Hladna noć, sakrio se Mjesec za oblake. Hladna Sutjeska. Voda ne zna za strah.
Čovek sjedne i umre.
Neko previja ranu bukovim lišćem.
Oni jurišaju prema nama. Padaju, ali se ne zaustavljaju.
Na mrtvom konju čovek sjedi i reže meso.
Leševi niz rijeku.
Aleksandar Joksimović na Lučkim Kolibama, moli: Ostavite me da umrem. Ne mogu dalje.
Žena bez obe noge. Vuče se rukama. Uskoro će iskrvariti.
Zaid. Kurir. 11 godina. Pjegav u licu. Poginuo.
Jutro. Žena spava i plače. Dva dana je nosila mrtvo dijete, sve se nadala da će oživjeti mališan. Juče ga zakopala. Poljubila je zemlju. Grob je mazila dugo, dugo, ali suzu nije pustila. Pokret!, rekoše. Krenula je sa kolonom. Ali sada plače. U snu plače.
Ranjenik slomljenog nosa. Vuče se. Nudi mi pištolj da zamijeni za neki manji.
Leš. Djevojka. Petnaestak godina. Bez metka, bez gelera. Poginula od pritiska vazduha, jer bomba je pala blizu nje. Da je zveri ne rastrgnu, da neprijatelj ne vidi njeno lice, bacili smo je u rijeku.
Tifusari. Oči im plamte grozničavim sjajem. Lica blijeda. Obrazi upali. Ogrnuti su ćebadima. Idu, kao slijepi miševi.
9. juni. Sjedimo kraj vatri. Zakopali smo teška oruđa. I brdski topovi i teški mitraljezi spavaju u zemlji. Dublje smo ih zakopali nego saborce.
Bijaše i pisac. Vladimir Nazor. Šešir mu na glavi.
Tri partizana. Raspravljaju se oko kosti na kojoj nema mesa ni koliko na kamenu.
Grupa tifusara reže živog konja. On se koprca, ali ubadaju ga bajonetima.
Nečujno umiru tifusari, bez trzaja.
Vojin Savčić. Odrao kožu sa konja i obavio bose noge.
Gulimo bukova stabla. Ukusan sok ispod kore.
Sa leševa izuvamo cipele. Jedemo šumske jagode. Usne nam ispucale.
Kiša.
Iznemogli konj i slabašan čovjek sa iscijepanom cokulom. Druga noga mu bosa, krvari. On pokušava nožem da od živog konja odvoji parče mesa, ali nema snage. Ni konj nema snage da se ritne ili da bježi. Smrt je između, koleba se između konja i čovjeka.
Doktorka Julka Meštrović. Vadi zube. Dugo čupa kliješima, jer nema snage.
Žena. Ranjena. Traži od muža: Ubij me. On kaže da neće to učiniti. Kad ona zaspi, on se premišlja…
Na ulasku u šumu: ranjenik. Grli ga sestra. Da te ponesemo. Ne, gotov sam. Zar da izginete zbog mene… Zovemo nju. Hajde. Nosićemo te. Hvala vam, drugovi – reče ona i zagrli brata – zajedno mremo, a vama puno hvala.
Sutjeska
15. 5. 1943 – 15. 6. 1943
Konjetina je ukusnija pečena nego kuhana.
Jedni padaju od zamora, drugi od metaka.
Gladan, borac sanja hranu i pruža ruku za njom.
Hladna noć, sakrio se Mjesec za oblake. Hladna Sutjeska. Voda ne zna za strah.
Čovek sjedne i umre.
Neko previja ranu bukovim lišćem.
Oni jurišaju prema nama. Padaju, ali se ne zaustavljaju.
Na mrtvom konju čovek sjedi i reže meso.
Leševi niz rijeku.
Aleksandar Joksimović na Lučkim Kolibama, moli: Ostavite me da umrem. Ne mogu dalje.
Žena bez obe noge. Vuče se rukama. Uskoro će iskrvariti.
Zaid. Kurir. 11 godina. Pjegav u licu. Poginuo.
Jutro. Žena spava i plače. Dva dana je nosila mrtvo dijete, sve se nadala da će oživjeti mališan. Juče ga zakopala. Poljubila je zemlju. Grob je mazila dugo, dugo, ali suzu nije pustila. Pokret!, rekoše. Krenula je sa kolonom. Ali sada plače. U snu plače.
Ranjenik slomljenog nosa. Vuče se. Nudi mi pištolj da zamijeni za neki manji.
Leš. Djevojka. Petnaestak godina. Bez metka, bez gelera. Poginula od pritiska vazduha, jer bomba je pala blizu nje. Da je zveri ne rastrgnu, da neprijatelj ne vidi njeno lice, bacili smo je u rijeku.
Tifusari. Oči im plamte grozničavim sjajem. Lica blijeda. Obrazi upali. Ogrnuti su ćebadima. Idu, kao slijepi miševi.
9. juni. Sjedimo kraj vatri. Zakopali smo teška oruđa. I brdski topovi i teški mitraljezi spavaju u zemlji. Dublje smo ih zakopali nego saborce.
Bijaše i pisac. Vladimir Nazor. Šešir mu na glavi.
Tri partizana. Raspravljaju se oko kosti na kojoj nema mesa ni koliko na kamenu.
Grupa tifusara reže živog konja. On se koprca, ali ubadaju ga bajonetima.
Nečujno umiru tifusari, bez trzaja.
Vojin Savčić. Odrao kožu sa konja i obavio bose noge.
Gulimo bukova stabla. Ukusan sok ispod kore.
Sa leševa izuvamo cipele. Jedemo šumske jagode. Usne nam ispucale.
Kiša.
Iznemogli konj i slabašan čovjek sa iscijepanom cokulom. Druga noga mu bosa, krvari. On pokušava nožem da od živog konja odvoji parče mesa, ali nema snage. Ni konj nema snage da se ritne ili da bježi. Smrt je između, koleba se između konja i čovjeka.
Doktorka Julka Meštrović. Vadi zube. Dugo čupa kliješima, jer nema snage.
Žena. Ranjena. Traži od muža: Ubij me. On kaže da neće to učiniti. Kad ona zaspi, on se premišlja…
Na ulasku u šumu: ranjenik. Grli ga sestra. Da te ponesemo. Ne, gotov sam. Zar da izginete zbog mene… Zovemo nju. Hajde. Nosićemo te. Hvala vam, drugovi – reče ona i zagrli brata – zajedno mremo, a vama puno hvala.