može biti da su ljudi sletili na Mjesec

*

Svake godine na jednu noć doputuje u grad, uđe u taksi na aerodromu, a onda se vozi sporednim ulicama, pažljivo osmotri dva ili tri prozora, zuri u lica prolaznika, ali iz auta ne izlazi, gleda iz noćnog taksija grad, kao što se iz sjedišta u kinu gleda film, kruži cijelu noć, i prije sunca ode, baš kao da ga nije ni bilo

Semezdin Mehmedinović 22. 10. 2013.