Sabo u gorućem grmu

Otkad je Sabi odbijen zahtjev
za daljnjim boravkom,
svaki put kad bi ugledo natpis Polizei,
postao bi otkos. Tako bi ga presjeklo!
Naglo bi mijenjao smjer,
planove, brige, naume i geste.
Odreko bi se sebe,
ko da ima još ega.
Samo da ga ne bi šta ko pito
jer on je na njemačkom
samo istinu znao sročit.

Sabo se nit htio nit mogao vratiti kući.
Sve se zamrsilo
i skrivečki je živio i radio,
ako bi ga ko od poznanika zovno.
Ženi i djeci je slao pare,
slao slike i slatke riječi
da je sve uredu,
da mu je dobro,
da se snašo.
Oni nemaju pojma
da on živi većinom
pored banofa.
Da u grmlju drži kofer, ruksak,
da ondje povješa prnje
ko plamene jezičke.
Neće da kaže da ga boli stomak
jer jede samo suvo.
Da ne voli Polizei,
iako je malome za rođendan
poslo autić s istim natpisom.

“Mali se povazdan s njim igra”
veli mater,
“U autić sjedne sa svojim babom
i doveze babu kući.”
Sabo na to odšuti,
tiho se namjesti u grmu
da ga lom grančica ne bi odo.
“Doći će on kod svog babe”
tiho promrmlja,
“Hajde sad moram ići,
posla katastrofa!”
I nikud zatim ne ode,
već tiho cvili i tinja
u grmu kraj banofa.