Marko je bio preumoran od napornih nastupa, zato je, ne razmišljajući mnogo, prihvatio prijateljevu preporuku da ljeto provede u Perastu. Tamo su, osim malobrojnih starosjedilaca, uglavnom radnici konfekcije „Jadran“, skupljeni iz raznih krajeva Srbije i Bosne. Ali, bez obzira o kome se radi, njega niko ne poznaje. Piće vino sa običnim ljudima i kartati se primorske igre, što je znak da su starosjedioci.
Marku i nije bilo potrebno društvo, on je uživao u samoći, odlazio u šumarak na kraju mjesta, utapao se u prirodu, posmatrajući namreškanu površinu mora i skladne kuće sa druge strane zaliva. Naučio je da se po danu u jedanaest sati kreće maestral kroz Verige. Ali jedno veče, dok se vraćao u centar mjesta, osjeti iznenada da se neko dotakao njegovog tijela, prominuvši pokraj njega poput daška povjetarca. Okrenuo se odmah i ugledao žensku priliku koja je odmicala. I ona se bila okrenula u isto vrijeme i Marko je vidio da je mlada i lijepa. Njeno držanje, njen pogled i cijelo njeno tijelo, sve je to odavalo nešto ironično, ali veoma privlačno.
Poslije je doznao da se djevojka zove Vera i da je imala vjerenika koji je plovio na stranim brodovima. Dugo vremena bila je bolesna, za to vrijeme, jedni su govorili da se udala i da se više neće vratiti u Perast, dok su drugi tvrdili da je viđena u Njemačkoj. Svi su bili iznenađeni kad se pročulo da je Vera oboljela od plućne tuberkulozi, a kad se napokon vratila iz sanatorija, jedva su je mogli prepoznati – bila je to neka nova i njima nepoznata osoba. Ipak družila se sa djevojkama iz mjesta, nije izbjegavala njihove zabave. U Perastu i nije bilo mnogo djevojaka, to su, uglavnom, bila još djeca. Osim toga, više se nije znalo da li još i dalje onaj mornar kani da se ženi Verom. O tome se više nije govorilo. U svojoj samačkoj sobici ona se nije nikome povjeravala, mada nije izbjegavala muško društvo.
Uskoro, po njegovom dolasku, na Marka niko nije obraćao pažnju. Nekoliko puta sjedio je sa mještanima koji su igrali briškulu i trešet, i popio nekoliko čaša vina. Ipak, niko nije ništa znao o njemu i dalje, dok su jedni tvrdili da je veoma obrazovan, drugi su bili uvjereni da je obični moler. Bilo kako bilo, Marko je uveče sjedio na obali u društvu sa onih nekoliko mladića i djevojaka među kojima bijaše i Vera. Slušao je grleni zvuk njenog glasa, koji ga je opijao, nazirao njeno lice gotovo orijentalnog oblika, osjećao njeno cijelo tijelo pritajene životinje koja je spremna na skok. Kako može takva djevojka živjeti ovdje, misiio je, kako joj sudbina može biti tako nenaklonjena? Zar ona nije rođena da se ljudi dive, da gube razum i imanje zbog nje, a ne da čeka nekog nepostojećeg mornara, o kome se više ništa ne zna. Takva je žena stvorena da se voli, a ne da provodi ove božanske časove mladosti u društvu sa dječurijom.
Marko je osluškivao u sebi poznate pokrete ljubavi, sve se spremalo za eksploziju i on je dobro znao da opet sve to neće moći da izdrži. Sve je to nepotrebno, nemoguće, izlišno, sve to nema nikakvog smisla, govorio je poznate odbrambene fraze koje nisu mogle pomoći. Nemoguće je upravljati ovako čudnom dušom, Kakva je moja, šaptao je noću, probudivši se na zvuk Verinog glasa, dok mu se u mraku pričinjavao njen lik.
Djevojke i mladići iz Perasta pjevali su one lagane pjesmice, veoma omiljene u narodu, kako zabavne tako i narodne. Neki bi donio sveščicu sa tim pjesmama, pa su tada prvo učili riječi, a zatim su skupa, veoma neujednačeno i nevješto pokušavali da sve to uobliče u nešto snošljivo. Pozivali su i Marka da zajedno s njima pjeva, ali on se branio, izgovarajući se nedostatkom sluha, dok, u stvari, takvu muziku nije volio, ona mu je bila odvratna, bio je to rudiment od muzike, a krajnja bijeda teksta morala je svakoga tjerati u očajanje, a ne oduševljenje. Ipak on je slušao njihove glasove, između kojih je izdvajao jedan, njemu tako drag, mukli Verin glas, zaboravljujući da tu postoji neka melodija, i neke riječi se govore.
Marko nije nastojao da sakrije svoju ljubav, ali je bio toliko mudar da zna koliko je smiješno to i pokušavati, zato su se ubrzo njemu i Veri počele ispredati svakojake priče, naročito kad ju je odveo u bioskop u Risan na otvorenom. Nije postojao zatvorena bioskopska sala. Sjetna melodija „Mjesečeve rijeke“ učinila je u njegovoj duši ono posljednje pomjeranje, kada se zaboravlja na sve, a pušta se da čula rade šta im je volja. Njihova su tijela zamirala obuzeta neshvatljivom strasti. Vera mu je kasnije govorila o sebi, ništa nije prećutala, čak je nastojala da obične stvari zazvuče još nepovoljnije po nju. Kao da se plašila moguće sreće, koja bi došla kao posljedica nesporazuma.
Jedne večeri izašli su bili u baštu restorana „Jadrana“, gdje su gostovali neki zabavljači. Bio je tu i neki jadni trio sastavljen od harmonikaša, violine i basa, sa pjevačicom koja je svojim promuklim glasom tjerala prisutne u ekstazu. Marko je sjedio sa Verom i svo vrijeme posmatrao njeno lijepo lice, na kome se vidjelo oduševljenje što sam tu sa njom, i što sluša tako divnu muziku. Marko se ježio od takve muzike, zato nije htio da iznenadi Veru, da joj nešto duhovno pokloni, i, kao svaki muškarac, da je zabljesne.
U pauzi, promrmljao je Veri nešto kao izvinjenje i otišao do orkestra, gdje je kraće vrijeme razgovarao sa violinistom koji nikako nije htio da mu nakratko ustupi svoju violinu. Napokon se violinista udobrovoljio, a naokolo se prosuo smijeh, jer su prisutni vjerovali da je Marko pijan i da će to sada biti lijepa predstava. Violinista je stalno vikao da pazi kako drži violinu – to nije, majkoviću moj, veslo da ideš na školje Gospe od Škrpjela, ako sam potrefio.
Kad je prinio violinu bradi, i časkom uštimao žice da zazvuče koliko-toliko skladno, kad je snažno i sigurno povukao gudalom, prisutni su se zapanjili. Uzeo je nešto jednostavno i prihvatljivo. Odjednom između publike i njega stvorio se ponor, iako je on htio suprotno. Bokerinijev menuet, ništa jednostavnije a privlačnije. Publika se zgledala međusobno dok je on svirao, mrmljali su stalno nešto, tako na kraju jedva malo zapljeskaše. Reklo bi se – reda radi. Taj njihov pljesak više je značio nezadovoljstvo nego odobravanje. On više njima nije pripadao, njegovo ponašanje izgledalo je kao prevara.
Nije gledao u Veru tokom sviranja, želio je da vidi njeno lice na kraju, kad joj pristupi. Njegova umjetnost, znao je, za mnoge nedostižni san, i ona bi morala biti očarana. Ali kad je završio i uputio se njenom stolu, shvatio je u trenu da je sve to otkrivanje bilo njegova velika pogreška. Vera ga je gledala sva očajna, zatim je prignula glavu i progovorila tek poslije nekoliko minuta. Njen glas bio je hladan kao površina mora poslije bure.
„Sve je ovo lakrdija. Sve je ovo jedna grozna lakrdija. Zašto zbijaš šalu sa mnom, zašto si mene odabrao od svih žena ovoga svijeta za svoje bijedne oglede? Šta želiš od mene? Ja sam prosta djevojka. Ostavi me odmah, molim te i idi, nije potrebno da mi bila šta objašnjavaš.“
Iznenađen, utučen i dalje još opčinjen, Marko je ustao i otišao iz bašte restorana, dok su se mnogi prisutni smijali za njim. Ujutro, dok je šetao rivom čekajući brodicu, još je vjerovao da će se Vera možda pojaviti, ali što je vrijeme prolazilo, on je postajao sve sigurniji da njeno pojavljivanje neće dočekati.
Dok se brodić udaljavao od Perasta, Marko je posmatrao stari slavni grad koji je ostajao kao privezan za gromadu Svetog Ilije. Polusrušene palate čuvenih pomoraca zjapile su svojom utrobom prema nebeskom plavetnilu, a zeleni divlji bršljan obavijao je one zidove koji su još bili uspravni. A iznad cijelog zaliva lebdio je potpuni mir gotovo mrtvog grada.
Menuet za violinu solo
Marko je bio preumoran od napornih nastupa, zato je, ne razmišljajući mnogo, prihvatio prijateljevu preporuku da ljeto provede u Perastu. Tamo su, osim malobrojnih starosjedilaca, uglavnom radnici konfekcije „Jadran“, skupljeni iz raznih krajeva Srbije i Bosne. Ali, bez obzira o kome se radi, njega niko ne poznaje. Piće vino sa običnim ljudima i kartati se primorske igre, što je znak da su starosjedioci.
Marku i nije bilo potrebno društvo, on je uživao u samoći, odlazio u šumarak na kraju mjesta, utapao se u prirodu, posmatrajući namreškanu površinu mora i skladne kuće sa druge strane zaliva. Naučio je da se po danu u jedanaest sati kreće maestral kroz Verige. Ali jedno veče, dok se vraćao u centar mjesta, osjeti iznenada da se neko dotakao njegovog tijela, prominuvši pokraj njega poput daška povjetarca. Okrenuo se odmah i ugledao žensku priliku koja je odmicala. I ona se bila okrenula u isto vrijeme i Marko je vidio da je mlada i lijepa. Njeno držanje, njen pogled i cijelo njeno tijelo, sve je to odavalo nešto ironično, ali veoma privlačno.
Poslije je doznao da se djevojka zove Vera i da je imala vjerenika koji je plovio na stranim brodovima. Dugo vremena bila je bolesna, za to vrijeme, jedni su govorili da se udala i da se više neće vratiti u Perast, dok su drugi tvrdili da je viđena u Njemačkoj. Svi su bili iznenađeni kad se pročulo da je Vera oboljela od plućne tuberkulozi, a kad se napokon vratila iz sanatorija, jedva su je mogli prepoznati – bila je to neka nova i njima nepoznata osoba. Ipak družila se sa djevojkama iz mjesta, nije izbjegavala njihove zabave. U Perastu i nije bilo mnogo djevojaka, to su, uglavnom, bila još djeca. Osim toga, više se nije znalo da li još i dalje onaj mornar kani da se ženi Verom. O tome se više nije govorilo. U svojoj samačkoj sobici ona se nije nikome povjeravala, mada nije izbjegavala muško društvo.
Uskoro, po njegovom dolasku, na Marka niko nije obraćao pažnju. Nekoliko puta sjedio je sa mještanima koji su igrali briškulu i trešet, i popio nekoliko čaša vina. Ipak, niko nije ništa znao o njemu i dalje, dok su jedni tvrdili da je veoma obrazovan, drugi su bili uvjereni da je obični moler. Bilo kako bilo, Marko je uveče sjedio na obali u društvu sa onih nekoliko mladića i djevojaka među kojima bijaše i Vera. Slušao je grleni zvuk njenog glasa, koji ga je opijao, nazirao njeno lice gotovo orijentalnog oblika, osjećao njeno cijelo tijelo pritajene životinje koja je spremna na skok. Kako može takva djevojka živjeti ovdje, misiio je, kako joj sudbina može biti tako nenaklonjena? Zar ona nije rođena da se ljudi dive, da gube razum i imanje zbog nje, a ne da čeka nekog nepostojećeg mornara, o kome se više ništa ne zna. Takva je žena stvorena da se voli, a ne da provodi ove božanske časove mladosti u društvu sa dječurijom.
Marko je osluškivao u sebi poznate pokrete ljubavi, sve se spremalo za eksploziju i on je dobro znao da opet sve to neće moći da izdrži. Sve je to nepotrebno, nemoguće, izlišno, sve to nema nikakvog smisla, govorio je poznate odbrambene fraze koje nisu mogle pomoći. Nemoguće je upravljati ovako čudnom dušom, Kakva je moja, šaptao je noću, probudivši se na zvuk Verinog glasa, dok mu se u mraku pričinjavao njen lik.
Djevojke i mladići iz Perasta pjevali su one lagane pjesmice, veoma omiljene u narodu, kako zabavne tako i narodne. Neki bi donio sveščicu sa tim pjesmama, pa su tada prvo učili riječi, a zatim su skupa, veoma neujednačeno i nevješto pokušavali da sve to uobliče u nešto snošljivo. Pozivali su i Marka da zajedno s njima pjeva, ali on se branio, izgovarajući se nedostatkom sluha, dok, u stvari, takvu muziku nije volio, ona mu je bila odvratna, bio je to rudiment od muzike, a krajnja bijeda teksta morala je svakoga tjerati u očajanje, a ne oduševljenje. Ipak on je slušao njihove glasove, između kojih je izdvajao jedan, njemu tako drag, mukli Verin glas, zaboravljujući da tu postoji neka melodija, i neke riječi se govore.
Marko nije nastojao da sakrije svoju ljubav, ali je bio toliko mudar da zna koliko je smiješno to i pokušavati, zato su se ubrzo njemu i Veri počele ispredati svakojake priče, naročito kad ju je odveo u bioskop u Risan na otvorenom. Nije postojao zatvorena bioskopska sala. Sjetna melodija „Mjesečeve rijeke“ učinila je u njegovoj duši ono posljednje pomjeranje, kada se zaboravlja na sve, a pušta se da čula rade šta im je volja. Njihova su tijela zamirala obuzeta neshvatljivom strasti. Vera mu je kasnije govorila o sebi, ništa nije prećutala, čak je nastojala da obične stvari zazvuče još nepovoljnije po nju. Kao da se plašila moguće sreće, koja bi došla kao posljedica nesporazuma.
Jedne večeri izašli su bili u baštu restorana „Jadrana“, gdje su gostovali neki zabavljači. Bio je tu i neki jadni trio sastavljen od harmonikaša, violine i basa, sa pjevačicom koja je svojim promuklim glasom tjerala prisutne u ekstazu. Marko je sjedio sa Verom i svo vrijeme posmatrao njeno lijepo lice, na kome se vidjelo oduševljenje što sam tu sa njom, i što sluša tako divnu muziku. Marko se ježio od takve muzike, zato nije htio da iznenadi Veru, da joj nešto duhovno pokloni, i, kao svaki muškarac, da je zabljesne.
U pauzi, promrmljao je Veri nešto kao izvinjenje i otišao do orkestra, gdje je kraće vrijeme razgovarao sa violinistom koji nikako nije htio da mu nakratko ustupi svoju violinu. Napokon se violinista udobrovoljio, a naokolo se prosuo smijeh, jer su prisutni vjerovali da je Marko pijan i da će to sada biti lijepa predstava. Violinista je stalno vikao da pazi kako drži violinu – to nije, majkoviću moj, veslo da ideš na školje Gospe od Škrpjela, ako sam potrefio.
Kad je prinio violinu bradi, i časkom uštimao žice da zazvuče koliko-toliko skladno, kad je snažno i sigurno povukao gudalom, prisutni su se zapanjili. Uzeo je nešto jednostavno i prihvatljivo. Odjednom između publike i njega stvorio se ponor, iako je on htio suprotno. Bokerinijev menuet, ništa jednostavnije a privlačnije. Publika se zgledala međusobno dok je on svirao, mrmljali su stalno nešto, tako na kraju jedva malo zapljeskaše. Reklo bi se – reda radi. Taj njihov pljesak više je značio nezadovoljstvo nego odobravanje. On više njima nije pripadao, njegovo ponašanje izgledalo je kao prevara.
Nije gledao u Veru tokom sviranja, želio je da vidi njeno lice na kraju, kad joj pristupi. Njegova umjetnost, znao je, za mnoge nedostižni san, i ona bi morala biti očarana. Ali kad je završio i uputio se njenom stolu, shvatio je u trenu da je sve to otkrivanje bilo njegova velika pogreška. Vera ga je gledala sva očajna, zatim je prignula glavu i progovorila tek poslije nekoliko minuta. Njen glas bio je hladan kao površina mora poslije bure.
„Sve je ovo lakrdija. Sve je ovo jedna grozna lakrdija. Zašto zbijaš šalu sa mnom, zašto si mene odabrao od svih žena ovoga svijeta za svoje bijedne oglede? Šta želiš od mene? Ja sam prosta djevojka. Ostavi me odmah, molim te i idi, nije potrebno da mi bila šta objašnjavaš.“
Iznenađen, utučen i dalje još opčinjen, Marko je ustao i otišao iz bašte restorana, dok su se mnogi prisutni smijali za njim. Ujutro, dok je šetao rivom čekajući brodicu, još je vjerovao da će se Vera možda pojaviti, ali što je vrijeme prolazilo, on je postajao sve sigurniji da njeno pojavljivanje neće dočekati.
Dok se brodić udaljavao od Perasta, Marko je posmatrao stari slavni grad koji je ostajao kao privezan za gromadu Svetog Ilije. Polusrušene palate čuvenih pomoraca zjapile su svojom utrobom prema nebeskom plavetnilu, a zeleni divlji bršljan obavijao je one zidove koji su još bili uspravni. A iznad cijelog zaliva lebdio je potpuni mir gotovo mrtvog grada.