Niko ne shvata niti ga interesuje kako njih četvero preživljavaju. Njih četvero zajedno sa četiri psa. Svako ima svog ljubimca. Otac, pri kraju šezdesetih, često nešto zlovoljno gunđa. Na svoje bivše lažljive poslodavce, na vlasti, na djecu, na pse… Jedan od dvojice sinova je blago mentalno retardiran. Gotovo cijeli dan šeta jednog psa raznim ulicama u gradu, gleda u mobilni i žvače ono do čega najlakše dođe. Drugi sin često pred šoping centrima, pomažući starijim osobama, pokušava zaraditi neku crkavicu. Kćerka je najmlađa. Održava stan i priprema obroke ako ima od čega.
Otac je dugo radio na crno ili u firmama koje mu nisu plaćale doprinos za penziju. Godinama se muči da sakupi dokaza o radnom stažu. Ostala čeljad nemaju nikakvih redovnih prihoda. Uvijek obilaze kontejnere. Odlaze malo podalje od mjesta boravka i svi prose. Kćerka se povremeno ljepše obuče i ode u neke noćne dogovorene posjete.
Prihodi porodice očigledno su više nego skromni. Na to ukazuje i stanje njihovog manjeg jednosobnog stana. Griju se pomoću neke peći u kojoj lože sve što može gorjeti. To stalno skupljaju. Noću svijetli slabašna sijalica. Na prozorima nije staklo nego folija kakva je tokom rata bila i na mojim prozorima. Na jednoj je nekoliko manjih otvora, valjda radi ventilacije, jer prozore nikada ne otvaraju. Uz postojeće prihode i u takvim okolnostima u stanu čuvaju, hrane i održavaju i pse. Oni često laju, pojedinačno ili u parovima.
Ovu porodicu niko u komšiluku ne podnosi. Ne mogu plaćati obaveze po osnovu zajedničkog boravka, psi su previše bučni, nerijetko za njima pred zgradom ostaju tragovi.
U njihovim psima ima više rasa. To su oni što ih nazivaju mješancima… Nisu prošli nikakvu obuku i nerijetko se svojevoljno ponašaju. Svaki susret sa drugim psima, slobodnim ili kućnim ljubimcima, potencijalni je sukob. Izvode ih i danju i noću, kada stignu. Povremeno neki pobjegne pa za njim slijedi duga i uporna potraga. I uvijek uspješna. Pas koji ne stigne na red za šetnju, dugo laje ili zavija u stanu, dodatno nervirajući druge stanare. I pored više nastojanja komšiluka da ovu porodicu izmoli ili joj na osnovu nekih propisa reducira broj ljubimaca, ništa nije uspjelo. Druga vrsta pomoći nije im nuđena. Tu su se obično uključivala društva za zaštitu životinja, podržavajući vlasnike pasa.
I tako prolaze godine. Mnogi mještani koji su djelimično upoznati s ovom porodicom, njihovim životom i ovom navikom, pitaju se zašto izdržava četiri psa. A odgovor je, čini mi se, jednostavan i ubjedljiv. Članove ove siromašne porodice niko ne cijeni niti voli, nemaju prijatelja među samoživom ljudskom populacijom. Psi su im jedini prijatelji. Uostalom, to nije nikakva rijetkost. U ovo sumorno doba sve je više ljudi kojima su psi najbolji ili jedini prijatelji. Oni to baš znaju pokazati i dokazati.
Jedini prijatelji
Niko ne shvata niti ga interesuje kako njih četvero preživljavaju. Njih četvero zajedno sa četiri psa. Svako ima svog ljubimca. Otac, pri kraju šezdesetih, često nešto zlovoljno gunđa. Na svoje bivše lažljive poslodavce, na vlasti, na djecu, na pse… Jedan od dvojice sinova je blago mentalno retardiran. Gotovo cijeli dan šeta jednog psa raznim ulicama u gradu, gleda u mobilni i žvače ono do čega najlakše dođe. Drugi sin često pred šoping centrima, pomažući starijim osobama, pokušava zaraditi neku crkavicu. Kćerka je najmlađa. Održava stan i priprema obroke ako ima od čega.
Otac je dugo radio na crno ili u firmama koje mu nisu plaćale doprinos za penziju. Godinama se muči da sakupi dokaza o radnom stažu. Ostala čeljad nemaju nikakvih redovnih prihoda. Uvijek obilaze kontejnere. Odlaze malo podalje od mjesta boravka i svi prose. Kćerka se povremeno ljepše obuče i ode u neke noćne dogovorene posjete.
Prihodi porodice očigledno su više nego skromni. Na to ukazuje i stanje njihovog manjeg jednosobnog stana. Griju se pomoću neke peći u kojoj lože sve što može gorjeti. To stalno skupljaju. Noću svijetli slabašna sijalica. Na prozorima nije staklo nego folija kakva je tokom rata bila i na mojim prozorima. Na jednoj je nekoliko manjih otvora, valjda radi ventilacije, jer prozore nikada ne otvaraju. Uz postojeće prihode i u takvim okolnostima u stanu čuvaju, hrane i održavaju i pse. Oni često laju, pojedinačno ili u parovima.
Ovu porodicu niko u komšiluku ne podnosi. Ne mogu plaćati obaveze po osnovu zajedničkog boravka, psi su previše bučni, nerijetko za njima pred zgradom ostaju tragovi.
U njihovim psima ima više rasa. To su oni što ih nazivaju mješancima… Nisu prošli nikakvu obuku i nerijetko se svojevoljno ponašaju. Svaki susret sa drugim psima, slobodnim ili kućnim ljubimcima, potencijalni je sukob. Izvode ih i danju i noću, kada stignu. Povremeno neki pobjegne pa za njim slijedi duga i uporna potraga. I uvijek uspješna. Pas koji ne stigne na red za šetnju, dugo laje ili zavija u stanu, dodatno nervirajući druge stanare. I pored više nastojanja komšiluka da ovu porodicu izmoli ili joj na osnovu nekih propisa reducira broj ljubimaca, ništa nije uspjelo. Druga vrsta pomoći nije im nuđena. Tu su se obično uključivala društva za zaštitu životinja, podržavajući vlasnike pasa.
I tako prolaze godine. Mnogi mještani koji su djelimično upoznati s ovom porodicom, njihovim životom i ovom navikom, pitaju se zašto izdržava četiri psa. A odgovor je, čini mi se, jednostavan i ubjedljiv. Članove ove siromašne porodice niko ne cijeni niti voli, nemaju prijatelja među samoživom ljudskom populacijom. Psi su im jedini prijatelji. Uostalom, to nije nikakva rijetkost. U ovo sumorno doba sve je više ljudi kojima su psi najbolji ili jedini prijatelji. Oni to baš znaju pokazati i dokazati.