Komšija koji je kasnio
Simpatični komšija sa trećeg sprata desno požali mi se da uvek kada ponedeljkom ima važan sastanak na poslu, kasni: – Ne znam šta mi se to dešava, komšo. Trudim se iz petnih žila da stignem na vreme, ali ne ide pa ne ide.
Prema njegovim rečima, radi u uspešnoj firmi, plata mu je „za naše uslove“ sasvim pristojna, ima svoju kancelariju, sa koleginicama i kolegama s vremena na vreme dele užinu umotanu u masnu hartiju, kupljenu u obližnoj pekari, sa jednim od njih, Oliverom, Olijem na pauzama, dok mezete baničke sa jogurtom, razgovara krivudavo kao da se vraćaju u studentske dane.
Inače, bio je redovan na radnom mestu, od 9 do 17 h. Ali je ponedeljkom ipak kasnio. Naročito mu je bilo nezgodno što se to dešava na staf mitingu koji počinje u 9 sati , uobičajeno vreme za početak radnog dana. Kada bi ušao u konferencijsku salu, sav zadihan i ubrzan, svi zaposleni su već pola sata sedeli na svojim mestima, ispred laptopova, a šef za čelnim biroom, namršten bi ga podsetio da je to što čini svakog ponedeljka zaista sramno. I sasvim je u pravu, veli komšija, ne znam šta mi je što tako kasnim i dokle će me trpeti…
Možda bi trebali da se u ponedeljak tamo pojavite pola sata ranije, predložih mu, namestite budilnik da vas probudi ranije i budite prvi koji će se pojaviti u firmi.
Šta se desilo nadalje, čuo sam prvo od komšija iz zgrade, pa se je onda vest raširila preko socijalnih mreža i medijuma. Komšija je zaista poslušao moj savet i pojavio se na poslu u 8.15, kada je tamo bila samo higijeničarka što čisti i uz osmeh se uputio u svoju kancelariju. Docnije, kada su i ostali počeli da pristižu u firmu, ona je rekla Oliju da je komšija već stigao, te je ovaj veselo zakucao na vrata svog drugara.
Ali… U kancelariji nije bilo komšije. Ni u sali, ni u toaletu.
Sledećeg dana potraga se je nastavila, po gradu, po državi…
No bez rezultata. Komšija je jednostavno iščezao.
Gde?!
Desno ili levo
Jednog subotnjeg zimskog jutra otišao sam do obližnje pekare da kupim osminu bureka sa sirom. Napolju, poneki auto bi prošao ulicom još posejanom baricama na kojima se uhvatila ledena skrama od sinoćne kiše. Ljudi uvijeni u kapute, kape i šalove, žurili su, valjda zbog hladnoće, a možda i da bi stigli što pre na red u koloni koja je čekala ispred pekare. Požurio sam i ja da stanem iza jedne tamnokose žene u plavoj, strukiranoj vindjakni. Ona je, kao i većina čekača, ćutala, samo jedan par ispred nešto je tiho šaputao. Jedino se čuo glas prodavačice: – Ko je sledeći?, i onih koji naručuju: – Dve baničke sa mesom i dve čaše jogurta… – Tri mlečne kifle i tri štrudle sa jabukama… Dođe na red i žena i njena zvonka naruđba: – Štapić sa susamom, molim.
Čim sam izašao iz pekare, odmah sam zagrizao burek i uživajući u toplim zalogajima došao do ulice. Auto projuri prskajući vodu iz bare pravo na trotoar.
Pored mene je stajala žena sa štapićem uvijenim u hartiju.
– Uopšte ne paze – izustih. Ona klimnu, pa produži preko ulice i zavrte desno.
Još sam stajao na suprotnoj strani, zdušno grizući burek. Onda skrenuh levo.
Sestra
I pored hladnoće rešila je da pojede štapić sa susamom do kraja, sedeći na klupi u malom parku, pre nego što će se popeti kod sestre, čija zgrada je bila deo bloka koji je opkoljavao parkić u kome su samo dve jele štrčale između drveća ogoljenih grana.
Tišina i mraz, pomisli dok je grickala štapić. Seti se čoveka iz reda u pekari koji je izgrdio nepažljivog vozača. Iako je žderao burek, imao je nekako prefinjeno lice. Ono se godinama izdužuje, a ne širi kao kod većine ovdašnjih muškaraca. Verovatno je i Filip, doktor, u mladosti, sa mekim uvojcima i svetlim očima, što je baš išlo uz žive zdrži, gestikulacije, nekada bio zgodan. Sada je polućelav, sa ogrubelim licem i tromim telom, ali još uvek s energijom koja je izbijala u žestokim diskusijama, živeo u ovoj četvorospratnici sa njenom sestrom Sofijom.
Stanovali su u stanu na trećem spratu, koji je iz kujne, sa zapadne strane, gledao prema parkiću, ali je sa istočne izlazio direktno na bulevar gde je vladala buka od ranog jutra do kasno u noć. Osim buke, noću, kroz prozore i pored spuštenih roletni, u sobu je iz bulevara ulazilo difuzno, isprekidano svetlo. Ona to ne bi mogla da izdrži, ali ni doktoru ni sestri to kao da nije smetalo, da li je glasno ili tiho, svetlo ili mračno, čim bi legli, za pet minuta bi i zaspali. Ta Sofijina brzina, veština u uspavljivanju bila joj poznata još iz dečjeg doba dok je rasla s njom u istoj sobi u Debar mahali. Sofija je bila tri godine starija i kao prvorođena sestra preko dana je gospodarila u stanu dok su roditelji bili na poslu – radila je šta joj se hoće, ne obzirući se na sestricu koja ju je pratila sa naizmeničnim promenama na čas opčinjenom, čas uvređenom licu. A kada bi došao red na spavanje, Sofija se brzo, veoma brzo uspavljivala.
I kasnije je ostala ista. Kao gimnazijalka, dok su je drugarice strpljivo čekale, dugo se šminkala pred ogledalom, menjajući karmine, doterujući kosu, pa da onda istrči napolje, praćena smehom i vriskom drugarica. Kao uspešna studentkinja, sa redovno ispolaganim ispitima sa ocenama ne manjim od 10 i 9, već je počela da misli o suprugu, ubeđena da će naći čoveka po njenoj meri, šarmantnu, profesionalno dokazanu ličnost, te se brzo udala i još brže razvela.
Ali hajde, to je njen život, a ona njena voljena starija sestra, naučna savetnica u Institutu za sociologiju, koja ju je srdačno prigrlila čim je otvorila ulazna vata i odmah otrčala u „radni kabinet“ da produži sa izradom svog novog naučnog rada koji će prezentirati na međunarodnom skupu u Beču.
Unutra, u dnevnoj, doktor, odmarao se zavaljen na kauču posle noćne smene, zagledan u svoj mobilni: – Hej, zdravo – pozdravi je, ne dižući glavu: – Još nisu našli onog čoveka što je nestao.
– Ko? Gde?
– Tu, totalno si neimformisana. Pa tu, u Skoplju. Odjednom. Došao na posao, ranije, zatvorio se u kancelariju. Kada su ušli da ga pozovu na sastanak, njega nije nigde bilo.
– Možda je skoknuo da kupi cigare.
– Ma nema šanse, tražili su ga svugda, kod kuće, kod prijatelja, jednostavno nestao čovek. Evo, prošla je već cela nedelja, to se desilo u ponedeljak, no ni traga, ni glasa od njega.
Situacije
Od ponedeljka do srede, komšijin nestanak bila je glavna tema pulsirajućih muabeta po hodnicima zgrade i obližnjem kafiću „Šaman“. Vesti su se širile kroz pukotine istrage: policija je ušla u komšijin stan gde su časovima pretraživali, kaže penzionisani računovođa Mihajlo, koji je zajedno sa ženom, sinom, snajom i dva unučeta stanovao na broju 6, na drugom spratu, ispod stana nestalog, i uzeli su dve fotografije, jedna na kojoj je komšija uslikan razbarušen, u trenerkama, na drugoj u odelu i sa kravatom. – Verovatno zbog posla – prokomentarisao je Toni, taksista koji je sa ostarelom majkom životario u jednom od retkih kućeraka što su ostale posle zemljotresa: – A jeste čuli da čistačica koja je sređivala kancelarije i salu za sednice nije stigla da gleda uokolo, ali brišući prozore videla preko stakla kako je dole iz ulaza firme izletalo neko uniformisano lice.
– Odakle pa ti znaš za to?
– Rekao mi je jedan od mojih redovnih putnika, koji inače radi u policiji. Raz, ume se, poverljivo, da se vest ne pročuje… i još nešto, čistačica je kao izjavila da je to lice nosilo uniformu nekadašnje JNA.
Vesti, kao izbockane čiode u misterioznoj priči, širile su se i ukrašavale po susedstvu. Ali tada se desila Venecuela i kidnapiranje Madura, pa je slučaj sa komšijom postepeno padao u drugi plan.
Jedne zimske večeri
Jednolično je ovo zimsko veče mada sa osvetljenih prozora okolnih zgrada još uvek trepću novogodišnji ukrasi. Kao da se januarski kalendar zamorio od previše praznika, pa rešio ove večeri da predahne, pa za kratko da splasne od ljudskih uzbuđenja ispod spokojne širine zvezdanog svoda. Zasednuti automobili parkirani po trotoarima nemaju nameru da se maknu s mesta do sledećeg radnog jutra kada će se ovo carstvo nepomičnosti i tišine prepuniti uzbrehtalim, rastrčanim glasovima ljudi i vozila.
Tada, odjednom, iz mraka nepokretne, usamljene večeri, dokotrlja mi se misao o jadnom komšiji, možda zato što su me pre neki dan, zajedno sa čika Mihajlom, pozvali, kao najbliže susede, na razgovor u policijsku stanicu. U kancelariji nas je primila inspektorka četrdesetih godina, sa uvijenom, farbanom kosom, obučena u sivi komplet na dvoredno zakopčavanje, koja nas ozbiljnim glasom upita kakav nam je utisak ostavljao komšija u danima pre nestanka. Nameravao sam da joj ispričam o njegovom priznanju kako ponedeljkom kasni na posao i o mom predlogu kako to da izbegne. Ali, dok sam sa izvesnom dozom treme smišljao kako da to kažem, ćika Mihajlo me je već pretekao: – Moguće je da čovek pogreši, ali komšija, kako da kažem, bio je onako, na svoju ruku. – Da? – Pa kako da kažem, jednom, ne odavno, prošlog meseca, pozdravljam ga na stepeništu, komšo, parno ne radi, smrznućemo se. A on, mrtav ladan, pa šta, ja i tako po ceo dan nisam kod kuće. – A tako? – promrmlja inspektorka. – Da, da, kako da kažem, bio nekako u svom svetu, pristojan, ljubazan, ali… inače, susrećem ga vrlo retko, po hodnicima, na stepeništu, znate ja sam ranoranilac, skuvam kaficu i obavim te druge jutarnje stvari dok se ne razbude moji, a mnogo nas je po stanu, pa posle doručka, upriličim sebi šetnju po okolini, najčešće idem kod Šaman… – Šaman? – To je, kako da kažem, jedno naše komšijsko kafanče, tamo se skupljamo da popričamo uz rakijicu, kaficu, ako sam je od jutros popio ja obično uzmem čaj…
Primetio sam da ga inspektorka gleda, ali ga ne sluša, a onda oštro skrenu pogled ka meni: – A vi? Šta imate da mi kažete o iščezlom?
I tako joj prepričam razgovor o kašnjenju na sastanke u ponedeljak, samo što nisam uspeo da se setim imena njegovog kolege sa posla sa kojim se najviše zbližio.
– Oliver Popovski – prekinu me i poče nešto da zapisuje u notes: – Ne žurite toliko. Usporite malo.
Produži da me ispituje, pa da zapisuje, ne obzirući se na čika Mihajla, koji se, prinuđen da ćuti, vrpoljio na susednoj stolici. ,
– Opet ću vas nazvati – opomenu me inspektorka. – Imamo broj vašeg mobilnog.
Sad, usred puste, tamne ulice, kao i tada, napala su me slična pitanja koja se nisam osudio da postavim inspektorki: zar nemaju njegov broj telefona? Gde je mogao da se izgubi taj čovek? Da nije kidnapovan? Šta ako je nastradao u saobraćajki, a vozač je izbacio telo u nekoj vukojebini?
Nisam ni primetio da sam ubrzao korake. Navukao sam kapu na uši i požurio kući.
(nastavlja se)
Nepoznati i poznati svet/1
Komšija koji je kasnio
Simpatični komšija sa trećeg sprata desno požali mi se da uvek kada ponedeljkom ima važan sastanak na poslu, kasni: – Ne znam šta mi se to dešava, komšo. Trudim se iz petnih žila da stignem na vreme, ali ne ide pa ne ide.
Prema njegovim rečima, radi u uspešnoj firmi, plata mu je „za naše uslove“ sasvim pristojna, ima svoju kancelariju, sa koleginicama i kolegama s vremena na vreme dele užinu umotanu u masnu hartiju, kupljenu u obližnoj pekari, sa jednim od njih, Oliverom, Olijem na pauzama, dok mezete baničke sa jogurtom, razgovara krivudavo kao da se vraćaju u studentske dane.
Inače, bio je redovan na radnom mestu, od 9 do 17 h. Ali je ponedeljkom ipak kasnio. Naročito mu je bilo nezgodno što se to dešava na staf mitingu koji počinje u 9 sati , uobičajeno vreme za početak radnog dana. Kada bi ušao u konferencijsku salu, sav zadihan i ubrzan, svi zaposleni su već pola sata sedeli na svojim mestima, ispred laptopova, a šef za čelnim biroom, namršten bi ga podsetio da je to što čini svakog ponedeljka zaista sramno. I sasvim je u pravu, veli komšija, ne znam šta mi je što tako kasnim i dokle će me trpeti…
Možda bi trebali da se u ponedeljak tamo pojavite pola sata ranije, predložih mu, namestite budilnik da vas probudi ranije i budite prvi koji će se pojaviti u firmi.
Šta se desilo nadalje, čuo sam prvo od komšija iz zgrade, pa se je onda vest raširila preko socijalnih mreža i medijuma. Komšija je zaista poslušao moj savet i pojavio se na poslu u 8.15, kada je tamo bila samo higijeničarka što čisti i uz osmeh se uputio u svoju kancelariju. Docnije, kada su i ostali počeli da pristižu u firmu, ona je rekla Oliju da je komšija već stigao, te je ovaj veselo zakucao na vrata svog drugara.
Ali… U kancelariji nije bilo komšije. Ni u sali, ni u toaletu.
Sledećeg dana potraga se je nastavila, po gradu, po državi…
No bez rezultata. Komšija je jednostavno iščezao.
Gde?!
Desno ili levo
Jednog subotnjeg zimskog jutra otišao sam do obližnje pekare da kupim osminu bureka sa sirom. Napolju, poneki auto bi prošao ulicom još posejanom baricama na kojima se uhvatila ledena skrama od sinoćne kiše. Ljudi uvijeni u kapute, kape i šalove, žurili su, valjda zbog hladnoće, a možda i da bi stigli što pre na red u koloni koja je čekala ispred pekare. Požurio sam i ja da stanem iza jedne tamnokose žene u plavoj, strukiranoj vindjakni. Ona je, kao i većina čekača, ćutala, samo jedan par ispred nešto je tiho šaputao. Jedino se čuo glas prodavačice: – Ko je sledeći?, i onih koji naručuju: – Dve baničke sa mesom i dve čaše jogurta… – Tri mlečne kifle i tri štrudle sa jabukama… Dođe na red i žena i njena zvonka naruđba: – Štapić sa susamom, molim.
Čim sam izašao iz pekare, odmah sam zagrizao burek i uživajući u toplim zalogajima došao do ulice. Auto projuri prskajući vodu iz bare pravo na trotoar.
Pored mene je stajala žena sa štapićem uvijenim u hartiju.
– Uopšte ne paze – izustih. Ona klimnu, pa produži preko ulice i zavrte desno.
Još sam stajao na suprotnoj strani, zdušno grizući burek. Onda skrenuh levo.
Sestra
I pored hladnoće rešila je da pojede štapić sa susamom do kraja, sedeći na klupi u malom parku, pre nego što će se popeti kod sestre, čija zgrada je bila deo bloka koji je opkoljavao parkić u kome su samo dve jele štrčale između drveća ogoljenih grana.
Tišina i mraz, pomisli dok je grickala štapić. Seti se čoveka iz reda u pekari koji je izgrdio nepažljivog vozača. Iako je žderao burek, imao je nekako prefinjeno lice. Ono se godinama izdužuje, a ne širi kao kod većine ovdašnjih muškaraca. Verovatno je i Filip, doktor, u mladosti, sa mekim uvojcima i svetlim očima, što je baš išlo uz žive zdrži, gestikulacije, nekada bio zgodan. Sada je polućelav, sa ogrubelim licem i tromim telom, ali još uvek s energijom koja je izbijala u žestokim diskusijama, živeo u ovoj četvorospratnici sa njenom sestrom Sofijom.
Stanovali su u stanu na trećem spratu, koji je iz kujne, sa zapadne strane, gledao prema parkiću, ali je sa istočne izlazio direktno na bulevar gde je vladala buka od ranog jutra do kasno u noć. Osim buke, noću, kroz prozore i pored spuštenih roletni, u sobu je iz bulevara ulazilo difuzno, isprekidano svetlo. Ona to ne bi mogla da izdrži, ali ni doktoru ni sestri to kao da nije smetalo, da li je glasno ili tiho, svetlo ili mračno, čim bi legli, za pet minuta bi i zaspali. Ta Sofijina brzina, veština u uspavljivanju bila joj poznata još iz dečjeg doba dok je rasla s njom u istoj sobi u Debar mahali. Sofija je bila tri godine starija i kao prvorođena sestra preko dana je gospodarila u stanu dok su roditelji bili na poslu – radila je šta joj se hoće, ne obzirući se na sestricu koja ju je pratila sa naizmeničnim promenama na čas opčinjenom, čas uvređenom licu. A kada bi došao red na spavanje, Sofija se brzo, veoma brzo uspavljivala.
I kasnije je ostala ista. Kao gimnazijalka, dok su je drugarice strpljivo čekale, dugo se šminkala pred ogledalom, menjajući karmine, doterujući kosu, pa da onda istrči napolje, praćena smehom i vriskom drugarica. Kao uspešna studentkinja, sa redovno ispolaganim ispitima sa ocenama ne manjim od 10 i 9, već je počela da misli o suprugu, ubeđena da će naći čoveka po njenoj meri, šarmantnu, profesionalno dokazanu ličnost, te se brzo udala i još brže razvela.
Ali hajde, to je njen život, a ona njena voljena starija sestra, naučna savetnica u Institutu za sociologiju, koja ju je srdačno prigrlila čim je otvorila ulazna vata i odmah otrčala u „radni kabinet“ da produži sa izradom svog novog naučnog rada koji će prezentirati na međunarodnom skupu u Beču.
Unutra, u dnevnoj, doktor, odmarao se zavaljen na kauču posle noćne smene, zagledan u svoj mobilni: – Hej, zdravo – pozdravi je, ne dižući glavu: – Još nisu našli onog čoveka što je nestao.
– Ko? Gde?
– Tu, totalno si neimformisana. Pa tu, u Skoplju. Odjednom. Došao na posao, ranije, zatvorio se u kancelariju. Kada su ušli da ga pozovu na sastanak, njega nije nigde bilo.
– Možda je skoknuo da kupi cigare.
– Ma nema šanse, tražili su ga svugda, kod kuće, kod prijatelja, jednostavno nestao čovek. Evo, prošla je već cela nedelja, to se desilo u ponedeljak, no ni traga, ni glasa od njega.
Situacije
Od ponedeljka do srede, komšijin nestanak bila je glavna tema pulsirajućih muabeta po hodnicima zgrade i obližnjem kafiću „Šaman“. Vesti su se širile kroz pukotine istrage: policija je ušla u komšijin stan gde su časovima pretraživali, kaže penzionisani računovođa Mihajlo, koji je zajedno sa ženom, sinom, snajom i dva unučeta stanovao na broju 6, na drugom spratu, ispod stana nestalog, i uzeli su dve fotografije, jedna na kojoj je komšija uslikan razbarušen, u trenerkama, na drugoj u odelu i sa kravatom. – Verovatno zbog posla – prokomentarisao je Toni, taksista koji je sa ostarelom majkom životario u jednom od retkih kućeraka što su ostale posle zemljotresa: – A jeste čuli da čistačica koja je sređivala kancelarije i salu za sednice nije stigla da gleda uokolo, ali brišući prozore videla preko stakla kako je dole iz ulaza firme izletalo neko uniformisano lice.
– Odakle pa ti znaš za to?
– Rekao mi je jedan od mojih redovnih putnika, koji inače radi u policiji. Raz, ume se, poverljivo, da se vest ne pročuje… i još nešto, čistačica je kao izjavila da je to lice nosilo uniformu nekadašnje JNA.
Vesti, kao izbockane čiode u misterioznoj priči, širile su se i ukrašavale po susedstvu. Ali tada se desila Venecuela i kidnapiranje Madura, pa je slučaj sa komšijom postepeno padao u drugi plan.
Jedne zimske večeri
Jednolično je ovo zimsko veče mada sa osvetljenih prozora okolnih zgrada još uvek trepću novogodišnji ukrasi. Kao da se januarski kalendar zamorio od previše praznika, pa rešio ove večeri da predahne, pa za kratko da splasne od ljudskih uzbuđenja ispod spokojne širine zvezdanog svoda. Zasednuti automobili parkirani po trotoarima nemaju nameru da se maknu s mesta do sledećeg radnog jutra kada će se ovo carstvo nepomičnosti i tišine prepuniti uzbrehtalim, rastrčanim glasovima ljudi i vozila.
Tada, odjednom, iz mraka nepokretne, usamljene večeri, dokotrlja mi se misao o jadnom komšiji, možda zato što su me pre neki dan, zajedno sa čika Mihajlom, pozvali, kao najbliže susede, na razgovor u policijsku stanicu. U kancelariji nas je primila inspektorka četrdesetih godina, sa uvijenom, farbanom kosom, obučena u sivi komplet na dvoredno zakopčavanje, koja nas ozbiljnim glasom upita kakav nam je utisak ostavljao komšija u danima pre nestanka. Nameravao sam da joj ispričam o njegovom priznanju kako ponedeljkom kasni na posao i o mom predlogu kako to da izbegne. Ali, dok sam sa izvesnom dozom treme smišljao kako da to kažem, ćika Mihajlo me je već pretekao: – Moguće je da čovek pogreši, ali komšija, kako da kažem, bio je onako, na svoju ruku. – Da? – Pa kako da kažem, jednom, ne odavno, prošlog meseca, pozdravljam ga na stepeništu, komšo, parno ne radi, smrznućemo se. A on, mrtav ladan, pa šta, ja i tako po ceo dan nisam kod kuće. – A tako? – promrmlja inspektorka. – Da, da, kako da kažem, bio nekako u svom svetu, pristojan, ljubazan, ali… inače, susrećem ga vrlo retko, po hodnicima, na stepeništu, znate ja sam ranoranilac, skuvam kaficu i obavim te druge jutarnje stvari dok se ne razbude moji, a mnogo nas je po stanu, pa posle doručka, upriličim sebi šetnju po okolini, najčešće idem kod Šaman… – Šaman? – To je, kako da kažem, jedno naše komšijsko kafanče, tamo se skupljamo da popričamo uz rakijicu, kaficu, ako sam je od jutros popio ja obično uzmem čaj…
Primetio sam da ga inspektorka gleda, ali ga ne sluša, a onda oštro skrenu pogled ka meni: – A vi? Šta imate da mi kažete o iščezlom?
I tako joj prepričam razgovor o kašnjenju na sastanke u ponedeljak, samo što nisam uspeo da se setim imena njegovog kolege sa posla sa kojim se najviše zbližio.
– Oliver Popovski – prekinu me i poče nešto da zapisuje u notes: – Ne žurite toliko. Usporite malo.
Produži da me ispituje, pa da zapisuje, ne obzirući se na čika Mihajla, koji se, prinuđen da ćuti, vrpoljio na susednoj stolici. ,
– Opet ću vas nazvati – opomenu me inspektorka. – Imamo broj vašeg mobilnog.
Sad, usred puste, tamne ulice, kao i tada, napala su me slična pitanja koja se nisam osudio da postavim inspektorki: zar nemaju njegov broj telefona? Gde je mogao da se izgubi taj čovek? Da nije kidnapovan? Šta ako je nastradao u saobraćajki, a vozač je izbacio telo u nekoj vukojebini?
Nisam ni primetio da sam ubrzao korake. Navukao sam kapu na uši i požurio kući.
(nastavlja se)