Na CMC-u je nedavno prikazan dokumentarac pa i ne baš maštovitog naslova “Bure Bareta” i zacijelo ne bi najbolje funkcionirao taj naslov u inačici “Bure Bare”, jer bismo ostali bez referentnosti na film Gorana Paskaljevića ili na balkansko bure baruta spremno na vazdanapete sukobe i potezanje oružja. Bare je tu taj eksplozivni lik koji razbija bocu od glavu, ukleto mračan i privlačan, fatalan po sebe i druge – u hladnoj noći je sreo đavla, ime mu bješe heroin.
Redatelj Robert Bubalo u Večernjaku je spomenuo i opisao kako je nakon snimanja intervjua (koji će se izmontirati u jedan art dokumentarni format) omogućio susret Gorana Bare(ta) s legendarnim Mišom Kovačem. Taj kratki susret u kojem su naizgled izmjenili tek nekoliko rečenica, i koji bi trebao biti tek anegdotalan ja ipak zamišljam kao susret ispunjen obostranim razumijevanjem, tu su se već morali dodirnuti obrasci paralelnih sudbina ne samo po pitanju popularnosti, životnih havarija, temperamentnosti i borbi s ovisnošću, depresijom. Tu su se morala dogoditi i prepoznavanja dvojice umjetnika koji se nisu jednostavnim putem izborili za svoje uspješne karijere, već je trebalo uprijeti iz sve snage i iznijeti stvar, ako ništa – svojom karizmom.
Hali Gali Halid
Bare je još od svog alter ega Hali Gali Halid pokazivao sklonost ka istraživanju cjelokupnog etno-sazvučja, iako su mi se nekad dječački činile, i rugalački, njegove kvazinarodnjačke izvedbe. On je zapravo bio intuitivno vezan za “istočnjački melos”, kao i za tradicionalnu glazbu, bluz slavonske ravnice i blues američkog močvarnog kraja.
Sjećam se postera Hali Gali Halida u Mostaru, lažno mi se urezao u pamćenje, to bi ipak morao biti tek omot onih demo kazeta Slušaj najglasnije! Zdenka Franjića, a na ulici sam valjda vidio plakat Majki? Iako kao klinac nisam imao pojma o čemu se tu radi. Taman pred što će zapucat. I to ne bi smjela biti neka moja pretjerana halucinacija, to je točno period u kojem je Bare pauzirao s Majkama nakon snimljenog prvog albuma “Razum i bezumlje”. Naknadno saznajem, nakon malo istraživanja, da sam se malkice prevario, nepoznate vinkovačke Majke su tih dana svirale u mostarskoj Pećini.
Danas kad slušam “Hajde da se drogiramo, neka oči sjaje…”, tek sada uočavam da se već i u to vrijeme mogao prepoznati razvojni put njegovog karizmatičnog glasa. Od samih početaka Majki i kasnije nakon izvjesne pauze preko nove postave, zatim prekretničkog zvuka sa Plaćenicima pa sve do nastupa u emisiji “A strana” i do post-Majke sastava (puni naziv je Goran Bare & Majke) gdje radi albume sa odabranim instrumentalistima i mračnjaštvom kalibra posljednjeg Bowiejevog albuma Blackstar. No ovo neće biti pričica o tomu kako su na Bareta utjecali Sex Pistolsi, bend The Stooges ili berlinska scena u vremenu Nicka Cavea i Davida Bowieja. Ovo priča ostaje unutar balkanskih okvira, jer nije dano da se svijet divi svemu podjednako i pravedno, da otkrije i razumije sve što je lijepo i prikriveno na primjer slavenskim jezicima.
Estrada i rock’n’roll
Saznali smo da se Bare iskreno divio Miši Kovaču, napustili su nas ove godine u razmaku tek od nekoliko tjedana.
Ali nije meni ova anegdota o njihovom susretu bila prva asocijacija na ove dvije velike rock/estradne zvijezde (koliko god da se Bare odricao rock’n’roll etiketa, učitavajući u njih izvjesni primitivizam i ograničenost, bio je rock zvijezda – iako neki tvrde, između ostalog, kako je Bowie svojom pojavom nepovratno dokusurio ROCK). Utjecaje meksičkih balada na vokalne izvedbe Mate Miše Kovača i neka fraziranja, kao da sam čuo u nekim pjesmama Gorana Bareta, već sam trzao na to.
Čekaj, kako ono ide “Odakle dolaziš ljepotice, nikad nisam vidio, hou, takvo liiiceee… Odvedi me, odvedi me…”.
Ne to je pjesma “Odvedi me”, nije to baš taj sound. Čekaj, sjetit ću se…
“Ja sanjam san koji nikad zaboraviti neću, u njemu smo ti i ja i sva moja sreća…”
To je to, naročito u sljedećoj strofi, da ne kažem kitici (po američki bi bilo krivudavo verse, nasuprot izrazu chorus za refren, u Dalmaciji versi su naravno stihovi) – pjesma se zove “Želio bih da si tu” s tvrdog albuma Milost iz 1994.
Želio bih da si tu
Tad sam prvi put iščitao refleksiju Mišina glas u Baretovoj izvedbi, osjetio i zapamtio da se tu odvija neki respect, da to nije zahebancija neka. Svakim sljedećim dvostihom, Bare se odmicao od tradicionalnog bluz pjevanja i pripuštao sebi energiju estradnog vibrata najveće dalmatinske legende ikad. “I uvijek lice ljubavi pred očima, moju tugu ubija…”, eh, sad bi to već svi mogli čuti ovo o čemu govorim i povezati končiće, nakon što sam godinama jarane uvjeravao da je to ta prava pjesma i da treba samo raširiti ruke.
Blijedo su me gledali moji prijatelji, mi smo ipak bili gimnazijalci dugih kosa i među nama su cirkulirale kazete s glavnim brojevima “Lutak iskrivljenog lica”, “Ja sam momak iz proklete kuće”, “Devetstoosamdesetdeveta” i tako dalje. Da znam, pjesme se točno nazivaju – Krvarim od dosade i ‘89-a, ali mi je mrsko ispravljati. Od laganica se čekalo na “Mršavog psa”, ali nitko se zapravo nije obazirao na song “Želio bih da si tu”. Niti joj je skidao harme (tada smo govorili akorde). Tek mnogo kasnije intuitivno prebirući po žicama akustične gitare, vraćat ću se toj pjesmi vječito je “skidajući” a zapravo savršeno sam uživao u nedovršenosti tog procesa i nikad nisam imao namjeru izvesti njezinu obradu uživo. A znao sam na nekim polukoncertnim događanjima ili “džem sešnima” zapjevati nekoliko pjesama Majki s mnogim bendovima koji su rado u svoj repertoar uvrštavali hitove vinkovačkih rokera.
Jesam li imao priliku puštati pjesmu “Želio bih da si tu” u klupskom programu, moguće, ali nisam siguran; ono što sam siguran je da sam tu pjesmu bezbroj puta puštao samome sebi. I tužni odlazak pjesnika me opet vratio toj pjesmi. Prvim albumima Majki sam se vraćao ciklički i nakon što bih ukućane po tri-četiri dana izmorio s bučnim distorziranim rifovima, ostavljao bih Majke na miru. Doza sirove energije bi me držala dosta dugo i vjerojatno sam pokušavao namjerno prerasti taj zvuk.
“Poljubac tvoj osjećam samo u snu kojeg nikad zaboraviti neću. Trebaš mi… Želio bih da si tu…” mogli su to biti i stihovi neke Mišine pjesme. Mate Mišo Kovač pjevao je stihove Željka Sabola, Drage Britvića i vjerojatno ponajviše u jednom dijelu karijere tekstove Nena Ninčevića – dok mu je najplodonosniji skladatelj bio Đorđe Novković. Što se tiče melodijskog spektra, Mišo je legitimno pjevao i obrade stranih hitova i vjerovat ću da su ih kao takve uredno i potpisivali. Nećemo sada ulaziti u to da li su naši skladatelji pritisnuti ovim velikim estradnim projektom posezali i za nizom kod nas manje poznatih stranih skladbi, pa djelomično ili cjelovito posuđivali harme, možda tek ugođaj – navada od koje nije bila imuna ni pop-rock glazbena scena diljem Jugoslavije.
Zoran Čalić je negdje 1992. u autorskom (i gitarističkom) dijelu naslijedio Ivicu Dusparu koji je svirao u Majkama od njihova osnutka 1984. Obojica su otprilike po 7-8 godina nastupali i pogonili energiju Majki (skoro pa su ravnomjerno trajali), ali mislim da je Zoran Čalić ipak odradio ovu studijski produktivniju grupnu fazu i da jednostavno potpisuje više pjesama. A pjesma “Želio bih da si tu” njegovih je ruku djelo i to na stihove velikog neukoričenog pjesnika Gorana Bareta.
Vraćam se na onaj stih (nije to u memoriji nikada baš sve pedantno poredano) i možemo sad do kraja skupa otpjevati ovu pjesmu: “I uvijek lice ljubavi pred očima moju tugu ubija. Tad je opet sunčan dan sve dok sanjam, sve dok sanjam taj san. Trebaš mi, dal ćeš ikad saznati to? Uuu, u, želio bih daa-a si tu.”
A sve ono drugo na ovu temu ste već negdje pročitali zar ne, ovo je samo mali dodatak i osvrt – Bare je bio legenda; o Miši nisam rekao dovoljno, evo sad ću to ispraviti.
Bare i Mišo, susreti i odlasci
Na CMC-u je nedavno prikazan dokumentarac pa i ne baš maštovitog naslova “Bure Bareta” i zacijelo ne bi najbolje funkcionirao taj naslov u inačici “Bure Bare”, jer bismo ostali bez referentnosti na film Gorana Paskaljevića ili na balkansko bure baruta spremno na vazdanapete sukobe i potezanje oružja. Bare je tu taj eksplozivni lik koji razbija bocu od glavu, ukleto mračan i privlačan, fatalan po sebe i druge – u hladnoj noći je sreo đavla, ime mu bješe heroin.
Redatelj Robert Bubalo u Večernjaku je spomenuo i opisao kako je nakon snimanja intervjua (koji će se izmontirati u jedan art dokumentarni format) omogućio susret Gorana Bare(ta) s legendarnim Mišom Kovačem. Taj kratki susret u kojem su naizgled izmjenili tek nekoliko rečenica, i koji bi trebao biti tek anegdotalan ja ipak zamišljam kao susret ispunjen obostranim razumijevanjem, tu su se već morali dodirnuti obrasci paralelnih sudbina ne samo po pitanju popularnosti, životnih havarija, temperamentnosti i borbi s ovisnošću, depresijom. Tu su se morala dogoditi i prepoznavanja dvojice umjetnika koji se nisu jednostavnim putem izborili za svoje uspješne karijere, već je trebalo uprijeti iz sve snage i iznijeti stvar, ako ništa – svojom karizmom.
Hali Gali Halid
Bare je još od svog alter ega Hali Gali Halid pokazivao sklonost ka istraživanju cjelokupnog etno-sazvučja, iako su mi se nekad dječački činile, i rugalački, njegove kvazinarodnjačke izvedbe. On je zapravo bio intuitivno vezan za “istočnjački melos”, kao i za tradicionalnu glazbu, bluz slavonske ravnice i blues američkog močvarnog kraja.
Sjećam se postera Hali Gali Halida u Mostaru, lažno mi se urezao u pamćenje, to bi ipak morao biti tek omot onih demo kazeta Slušaj najglasnije! Zdenka Franjića, a na ulici sam valjda vidio plakat Majki? Iako kao klinac nisam imao pojma o čemu se tu radi. Taman pred što će zapucat. I to ne bi smjela biti neka moja pretjerana halucinacija, to je točno period u kojem je Bare pauzirao s Majkama nakon snimljenog prvog albuma “Razum i bezumlje”. Naknadno saznajem, nakon malo istraživanja, da sam se malkice prevario, nepoznate vinkovačke Majke su tih dana svirale u mostarskoj Pećini.
Danas kad slušam “Hajde da se drogiramo, neka oči sjaje…”, tek sada uočavam da se već i u to vrijeme mogao prepoznati razvojni put njegovog karizmatičnog glasa. Od samih početaka Majki i kasnije nakon izvjesne pauze preko nove postave, zatim prekretničkog zvuka sa Plaćenicima pa sve do nastupa u emisiji “A strana” i do post-Majke sastava (puni naziv je Goran Bare & Majke) gdje radi albume sa odabranim instrumentalistima i mračnjaštvom kalibra posljednjeg Bowiejevog albuma Blackstar. No ovo neće biti pričica o tomu kako su na Bareta utjecali Sex Pistolsi, bend The Stooges ili berlinska scena u vremenu Nicka Cavea i Davida Bowieja. Ovo priča ostaje unutar balkanskih okvira, jer nije dano da se svijet divi svemu podjednako i pravedno, da otkrije i razumije sve što je lijepo i prikriveno na primjer slavenskim jezicima.
Estrada i rock’n’roll
Saznali smo da se Bare iskreno divio Miši Kovaču, napustili su nas ove godine u razmaku tek od nekoliko tjedana.
Ali nije meni ova anegdota o njihovom susretu bila prva asocijacija na ove dvije velike rock/estradne zvijezde (koliko god da se Bare odricao rock’n’roll etiketa, učitavajući u njih izvjesni primitivizam i ograničenost, bio je rock zvijezda – iako neki tvrde, između ostalog, kako je Bowie svojom pojavom nepovratno dokusurio ROCK). Utjecaje meksičkih balada na vokalne izvedbe Mate Miše Kovača i neka fraziranja, kao da sam čuo u nekim pjesmama Gorana Bareta, već sam trzao na to.
Čekaj, kako ono ide “Odakle dolaziš ljepotice, nikad nisam vidio, hou, takvo liiiceee… Odvedi me, odvedi me…”.
Ne to je pjesma “Odvedi me”, nije to baš taj sound. Čekaj, sjetit ću se…
“Ja sanjam san koji nikad zaboraviti neću, u njemu smo ti i ja i sva moja sreća…”
To je to, naročito u sljedećoj strofi, da ne kažem kitici (po američki bi bilo krivudavo verse, nasuprot izrazu chorus za refren, u Dalmaciji versi su naravno stihovi) – pjesma se zove “Želio bih da si tu” s tvrdog albuma Milost iz 1994.
Želio bih da si tu
Tad sam prvi put iščitao refleksiju Mišina glas u Baretovoj izvedbi, osjetio i zapamtio da se tu odvija neki respect, da to nije zahebancija neka. Svakim sljedećim dvostihom, Bare se odmicao od tradicionalnog bluz pjevanja i pripuštao sebi energiju estradnog vibrata najveće dalmatinske legende ikad. “I uvijek lice ljubavi pred očima, moju tugu ubija…”, eh, sad bi to već svi mogli čuti ovo o čemu govorim i povezati končiće, nakon što sam godinama jarane uvjeravao da je to ta prava pjesma i da treba samo raširiti ruke.
Blijedo su me gledali moji prijatelji, mi smo ipak bili gimnazijalci dugih kosa i među nama su cirkulirale kazete s glavnim brojevima “Lutak iskrivljenog lica”, “Ja sam momak iz proklete kuće”, “Devetstoosamdesetdeveta” i tako dalje. Da znam, pjesme se točno nazivaju – Krvarim od dosade i ‘89-a, ali mi je mrsko ispravljati. Od laganica se čekalo na “Mršavog psa”, ali nitko se zapravo nije obazirao na song “Želio bih da si tu”. Niti joj je skidao harme (tada smo govorili akorde). Tek mnogo kasnije intuitivno prebirući po žicama akustične gitare, vraćat ću se toj pjesmi vječito je “skidajući” a zapravo savršeno sam uživao u nedovršenosti tog procesa i nikad nisam imao namjeru izvesti njezinu obradu uživo. A znao sam na nekim polukoncertnim događanjima ili “džem sešnima” zapjevati nekoliko pjesama Majki s mnogim bendovima koji su rado u svoj repertoar uvrštavali hitove vinkovačkih rokera.
Jesam li imao priliku puštati pjesmu “Želio bih da si tu” u klupskom programu, moguće, ali nisam siguran; ono što sam siguran je da sam tu pjesmu bezbroj puta puštao samome sebi. I tužni odlazak pjesnika me opet vratio toj pjesmi. Prvim albumima Majki sam se vraćao ciklički i nakon što bih ukućane po tri-četiri dana izmorio s bučnim distorziranim rifovima, ostavljao bih Majke na miru. Doza sirove energije bi me držala dosta dugo i vjerojatno sam pokušavao namjerno prerasti taj zvuk.
“Poljubac tvoj osjećam samo u snu kojeg nikad zaboraviti neću. Trebaš mi… Želio bih da si tu…” mogli su to biti i stihovi neke Mišine pjesme. Mate Mišo Kovač pjevao je stihove Željka Sabola, Drage Britvića i vjerojatno ponajviše u jednom dijelu karijere tekstove Nena Ninčevića – dok mu je najplodonosniji skladatelj bio Đorđe Novković. Što se tiče melodijskog spektra, Mišo je legitimno pjevao i obrade stranih hitova i vjerovat ću da su ih kao takve uredno i potpisivali. Nećemo sada ulaziti u to da li su naši skladatelji pritisnuti ovim velikim estradnim projektom posezali i za nizom kod nas manje poznatih stranih skladbi, pa djelomično ili cjelovito posuđivali harme, možda tek ugođaj – navada od koje nije bila imuna ni pop-rock glazbena scena diljem Jugoslavije.
Zoran Čalić je negdje 1992. u autorskom (i gitarističkom) dijelu naslijedio Ivicu Dusparu koji je svirao u Majkama od njihova osnutka 1984. Obojica su otprilike po 7-8 godina nastupali i pogonili energiju Majki (skoro pa su ravnomjerno trajali), ali mislim da je Zoran Čalić ipak odradio ovu studijski produktivniju grupnu fazu i da jednostavno potpisuje više pjesama. A pjesma “Želio bih da si tu” njegovih je ruku djelo i to na stihove velikog neukoričenog pjesnika Gorana Bareta.
Vraćam se na onaj stih (nije to u memoriji nikada baš sve pedantno poredano) i možemo sad do kraja skupa otpjevati ovu pjesmu: “I uvijek lice ljubavi pred očima moju tugu ubija. Tad je opet sunčan dan sve dok sanjam, sve dok sanjam taj san. Trebaš mi, dal ćeš ikad saznati to? Uuu, u, želio bih daa-a si tu.”
A sve ono drugo na ovu temu ste već negdje pročitali zar ne, ovo je samo mali dodatak i osvrt – Bare je bio legenda; o Miši nisam rekao dovoljno, evo sad ću to ispraviti.
Mišo je bio le-gen-da!