Stanovala je u staroj kućici, s dvoje djece, iza Poljoprivredne zadruge, u Nazorovoj ulici, na putu prema Medincima. Djeca su bila uzrasta četiri i šest godina, obje kćerke, Ivana i Josipa. Muž Nikola otišao je na rad u Njemačku odmah po rođenju mlađe kćerke Josipe i od tada ni traga ni glasa od njega.
Marica je bila jedinica. Barem ona nije znala ima li braće i sestara. Majka je ostavila i pobjegla, nikada se više nije javila. Pričali su joj da je došla, nasumce, odnekuda iz Bosne, sakrivajući trudnoću da se porodi daleko od svog grada, u Podravsku Slatinu. Rodila je, privatno, kod svoje tadašnje stanodavke, pobjegla nakon poroda i više se o njoj nije čula ni riječ.
Djevojčica, kojoj je stanodavka dala ime Marica, po svojoj pokojnoj majci, smještena je u dječji dom. Rastući u domu, zaklela se sama sebi da, ako bude imala svoje dijete ili djecu, nikada ih neće dati u dom i ostaviti, makar umrla.
Hrabro je podizala i odgajala djecu. Radila je sve i svašta. Kopala ljudima krumpir, kukuruze, čistila kuće i stanove, samo da bi djeca imala što za pojesti i obući. Kuća u kojoj je živjela bila je nasljedstvo njezinog supruga Nikole, koji je, na koncu, pobjegao od nje i djece. Pobjegao od obveza i odgovornosti jednog roditelja. Draže mu je bilo piti i kockati, ljenčariti, nego brinuti se o Marici i djeci.
Djecu bi, dok je ona radila, kopala i čistila, čuvala susjeda koja je imala troje svoje djece. Govorila bi Marici, jer je vidjela koliki je borac za svoju djecu:
– Neka njih, draga, kod mene. Samo ti, slobodno, idi. Neće njima ništa nedostajati. Neka se igraju s mojom djecom. Što jedu moja, jesti će i tvoja.
Susjeda nije, možda, ni pojma imala koliko je, u stvari, pomagala Marici i djeci. Ako Bog dragi daje na nebu svima plaću za ono što su na zemlji radili, susjeda će, vjerojatno, biti bogatašica na nebu.
Kada je mlađa djevojčica, Josipa, napunila godinu, desio se slučaj koji je Maricu doveo u situaciju da ozbiljno razmisli o svojoj i dječjom budućnosti. Po preporuci žene kojoj je čistila stan, otišla je kod jednog čovjeka, Rade se zvao, kako bi i njemu počistila stan.
Dočekao je Maricu na vratima, pomalo neuredan, činilo se neispavan, stan se osjetio na duhan i alkohol. Prvo što je pomislila:
– Bježi Marice! S ovim ćeš imati samo problema. Ima da se naradim, a pijanice često znaju tražiti od žena neprimjerene stvari i dodatne aktivnosti, uz čišćenje stana.
Međutim, Rade se odmah počeo ispričavati na izgled sebe, ali i stana.
– Gospođo, nije sve kako vam se, na prvi pogled, čini. Sinoć mi je bilo neko društvo, gledali smo utakmicu, znate Hrvatsku, malo se popilo, pojelo, muško društvo.
Objasnio je Marici što mu treba, što treba posebice počistiti, otišao u sobu, presvukao se i na izlasku dao joj ključ od stana.
– Kad završite, molim vas, zaključajte i ključ ostavite u poštansko sanduče u prizemlju. Vaša plaća je na stoliću u kuverti – rekao je i pošao.
– Stanite! To nije uobičajeno. Ne znamo se još. Što ako vam nešto nestane iz stana, ne želim odgovarati za nešto!? – rekla je Marica, uz nelagodu u glasu. Bila je spremna otkazati posao i izaći s njim odmah vani.
– Ne brinite. Raspitao sam se o vama. Gospođa koja vas je preporučila imala je samo lijepe riječi za vas, tako da vas ostavljam uz puno povjerenje. Uostalom, što mi možete ukrasti? Kulen i sir iz hladnjaka, rakiju i vino s balkona? Gaće? Mislim da vam ne bi odgovarale moje, pa muške su – nasmijao se, pokazao pravilne zube i izašao, ostavljajući zbunjenu Maricu.
Žensko, k’o žensko. Prvo je morala provjeriti kuvertu za koju je Rade rekao da je u njoj njezina plaća. Kad je otvorila nije mogla vjerovati svojim očima. U njoj je bilo točno duplo novaca od onoga što je bilo dogovoreno. Uz novac je bila i ceduljica s brojem telefona, vjerojatno njegovim.
– Što sad da radim, majko moja? – razmišljala je. Da izvadim pola, da počistim bolje nego drugima? Ili da mu, ipak, uzmem onaj kulen i sir iz hladnjaka?
Ništa od navedenog. Dala se na posao, počistila sve. Obrisala prašinu, košulje i hlače s kreveta sve izglačala, posložila boce na balkonu, baš si dala truda.
Kad je pošla, izvadila je pola novca iz kuverte, zaključala stan i ključ ubacila u poštansko sanduče. Smeće koje je skupila u dvije velike plastične vreće bacila je u kontejner.
Usput, kupila je djeci mlijeko, neke namaze, voće i po čokoladicu, za svoje kćerke, ali i za susjedinu djecu. Pazila je što joj djevojčice jedu, bez puno slatkiša, uz puno povrća i voća. Bila je premorena od posla, ali je znala kako će morati djeci napraviti nešto za večeru.
– I, kakav je Rade? – pitala je susjeda kad je došla po djecu.
– Ne razumijem. Zašto kakav je? Pa nismo se, čestito ni vidjeli – rekla je Marica.
– Hajde ne pravi se. Mnoge žene za njim uzdišu. A i pun je kao brod. Samo, nema ono glavno. Nema žene, nema djece – vezla je dalje susjeda.
– Pojma o tome nemam. Nismo dotakli tu temu. Uostalom, ostavio mi je duplo više novca od dogovorenog.
– Takav ti je on. Ima i ne žali podijeliti onima koji dobro rade i pošteno odrađuju posao.
– Pa čime se to bavi? – pitala je Marica, želeći da što prije ode kući s djecom, umorna, znajući da mora još i večeru spremati.
– On ti, draga moja, ima svoju malu tvornicu. Radi za strance neke dijelove za auta i avione. Uz to, ima i jednu kavanu, onako, za malko mirniju i bolju klijentelu, s dobrom klopom i skupim pićem – govorila je susjeda.
Marica je pokupila djecu, pozdravila susjedu i pošla završiti dan kako je planirala. Ispekla je djeci jaja, dala im večeru, presvukla ih, smjestila na spavanje, oprala suđe, i konačno, legla i ona.
Taman kad je legla, zazvonio je telefon tako da se trznula, činilo joj se, iz prvog sna.
– Dobra večer, Rade je – čula je, a nije čula. – Nećemo tako, gospođo Marice. Niste uzeli svoju zasluženu plaću. Kad sam ušao u stan, mislio sam da sam pogriješio i ušao u nečiji tuđi. Sve na svom mjestu, čisto, uredno. Čak i košulje i hlače izglačane. Mislio sam vas zvati da mi vratite moj stari stan, ali ovako je ljepše.
– Sve je u redu. Ništa nisam uradila što nisam i drugima kojima čistim – umorna i probuđena rekla je Marica, iako poziv nije bio u neki, kasni, sitni sat.
– Znate što, nazvao sam da vam se zahvalim i da dogovorimo kada ćete ponovno doći. Odgovara li vam prekosutra?
– Odgovara – rekla je.
– Onda u isto vrijeme i na istom mjestu – i razgovor se prekinuo.
Kad je prekinula razgovor, lagano se stresla, kao kad zapuše, iznenada, hladan vjetar. Odlučno je odmahivala glavom pokušavajući izbaciti iz svojim misli kako joj Rade, u stvari, zakazuje sastanak.
Išla je Marica kod Rade čistiti stan svaki drugi-treći dan. Uvijek je uredno plaćao, nikada više nije davao više novca od dogovorenog. Nerijetko bi razgovarali o svakodnevnim stvarima, pitao je kako se nosi sa životom sama, s djecom. Znao je kako joj je muž otišao, i jednostavno, nestao, bez da pita za djecu, da ih novčano pomaže, ništa.
Bilo joj je ugodno u njegovom društvu. Bio je desetak godina stariji, razveden, nije imao djece.
Rekao joj je kako se razveo od žene jer ga je potkradala. Dao je ženi da vodi kavanu, da upošljava osoblje, vodi nabavke, brine o svemu. Primila je jednog mlađahnog konobara s kojim se kasnije upustila u tajnu vezu. Rade je vrlo brzo otkrio prevare u financijskom smislu, a onda je jednom, ranije se vraćajući kući sa službenog puta u Mađarsku, uhvatio ženu i konobara u ljubavnom klinču. Izbacio ih je oboje, zatražio razvod, dobio ga. Bilo se lako razvesti jer nisu imali djece.
– Što sam mogla? Nije te bilo po cijele dane doma. Ja sam zdrava, mlada žena. Meni je trebao muškarac. Uostalom, ti niti si mogao da mi napraviš dijete, niti si to htio! – izjavila je na sudu.
Rade se nije raspravljao o njezinim navodima. Sve što je zaradio i stekao u životu bilo je prije ženidbe, tako da nije bilo nikakve podjele zajedničke imovine. Žena mu je ostala bez krova nad glavom, bez posla i primanja kakva je imala, malo koja žena u Slatini.
Marica je, malo-pomalo, počela spremati nešto da pojede, prala je i glačala njegove košulje, hlače. Plaćala je poneki račun, kad bi je zamolio i ostavio novac. Vodila mu je kućanstvo.
Iznenadila se kad je pitao može li upoznati njezine kćerke. Dugo se nećkala, a na koncu pristala je i izašli su svi skupa. Kćerkama se odmah dopao taj mirni čovjek. Slobodno su s njim razgovarale o svemu i svačemu. Očito je bilo kako im nedostaje otac, muška ruka.
Jednoga dana, ničim izazvana, mala Josipa, tada već četverogodišnja tvornica pitanja, pitala:
– Hoćeš li ti biti moj tata? – pitanje je odjeknulo kao bomba.
Rade se zbunio, prvi put se, pred Maricom, zacrvenio, počeo nešto nevezano govoriti, samo da skrene s pitanja. Krajičkom oka gledao je Maricu, tražeći pomoć ili možda odgovor na pitanje želi li to i ona.
Odgovor maloj Josipi nije dao. Tada.
Nakon nekoliko dana Marica je došla kod njega po, već ustaljenom, dogovoru. Sačekao je da uđe, a onda je zamoli da sjedne s njim u dnevni boravak. Ionako, stan je bio uredan i čist, posla oko čišćenja gotovo nije ni bilo. Jednostavno, malo vremena je provodio u stanu, nije imao vremena ni nešto zaprljati ili ostaviti u neredu.
– Moram te nešto pitati – rekao je nudeći Maricu nekim pićem.
– Ne treba, hvala. Žurim da očistim, imam još jedan stan za očistiti – odgovorila je.
– I o tome ćemo pričati, ako želiš. Znaš, neki dan me tvoja Josipa, anđeo od djeteta, pitala da joj budem tata. Nisam tada odgovorio, nisam htio prenagliti. Nisam htio da je povrijedim. Još manje da povrijedim Josipu. Bio sam i tada siguran u svoj odgovor, i sada sam. Da, želim biti tata objema tvojim kćerkama. Samo i ti se tu pitaš. Eto, zato sam htio danas razgovarati s tobom – ispalio je Rade u jednom dahu.
– Uh, sad si me, baš, zatekao. Ne znam znaš li da sam ja još uvijek u braku. I civilnom i crkvenom. Od kada nas je moj muž napustio i nestao bez traga, nisam bila ni s jednim muškarcem. Ne da nisam imala potrebu za lijepom riječi, za zagrljajem, za zajedničkim buđenjem i lijeganjem, nego, jednostavno, nisam imala vremena za to. Morala sam zarađivati i brinuti o kćerkama. Radila sam od jutra do sutra, samo da mi one ne budu na ulici, gladne, gole i bose, samo da ne moram prositi, da ne moram prodavati svoje tijelo – rekla mu je.
– Sve znam. Govorili su mi ljudi i žene o tebi. Sam sam se uvjerio u tvoje poštenje, rad i trud. Znaš, ostajalo je u stanu po 30-40 tisuća eura, nikada nije nedostajao ni cent. Znao sam da ti mogu vjerovati. Vidio sam i sam koliko si brižna majka, koliko se trudiš oko djece.
– Nisi trebao pitati okolo, mogao si mene pitati – rekla je.
– Znaš, želim ti ponoviti da želim biti tata tvojim kćerkama – a onda je ustao, zavukao ruku u džep i izvadio malu kutijicu iz koje je izvadio prsten. Nekako nespretno je rekao – Sada bih te vjerio. a kad dobiješ razvod, ako ga želiš, ponovno bih te pitao da budeš moja žena do kraja našeg života. Niti si ti meni prva žena, niti sam ja tebi prvi muškarac, ali želim da jedno drugom budemo posljednji – primijetila je drhtaj u njegovom glasu i drhtaj u rukama.
Pogledala je prsten, bio je nešto najljepše što je, do tada, vidjela. Suze su same potekle. Čula je sebe, odnekud, iz daljine:
– Naravno da hoću. Potruditi ću se raščistiti sve oko mog braka, djevojčice te, ionako, obožavaju. Govore mi, gotovo svaki dan, kako bi bilo lijepo da živimo svi skupa. O Bože, daj mi snage i razboritosti pa da sve bude dobro.
– Možemo li sada nazdraviti i popiti po jednu ljutu? – sa smiješkom je pitao Rade. – Moramo ovo zajedno reći djeci.
Ubrzo je dobila razvod od muža Nikole, starija kćerka pošla je u školu, preuzela je posao vođenja kavane, preuzela je posao vođenja kućanstva. Rade je svaki dan bio doma, uživao u igri s njenim kćerkama, ispunjavao im želje, koje nisu bile, baš, male.
I, na koncu, ostala je trudna s Radom. Nosila je sina.
Marica
Stanovala je u staroj kućici, s dvoje djece, iza Poljoprivredne zadruge, u Nazorovoj ulici, na putu prema Medincima. Djeca su bila uzrasta četiri i šest godina, obje kćerke, Ivana i Josipa. Muž Nikola otišao je na rad u Njemačku odmah po rođenju mlađe kćerke Josipe i od tada ni traga ni glasa od njega.
Marica je bila jedinica. Barem ona nije znala ima li braće i sestara. Majka je ostavila i pobjegla, nikada se više nije javila. Pričali su joj da je došla, nasumce, odnekuda iz Bosne, sakrivajući trudnoću da se porodi daleko od svog grada, u Podravsku Slatinu. Rodila je, privatno, kod svoje tadašnje stanodavke, pobjegla nakon poroda i više se o njoj nije čula ni riječ.
Djevojčica, kojoj je stanodavka dala ime Marica, po svojoj pokojnoj majci, smještena je u dječji dom. Rastući u domu, zaklela se sama sebi da, ako bude imala svoje dijete ili djecu, nikada ih neće dati u dom i ostaviti, makar umrla.
Hrabro je podizala i odgajala djecu. Radila je sve i svašta. Kopala ljudima krumpir, kukuruze, čistila kuće i stanove, samo da bi djeca imala što za pojesti i obući. Kuća u kojoj je živjela bila je nasljedstvo njezinog supruga Nikole, koji je, na koncu, pobjegao od nje i djece. Pobjegao od obveza i odgovornosti jednog roditelja. Draže mu je bilo piti i kockati, ljenčariti, nego brinuti se o Marici i djeci.
Djecu bi, dok je ona radila, kopala i čistila, čuvala susjeda koja je imala troje svoje djece. Govorila bi Marici, jer je vidjela koliki je borac za svoju djecu:
– Neka njih, draga, kod mene. Samo ti, slobodno, idi. Neće njima ništa nedostajati. Neka se igraju s mojom djecom. Što jedu moja, jesti će i tvoja.
Susjeda nije, možda, ni pojma imala koliko je, u stvari, pomagala Marici i djeci. Ako Bog dragi daje na nebu svima plaću za ono što su na zemlji radili, susjeda će, vjerojatno, biti bogatašica na nebu.
Kada je mlađa djevojčica, Josipa, napunila godinu, desio se slučaj koji je Maricu doveo u situaciju da ozbiljno razmisli o svojoj i dječjom budućnosti. Po preporuci žene kojoj je čistila stan, otišla je kod jednog čovjeka, Rade se zvao, kako bi i njemu počistila stan.
Dočekao je Maricu na vratima, pomalo neuredan, činilo se neispavan, stan se osjetio na duhan i alkohol. Prvo što je pomislila:
– Bježi Marice! S ovim ćeš imati samo problema. Ima da se naradim, a pijanice često znaju tražiti od žena neprimjerene stvari i dodatne aktivnosti, uz čišćenje stana.
Međutim, Rade se odmah počeo ispričavati na izgled sebe, ali i stana.
– Gospođo, nije sve kako vam se, na prvi pogled, čini. Sinoć mi je bilo neko društvo, gledali smo utakmicu, znate Hrvatsku, malo se popilo, pojelo, muško društvo.
Objasnio je Marici što mu treba, što treba posebice počistiti, otišao u sobu, presvukao se i na izlasku dao joj ključ od stana.
– Kad završite, molim vas, zaključajte i ključ ostavite u poštansko sanduče u prizemlju. Vaša plaća je na stoliću u kuverti – rekao je i pošao.
– Stanite! To nije uobičajeno. Ne znamo se još. Što ako vam nešto nestane iz stana, ne želim odgovarati za nešto!? – rekla je Marica, uz nelagodu u glasu. Bila je spremna otkazati posao i izaći s njim odmah vani.
– Ne brinite. Raspitao sam se o vama. Gospođa koja vas je preporučila imala je samo lijepe riječi za vas, tako da vas ostavljam uz puno povjerenje. Uostalom, što mi možete ukrasti? Kulen i sir iz hladnjaka, rakiju i vino s balkona? Gaće? Mislim da vam ne bi odgovarale moje, pa muške su – nasmijao se, pokazao pravilne zube i izašao, ostavljajući zbunjenu Maricu.
Žensko, k’o žensko. Prvo je morala provjeriti kuvertu za koju je Rade rekao da je u njoj njezina plaća. Kad je otvorila nije mogla vjerovati svojim očima. U njoj je bilo točno duplo novaca od onoga što je bilo dogovoreno. Uz novac je bila i ceduljica s brojem telefona, vjerojatno njegovim.
– Što sad da radim, majko moja? – razmišljala je. Da izvadim pola, da počistim bolje nego drugima? Ili da mu, ipak, uzmem onaj kulen i sir iz hladnjaka?
Ništa od navedenog. Dala se na posao, počistila sve. Obrisala prašinu, košulje i hlače s kreveta sve izglačala, posložila boce na balkonu, baš si dala truda.
Kad je pošla, izvadila je pola novca iz kuverte, zaključala stan i ključ ubacila u poštansko sanduče. Smeće koje je skupila u dvije velike plastične vreće bacila je u kontejner.
Usput, kupila je djeci mlijeko, neke namaze, voće i po čokoladicu, za svoje kćerke, ali i za susjedinu djecu. Pazila je što joj djevojčice jedu, bez puno slatkiša, uz puno povrća i voća. Bila je premorena od posla, ali je znala kako će morati djeci napraviti nešto za večeru.
– I, kakav je Rade? – pitala je susjeda kad je došla po djecu.
– Ne razumijem. Zašto kakav je? Pa nismo se, čestito ni vidjeli – rekla je Marica.
– Hajde ne pravi se. Mnoge žene za njim uzdišu. A i pun je kao brod. Samo, nema ono glavno. Nema žene, nema djece – vezla je dalje susjeda.
– Pojma o tome nemam. Nismo dotakli tu temu. Uostalom, ostavio mi je duplo više novca od dogovorenog.
– Takav ti je on. Ima i ne žali podijeliti onima koji dobro rade i pošteno odrađuju posao.
– Pa čime se to bavi? – pitala je Marica, želeći da što prije ode kući s djecom, umorna, znajući da mora još i večeru spremati.
– On ti, draga moja, ima svoju malu tvornicu. Radi za strance neke dijelove za auta i avione. Uz to, ima i jednu kavanu, onako, za malko mirniju i bolju klijentelu, s dobrom klopom i skupim pićem – govorila je susjeda.
Marica je pokupila djecu, pozdravila susjedu i pošla završiti dan kako je planirala. Ispekla je djeci jaja, dala im večeru, presvukla ih, smjestila na spavanje, oprala suđe, i konačno, legla i ona.
Taman kad je legla, zazvonio je telefon tako da se trznula, činilo joj se, iz prvog sna.
– Dobra večer, Rade je – čula je, a nije čula. – Nećemo tako, gospođo Marice. Niste uzeli svoju zasluženu plaću. Kad sam ušao u stan, mislio sam da sam pogriješio i ušao u nečiji tuđi. Sve na svom mjestu, čisto, uredno. Čak i košulje i hlače izglačane. Mislio sam vas zvati da mi vratite moj stari stan, ali ovako je ljepše.
– Sve je u redu. Ništa nisam uradila što nisam i drugima kojima čistim – umorna i probuđena rekla je Marica, iako poziv nije bio u neki, kasni, sitni sat.
– Znate što, nazvao sam da vam se zahvalim i da dogovorimo kada ćete ponovno doći. Odgovara li vam prekosutra?
– Odgovara – rekla je.
– Onda u isto vrijeme i na istom mjestu – i razgovor se prekinuo.
Kad je prekinula razgovor, lagano se stresla, kao kad zapuše, iznenada, hladan vjetar. Odlučno je odmahivala glavom pokušavajući izbaciti iz svojim misli kako joj Rade, u stvari, zakazuje sastanak.
Išla je Marica kod Rade čistiti stan svaki drugi-treći dan. Uvijek je uredno plaćao, nikada više nije davao više novca od dogovorenog. Nerijetko bi razgovarali o svakodnevnim stvarima, pitao je kako se nosi sa životom sama, s djecom. Znao je kako joj je muž otišao, i jednostavno, nestao, bez da pita za djecu, da ih novčano pomaže, ništa.
Bilo joj je ugodno u njegovom društvu. Bio je desetak godina stariji, razveden, nije imao djece.
Rekao joj je kako se razveo od žene jer ga je potkradala. Dao je ženi da vodi kavanu, da upošljava osoblje, vodi nabavke, brine o svemu. Primila je jednog mlađahnog konobara s kojim se kasnije upustila u tajnu vezu. Rade je vrlo brzo otkrio prevare u financijskom smislu, a onda je jednom, ranije se vraćajući kući sa službenog puta u Mađarsku, uhvatio ženu i konobara u ljubavnom klinču. Izbacio ih je oboje, zatražio razvod, dobio ga. Bilo se lako razvesti jer nisu imali djece.
– Što sam mogla? Nije te bilo po cijele dane doma. Ja sam zdrava, mlada žena. Meni je trebao muškarac. Uostalom, ti niti si mogao da mi napraviš dijete, niti si to htio! – izjavila je na sudu.
Rade se nije raspravljao o njezinim navodima. Sve što je zaradio i stekao u životu bilo je prije ženidbe, tako da nije bilo nikakve podjele zajedničke imovine. Žena mu je ostala bez krova nad glavom, bez posla i primanja kakva je imala, malo koja žena u Slatini.
Marica je, malo-pomalo, počela spremati nešto da pojede, prala je i glačala njegove košulje, hlače. Plaćala je poneki račun, kad bi je zamolio i ostavio novac. Vodila mu je kućanstvo.
Iznenadila se kad je pitao može li upoznati njezine kćerke. Dugo se nećkala, a na koncu pristala je i izašli su svi skupa. Kćerkama se odmah dopao taj mirni čovjek. Slobodno su s njim razgovarale o svemu i svačemu. Očito je bilo kako im nedostaje otac, muška ruka.
Jednoga dana, ničim izazvana, mala Josipa, tada već četverogodišnja tvornica pitanja, pitala:
– Hoćeš li ti biti moj tata? – pitanje je odjeknulo kao bomba.
Rade se zbunio, prvi put se, pred Maricom, zacrvenio, počeo nešto nevezano govoriti, samo da skrene s pitanja. Krajičkom oka gledao je Maricu, tražeći pomoć ili možda odgovor na pitanje želi li to i ona.
Odgovor maloj Josipi nije dao. Tada.
Nakon nekoliko dana Marica je došla kod njega po, već ustaljenom, dogovoru. Sačekao je da uđe, a onda je zamoli da sjedne s njim u dnevni boravak. Ionako, stan je bio uredan i čist, posla oko čišćenja gotovo nije ni bilo. Jednostavno, malo vremena je provodio u stanu, nije imao vremena ni nešto zaprljati ili ostaviti u neredu.
– Moram te nešto pitati – rekao je nudeći Maricu nekim pićem.
– Ne treba, hvala. Žurim da očistim, imam još jedan stan za očistiti – odgovorila je.
– I o tome ćemo pričati, ako želiš. Znaš, neki dan me tvoja Josipa, anđeo od djeteta, pitala da joj budem tata. Nisam tada odgovorio, nisam htio prenagliti. Nisam htio da je povrijedim. Još manje da povrijedim Josipu. Bio sam i tada siguran u svoj odgovor, i sada sam. Da, želim biti tata objema tvojim kćerkama. Samo i ti se tu pitaš. Eto, zato sam htio danas razgovarati s tobom – ispalio je Rade u jednom dahu.
– Uh, sad si me, baš, zatekao. Ne znam znaš li da sam ja još uvijek u braku. I civilnom i crkvenom. Od kada nas je moj muž napustio i nestao bez traga, nisam bila ni s jednim muškarcem. Ne da nisam imala potrebu za lijepom riječi, za zagrljajem, za zajedničkim buđenjem i lijeganjem, nego, jednostavno, nisam imala vremena za to. Morala sam zarađivati i brinuti o kćerkama. Radila sam od jutra do sutra, samo da mi one ne budu na ulici, gladne, gole i bose, samo da ne moram prositi, da ne moram prodavati svoje tijelo – rekla mu je.
– Sve znam. Govorili su mi ljudi i žene o tebi. Sam sam se uvjerio u tvoje poštenje, rad i trud. Znaš, ostajalo je u stanu po 30-40 tisuća eura, nikada nije nedostajao ni cent. Znao sam da ti mogu vjerovati. Vidio sam i sam koliko si brižna majka, koliko se trudiš oko djece.
– Nisi trebao pitati okolo, mogao si mene pitati – rekla je.
– Znaš, želim ti ponoviti da želim biti tata tvojim kćerkama – a onda je ustao, zavukao ruku u džep i izvadio malu kutijicu iz koje je izvadio prsten. Nekako nespretno je rekao – Sada bih te vjerio. a kad dobiješ razvod, ako ga želiš, ponovno bih te pitao da budeš moja žena do kraja našeg života. Niti si ti meni prva žena, niti sam ja tebi prvi muškarac, ali želim da jedno drugom budemo posljednji – primijetila je drhtaj u njegovom glasu i drhtaj u rukama.
Pogledala je prsten, bio je nešto najljepše što je, do tada, vidjela. Suze su same potekle. Čula je sebe, odnekud, iz daljine:
– Naravno da hoću. Potruditi ću se raščistiti sve oko mog braka, djevojčice te, ionako, obožavaju. Govore mi, gotovo svaki dan, kako bi bilo lijepo da živimo svi skupa. O Bože, daj mi snage i razboritosti pa da sve bude dobro.
– Možemo li sada nazdraviti i popiti po jednu ljutu? – sa smiješkom je pitao Rade. – Moramo ovo zajedno reći djeci.
Ubrzo je dobila razvod od muža Nikole, starija kćerka pošla je u školu, preuzela je posao vođenja kavane, preuzela je posao vođenja kućanstva. Rade je svaki dan bio doma, uživao u igri s njenim kćerkama, ispunjavao im želje, koje nisu bile, baš, male.
I, na koncu, ostala je trudna s Radom. Nosila je sina.