Svaka priča koja je završena, a nije saslušala sve svoje mrtve, još uvijek čeka čitanje
* * *
Jesi se bojao? Šutimo.
U ratu, jesi se bojao u ratu? Nemaš se u ratu čega bojati, kada je sve pod strahom. Po snijegu sam, u čizmama, išao u gimnaziju da režiram školsku priredbu o životu Svetog Save, rane ’93.
Kaže Raskoljnikov Sonji: ti ćeš se ili ubiti, ili poludjeti, ili odati razvratu.
Goranu sam obećao.
Senki sam obećao.
Anđelu sam obećao. Obećao ga je.
Svi su ubojice, jer svi mogu biti ubojice.
Budnih pacova najviše nam u njedrima.
* * *
Lovci posrnjavaju šumu u kojoj je bila masovna. Kad god nestane struje u Crvenom, uvijek idem provjeriti da nije tko ostao u liftu. Cijuk u njedrima.
„Vi ćete razumeti, moja grofice:
Ovo nije pesma, ovo je tek pepeo pesme.
Plač pepela.“ (Brana Petrović))
Zemlja ne misli da je išta zakopala.
* * *
Majci su doklesali u mramor godinu smrti. I obnovili sva slova na spomeniku.
Listopad je i tartufari, koji o vlagama znaju sve – nepogrešivo – tu je i moj grob…
Ovaj, kojem smo doklesali “26”, koji jutros kisne. Mala mokra obiteljska masovna.
Misa za majku u katoličkoj crkvi Svetoga Josipa, uz Pozorište.
Koliko nas je? Jedna drhtava baka i ja.
Velečasni je lijepo govorio. Ja sam samo gledao u Isusa Bez ruku, koji nam je u Pozorište izrešetan doletio u hol, kada je crkva dignuta u zrak 1992.
Jeshua, moja majka ti je došla.
Zagrli je rukama koje nemaš.
* * *
Mrtvačnica u Prijedoru.
Špajz, ostava, kao napuštena konjušnica. Mrtvi leže na pletenim nosilima na podu. Jedan, drugi, deveti…
Na Podu spavaju. Podvezanih vratova i vezanih nogu. Brojim ih brzim pogledom.
Majka je u lijesu, na prosekturnom betonskom stolu.
Otvaraju mi i otkrivaju je. Čovjek nosi običnu kancelarijsku kutu, s olovkom zakačenom za džep, i naočalima.
Nema mrtvačnica više hladnjača, pa bi da voze tijelo majčino u drugu, “privatnu hladnjaču za mrtve.”
Identificiram je. Traže 70 km. Dajem. Zauvijek zatvaraju mamino tijelo, blago otvorenih usta i desnog oka.
Iz Dnevnika, studeni 1997.
„Otac kaže kako ga ulica prema Urijama podsjeća na bolničke posjete i grožđe u najlon kesi. Pretoplo je za studeni. Majka me u zubarskoj čekaonici pita je li listopad oktobar?
Rat je kad se najednom ostari, i to od ovakvih slika: crnac na njemačkom tenku NATO-a svira usnu harmoniku na ulazu u Derventu.
Sunce ne misli da ikome zalazi.“
Zapravo samo obodi stvari, rubovi za koje se hvatamo. Nečija infuzija opet presporo kapka. Plava venica presijeca blijedožutu sljepoočnicu.
Zemlja ne misli da je ikome otkopana.
* * *
Vidio sam previše izlazaka sunca koji se završavaju u tamnoj noći.
Dijete moje, nemam što da ti obećam izuzev dužeg dana.
* * *
Patrijarh Porfirije, ostat će upamćen kao govornik nad Mladićem.
Zamisli, kaže moj frend, mogao je uzeti ime koje želi, on odabrao ime onoga koji progoni Raskoljnikova!
Saksofon kojeg preskoči igla. Uzalud se urezao pucketajući u vinil.
* * *
Naćelavo ošešeljani
Mladići.
PETOKRAKA KOJA SE SVETOSAVIJA
Dudova sjekira.
Omar. Rska.
* * *
Momak iz predgrađa, ratni heroj zvani Legenda.
Raznosio biciklom mlijeko.
Nakon rata čak našao vojnika za koga je razmijenjen 1994., nakon ranjavanja i zarobljavanja.
Išli i na more s familijama 10 godina zaredom. Kada je “taj njihov” obolio, upravo Legenda mu darovao bubreg.
Legenda jučer pokopan.
Čitam osmrtnicu na jablanu kod mosta.
Opet razmjena. Ostao od njega bubreg, s tuđim kamenom.
* * *
Ja sam svoje kosti već složio. I miš mora biti slijep da bi letio.
Došao sam i objavio svoj let. Bio mala javka, blisak, tren, drhat, maslačak pred oluju, rekao je učitelj.
* * *
U međuvremenu, ruske trupe kod Limana, tijekom povlačenja izgubile čestice moštiju Sv. Dmitrija Donskog, koje im je poslala Putinova crkva, sumnjaju da su ih uzeli Ukrajinci.
* * *
Kako sam “vrtlar”?
Postoji lijepa tradicionalna (judaistička) četverostruka podjela tumačenja teksta:
פשט — Pšat → doslovno/kontekstualno značenje
רמז — Remez → nagovještaj, aluzija
דרש — Draš / Midraš → interpretativno, homiletsko čitanje
סוד — Sod → skriveno, mistično značenje
Za sve koristi se akronim PaRDeS — פרדס, pardes, „voćnjak“ ili „vrt“.
A u PaRDeS-u (Pardes-u) je vrtlar.
* * *
Od križa ostala je samo vertikala.
Dakle, Isus zakovan nogama za gredu, bez ruku i bez horizontale križa.
Čuvali ga mi u Pozorištu, u fundusu, u podrumu. Sa isluženim dijelovima bivših scenografija On, Bez ruku (uz Čarobnjaka iz Oza, i mreže za Srpsku dramu).
Dijete moje, nemam što da ti obećam, osim da si već otkopana zemlja.
* * *
“Dobar deo života proveo sam u pozorištu. Kad sam imao pet godina, moju majku su ubili na kraju jedne melodrame, u kojoj je ona igrala romantičnu heroinu. Ona je simuliralasmrt, imitirala je smrt, nije je opisivala i nije govorila o njoj, nego ju je pokazivala.
Nakon predstave rekla mi je da je još uvek živa, da je to samo pretvaranje, iako joj ja nisam vjerovao. Ni tad, ni kasnije. Ali je od toga momenta počela da me fascinira razlika između činjenice i fikcije, između realnosti i iluzije, između scene i kulisa, izme|u onog što nam se čini da jeste i onoga što stvarno jeste.”
/Goran Stefanovski/
* * *
Sarajevska aškenaska sinagoga obratila se za pomoć putem interneta, za obnovu dotrajalog hrama…
Zatim slijede komentari ispod objave.
* * *
Šutjeli smo.
Iznenada je rekla: “Što je radio Bog dok je njegov Sin bio tri dana mrtav?”
* * *
Rastapanje teksta.
Uranjanje teksta u mlaku vodu. Riječi se tope, krive se i nestaju.
* * *
Nosim majčin štap. Imala je dva, za svaki slučaj. Jedan mi je u gepeku auta. Drugim se služim. Zbog mojih problema s ravnotežom štap je odličan. Podesio sam ga za svoju visinu.
Šta ti je, što će ti štap, pitaju poznanici. Beuys, odgovaram. Joseph Beuys.
Poručio sam i za dan dobio knjigu G. Gospodinova “Vrtlar i smrt.”
Nepoznat poštar mi kaže – znao sam da je za vas. Nešto o uzgoju bilja.
* * *
“(…) većinu svojih ličnih osećanja zadržao u sebi i krio ih od ljudi sa kojima živim. Zato me optužujete zbog pritvorstva i neiskrenosti. Ali vi ne znate sa kakvom sam ja budalom imao posla. Nepredvidljivi prohtevi i skriveni i njemu samom nepoznati, nagoni toga bolesnika takvi su da mi treba upisati u zaslugu što sam ih krio, da me trebapohvaliti a ne osuditi. Jedino što mi se može upisati u greh to je što ih nisam dovoljno potiskivao i krio.
Nikad niko neće znati sa kakvom sam se budalom u sebi ja nosio, koliko sam se stideo njegovih ispada i postupakakoji su uvek bili u strašnoj suprotnosti sa onim što sam hteo da budem (…)”
/Ivo Andrić, Sveske, “Znakovi pored puta”/
* * *
Tetovirani Alef, na mojoj desnoručnoj veni, ispod mjesta gdje dajem krv.
Mahovina na riječima označava sjever.
Na zapadu riječi kaplju. Sonetijer okuplja.
Vrbova sjekira, zar ne znaš, najradije udara vrbovinu.
* * *
Midraš ne prihvaća tekst kao zatvorenu, dovršenu činjenicu. On ga smatra prostorom u kojem još uvijek ima neizgovorenoga, čita između redaka, zadržava se na neobičnoj riječi, na šutnji, na odsutnosti.
Midraš te pita zašto tekst nešto prešućuje i što se krije iza onoga što je izgovoreno.
Zapravo, preuzimam židovsku interpretativnu tradiciju, ali kao metod, jer dijelim njezino duboko uvjerenje: tekst nije iscrpio svijet koji pokušava obuhvatiti.
* * *
Ne izlazim gotovo uopće iz stana.
Dovoljne su knjige, radio, internet, pogled s devetog kata Crvenog solitera, uvježbavan preko 50 godina. Zadržati od svijeta saznanje da smo uvijek na gubitku. Kakav elan i energija su nas pratili kada smo u Gavelli počinjali s Kokanom raditi Što na podu spavaš, pa ta energija dignuta na kub dok smo u SNP Novi Sad… Sarajevo je probilo balon.
To je poetska pravda.
Da je Sarajevo srušilo predstavu o logoru Trnopolje.
Pustiti sunce u sebe
Pustiti sunce u sebe.
Svaka priča koja je završena, a nije saslušala sve svoje mrtve, još uvijek čeka čitanje
* * *
Jesi se bojao? Šutimo.
U ratu, jesi se bojao u ratu? Nemaš se u ratu čega bojati, kada je sve pod strahom. Po snijegu sam, u čizmama, išao u gimnaziju da režiram školsku priredbu o životu Svetog Save, rane ’93.
Kaže Raskoljnikov Sonji: ti ćeš se ili ubiti, ili poludjeti, ili odati razvratu.
Goranu sam obećao.
Senki sam obećao.
Anđelu sam obećao. Obećao ga je.
Svi su ubojice, jer svi mogu biti ubojice.
Budnih pacova najviše nam u njedrima.
* * *
Lovci posrnjavaju šumu u kojoj je bila masovna. Kad god nestane struje u Crvenom, uvijek idem provjeriti da nije tko ostao u liftu. Cijuk u njedrima.
„Vi ćete razumeti, moja grofice:
Ovo nije pesma, ovo je tek pepeo pesme.
Plač pepela.“ (Brana Petrović))
Zemlja ne misli da je išta zakopala.
* * *
Majci su doklesali u mramor godinu smrti. I obnovili sva slova na spomeniku.
Listopad je i tartufari, koji o vlagama znaju sve – nepogrešivo – tu je i moj grob…
Ovaj, kojem smo doklesali “26”, koji jutros kisne. Mala mokra obiteljska masovna.
Misa za majku u katoličkoj crkvi Svetoga Josipa, uz Pozorište.
Koliko nas je? Jedna drhtava baka i ja.
Velečasni je lijepo govorio. Ja sam samo gledao u Isusa Bez ruku, koji nam je u Pozorište izrešetan doletio u hol, kada je crkva dignuta u zrak 1992.
Jeshua, moja majka ti je došla.
Zagrli je rukama koje nemaš.
* * *
Mrtvačnica u Prijedoru.
Špajz, ostava, kao napuštena konjušnica. Mrtvi leže na pletenim nosilima na podu. Jedan, drugi, deveti…
Na Podu spavaju. Podvezanih vratova i vezanih nogu. Brojim ih brzim pogledom.
Majka je u lijesu, na prosekturnom betonskom stolu.
Otvaraju mi i otkrivaju je. Čovjek nosi običnu kancelarijsku kutu, s olovkom zakačenom za džep, i naočalima.
Nema mrtvačnica više hladnjača, pa bi da voze tijelo majčino u drugu, “privatnu hladnjaču za mrtve.”
Identificiram je. Traže 70 km. Dajem. Zauvijek zatvaraju mamino tijelo, blago otvorenih usta i desnog oka.
Iz Dnevnika, studeni 1997.
„Otac kaže kako ga ulica prema Urijama podsjeća na bolničke posjete i grožđe u najlon kesi. Pretoplo je za studeni. Majka me u zubarskoj čekaonici pita je li listopad oktobar?
Rat je kad se najednom ostari, i to od ovakvih slika: crnac na njemačkom tenku NATO-a svira usnu harmoniku na ulazu u Derventu.
Sunce ne misli da ikome zalazi.“
Zapravo samo obodi stvari, rubovi za koje se hvatamo. Nečija infuzija opet presporo kapka. Plava venica presijeca blijedožutu sljepoočnicu.
Zemlja ne misli da je ikome otkopana.
* * *
Vidio sam previše izlazaka sunca koji se završavaju u tamnoj noći.
Dijete moje, nemam što da ti obećam izuzev dužeg dana.
* * *
Patrijarh Porfirije, ostat će upamćen kao govornik nad Mladićem.
Zamisli, kaže moj frend, mogao je uzeti ime koje želi, on odabrao ime onoga koji progoni Raskoljnikova!
Saksofon kojeg preskoči igla. Uzalud se urezao pucketajući u vinil.
* * *
Naćelavo ošešeljani
Mladići.
PETOKRAKA KOJA SE SVETOSAVIJA
Dudova sjekira.
Omar. Rska.
* * *
Momak iz predgrađa, ratni heroj zvani Legenda.
Raznosio biciklom mlijeko.
Nakon rata čak našao vojnika za koga je razmijenjen 1994., nakon ranjavanja i zarobljavanja.
Išli i na more s familijama 10 godina zaredom. Kada je “taj njihov” obolio, upravo Legenda mu darovao bubreg.
Legenda jučer pokopan.
Čitam osmrtnicu na jablanu kod mosta.
Opet razmjena. Ostao od njega bubreg, s tuđim kamenom.
* * *
Ja sam svoje kosti već složio. I miš mora biti slijep da bi letio.
Došao sam i objavio svoj let. Bio mala javka, blisak, tren, drhat, maslačak pred oluju, rekao je učitelj.
* * *
U međuvremenu, ruske trupe kod Limana, tijekom povlačenja izgubile čestice moštiju Sv. Dmitrija Donskog, koje im je poslala Putinova crkva, sumnjaju da su ih uzeli Ukrajinci.
* * *
Kako sam “vrtlar”?
Postoji lijepa tradicionalna (judaistička) četverostruka podjela tumačenja teksta:
פשט — Pšat → doslovno/kontekstualno značenje
רמז — Remez → nagovještaj, aluzija
דרש — Draš / Midraš → interpretativno, homiletsko čitanje
סוד — Sod → skriveno, mistično značenje
Za sve koristi se akronim PaRDeS — פרדס, pardes, „voćnjak“ ili „vrt“.
A u PaRDeS-u (Pardes-u) je vrtlar.
* * *
Od križa ostala je samo vertikala.
Dakle, Isus zakovan nogama za gredu, bez ruku i bez horizontale križa.
Čuvali ga mi u Pozorištu, u fundusu, u podrumu. Sa isluženim dijelovima bivših scenografija On, Bez ruku (uz Čarobnjaka iz Oza, i mreže za Srpsku dramu).
Dijete moje, nemam što da ti obećam, osim da si već otkopana zemlja.
* * *
“Dobar deo života proveo sam u pozorištu. Kad sam imao pet godina, moju majku su ubili na kraju jedne melodrame, u kojoj je ona igrala romantičnu heroinu. Ona je simulirala smrt, imitirala je smrt, nije je opisivala i nije govorila o njoj, nego ju je pokazivala.
Nakon predstave rekla mi je da je još uvek živa, da je to samo pretvaranje, iako joj ja nisam vjerovao. Ni tad, ni kasnije. Ali je od toga momenta počela da me fascinira razlika između činjenice i fikcije, između realnosti i iluzije, između scene i kulisa, izme|u onog što nam se čini da jeste i onoga što stvarno jeste.”
/Goran Stefanovski/
* * *
Sarajevska aškenaska sinagoga obratila se za pomoć putem interneta, za obnovu dotrajalog hrama…
Zatim slijede komentari ispod objave.
* * *
Šutjeli smo.
Iznenada je rekla: “Što je radio Bog dok je njegov Sin bio tri dana mrtav?”
* * *
Rastapanje teksta.
Uranjanje teksta u mlaku vodu. Riječi se tope, krive se i nestaju.
* * *
Nosim majčin štap. Imala je dva, za svaki slučaj. Jedan mi je u gepeku auta. Drugim se služim. Zbog mojih problema s ravnotežom štap je odličan. Podesio sam ga za svoju visinu.
Šta ti je, što će ti štap, pitaju poznanici. Beuys, odgovaram. Joseph Beuys.
Poručio sam i za dan dobio knjigu G. Gospodinova “Vrtlar i smrt.”
Nepoznat poštar mi kaže – znao sam da je za vas. Nešto o uzgoju bilja.
* * *
“(…) većinu svojih ličnih osećanja zadržao u sebi i krio ih od ljudi sa kojima živim. Zato me optužujete zbog pritvorstva i neiskrenosti. Ali vi ne znate sa kakvom sam ja budalom imao posla. Nepredvidljivi prohtevi i skriveni i njemu samom nepoznati, nagoni toga bolesnika takvi su da mi treba upisati u zaslugu što sam ih krio, da me treba pohvaliti a ne osuditi. Jedino što mi se može upisati u greh to je što ih nisam dovoljno potiskivao i krio.
Nikad niko neće znati sa kakvom sam se budalom u sebi ja nosio, koliko sam se stideo njegovih ispada i postupaka koji su uvek bili u strašnoj suprotnosti sa onim što sam hteo da budem (…)”
/Ivo Andrić, Sveske, “Znakovi pored puta”/
* * *
Tetovirani Alef, na mojoj desnoručnoj veni, ispod mjesta gdje dajem krv.
Mahovina na riječima označava sjever.
Na zapadu riječi kaplju. Sonetijer okuplja.
Vrbova sjekira, zar ne znaš, najradije udara vrbovinu.
* * *
Midraš ne prihvaća tekst kao zatvorenu, dovršenu činjenicu. On ga smatra prostorom u kojem još uvijek ima neizgovorenoga, čita između redaka, zadržava se na neobičnoj riječi, na šutnji, na odsutnosti.
Midraš te pita zašto tekst nešto prešućuje i što se krije iza onoga što je izgovoreno.
Zapravo, preuzimam židovsku interpretativnu tradiciju, ali kao metod, jer dijelim njezino duboko uvjerenje: tekst nije iscrpio svijet koji pokušava obuhvatiti.
* * *
Ne izlazim gotovo uopće iz stana.
Dovoljne su knjige, radio, internet, pogled s devetog kata Crvenog solitera, uvježbavan preko 50 godina. Zadržati od svijeta saznanje da smo uvijek na gubitku. Kakav elan i energija su nas pratili kada smo u Gavelli počinjali s Kokanom raditi Što na podu spavaš, pa ta energija dignuta na kub dok smo u SNP Novi Sad… Sarajevo je probilo balon.
To je poetska pravda.
Da je Sarajevo srušilo predstavu o logoru Trnopolje.