Jedan car došao je s vojskom na konjima do kraja svijeta, gdje se ništa nije vidjelo. Hodajući kroz taj mračni prostor, stalno su gazili nekakvo sitno kamenje. U neko doba začuju nečiji glas: „Ko ne ponese ovo kamenje,kajaće se. Ko ga ponese, opet će se kajati“. Neki vojnici su pomislili „dauzmem bar jedan kamen“, drugi „što bi ga uzimao kada ću se svakako kajati“. Kada su izašli iz tog, kako se govorilo tamnog vilajeta, vidjeli su da je to drago kamenje. Jedni su se pokajali što ništa nisu uzeli, a drugi što nisu uzeli više.
Čovjek se u životu stalno susreće sa sličnim dilemama. Nije u pitanju drago kamenje, ali je nerijetko i nešto mnogo vrednije, vlastiti život i život porodice. Dvadesetak godina prije proteklog rata bio sam zaposlen u Sarajevu, imao komforan stan, kćerka se školovala, standard porodice bio je u skladu sa tadašnjim mogućnostima. Onda je počelo nacionalno razdvajanje koje je imalo poznate pogubne posljedice. Kao pripadnik sistema koji je izgubio vlast i odlazio s političke pozornice, nisam bio dovoljno informisan o cjelovitosti nacionalne homogenizacije. Nisu mi se sviđali programi i ciljevi nacionalnih političkih stranaka koje su preuzele vlast. To se odnosilo i na vodeću stranku srpskog naroda. I onda je došlo do blokade Sarajeva, što me je dovelo u dilemu: ostati ili otići? Šta će mi se dešavati porodici ako ostanemo, a šta ako odemo? Bio sam u dilemi poput vojnika iz priče o tamnomvilajetu. Ostao sam u svom stanu i na svom poslu. Sada, poslije mnogo godina od dileme koja mi je tada bila nametnuta, ostaje pitanje: da je trebalo ostati ili otići iz grada? Ni sada nisam načisto šta je bilo opravdano. Znam kroz kakve ratne strahote sam prošao. Godinama u smrtnoj opasnosti, glad, bez vode i struje, smrzavanje zimi, prisilno kopanje rovova, sumnjičenja, pretresi stana, optuživanja za dojave onima s brda… Mogu samo nagađati kakvu odiseju bi imala moja porodica da je napustila dotadašnje prebivalište i zaputila se u neizvjesnost. Dakle, ne može se upoređivati činjenično stanje i hipotetičke pretpostavke. Primjera radi, mogao sam dogurati do Švedske, Norveške ili Danske, ali i okončati na nekom vojvođanskom salašu. Mnoge porodice mijenjale su mjesto boravka i nastambe i po desetak puta, da ne pominjem druge pretpostavke za njihov opstanak i život. Izlazak iz Sarajeva neminovno je podrazumijevao stavljanje pod okrilje srpske nacionalne stranke i uklapanje u njene programe, operativne planove i postupke. Ostanak u gradu izlagao me je sumnjičenju i maltretiranju pripadnika bošnjačkog korpusa. Elem, dilema kao u tamnom vilajetu. Uostalom, izlazak je bio moguć samo nekoliko mjeseci od početka sukoba. Kasnije je to, za obične ljude, bilo neizvodljivo. Skopčano sa smrtnom opasnošću i/ili velikim novčanim izdacima.
Kada sam o dilemi ostati ili izaći iz grada, godinama poslije, razgovarao sa onima koji su izašli, te onima koji su ostali u gradu, odgovori su, očekivano, bili različiti.
– Treba sa svojim narodom – govorili su mi poznanici Srbi koji su napustili Sarajevo. Odrastao sam i vaspitan u okolnostima kada su gotovo svi u Jugoslaviji, posebno u Bosni i Hercegovini, bili moj narod. U ratnom sukobu to više nije uvažavano. Svojim narodom smatrani su samo pripadnici nacionalnog korpusa. Ili si u tom sastavu ili nemaš svog naroda. Drugi te ne prihvataju. Ne pripadaš nijednom kolektivitetu, nisi ničiji.Nisam patio što nisam ničiji, svoj sam, ali sam teško doživljavao saznanje da se izgubio predratni pojam moj narod.
– To je poštenSrbin – čuo bih mišljenja pojedinih poznanika Bošnjaka. Njima je bilo dovoljno samo jedno mjerilo za tu ocjenu, ostao sam u Sarajevu. Ni sada ne osjećam da taj pošten Srbin prihvaćen od šireg bošnjačkog okruženja. Nisam dio njihovog naroda. To saznanje ne mogu promijeniti prijateljski gestovi pojedinih osoba iz komšiluka, podrška tokom bolesti u porodici i iskazana solidarnost. Ili su možda moja očekivanja nerealna. U ovom haotičnom poratnom vremenu, uz nepravde na svakom koraku, ljudi su mahom zaokupljeni brigom za sebe i porodicu. Za pouzdanu ocjenu trebalo bi to upoređivati sa pretpostavljenom sopstvenom pozicijom u okruženju mog naroda. Stanje i međuljudski odnosi u Republici Srpskoj, entitetu „moga naroda“, daleko su iza onih koje je taj narod očekivao u vrijeme njenog stvaranja. Ako se to još ilustruje istinskim ponorom svake ljudskosti u međusobnim trvenjima političara pozicije i opozicije i materijalnom bijedom stanovništva, nije teško zaključiti da i među svojem narodu ne bi bilo drugačije.
Stvarno, trebali li, po svaku cijenu, ići sa svojim narodom? U ljudskoj istoriji obilje je primjera koji to nedvosmisleno potvđuju. Međutim, nije malo ni onih koji to negiraju. Nijemci su zdušno, idući sa svojim narodom, otišli sve do Moskve i Staljingrada u namjeri da pokore drugi narod. Pri tome su pobili desetine miliona nevinih. Japanci su, opet složno, okupirali Kinu i druge zemlje Dalekog istoka, uz neviđena zvjerstva. Američki naseljenici takozvanog Divljeg zapada, idući sa svojim narodom, istrijebili su Indijance. Napoleon je svoj narod doveo do Moskve, pa ih tamo ostavio, Osmanlije su dogurale do Beča… Primjera je bezbroj. Ponašanje Španaca, Portugalaca, Engleza, Rusa…
Idući za svojim narodom, možda bih se našao u opsadi Sarajeva, okolnostima zbog kojih bih se kasnije stidio. Pokušao sam da ostanem častan, da me ne progoni savjest, da se ne stidim svojih postupaka. Nemam razloga da se, kao pojedinac, stidim za brojna nedjela drugih pripadnika mog naroda u proteklom ratu. No, oni su ostali moralna mrlja na obrazu ovog kolektiviteta.
Nerijetko se pominje izreka narod je uvijek u pravu. Ne vjerujem da je ovo tačno. Mnogo je naroda u svijetu, u Evropi, na Balkanu, na prostoru nekadašnje zajedničke države, pa i u Bosni i Hercegovini. Razni narodi se sukobljavaju i ratuju. Kada je riječ o tumačenju uzroka tih sukoba, očito neki od sukobljenih naroda nije u pravu. Ta tvrdnja narod je uvijek u pravu možda vrijedi u nekim lokalnim sredinama i događajima o kojima većina žitelja ima svoje gledište. To što se na raznim referendumima, plebiscitima i izborima traži izjašnjavanje naroda, nije zbog toga što je narod u pravu nego što demokratija nalaže da se poštuje njegova volja, bila ili ne bila opravdana. Nisu rijetki primjeri u kojima se naknadno pokazalo da usvojene odluke nisu bile opravdane. Da je manjina bila u pravu.
– Nije časno ostavljati svoj narod na cjedilu kada se bori za samoodržanje – dobijao sam novu nedvosmislenu primjedbu. Nisam bio siguran da je to borba za samoodržanje. Vrijeme je pokazalo da se mnogi postupci pripadnika moga naroda nisu mogli time opravdati. Ipak, većinu ljudi koji se u ratnom vihoru nisu priključili svom narodu, njihov narod često etiketira kao izdajnike. Nije to prijatno slušati, a besmisleno je s nosiocima takvih gledišta polemisati. Meni je najvažnije da nisam izdao sebe.
U ratovima, košmaru i beznađu koji oni donose, odsustvu svake pravičnosti i pravde, nacionalnim i vjerskim tenzijama i sukobljavanjima, ljudi, kao pojedinci, ipak se osjećaju zaštićeniji u okviru svoga nacionalnog miljea. Bez obzira na to da li ga zvali korpus, pleme, tor, čopor… To je nesumnjivo jedan od razloga nacionalne homogenizacije. Koliko je to posljedica smišljene propagande i dezinformacija, to je druga priča. Tako da je za većinu ljudskih jedinki stalno aktuelna dilema vojnika iz tamnog vilajeta: ako uzmete pokajaćete se, ako ne uzmete pokajaćete se.
Sa svojim narodom
Jedan car došao je s vojskom na konjima do kraja svijeta, gdje se ništa nije vidjelo. Hodajući kroz taj mračni prostor, stalno su gazili nekakvo sitno kamenje. U neko doba začuju nečiji glas: „Ko ne ponese ovo kamenje, kajaće se. Ko ga ponese, opet će se kajati“. Neki vojnici su pomislili „da uzmem bar jedan kamen“, drugi „što bi ga uzimao kada ću se svakako kajati“. Kada su izašli iz tog, kako se govorilo tamnog vilajeta, vidjeli su da je to drago kamenje. Jedni su se pokajali što ništa nisu uzeli, a drugi što nisu uzeli više.
Čovjek se u životu stalno susreće sa sličnim dilemama. Nije u pitanju drago kamenje, ali je nerijetko i nešto mnogo vrednije, vlastiti život i život porodice. Dvadesetak godina prije proteklog rata bio sam zaposlen u Sarajevu, imao komforan stan, kćerka se školovala, standard porodice bio je u skladu sa tadašnjim mogućnostima. Onda je počelo nacionalno razdvajanje koje je imalo poznate pogubne posljedice. Kao pripadnik sistema koji je izgubio vlast i odlazio s političke pozornice, nisam bio dovoljno informisan o cjelovitosti nacionalne homogenizacije. Nisu mi se sviđali programi i ciljevi nacionalnih političkih stranaka koje su preuzele vlast. To se odnosilo i na vodeću stranku srpskog naroda. I onda je došlo do blokade Sarajeva, što me je dovelo u dilemu: ostati ili otići? Šta će mi se dešavati porodici ako ostanemo, a šta ako odemo? Bio sam u dilemi poput vojnika iz priče o tamnom vilajetu. Ostao sam u svom stanu i na svom poslu. Sada, poslije mnogo godina od dileme koja mi je tada bila nametnuta, ostaje pitanje: da je trebalo ostati ili otići iz grada? Ni sada nisam načisto šta je bilo opravdano. Znam kroz kakve ratne strahote sam prošao. Godinama u smrtnoj opasnosti, glad, bez vode i struje, smrzavanje zimi, prisilno kopanje rovova, sumnjičenja, pretresi stana, optuživanja za dojave onima s brda… Mogu samo nagađati kakvu odiseju bi imala moja porodica da je napustila dotadašnje prebivalište i zaputila se u neizvjesnost. Dakle, ne može se upoređivati činjenično stanje i hipotetičke pretpostavke. Primjera radi, mogao sam dogurati do Švedske, Norveške ili Danske, ali i okončati na nekom vojvođanskom salašu. Mnoge porodice mijenjale su mjesto boravka i nastambe i po desetak puta, da ne pominjem druge pretpostavke za njihov opstanak i život. Izlazak iz Sarajeva neminovno je podrazumijevao stavljanje pod okrilje srpske nacionalne stranke i uklapanje u njene programe, operativne planove i postupke. Ostanak u gradu izlagao me je sumnjičenju i maltretiranju pripadnika bošnjačkog korpusa. Elem, dilema kao u tamnom vilajetu. Uostalom, izlazak je bio moguć samo nekoliko mjeseci od početka sukoba. Kasnije je to, za obične ljude, bilo neizvodljivo. Skopčano sa smrtnom opasnošću i/ili velikim novčanim izdacima.
Kada sam o dilemi ostati ili izaći iz grada, godinama poslije, razgovarao sa onima koji su izašli, te onima koji su ostali u gradu, odgovori su, očekivano, bili različiti.
– Treba sa svojim narodom – govorili su mi poznanici Srbi koji su napustili Sarajevo. Odrastao sam i vaspitan u okolnostima kada su gotovo svi u Jugoslaviji, posebno u Bosni i Hercegovini, bili moj narod. U ratnom sukobu to više nije uvažavano. Svojim narodom smatrani su samo pripadnici nacionalnog korpusa. Ili si u tom sastavu ili nemaš svog naroda. Drugi te ne prihvataju. Ne pripadaš nijednom kolektivitetu, nisi ničiji. Nisam patio što nisam ničiji, svoj sam, ali sam teško doživljavao saznanje da se izgubio predratni pojam moj narod.
– To je pošten Srbin – čuo bih mišljenja pojedinih poznanika Bošnjaka. Njima je bilo dovoljno samo jedno mjerilo za tu ocjenu, ostao sam u Sarajevu. Ni sada ne osjećam da taj pošten Srbin prihvaćen od šireg bošnjačkog okruženja. Nisam dio njihovog naroda. To saznanje ne mogu promijeniti prijateljski gestovi pojedinih osoba iz komšiluka, podrška tokom bolesti u porodici i iskazana solidarnost. Ili su možda moja očekivanja nerealna. U ovom haotičnom poratnom vremenu, uz nepravde na svakom koraku, ljudi su mahom zaokupljeni brigom za sebe i porodicu. Za pouzdanu ocjenu trebalo bi to upoređivati sa pretpostavljenom sopstvenom pozicijom u okruženju mog naroda. Stanje i međuljudski odnosi u Republici Srpskoj, entitetu „moga naroda“, daleko su iza onih koje je taj narod očekivao u vrijeme njenog stvaranja. Ako se to još ilustruje istinskim ponorom svake ljudskosti u međusobnim trvenjima političara pozicije i opozicije i materijalnom bijedom stanovništva, nije teško zaključiti da i među svojem narodu ne bi bilo drugačije.
Stvarno, trebali li, po svaku cijenu, ići sa svojim narodom? U ljudskoj istoriji obilje je primjera koji to nedvosmisleno potvđuju. Međutim, nije malo ni onih koji to negiraju. Nijemci su zdušno, idući sa svojim narodom, otišli sve do Moskve i Staljingrada u namjeri da pokore drugi narod. Pri tome su pobili desetine miliona nevinih. Japanci su, opet složno, okupirali Kinu i druge zemlje Dalekog istoka, uz neviđena zvjerstva. Američki naseljenici takozvanog Divljeg zapada, idući sa svojim narodom, istrijebili su Indijance. Napoleon je svoj narod doveo do Moskve, pa ih tamo ostavio, Osmanlije su dogurale do Beča… Primjera je bezbroj. Ponašanje Španaca, Portugalaca, Engleza, Rusa…
Idući za svojim narodom, možda bih se našao u opsadi Sarajeva, okolnostima zbog kojih bih se kasnije stidio. Pokušao sam da ostanem častan, da me ne progoni savjest, da se ne stidim svojih postupaka. Nemam razloga da se, kao pojedinac, stidim za brojna nedjela drugih pripadnika mog naroda u proteklom ratu. No, oni su ostali moralna mrlja na obrazu ovog kolektiviteta.
Nerijetko se pominje izreka narod je uvijek u pravu. Ne vjerujem da je ovo tačno. Mnogo je naroda u svijetu, u Evropi, na Balkanu, na prostoru nekadašnje zajedničke države, pa i u Bosni i Hercegovini. Razni narodi se sukobljavaju i ratuju. Kada je riječ o tumačenju uzroka tih sukoba, očito neki od sukobljenih naroda nije u pravu. Ta tvrdnja narod je uvijek u pravu možda vrijedi u nekim lokalnim sredinama i događajima o kojima većina žitelja ima svoje gledište. To što se na raznim referendumima, plebiscitima i izborima traži izjašnjavanje naroda, nije zbog toga što je narod u pravu nego što demokratija nalaže da se poštuje njegova volja, bila ili ne bila opravdana. Nisu rijetki primjeri u kojima se naknadno pokazalo da usvojene odluke nisu bile opravdane. Da je manjina bila u pravu.
– Nije časno ostavljati svoj narod na cjedilu kada se bori za samoodržanje – dobijao sam novu nedvosmislenu primjedbu. Nisam bio siguran da je to borba za samoodržanje. Vrijeme je pokazalo da se mnogi postupci pripadnika moga naroda nisu mogli time opravdati. Ipak, većinu ljudi koji se u ratnom vihoru nisu priključili svom narodu, njihov narod često etiketira kao izdajnike. Nije to prijatno slušati, a besmisleno je s nosiocima takvih gledišta polemisati. Meni je najvažnije da nisam izdao sebe.
U ratovima, košmaru i beznađu koji oni donose, odsustvu svake pravičnosti i pravde, nacionalnim i vjerskim tenzijama i sukobljavanjima, ljudi, kao pojedinci, ipak se osjećaju zaštićeniji u okviru svoga nacionalnog miljea. Bez obzira na to da li ga zvali korpus, pleme, tor, čopor… To je nesumnjivo jedan od razloga nacionalne homogenizacije. Koliko je to posljedica smišljene propagande i dezinformacija, to je druga priča. Tako da je za većinu ljudskih jedinki stalno aktuelna dilema vojnika iz tamnog vilajeta: ako uzmete pokajaćete se, ako ne uzmete pokajaćete se.