Baka je glavna i za nabavku namirnica, mama i tata joj daju dio novaca, a baka planira, odlazi ujutro u dućan, a subotom na tržnicu. Ostatak novaca oni troše na gradnju kuće. I kuća se planira racionalno, što god je moguće rade sami, nakon posla tata sjeda na maleni tomos motor i odlazi na gradilište složiti koji red cigli. S prijateljicama se igram grubim šljunkom među betonskim temeljima.
Tek kada su u planu veći radovi, poput betoniranja ploče, organizira se radna akcija. Tata zove sve svoje prijatelje, kolege s posla, rodbinu i susjede i onda njih petnaestak miješaju beton, voze tačke po drvenim skelama i slažu naš prvi kat. Dok muški golih torza ubacuju lopate cementa i vuku tačke uzbrdo po lelujavim daskama, mama u staroj rodnoj kući kuha ručak. Radi svoju omiljenu juhu od graška, iskuhava zelene mahune da pojača okus kako ju je učila njena baka, zatim priprema meso, krumpir i salatu iz vrta. U dvorištu stare kuće, odmah pokraj novog gradilišta postavljen je dugački stol i klupe od dasaka, mama slaže sve tanjure koje je našla u ujkovoj kući, vadi hladnu bunarsku vodu u vrčeve i nosi pladnjeve hrane.
Ja gledam sva ta čudesa pa pitam: “Mama, a hoće i naše sluge jesti s nama?”
Kiseli kupus
U jesen baka s tržnice dovlači vreću kupusa. Na velikom drvenom ribežu satima riba bjeličaste glavice u tanke rezance. Najtvrđe glavice pušta cijele, izreže im srce i puni ga solju. Glavice polaže na dno velike kace, a zatim oko njih utiskuje izgnječeno ribano zelje koje već pušta svoj sok. Kada je kaca puna, na vrh stavlja okrugli drveni poklopac koji utiskuje na vrh kupusa da istisne zrak, i na njega veliki kamen. Kaca sada mora mirovati u mračnoj i prohladnoj špajzi. Za koji mjesec jest ćemo kiseli kupus. Za Božić i Novu godinu kuhat će sarmu od onih lijepih glavica, ostale dane jest ćemo prazni kupus, sekeli gulaš s kockicama svinjećeg mesa ili grah s kupusom.
Iako danas kupusa ima u svakoj trgovini i u svako doba godine, ja nostalgično odlučujem kiseliti kupus u svojoj istarskoj špajzi. Kupujem malu plastičnu kacu, punim je kupusom i na vrh umjesto onog kamena koji me uvijek fascinirao i čiju glatku, vlažnu hladnoću sam zbog nečega dolazila popipati u špajzu stavljam plastičnu vreću punu vode. Uskoro jedemo prvi kiseli kupus iz špajze. Ne znam zašto me to veseli. Ipak, nakon par puta zaboravljam na njega, a sjetim ga se tek u proljeće kada kaca zasmrdi. Ponavljam istu stvar iz godine u godinu, ponekad mi čak ni kiseljenje ne uspije pa bacam kacu polutrulog kupusa, no tek kada su dečki odselili odustajem od kiseljenja, nemam to više za koga raditi.
Odem tek dva tri puta godišnje na tržnicu, kupim od Nensi domaći kiseli kupus, jednu vrećicu, i onda doma mislim na baku dok intenzivni miris ispunja stan.
Priče o hrani/5
Sluge
Baka je glavna i za nabavku namirnica, mama i tata joj daju dio novaca, a baka planira, odlazi ujutro u dućan, a subotom na tržnicu. Ostatak novaca oni troše na gradnju kuće. I kuća se planira racionalno, što god je moguće rade sami, nakon posla tata sjeda na maleni tomos motor i odlazi na gradilište složiti koji red cigli. S prijateljicama se igram grubim šljunkom među betonskim temeljima.
Tek kada su u planu veći radovi, poput betoniranja ploče, organizira se radna akcija. Tata zove sve svoje prijatelje, kolege s posla, rodbinu i susjede i onda njih petnaestak miješaju beton, voze tačke po drvenim skelama i slažu naš prvi kat. Dok muški golih torza ubacuju lopate cementa i vuku tačke uzbrdo po lelujavim daskama, mama u staroj rodnoj kući kuha ručak. Radi svoju omiljenu juhu od graška, iskuhava zelene mahune da pojača okus kako ju je učila njena baka, zatim priprema meso, krumpir i salatu iz vrta. U dvorištu stare kuće, odmah pokraj novog gradilišta postavljen je dugački stol i klupe od dasaka, mama slaže sve tanjure koje je našla u ujkovoj kući, vadi hladnu bunarsku vodu u vrčeve i nosi pladnjeve hrane.
Ja gledam sva ta čudesa pa pitam: “Mama, a hoće i naše sluge jesti s nama?”
Kiseli kupus
U jesen baka s tržnice dovlači vreću kupusa. Na velikom drvenom ribežu satima riba bjeličaste glavice u tanke rezance. Najtvrđe glavice pušta cijele, izreže im srce i puni ga solju. Glavice polaže na dno velike kace, a zatim oko njih utiskuje izgnječeno ribano zelje koje već pušta svoj sok. Kada je kaca puna, na vrh stavlja okrugli drveni poklopac koji utiskuje na vrh kupusa da istisne zrak, i na njega veliki kamen. Kaca sada mora mirovati u mračnoj i prohladnoj špajzi. Za koji mjesec jest ćemo kiseli kupus. Za Božić i Novu godinu kuhat će sarmu od onih lijepih glavica, ostale dane jest ćemo prazni kupus, sekeli gulaš s kockicama svinjećeg mesa ili grah s kupusom.
Iako danas kupusa ima u svakoj trgovini i u svako doba godine, ja nostalgično odlučujem kiseliti kupus u svojoj istarskoj špajzi. Kupujem malu plastičnu kacu, punim je kupusom i na vrh umjesto onog kamena koji me uvijek fascinirao i čiju glatku, vlažnu hladnoću sam zbog nečega dolazila popipati u špajzu stavljam plastičnu vreću punu vode. Uskoro jedemo prvi kiseli kupus iz špajze. Ne znam zašto me to veseli. Ipak, nakon par puta zaboravljam na njega, a sjetim ga se tek u proljeće kada kaca zasmrdi. Ponavljam istu stvar iz godine u godinu, ponekad mi čak ni kiseljenje ne uspije pa bacam kacu polutrulog kupusa, no tek kada su dečki odselili odustajem od kiseljenja, nemam to više za koga raditi.
Odem tek dva tri puta godišnje na tržnicu, kupim od Nensi domaći kiseli kupus, jednu vrećicu, i onda doma mislim na baku dok intenzivni miris ispunja stan.