prošla sam pothodnikom između središća i sopota, u novom zagrebu. jedan stariji mladac sjedi za električnim orguljama, pije nešto iz limenke i priča na telefon, uključen zvučnik. jasno se čuje glas sugovornika. dobro su raspoloženi. razgovor je spor i pun detalja, zasićen različitim polutonovima i šumovima disanja. betonski kanali pusti. promašila sam izlaz, vratila se. opet prošla, potpuno nevidljiva za njihov smijeh. na orguljama piše: yamaha.
u pothodniku između travnog i velesajma – gitarist. i puno više se prolazi i mimoilazi. južna strana, sjeverna strana, tramvaj prema istoku, ili zapadu? ocrtava se užurbana koreografija poslijepodnevnih ciljeva. sudionici smo slučaja teritorijalne bliskosti. jednokratne: “u liftovima se ljudi mimoilaze za zauvijek…”
nisam sigurna iz čije su pjesme stihovi – možda zagajewski!? ali gitarist ne zna za moje nedoumice, pjeva pomalo odsutno, ipak dosta glasno i razgovijetno: “ne gledaj me tako, svakog časa nudit ću ti više, ne gledaj me tako dok gitara sviraaaaaa i padaju kiše iz zlatnih visina, sve je to od lošeeeeg vina, sve je to od lošeg vinaaaa aaaa aaaa aaa, od lošeg vina…”
napuštam u nekoliko trenutaka pothodnik, letim u osnovnu školu, peti razred, slušam na gramofonu album, nesretno sam zaljubljena, nisam nikad probala vino, no čini mi se kao da napukli, tužni čolićev glas baš točno ocrtava moje unutarnju rezignaciju i, nadasve, bol.
ulazim u tramvaj. unutra svjetlo i svi mi. u istom pravcu. sve mi se čini dobro. sve mi se čini dobro otkad mi je gospođa kod koje sam kupila dvije tramvajske karte rekla: “izvoli, dušo!”
novi zagreb
prošla sam pothodnikom između središća i sopota, u novom zagrebu. jedan stariji mladac sjedi za električnim orguljama, pije nešto iz limenke i priča na telefon, uključen zvučnik. jasno se čuje glas sugovornika. dobro su raspoloženi. razgovor je spor i pun detalja, zasićen različitim polutonovima i šumovima disanja. betonski kanali pusti. promašila sam izlaz, vratila se. opet prošla, potpuno nevidljiva za njihov smijeh. na orguljama piše: yamaha.
u pothodniku između travnog i velesajma – gitarist. i puno više se prolazi i mimoilazi. južna strana, sjeverna strana, tramvaj prema istoku, ili zapadu? ocrtava se užurbana koreografija poslijepodnevnih ciljeva. sudionici smo slučaja teritorijalne bliskosti. jednokratne: “u liftovima se ljudi mimoilaze za zauvijek…”
nisam sigurna iz čije su pjesme stihovi – možda zagajewski!? ali gitarist ne zna za moje nedoumice, pjeva pomalo odsutno, ipak dosta glasno i razgovijetno: “ne gledaj me tako, svakog časa nudit ću ti više, ne gledaj me tako dok gitara sviraaaaaa i padaju kiše iz zlatnih visina, sve je to od lošeeeeg vina, sve je to od lošeg vinaaaa aaaa aaaa aaa, od lošeg vina…”
napuštam u nekoliko trenutaka pothodnik, letim u osnovnu školu, peti razred, slušam na gramofonu album, nesretno sam zaljubljena, nisam nikad probala vino, no čini mi se kao da napukli, tužni čolićev glas baš točno ocrtava moje unutarnju rezignaciju i, nadasve, bol.
ulazim u tramvaj. unutra svjetlo i svi mi. u istom pravcu. sve mi se čini dobro. sve mi se čini dobro otkad mi je gospođa kod koje sam kupila dvije tramvajske karte rekla: “izvoli, dušo!”