Upravo sam doputovao u mjesto kojeg nema upisanog na karti Svijeta. Bez kofera, s naumom da počnem sve iz početka. Bez roditelja, supruge, djece…
Bez ikoga, ičega.
Na sebi imam mokasinke (bez čarapa), hlače uskih nogavica, tanku majicu kratkih rukava i vjetrovku s kapuljačom. Sve teget boje.
Komotno sam mogao doći i bez odjeće, ali bih rizikovao da mi tokom putovanja munje i pendreci tijelo istetoviraju.
Gaće su mi s kratkim nogavicama i na svezicu, za svaki slučaj. U dva plitka vanjska džepa jakne nemam ništa.
Suvenire, pisanski blokić i hemijsku olovku, često pritišćem mišicom lijeve ruke, da provjerim jesu li još u unutrašnjem džepu.
Nikada prije nisam bio ovdje: mjesto je bez ljudi, životinja, civilizacije, liči na napušten kamenolom.
Samo neki objekat što podsjeća na nakrivljeni poljski WC bez smrada.
Sa odvaljenim vratima u neposrednoj blizini u kamenu isklesane kraljevske fotelje.
Vjetar, samo je on živ.
Vidim, odavno je raspuhao i raznio svu kamenu prašinu i eho praska.
Ono što je uistinu čudno je boja kamena. Smaragdno je zelena.
Zbog te boje i nepravilnih oblika kamena oštrih rubova, osjećam da sam zakoračio u neku nepoznatu mi dimenziju, u spektar izlomljenih ogledala.
Do ovdje sam promijenio samo tri prevozna sredstva:
lični automobil koji sam praznog rezervoara ostavio pored magistralne ceste uz neko more s mrtvim delfinima;
albino magarca koji me je nakon duge pustinjske etape zbacio sa sebe i pobjegao s pješčanim zvrkom;
treće prevozno sredstvo bila je duša koja je upravljala mojim mozgom i tijelom.
Kretao sam se lebdeći u zapojavnom.
Sjedoh u kamenu stolicu.
Začu se Šopenova “Poloneza”, zarotiraše se kamena ogledala.
U svakom od njih zaseban prizor, oblici, boja, figure sa jednom, dvije i četiri noge, rukama, krilima…
Sa očima su i ušima, ali bez vida i sluha, jer plešu aritmično, gaze noge jedni drugima, pare se u hetero i homoseksualnom odnosu.
Doimaju se sretno i zadovoljno.
S vremena na vrijeme naklone se u mom pravcu, valjda zbog toga što sjedim u fotelji.
Neprijatno mi, ustanem sa kamenog trona.
Poput zemaljskih skakavaca, iz ogledala iskočiše uniformisani atomi i molekuli.
Vidim, neki od njih su činovani imenom i brojem.
Mimički skandiraju u mom pravcu, ispaljuju plotune, ne uvis kao sa Zemlje u Nebo, već u bezdan ispred sebe.
Od te nevidljive sile koju proizvode tokom svog ratničkog rituala, bivam oboren u ležeći položaj između kamenih ogledala koja se mrve i pretvaraju u kristalnu vodu.
Shvatam, čekalo se na moju katapultiranu pojavu, pa da se planeta Zemlja sa koje dolazim, pretvori u vodenu kuglu koja će imati zadatak da u orbiti osvježava Sunce, Mjesec, Mars i druge poznate Svemirske leteće objekte.
Srećom, vrteći se zajedno sa ovim vodenim kamenolomom u kojeg sam noćas svojevoljno doputovao, ugledah nisku od bisera koja visi okačena o nešto što bi se moglo nazvati Svemirski kantar, te poput ribice iz kućnog akvarijuma, iskočih.
Sav mokar, iz sna se probudih u Sarajevu.
Istrčim na balkon, otvorim prozor da udahnem jutro.
Nigdje nikog na ulici, svi su na prozorima svojih stanova i netremice gledaju uvis, u nešto okruglog oblika poput matice mikroba, kako zuji Svemirom i odozgo nas kapljično zapišava, da što bolje i brže uznapredujemo u virusnom razmnožavanju – zla.
Kao po komandi svi zalupismo prozore. Nijedno staklo se ne razbi i nijedna zaostala iz rata UNHCR folija se ne pocijepa. Eterom prostruja huk zaključavanja svih brava na svim vratima. Šta je bilo s nebom ne znam jer mi je pao mrak na oči.
Za svaki slučaj ja zaključam i san da mi ne pobjegnu snohvatice. Možda zbog toga često sanjam isti san – ovaj koji sam vam ispričao u povjerenju.
U spektru izlomljenih ogledala
Upravo sam doputovao u mjesto kojeg nema upisanog na karti Svijeta. Bez kofera, s naumom da počnem sve iz početka. Bez roditelja, supruge, djece…
Bez ikoga, ičega.
Na sebi imam mokasinke (bez čarapa), hlače uskih nogavica, tanku majicu kratkih rukava i vjetrovku s kapuljačom. Sve teget boje.
Komotno sam mogao doći i bez odjeće, ali bih rizikovao da mi tokom putovanja munje i pendreci tijelo istetoviraju.
Gaće su mi s kratkim nogavicama i na svezicu, za svaki slučaj. U dva plitka vanjska džepa jakne nemam ništa.
Suvenire, pisanski blokić i hemijsku olovku, često pritišćem mišicom lijeve ruke, da provjerim jesu li još u unutrašnjem džepu.
Nikada prije nisam bio ovdje: mjesto je bez ljudi, životinja, civilizacije, liči na napušten kamenolom.
Samo neki objekat što podsjeća na nakrivljeni poljski WC bez smrada.
Sa odvaljenim vratima u neposrednoj blizini u kamenu isklesane kraljevske fotelje.
Vjetar, samo je on živ.
Vidim, odavno je raspuhao i raznio svu kamenu prašinu i eho praska.
Ono što je uistinu čudno je boja kamena. Smaragdno je zelena.
Zbog te boje i nepravilnih oblika kamena oštrih rubova, osjećam da sam zakoračio u neku nepoznatu mi dimenziju, u spektar izlomljenih ogledala.
Do ovdje sam promijenio samo tri prevozna sredstva:
lični automobil koji sam praznog rezervoara ostavio pored magistralne ceste uz neko more s mrtvim delfinima;
albino magarca koji me je nakon duge pustinjske etape zbacio sa sebe i pobjegao s pješčanim zvrkom;
treće prevozno sredstvo bila je duša koja je upravljala mojim mozgom i tijelom.
Kretao sam se lebdeći u zapojavnom.
Sjedoh u kamenu stolicu.
Začu se Šopenova “Poloneza”, zarotiraše se kamena ogledala.
U svakom od njih zaseban prizor, oblici, boja, figure sa jednom, dvije i četiri noge, rukama, krilima…
Sa očima su i ušima, ali bez vida i sluha, jer plešu aritmično, gaze noge jedni drugima, pare se u hetero i homoseksualnom odnosu.
Doimaju se sretno i zadovoljno.
S vremena na vrijeme naklone se u mom pravcu, valjda zbog toga što sjedim u fotelji.
Neprijatno mi, ustanem sa kamenog trona.
Poput zemaljskih skakavaca, iz ogledala iskočiše uniformisani atomi i molekuli.
Vidim, neki od njih su činovani imenom i brojem.
Mimički skandiraju u mom pravcu, ispaljuju plotune, ne uvis kao sa Zemlje u Nebo, već u bezdan ispred sebe.
Od te nevidljive sile koju proizvode tokom svog ratničkog rituala, bivam oboren u ležeći položaj između kamenih ogledala koja se mrve i pretvaraju u kristalnu vodu.
Shvatam, čekalo se na moju katapultiranu pojavu, pa da se planeta Zemlja sa koje dolazim, pretvori u vodenu kuglu koja će imati zadatak da u orbiti osvježava Sunce, Mjesec, Mars i druge poznate Svemirske leteće objekte.
Srećom, vrteći se zajedno sa ovim vodenim kamenolomom u kojeg sam noćas svojevoljno doputovao, ugledah nisku od bisera koja visi okačena o nešto što bi se moglo nazvati Svemirski kantar, te poput ribice iz kućnog akvarijuma, iskočih.
Sav mokar, iz sna se probudih u Sarajevu.
Istrčim na balkon, otvorim prozor da udahnem jutro.
Nigdje nikog na ulici, svi su na prozorima svojih stanova i netremice gledaju uvis, u nešto okruglog oblika poput matice mikroba, kako zuji Svemirom i odozgo nas kapljično zapišava, da što bolje i brže uznapredujemo u virusnom razmnožavanju – zla.
Kao po komandi svi zalupismo prozore. Nijedno staklo se ne razbi i nijedna zaostala iz rata UNHCR folija se ne pocijepa. Eterom prostruja huk zaključavanja svih brava na svim vratima. Šta je bilo s nebom ne znam jer mi je pao mrak na oči.
Za svaki slučaj ja zaključam i san da mi ne pobjegnu snohvatice. Možda zbog toga često sanjam isti san – ovaj koji sam vam ispričao u povjerenju.