Kada je u travnju 2026. godine umro čovjek i pjesnik Goran Babić, daleko od svega, od svih, a možda i od sebe – kao što je daleko od svega, od svih, a možda i od sebe zapravo živio, barem u svojoj drugoj i trećoj dobi – mnogi su se raspisali, s pravom ili nepravom, te više ili manje ugodno i uspješno, o Babićevu čovjekovanju i pjesnikovanju.
Neki su se prisjetili i njegove Strašne djece iz 1973. godine, sasvim neobične „knjige za djecu“, ali ne manje neobične od „priča za djecu“ Hansa Christiana Andersena i braće Grimm, koje smo u svojim djetinjstvima i školama upoznavali u destiliranim, uljepšanim i lažnim verzijama, usuprot njihovoj izvornoj stravi i užasu. Stravična i užasna Babićeva Djeca nisu ništa pročišćavala, šminkala i krivotvorila te su baš zato bila i ostala ponajiskrenija, a time i ponajdječja knjiga u našoj „dječjoj književnosti“. Jer Babić djecu nije ni od čega čuvao, nije ih podcjenjivao, nije im podilazio, a možda ih – što je najstrašnija pomisao o Strašnoj djeci – nije ni imao u vidu: možda to uopće nisu bile „pjesme za djecu“, što još uvijek ne znači da to nisu bile dječje pjesme, pjesme koje bi i djeca mogla ispjevati ili bi ih barem mogla duboko doživjeti i u njima uživati kao da su ih ona ispjevala. Djeca, naime, nisu ono što takozvani odrasli zamišljaju kao takozvanu djecu, čim zaborave da su još jučer ili jutros bili djeca ili su to još uvijek, ali se samozavaravaju u svojoj dementnoj staračkoj nezrelosti.
Kad smo bili djeca, ni od kakvih nas knjiga i književnika nije trebalo čuvati, pa ni od Babića Gorana. Djeca su razboritija, razumnija i umnija, ukratko, pametnija od pameti odraslih. Znaju se izboriti s većim zlima od onih pred kojima ih odrasli obično čuvaju; također, znaju činiti veća zla od onih koja im odrasli obično pripisuju. Dobro je Babić rekao: djeca su strašna, u svakom značenju te riječi. No teško je to priznati, a još teže znati što da se radi s time. Naši ondašnji odrasli pojma nisu imali. Do nas, djece sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, rečeni Goran nije ni dospio, ali jest Ivan Goran, Kovačićeva Jama. Glupavost cenzorske skrbi za djecu tako je postala prijetvornošću, ako ne i podlošću. Skrivena i neupoznata Babićeva Crvenkapica koja „jede iz kaprica male vukove“ i „kad spazi medvjeda Bruha pojede ga u dva zalogaja bez kruha“ bila je limunada spram Kovačićevih krvoloka koji su nekome „blaženu noć iskopali sa sretnim vidom iz očinjih jama“, ali se ipak naša školska lektira natapala tom jamskom krvlju; Babićeva „ptica na struju“, tojest papagaj kojega dječji pjesnički subjekt stavi u vodu, „kao da je pokvareni radio“, da vidi hoće li prestati kriještati (i zaista: „sad lijepo šuti i više se ne mrda nikako“) barem je jednako šokantan prizor kao što su one Kovačićeve „kapi tople i guste, koje krvnik nađe još gorčom mukom duplja koje zjapi – da bodež u vrat zabode mi slađe“, što smo napamet recitirali u učionicama i na školskim priredbama.
Tako je bilo kad smo bili djeca. A kad smo bili odrasli, sve je postalo još i gore: sami smo počeli čuvati najprije sebe, a onda i našu djecu od svih goranâ koji iznose „neugodne istine“, makar i u stihu. Paradoksalno, „književnost za djecu“ i književnost nuđena djeci bivala je sve sterilnija, ali je stvarnost u koju smo dovodili svoju djecu bivala sve okrutnija. I ne samo da nismo sačuvali svoju djecu od tih okrutnosti, nego smo ih još lišavali alata pomoću kojih bi mogla razumjeti krv, patnju, smrt i zlo, a književnost, među ostalim, tome služi. Prepustili smo ih televizijama, internetima, pseudodruštvenim mrežama i drugim suvremenim tehno-kapitalističkim alatima koji nisu nadomjestak, a pogotovo ne panaceja, za nedostatak kanalâ za kanaliziranje zala ljudske prirode i ljudskoga svijeta – prije će biti da su dio, a možda i izvor tih problema. Ruske dronove i izraelske granate, projektile koji ovih dana ubijaju ukrajinsku i palestinsku djecu, šalju neki novi klinci, koji su se za taj posao izvježbali na videoigrama u kojima književnosti, knjiga i književnika nema. Obrazovanje u duhu humanizma, ono što se naziva „prosvjetiteljstvom“, već je izgubilo bitku na tom bojnom polju: valja pokupiti i dostojno sahraniti leševe, spašavati preživjele, taktički se povlačiti, eventualno osmišljavati gerilsku borbu – tako ja to vidim, općenito. Kao pripadnik „partije odraslih“.
Međutim, što bi Ivo Andrić rekao, „grdan nesporazum“ vlada između odraslih i djece. Mračna, apokaliptična slika koju netom ocrtah gustim bojama, može se razrijediti, rasvijetliti i raspoložiti podsjetimo li se na Babićevu Strašnu djecu i preskočimo li predrasude koje kao golema betonska brana stoje između „djece“ i „odraslih“. Djeca su nam bolja nego što mi odrasli smatramo, uzimajući u obzir svijet koji smo im stvorili kao njihov prirodni okoliš.
Ni omalovažavanje, ni idealiziranje – to bi trebao biti motto naših „odraslih“ pristupa „djeci“. Ako se vodiš tim mottom, onda se ta „djeca“ pojavljuju onakva kakva jesu, sa svim manama i vrlinama, pokazujući nam ujedno zašto su neke mane mane, a neke vrline vrline. Pokazujući nam, također, u kakvom to svijetu govorimo o manama i vrlinama.
II.
U rujnu 2025. godine bio sam doveden u kušnju: psihologinja Marina Pavlić, iz zagrebačke osnovne škole nazvane upravo po „pjesniku za djecu“ Grigoru Vitezu, pozvala me je da se uključim u projekt „Rubikova kocka – složi svoju priču“ – da razgovaram s nekolikim učenicima viših razreda te škole o književnosti, o knjigama, o pisanju, da upriličimo jednu radionicu o tome, kao što će o tim i drugim temama s njima razgovarati Iva Bezinović Haydon, Branko Ištvančić, Mak Murtić i Miljana Dragičević. Dvojio sam jer sve teže pronalazim zajednički jezik i sa svojim fakultetskim studentima, vršnjacima moga sina, a srednjoškolci i pogotovo pučkoškolci nešto su mi kao bića s drugog planeta. Ali pristadoh, umanjujući svoju nesigurnost poznatim stihom iz Ježeve kućice Branka Ćopića, još jednog „pisca za djecu“: „poći ću s vama, jer volim šalu, hoću da vidim ježa budalu“, pri čemu sam pod „budalom“ mislio na sebe.
A kad je došao taj dan, 12. veljače 2026., imao sam tremu kakvu ne bih imao ni na jednoj međunarodnoj znanstvenoj konferenciji „odraslih“. Ali moje sumnje i oprez razoružali su i Marina i drugi nastavnici Vitezove škole i, prije svega, ti učenici i učenice s kojima sam se suočio – ta „strašna djeca“. I tako je dobro i lijepo bilo! Oni su čitali svoje ranije napisane tekstove, o kojima smo kritički, ali dobrodušno i prijateljski razgovarali; razmjenjivali smo životna i spisateljska iskustva, jer ja sam počeo pisati u njihovoj današnjoj dobi, kad sam, sa svojih dvanaest-trinaest godina, čak bio proglašen „najmlađim pjesnikom Jugoslavije“; upućivali su me u svoje lektire, mršteći se ili ih hvaleći… Svaki prag diskusije koji sam ja postavio oni su bez problema savladavali i tjerali me dalje – čak smo zajednički čitali odlomke iz eseja „Zašto pišem“ Georgea Orwella, iz 1946. godine, koje sam im ponudio, pri čemu sam, čini mi se, bio prosvjetljeniji i nadahnutiji nego da sam isti tekst čitao i iščitavao s nekim iskusnim književnicima i teoretičarima. Tada sam utvrdio ono što maločas rekoh: djeca su nam bolja nego što mi odrasli smatramo. À propos Orwella, možda ipak ima nade da ćemo, nakon što smo doživjeli godinu 1984., preživjeti i do 2084. godine, na temperaturama nižim od 451 stupnja fahrenheita.
Pomalo mi je žao što taj događaj nije u cijelosti zabilježen audiovizualno, pa da se mogu njime napajati u trenucima malodušnosti, ali žal je manji kad pomislim da nikakva snimka ne bi mogla sačuvati i prenijeti one pozitivne vibracije koje sam osjetio na vlastitoj naježenoj koži u veljači 2026. godine u školi Grigora Viteza. Žal je, pak, još manji zato što ostao je trag o mojoj radionici, drugim radionicama i cijelome projektu – knjiga Rubikova kocka: složi svoju priču (Osnovna škola Grigora Viteza, Zagreb, 2026.), u kojoj je Daniel Pavlić lijepo grafički uobličio ono što su psihologinja Marina Pavlić i učiteljica hrvatskoga jezika Laila Brezak priredile, a to su, prije svega, eseji Rafaela Bašića, Nike Jajčevića, Borne Lesića, Lise Marunica, Andreja Serdarušića, Lote Šimunić Džafović i Lucije Turković, s ilustracijama Ajane Gundić, Daniela Marinčića, Kateryne Vladykine, Lovre Žure, Viktora Luke Požežanca, Ivana Vladykina, Molly Haydon, Nine Roguljić i Aleksandre Kosolapove, uz popratne tekstove koje smo napisali Marina, Laila, Iva i ja.
III.
U onom svom eseju „Zašto pišem“, Orwell je, kao četiri glavna motiva zbog kojih netko piše, naveo: puki egoizam („želja da se prikažete pametnim, da se o vama govori, da vas se sjećaju i poslije smrti, da se iskažete pred ostalima koji su vam se posprdno podsmijevali u djetinjstvu, itd.“), estetski entuzijazam(„zapažanje ljepote u vanjskom svijetu ili, s druge strane, u riječima i njihovu valjanom slijedu“), povijesni poriv („želja da se ljudi i događaji spoznaju u pravom svjetlu, da se iznađu istine i da se sačuvaju za dobro potomstva“) te političku svrhu („želja da se svijet uputi određenim smjerom, da se utječe na ideje drugih ljudi o vrsti društva za koje valja da se bore“).
Isključujući prvi motiv, „puki egoizam“, a motiviran estetski, povijesno i politički, u nastavku i zaključno donosim svoj skromni, ali srčano i srdačno napisani predgovor Rubikovoj kocki kao susretu Vitezove „strašne djece“ i njihovih „strašnih odraslih“.
IV.
Ljudi u „ozbiljnim godinama“, u takozvanoj srednjoj dobi ili u takozvanoj starosti, skloni su tome da jadikuju kako je nekoć sve bilo drugačije i bolje nego što je danas, kako su djeca i mladi nekoć bili drugačiji i bolji nego što su danas, kako je sve što se nekoć smatralo vrijednim propalo ili je pak na putu propasti… i tako dalje. Budući da sam i ja jedan od onih koji je u tim „ozbiljnim godinama“ te sam, priznajem, sklon takvim jadikovkama, svoj sud o ovdje objavljenim tekstovima nastojim formulirati po strani od navedenih „staračkih predrasuda“. A za to imam itekako dobre razloge, razloge koji se temelje na iskustvu – na čitanju prezentiranih tekstova i na susretu s njihovim autorima i autoricama te živom razgovoru s njima. Naime, nisam samo s određene distance, „objektivno“, čitao napisane eseje učenika i učenica ove osnovne škole, nego sam također imao priliku da s njima razgovaram o tome – o njihovim interesima i razmišljanjima, o smislu zapisivanja vlastitih misli, o načinima pisanja… I bio sam ugodno iznenađen, zapravo oduševljen onim što sam saznao.
U ovim promišljenim i pažljivo pisanim tekstovima pronalazim ono što je bitno u svakome tekstu koji računa na shvaćanje i razumijevanje i koji želi reći nešto novo i važno. Pronalazim važne teme i iz njihove refleksije izvedene poruke; pronalazim literarno lijepo uobličene ispovijesti ili zabilježena iskustva drugih; pronalazim motivaciju da se fokus pomjeri s onog što se govori na način na koji se o tom govori; pronalazim za svaku misaonu djelatnost bitan izlazak iz prvog lica i ulazak ne samo u drugu, nego i u treću perspektivu, koja nadilazi prvo i drugo lice; pronalazim stoga i osvještavanje zajednice i zajedništva bez nijekanja individualnosti i osobitosti; pronalazim, naposljetku, i originalnost – u svakom pojedinom tekstu.
A prije svega pronalazim ono što je, na prvi pogled, neočekivano vezano za današnju djecu i mladež, koji žive u digitaliziranom kapitalističkom, umnogome obezdohovljenom i bezdušnom, debilnom i debilizirajućem svijetu: ostvarenje prosvjetiteljskog zahtjeva koji je prije nekoliko stoljeća Immanuel Kant sažeo u formulu „Sapere aude“, „Usudi se misliti“.
Ovi „klinci“ usude se misliti, oni doista misle, tako da mi „stari“ moramo to uvažiti i uključiti to u svaku svoju buduću (pr)ocjenu „duha vremena“ i perspektiva budućnosti, gdje ono što nalazimo „na terenu“, u zbilji, a što, evo, budi optimizam, nadvladava naše opće i apstraktne pesimizme.
Djeca
I.
Kada je u travnju 2026. godine umro čovjek i pjesnik Goran Babić, daleko od svega, od svih, a možda i od sebe – kao što je daleko od svega, od svih, a možda i od sebe zapravo živio, barem u svojoj drugoj i trećoj dobi – mnogi su se raspisali, s pravom ili nepravom, te više ili manje ugodno i uspješno, o Babićevu čovjekovanju i pjesnikovanju.
Neki su se prisjetili i njegove Strašne djece iz 1973. godine, sasvim neobične „knjige za djecu“, ali ne manje neobične od „priča za djecu“ Hansa Christiana Andersena i braće Grimm, koje smo u svojim djetinjstvima i školama upoznavali u destiliranim, uljepšanim i lažnim verzijama, usuprot njihovoj izvornoj stravi i užasu. Stravična i užasna Babićeva Djeca nisu ništa pročišćavala, šminkala i krivotvorila te su baš zato bila i ostala ponajiskrenija, a time i ponajdječja knjiga u našoj „dječjoj književnosti“. Jer Babić djecu nije ni od čega čuvao, nije ih podcjenjivao, nije im podilazio, a možda ih – što je najstrašnija pomisao o Strašnoj djeci – nije ni imao u vidu: možda to uopće nisu bile „pjesme za djecu“, što još uvijek ne znači da to nisu bile dječje pjesme, pjesme koje bi i djeca mogla ispjevati ili bi ih barem mogla duboko doživjeti i u njima uživati kao da su ih ona ispjevala. Djeca, naime, nisu ono što takozvani odrasli zamišljaju kao takozvanu djecu, čim zaborave da su još jučer ili jutros bili djeca ili su to još uvijek, ali se samozavaravaju u svojoj dementnoj staračkoj nezrelosti.
Kad smo bili djeca, ni od kakvih nas knjiga i književnika nije trebalo čuvati, pa ni od Babića Gorana. Djeca su razboritija, razumnija i umnija, ukratko, pametnija od pameti odraslih. Znaju se izboriti s većim zlima od onih pred kojima ih odrasli obično čuvaju; također, znaju činiti veća zla od onih koja im odrasli obično pripisuju. Dobro je Babić rekao: djeca su strašna, u svakom značenju te riječi. No teško je to priznati, a još teže znati što da se radi s time. Naši ondašnji odrasli pojma nisu imali. Do nas, djece sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, rečeni Goran nije ni dospio, ali jest Ivan Goran, Kovačićeva Jama. Glupavost cenzorske skrbi za djecu tako je postala prijetvornošću, ako ne i podlošću. Skrivena i neupoznata Babićeva Crvenkapica koja „jede iz kaprica male vukove“ i „kad spazi medvjeda Bruha pojede ga u dva zalogaja bez kruha“ bila je limunada spram Kovačićevih krvoloka koji su nekome „blaženu noć iskopali sa sretnim vidom iz očinjih jama“, ali se ipak naša školska lektira natapala tom jamskom krvlju; Babićeva „ptica na struju“, tojest papagaj kojega dječji pjesnički subjekt stavi u vodu, „kao da je pokvareni radio“, da vidi hoće li prestati kriještati (i zaista: „sad lijepo šuti i više se ne mrda nikako“) barem je jednako šokantan prizor kao što su one Kovačićeve „kapi tople i guste, koje krvnik nađe još gorčom mukom duplja koje zjapi – da bodež u vrat zabode mi slađe“, što smo napamet recitirali u učionicama i na školskim priredbama.
Tako je bilo kad smo bili djeca. A kad smo bili odrasli, sve je postalo još i gore: sami smo počeli čuvati najprije sebe, a onda i našu djecu od svih goranâ koji iznose „neugodne istine“, makar i u stihu. Paradoksalno, „književnost za djecu“ i književnost nuđena djeci bivala je sve sterilnija, ali je stvarnost u koju smo dovodili svoju djecu bivala sve okrutnija. I ne samo da nismo sačuvali svoju djecu od tih okrutnosti, nego smo ih još lišavali alata pomoću kojih bi mogla razumjeti krv, patnju, smrt i zlo, a književnost, među ostalim, tome služi. Prepustili smo ih televizijama, internetima, pseudodruštvenim mrežama i drugim suvremenim tehno-kapitalističkim alatima koji nisu nadomjestak, a pogotovo ne panaceja, za nedostatak kanalâ za kanaliziranje zala ljudske prirode i ljudskoga svijeta – prije će biti da su dio, a možda i izvor tih problema. Ruske dronove i izraelske granate, projektile koji ovih dana ubijaju ukrajinsku i palestinsku djecu, šalju neki novi klinci, koji su se za taj posao izvježbali na videoigrama u kojima književnosti, knjiga i književnika nema. Obrazovanje u duhu humanizma, ono što se naziva „prosvjetiteljstvom“, već je izgubilo bitku na tom bojnom polju: valja pokupiti i dostojno sahraniti leševe, spašavati preživjele, taktički se povlačiti, eventualno osmišljavati gerilsku borbu – tako ja to vidim, općenito. Kao pripadnik „partije odraslih“.
Međutim, što bi Ivo Andrić rekao, „grdan nesporazum“ vlada između odraslih i djece. Mračna, apokaliptična slika koju netom ocrtah gustim bojama, može se razrijediti, rasvijetliti i raspoložiti podsjetimo li se na Babićevu Strašnu djecu i preskočimo li predrasude koje kao golema betonska brana stoje između „djece“ i „odraslih“. Djeca su nam bolja nego što mi odrasli smatramo, uzimajući u obzir svijet koji smo im stvorili kao njihov prirodni okoliš.
Ni omalovažavanje, ni idealiziranje – to bi trebao biti motto naših „odraslih“ pristupa „djeci“. Ako se vodiš tim mottom, onda se ta „djeca“ pojavljuju onakva kakva jesu, sa svim manama i vrlinama, pokazujući nam ujedno zašto su neke mane mane, a neke vrline vrline. Pokazujući nam, također, u kakvom to svijetu govorimo o manama i vrlinama.
II.
U rujnu 2025. godine bio sam doveden u kušnju: psihologinja Marina Pavlić, iz zagrebačke osnovne škole nazvane upravo po „pjesniku za djecu“ Grigoru Vitezu, pozvala me je da se uključim u projekt „Rubikova kocka – složi svoju priču“ – da razgovaram s nekolikim učenicima viših razreda te škole o književnosti, o knjigama, o pisanju, da upriličimo jednu radionicu o tome, kao što će o tim i drugim temama s njima razgovarati Iva Bezinović Haydon, Branko Ištvančić, Mak Murtić i Miljana Dragičević. Dvojio sam jer sve teže pronalazim zajednički jezik i sa svojim fakultetskim studentima, vršnjacima moga sina, a srednjoškolci i pogotovo pučkoškolci nešto su mi kao bića s drugog planeta. Ali pristadoh, umanjujući svoju nesigurnost poznatim stihom iz Ježeve kućice Branka Ćopića, još jednog „pisca za djecu“: „poći ću s vama, jer volim šalu, hoću da vidim ježa budalu“, pri čemu sam pod „budalom“ mislio na sebe.
A kad je došao taj dan, 12. veljače 2026., imao sam tremu kakvu ne bih imao ni na jednoj međunarodnoj znanstvenoj konferenciji „odraslih“. Ali moje sumnje i oprez razoružali su i Marina i drugi nastavnici Vitezove škole i, prije svega, ti učenici i učenice s kojima sam se suočio – ta „strašna djeca“. I tako je dobro i lijepo bilo! Oni su čitali svoje ranije napisane tekstove, o kojima smo kritički, ali dobrodušno i prijateljski razgovarali; razmjenjivali smo životna i spisateljska iskustva, jer ja sam počeo pisati u njihovoj današnjoj dobi, kad sam, sa svojih dvanaest-trinaest godina, čak bio proglašen „najmlađim pjesnikom Jugoslavije“; upućivali su me u svoje lektire, mršteći se ili ih hvaleći… Svaki prag diskusije koji sam ja postavio oni su bez problema savladavali i tjerali me dalje – čak smo zajednički čitali odlomke iz eseja „Zašto pišem“ Georgea Orwella, iz 1946. godine, koje sam im ponudio, pri čemu sam, čini mi se, bio prosvjetljeniji i nadahnutiji nego da sam isti tekst čitao i iščitavao s nekim iskusnim književnicima i teoretičarima. Tada sam utvrdio ono što maločas rekoh: djeca su nam bolja nego što mi odrasli smatramo. À propos Orwella, možda ipak ima nade da ćemo, nakon što smo doživjeli godinu 1984., preživjeti i do 2084. godine, na temperaturama nižim od 451 stupnja fahrenheita.
Pomalo mi je žao što taj događaj nije u cijelosti zabilježen audiovizualno, pa da se mogu njime napajati u trenucima malodušnosti, ali žal je manji kad pomislim da nikakva snimka ne bi mogla sačuvati i prenijeti one pozitivne vibracije koje sam osjetio na vlastitoj naježenoj koži u veljači 2026. godine u školi Grigora Viteza. Žal je, pak, još manji zato što ostao je trag o mojoj radionici, drugim radionicama i cijelome projektu – knjiga Rubikova kocka: složi svoju priču (Osnovna škola Grigora Viteza, Zagreb, 2026.), u kojoj je Daniel Pavlić lijepo grafički uobličio ono što su psihologinja Marina Pavlić i učiteljica hrvatskoga jezika Laila Brezak priredile, a to su, prije svega, eseji Rafaela Bašića, Nike Jajčevića, Borne Lesića, Lise Marunica, Andreja Serdarušića, Lote Šimunić Džafović i Lucije Turković, s ilustracijama Ajane Gundić, Daniela Marinčića, Kateryne Vladykine, Lovre Žure, Viktora Luke Požežanca, Ivana Vladykina, Molly Haydon, Nine Roguljić i Aleksandre Kosolapove, uz popratne tekstove koje smo napisali Marina, Laila, Iva i ja.
III.
U onom svom eseju „Zašto pišem“, Orwell je, kao četiri glavna motiva zbog kojih netko piše, naveo: puki egoizam („želja da se prikažete pametnim, da se o vama govori, da vas se sjećaju i poslije smrti, da se iskažete pred ostalima koji su vam se posprdno podsmijevali u djetinjstvu, itd.“), estetski entuzijazam („zapažanje ljepote u vanjskom svijetu ili, s druge strane, u riječima i njihovu valjanom slijedu“), povijesni poriv („želja da se ljudi i događaji spoznaju u pravom svjetlu, da se iznađu istine i da se sačuvaju za dobro potomstva“) te političku svrhu („želja da se svijet uputi određenim smjerom, da se utječe na ideje drugih ljudi o vrsti društva za koje valja da se bore“).
Isključujući prvi motiv, „puki egoizam“, a motiviran estetski, povijesno i politički, u nastavku i zaključno donosim svoj skromni, ali srčano i srdačno napisani predgovor Rubikovoj kocki kao susretu Vitezove „strašne djece“ i njihovih „strašnih odraslih“.
IV.
Ljudi u „ozbiljnim godinama“, u takozvanoj srednjoj dobi ili u takozvanoj starosti, skloni su tome da jadikuju kako je nekoć sve bilo drugačije i bolje nego što je danas, kako su djeca i mladi nekoć bili drugačiji i bolji nego što su danas, kako je sve što se nekoć smatralo vrijednim propalo ili je pak na putu propasti… i tako dalje. Budući da sam i ja jedan od onih koji je u tim „ozbiljnim godinama“ te sam, priznajem, sklon takvim jadikovkama, svoj sud o ovdje objavljenim tekstovima nastojim formulirati po strani od navedenih „staračkih predrasuda“. A za to imam itekako dobre razloge, razloge koji se temelje na iskustvu – na čitanju prezentiranih tekstova i na susretu s njihovim autorima i autoricama te živom razgovoru s njima. Naime, nisam samo s određene distance, „objektivno“, čitao napisane eseje učenika i učenica ove osnovne škole, nego sam također imao priliku da s njima razgovaram o tome – o njihovim interesima i razmišljanjima, o smislu zapisivanja vlastitih misli, o načinima pisanja… I bio sam ugodno iznenađen, zapravo oduševljen onim što sam saznao.
U ovim promišljenim i pažljivo pisanim tekstovima pronalazim ono što je bitno u svakome tekstu koji računa na shvaćanje i razumijevanje i koji želi reći nešto novo i važno. Pronalazim važne teme i iz njihove refleksije izvedene poruke; pronalazim literarno lijepo uobličene ispovijesti ili zabilježena iskustva drugih; pronalazim motivaciju da se fokus pomjeri s onog što se govori na način na koji se o tom govori; pronalazim za svaku misaonu djelatnost bitan izlazak iz prvog lica i ulazak ne samo u drugu, nego i u treću perspektivu, koja nadilazi prvo i drugo lice; pronalazim stoga i osvještavanje zajednice i zajedništva bez nijekanja individualnosti i osobitosti; pronalazim, naposljetku, i originalnost – u svakom pojedinom tekstu.
A prije svega pronalazim ono što je, na prvi pogled, neočekivano vezano za današnju djecu i mladež, koji žive u digitaliziranom kapitalističkom, umnogome obezdohovljenom i bezdušnom, debilnom i debilizirajućem svijetu: ostvarenje prosvjetiteljskog zahtjeva koji je prije nekoliko stoljeća Immanuel Kant sažeo u formulu „Sapere aude“, „Usudi se misliti“.
Ovi „klinci“ usude se misliti, oni doista misle, tako da mi „stari“ moramo to uvažiti i uključiti to u svaku svoju buduću (pr)ocjenu „duha vremena“ i perspektiva budućnosti, gdje ono što nalazimo „na terenu“, u zbilji, a što, evo, budi optimizam, nadvladava naše opće i apstraktne pesimizme.